После магичног – тамни реализам латиноамеричке књижевности

После магичног – тамни реализам латиноамеричке књижевности

glaw2l

Neki novi Latinoamerikanci

Tokom šezdesetih godina prošlog veka, a i kasnije, pisci iz Latinske Amerike vladali su svetskim carstvom literature. Taj se period nazivao «el bum» latinoameričke književnosti. Čitaoci i kritičari širom sveta isticali su autentičnost tadašnje latinoameričke literature, književnost koja se nije naslanjala na francusku ili američku, a čija su tehnika i tematika doneli osveženje odvojivši se od ustanovljenog šablona latinoameričke književnosti: borba između čoveka i prirode u regionalnim okvirima. Koristeći imaginaciju kao primarnu moć pripovedanja, latinoamerički pisci ponudili su ostatku sveta nešto što se odmah krstilo izrazom «magični realizam». Fantastične stvari u toj su se u toj literaturi događale sasvim prirodno.

624px-Borges_001

Pre «buma» književnost tog dela sveta procenjivana je kao banalna i nedosledna. Samo su se nekolicina izuzetnih književnika isticala iznad takve procene. Među njima bili su Migel Anhel Asturias, Horhe Luis Borhes i Aleho Karpentier. Kada je na scenu stupio «el bum» svet je halapljivo gutao ostvarenja mnogobrojnih latinoameričkih pripovedača. Najpoznatiji su bili Gabrijel Garsija Markes (Kolumbija), Mario Vargas Ljosa (Peru), Karlos Fuentes (Meksiko), Hulio Kortazar (Argentina), Giljermo Kabrera Infante (Kuba), Hose Donoso (Čile)… Interesantno je da su svi imali, po njihovim priznanjima, iste učitelje: ruske klasike, Huana Rulfa, Horhea Luisa Borhesa, Ernesta Hemingveja, Franca Kafku, Žan Pol Sartra, Vilijama Folknera, Gustava Flobera, Alberta Kamija…

mario-Vargas-Losa-ver

Kako izgleda latinoamerički svet lepe pisane reči danas, da li se razlikuje od «buma»? Da, razlikuje se i niko mu još nije nadenuo ime! Teško ga je opisati onima koji ga hvale i onima koji ga kude. Samo se u jednom svi slažu: današnja latinoamerička literatura ističe se raznovrsnošću. Mnogi autori iz doba «magičnog realizma» odavno su osedeli, neki su umrli. Umrli su i svi njihovi učitelji, ali Markes i Fuentes još pišu, a Ljosa i Ernesto Sabato i dalje su večiti kandidati za Nobelovu nagradu.

k_fuentes1

Prošlog februara, tokom jedne konferencije na Međunarodnom sajmu knjiga na Kubi, meksički pisac Pako Ignacio Taibo možda je najbolje opisao stanje u latinoameričkoj književnosti sledećim rečima: «Ako posumnjam u latinoameričku literaturu, ne sumnjam u Latinsku Ameriku koja piše». Potom je dodao da je ono što se zvalo latinoamerička literatura prestalo da postoji. «Danas smo se sklonili u serije nacionalnih literatura, koje takođe nisu baš homogene», dodao je. A prošlog meseca, na Pariskom salonu knjiga, Karlos Fuentes, koji je proslavio osamdeseti rođendan i trenutno radi na pet romana, tvrdio je da u ovom momentu u Latinskoj Americi postoje stotinak interesantnih pisaca koji pišu o mnogim temama i svako svojim sopstvenim glasom. Objašnjavajući da postoji velika razlika između latinoameričkog pisca od pre 40 godina i ovog današnjeg, Fuentes je izjavio: «Velika je razlika u tome što onda stvari nisu bile izrečene, za nas je pisanje bilo politički stav. Danas je drukčije. Dogodilo se ogromno unapređenje civilnog društva i piše se da bi se zaštitila različitost. Postalo je vrlo važno odbraniti pluralizmo».

taibo

Inače, prošlog 24. marta predsednik španske vlade, Hose Luis Rodrigez Zapatero odlikovao je povodom osamdesetog rođendana Karlosa Fuentesa ordenom Veliki krst Isabele Katoličke. A na rođendanskom slavlju povodom Fuentesovog jubileja u Meksiko Sitiju bio je prisutan i autor «Sto godine samoće», Gabrijel Garsija Markes, koji tom prilikom ništa nije rekao. Kolali su glasovi od toga da Markes već nije pri sasvim zdravoj pameti, pa da toga da «među svetim kravama latinoameričke literature već nema šta da se kaže». Sa svoje strane Mario Vargas Ljosa već godinama ističe da je latinoamerička literatura u dobroj kondiciji. Podvlači povratak istorijskom romanu i svetsku univerzalnost latinoameričke proze.

Mnogi književni kritičari ne slažu se s takvim optimističkim procenama. Tvrde da današnji latinoamerički pisci teže da svojim delima i delovanjem izazovu skandale i na taj način prodaju više knjiga. Standard je postao prodati što više i postati čuven, nešto kao rok ili holivudska zvezda. Ti kritičari tvrde da je latinoamerička literatura postala prljava, nedorasla, travestiozna, kriminalna i halucinantna. Ističu se pet žanrova nove literatura koja se rodila devedesetih godina prošlog veka. To su «prljavi realizam», priče o homoseksualcima, romani za mlade, naučna fantastika i politički «crni roman». Kritičari tvrde da nikada do sada severnoamerička kultura nije imala toliko uticaja na prozu svojih južnih suseda.

Nove latinoameričke literarne tendencije žele da prikažu tamno lice današnje Latinske Amerike, jednom skučenom prozom, rečenicama bez suštine, ne izbegavajući brutalnost. Današnji junaci latinoameričke proze ili su alkoholičari, ili prostitutke. Potom, lopovi, drogirani, podvodači… Spodobe iz podzemlja prenaseljenih latinoameričkih metropola. Literarna vrednost te proze je bez značaja što nije nikakva prepreka da se knjige veoma dobro prodaju i veoma mnogo čitaju. Čini se da dobar deo publike voli da čita o karnalnim avanturama travestija i «mačo homoseksualaca». Drugi pak gutaju naučnu fantastiku u kojoj vanzemaljci sleću u Havanu, ili na neki proplanak na Andima. Naravno, svi su vanzemaljci apolitični.

Mnogi od najpoznatijih pisaca duguju svoju slavu pre svega reklamnim naporima svojih izdavača i ličnim skandalima, intervjuima, spletkama… Publika voli skandale, kao što je to odvajkada bio slučaj, ali današnje izdavačke kuće zahtevaju samo «skandalozne autore koji pišu skandalozne knjige». Ima i onih koji tvrde da «crni roman» i «prljavi realizam» odgovaraju današnjoj latinoameričkoj stvarnosti, surovoj i beznadežnoj, i mada im se priznaje da su donekle u pravu, ipak ne bi trebalo zaboraviti veliku literarnu tradiciju kontinenta i samog španskog jezika. Stiče se utisak da se mlađim latinoameričkim piscima ni malo ne dopada svet u kome žive, a i da ništa ne pokušavaju da bi taj svet poboljšali. Bez obzira na izdavačku politiku sami autori u velikoj meri utiću na sudbinu literature.

Postoji još jedna struja u latinoameričkoj literaturi 21. veka, a to je takozvani «egzotizam». Kao što su levičarski intelektualci iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka pisali o «trećem svetu», tako današnji latinoamerički pisci pišu o drugim egzotičnim mestima planete. Pre svega o Sjedinjenim Državama, ali i o Kini, Rusiji, Mongoliji, Japanu… Kubanski pisac Karlos Agilera objavio je knjigu pod naslovom «Teorija kineskog duha». Njegov sunarodnik Hose Manuel Prieto objavio je triologiju o Rusiji. Sumirajući «egzotizam» može se reći da se u svim delima ističe kao osnova potreba da se izađe iz lokalnog, latinoameričkog, prostora. Pokušava se da se napusti maternji jezik i da se istakne kosmopolitizam. Stvara se jedna nova latinoamerička književna utopija.

imagen.php

Paradoksalno je što današnjoj Latinskoj Americi da bi pisac postigao uspeh knjiga mora da mu se prvo objavi u Španiji. Istina, tokom celog prošlog veka situacija nije bila mnogo drugačija, a neposredno nakon «buma» evropski izdavači nisu se usuđivali da objave išta što nije ličilo na «magični» ili «militantni realizam». Evropski izdavači hteli su proverene teme gde bi neki bradati revolucionar jurišao s automatskom puškom i pri tome lebdeo jedan metar iznad zemlje, ispijajući šolju tople čokolade.

557934848_23bad985e2

U samim Sjedinjenim Državama latinoamerička literatura svakim danom sve više je prisutna, a to je počelo još u vreme Markesa, Ljose i Fuentesa. Prvi latinoamerički pisac koji je postigao bestseler knjigu na novijem američkom tržištu nije morao da bude preveden sa španskog. Roman Ričarda Rodrigeza «Glad sećanja», izdatog 1981. napisan je na engleskom. Knjiga govori o sudbini «Čikanosa» (Meksikanaca iz Sjedinjenih Država). Godinama kasnije, Oskar Ihuelos dobio je Pulicerovu nagradu za jedan roman o Kubi. Njegova knjiga «Mambo kralj svira pesme ljubavi», u mnogome je doprinela popularnosti latinoameričkih pisaca u Sjedinjenim Državama. Amerikanci su upoznali Kristinu Garsiju i njen roman «Sanjajući na kubanskom», Esmeraldu Santijago i njenu knjigu «Kad sam bila Portorikanka», Franciska Goldmana sa romanom o Gvatemali tokom vojne diktature pod naslovom «Duga noć belih pilića»…

za P.U.L.S.E/ Milan  Balinda

preuzeto sa Amika

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

24 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Amika
14 years ago

Zanimljiv je spisak: “Interesantno je da su svi imali, po njihovim priznanjima, iste učitelje: ruske klasike, Huana Rulfa, Horhea Luisa Borhesa, Ernesta Hemingveja, Franca Kafku, Žan Pol Sartra, Vilijama Folknera, Gustava Flobera, Alberta Kamija…” Pisci angažmana i neke magije.

Većina promena kao da je “prepisana” sa naše sdašnje književne scene, a izgleda i svetske – od apolitičnosti do zabavljačke literature, od “prljavog realizma do SF.

Bojan Kozić
14 years ago

Odlican tekst, Milane. I informativan za nas kojima je latinoamericka literatura mozda manje poznata nego neke druge (meni naprimer: ja vec evo godinama planiram da jednom uhvatim vremena pa iscitam sve to po meridijanima, od Fuentesa do Sabata, a jos uvek sam sa Borhesom upoznatiji nego s ostalima).

Nego, taj proces banalizacije literature je verovatno zahvatio ove druge literature velike, vise nego latinoamericku, kojoj eto ne nedostaje imaginacije. Nedavno smo ovde Snezana i ja pricali (jedan od Selindzerovih topika) o tome kako je recimo americka literatura poslednjih dekada potpuno ugrobarena od tih nepotrebnih i beskrajnih introspekcija i instant-individualizama. Kod Rusa je mozda i najteze jer su postali etalon za prozu jos u XIX veku, i tamo ko god se pojavi poslednjih sto godina, mere ga merom Tolstoja i Dostojevskog ili makar Cehova i Gogolja. Sto je tezak teret.

Nego taj magicni realizam. Cini mi se da je Petar Dzadzic (ispravice me Amika ako gresim), u onoj FANTASTICNOJ studiji “Hrastova greda u kamenoj kapiji” u kojoj je Andrica ‘iscitao’ uz pomoc Levi-Strosa i Nortropa Fraja, postavio prevratnicku tezu: Andric je bio magicni realista PRE tog pravca (ili uporedo s njim). Naravno ne mislim da su ga Latinoamerikanci pokrali (Andric nikad nije bio siroko citan napolju osim kod sladokusaca i to u Evropi i Sev Americi) ali se, eto, dogodila ta neka cudna sinhronizacija da su ONI tamo pisali ono sto smo mi dobili sa (recimo) Na Drini Cuprijom. Da ne govorimo kako je Prokleta Avlija ustvari koncentrat onih postavki i tematskih i pripovednih koje je svet prepoznao u Borhesu.

Ko bi kod Rusa bio magicni realista? Bulgakov ili vec Dostojevski?

Kod Amera Pincon, my 1st pick. Mozda Vonegat. Farina je bio pisac svega jedne knjige i mnogo kultan. Aj da cujemo favorite, Sneki, ekipo…

Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

mislim dostojevski, seti se ‘san smesnog coveka’, mada je sa njim vrlo tesko ‘kalkulisati’on se , genije, jednostavno preliva…njegova cudesnost je u tome sto mi jos uvek pokazuje i ukazuje put kao da se vecito, u mom nekom sazrevanju, on prilagodjava meni, a ne ja njemu.

Bojan Kozić
14 years ago

Da, svakako. Tata moderne knjizevnosti (mada bi se garant zgrozio da cuje, konzerva stara :)). Meni je u glavi vise bio Veliki Inkvizitor i uopste Karamazovi, mislim to je onako skroz mag-realizam. Od tih klasika mi je Tolstoj mozda blizi, ali on je onako vise realista real deal. Ali je ovaj tvoj izbor jos jaci, bas te minijature ustvari i odredjuju pisca. Evo aj da dodam i Zapise iz podzemlja, premda isto razglasen ali ima i tu toga. Ustvari potpuno fazon XX-vekovni, evo Kafka i Kami su garant ucili iz te knjige

Amika
14 years ago

Ima takvih delova kod Andrića – kada slon prolazi čaršijom, na primer, pa Prokleta avlija,Aska, ali je Andrić ipak baziran na dokumentu, a Markes na imaginaciji i, verovatno, legendama. Tu bi Milan imao šta da kaže…

Pripovetke Momčila Nastasijevića su jedan oblik magije, Rastko Petrović takodje, KIš u Grobnici, Filip David, Pekić, Pavličić iz Zagreba, Horozović Bosna, ima sigurno još ali… Većina pisaca fantastike, onih dobrih, starijih, ne današnjih. Medjutim, sem Pekića, ostali nemaju Markesov zamah i obuhvat.

Kod Rusa Bulgakov sigurno, u većini dela, ima i nekoliko manje pozmatih pisaca, trebalo bi da tražim knjige i imena. Danas – Viktor Peljevin, svakako, a Čapajev i Praznina je jedan od najboljih savremenih svetskih romana.

Šekspir Bura, Don Kihot… magija je jedna od bitnih odlika dobre knjige, oduvek.

Amika
14 years ago

Написах горе: a Markes na imaginaciji i, verovatno, legendama. Tu bi Milan imao šta da kaže…

Док се не јави, ево литературе…

http://www.amika.rs/VasingtonMilanBalinda/TriMeksickePrice.htm

Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

hajde da budemo strpljivi pa da sacekamo milana da se javi…
imam pitanje za milana : da li mu je poznata Clarice Lispector i da li je prevodjena kod nas? ovde u americi jeste prevodjena ali je prilicno nepoznata. nju smatraju brazilskim, latino americkim joycem i v. woolf…napisacu mali esejcic o njoj, zena ispred svog vremena, vrlo interesantna.

pa hajde milane da ne razgovaramo preko posrednika amike…

Skaramush
14 years ago

Nije li Kafka bio magicni realista prije “latinosa”? Sta je “Proces” ako ne jedno veliko i gotovo dokumentarno pripovjedanje, a opet put u – fantazmagoriju?

Cijela struktura tog romana je magicna, a duboko realisticna. Magicna po misteriji i metafori price,a realisticna po politickom, socijalnom, etickom i svakom drugom tematskom simbolizmu koji “viri iz tog” genijalnog romana…

Andric je neosporno magicni realista, kao sto je to vec napisano gore. “Na Drini cuprija” je nas “Stogo godina samoce” prije “Sto godina samoce”, a Visegrad Makondo, odnosno Makondo je Visegrad da se preciznije izrazim…

Kod Rusa tom stilu najblizi je svakako Bulgakov. “Psece srce”! “O majstoru i Margariti” da ne trosim rijeci…Ima toga i u njegovoj “Bijeloj gardi”..

Ali, ne zaboravimo najveceg magicnog realistu – Rablea! Dovoljno je reci: “Gargantua i Pantagruel”!! Najveci roman svih vremena. Potpisujem.

Refleksija magicnog realizma probila se i u druge vidove umjetnosti, film, slikarstvo…Zapravo taj pravac mnogi trose, a jos je neistrosen. Uvijek svjez, ako ga koristi neko ko zaista ima sta da napise.

Poput one vjecne kurve u “Sto godina samoce” koja odgaja generacije muske populacije Buendija i nikako da ostari….
____________

Milan
Milan
14 years ago

Moracu da vas razocaram, dobri ljudi, ali ja ne znam mnogo o literaturi. Ja sam novinar, novinarce, novinarcic… skoro potrckalo. Sto se Markesa tice – i on je novinar; na tome insistira, ali on zna o literaturi. U jednom sam clanku opisao, po mom misljenju, odnost izmedju F. kastra i G.G. Markesa. Tamo u poslednjem paragrafu napominjem sta mi je GGM rekao o F. Kastru u jednom poduzem intervjuu jos one 1981. godine. To je ono sta ja radim – novinarstvo. A taj sam paragraf iz intervjua ubacio u tekst o odnosima najvise iz razloga da se vidi da sam imao razgovor sa GGM pre skoro 30 godina. Zasto? Da bih se pravio vazan!

Bojan Kozić
14 years ago

Amika, tacno, osim sto se ne bih bas slozio da je Andric u potpunosti dokumentaran. Mislim, negde jeste (Travnicka Hronika, recimo, Gospodjica, i vecina pripovedaka) i tu su likovi ustvari jedini “magijski” deo postavke, koja jeste realisticna skroz. Ali Na Drini Cuprija, ovo sto rece Skaramus, je potpuno izmestena, odnosno tu su realnost i mit sklopljeni u dokument, ako cemo tako, i Visegrad jeste taj nas Makondo. Jer tamo imas realnost kojoj mit postavlja prepreke i obrnuto. Cupriju sabotira “vila” kao u Zidanju Skadra, kod Radisava i Abidage se ne zna gde prestaje stvarnost a pocinje mit, i ceo roman tako. Ona epizoda sa strancem neodredjenih godina i neodredjenog izgleda koji kocka sa MIlanom na cupriji, funkcionise kao nezavisna celina. Cak jaca (realisticnija) slika poigravanja sa djavolom nego kod Ivana Karamazova ciji je djavo onako devetnaestovekovni bonvivan. Verovatno je tu Andric pravio neki omaz Dostojevskom. I onda epilog sa onim decakom koji iskopa “djavolji dukat”

Bojan Kozić
14 years ago

@ Milan

I ja bih se pravio vazan, da sam sa Markesom razgovarao, pa jos o Kastru
🙂

Amika
14 years ago

Milane, to je neposredno iskustvo o dvojici bitnih ljudi našeg vremena koje malo ko ima. A ono “novinarce, novinarcic” je refleks bavljenja legendama i mitovima – pred njima smo svi mali.

Fantastika često iskazuje suštinu kao “prečica” do nje ili u metaforičnom vidu. Ona se predstavlja kao stvarnost pa ako je pisac dobar, čitalac ostaje začaran, suočen sa novim rasporedima prostora – vremena, pdnosa ja – oni… Umnožava realnosti, iznenadjenja, šokove…

Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

da, miko, servantes, mada mene taj ‘magican realizam’ ponekad strasno ‘umara’, nekako izgubim interesovanje.

s tim, sto mislim da je ‘magican’ spoj magicnog realizma i surealizma odradio majstorski bunuel. i margritte koga je, cini mi se, mika spomenuo?

Amika
14 years ago

Милан и ова дискусија су ме навукли да поново узмем Сто година самоће.

Фантастика магичног реализма није бежање од проблема. Маркес на само једној страници даје изванредан детаљ о судбини /сваке/ револуције и о тренутку када она почиње да се бори за власт – победа је извесна и почињу уступци великопоседницима, средњој класи, католицима… да партија револуције добије већину на изборима – сви идеали се замењују за изборну победу. Од данас се боримо за власт… и … зашто смо се уопште борили против конзерватизма када се враћамо његовим поставкама?

Овде морам скромно да цитирам Радета из “Насељавања Византије” – “Времена су увек иста, само се газде и шанкери мењају”.

Milan
Milan
14 years ago

Magican realizam – je samo etiketa kojom su ljudi obelezil;i jednu vrstu latinoamericke knjizevnosti. Nisu cak ni ljudi – nego knjizevni kriticari. U svakom slucaju, mi imamo tendencije da klasifikujemo. Te klasifikacije su “dogovorne”. Dostojevski i Andric, na primer, ne pripadaju magicnom realizmu po samoj definiciji. Toj knjizevnosti ne pripada ni Homer, mada je zapisivao magicne stvari. Ergo, trebalo bi se opustiti i prihvatiti etikete za ono sto jesu: prirucno postapalo neke dogovorene klasifikacije.

Sto se sankera tice, dragi Miko, promena sankera je vec neprijatna stvar. Novom sankeru moras sve ispocetka da pricas…

Amika
14 years ago

…а новом газди не мораш јер он мисли да све већ зна…

Него, ако нисте знали, Политика чита ПУЛСЕ и наравно мој сајт. Необорив доказ је данашњи број Политике – Магазин што можете проверити овде

http://www.politika.rs/rubrike/Magazin/Sori-po-difoltu-ne-nosim-kezual-za-svaki-ivent.sr.html

Amika
14 years ago

Greška mi se smeška… Link je bio namenjen tekstu o najlepšoj i najružnijoj reči. Сори, мај kezual…

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

a ja pomislila vi pričate o ravi shankaru.
uzgred-budi-rečeno, schanker je baš lepa srpaka reč.
točiteljka nije dovoljno poetična, pretpostavljam.

milane,
ne smem da ti protivurečim. ti si razgovarao sa gospodinom marquezom, ne ja…ti znaš

Milan
Milan
14 years ago

Znam o sankerima. Mislim da negde imam i tekst kojim sam propratio jednu moju foto-reportazu. Radi se o sankerima, ili, ako se dobro secam – o ispijanju u SAD.

Bojan Kozić
14 years ago

Sanker je odlicna srpska rec. :). Kad mi neko kaze barmen to nije to (bartender je jos gore i odma’ znam da sa osobom koja tako naziva sankera nema druzenja kafanskog 🙂 i da je taj kafanu video samo u americkim pandurskim serijama i da ne kapira civilizacijski znacaj kafane) a ovi tocitelji i slicno su OK ali ako se snima TV-serija o kafanama iz predvukovskog perioda pa sede Milovan Vidakovic i Gavril Stefanovic Venclovic i dozivaju tocitelja da im sipa pehar rujnoga vina da ispiju na polzu slovesnosti slavjanoserbske. Sto je super recimo odradio genijalni Djordje Kadijevic za seriju “Vuk Karadzic”, bez greske mu junaci govore tim razlicitim varijantama tadasnjeg naseg jezika bas po tim obrazovno-socijalnim stratumima, pa i Karadjordje i Milos, ali i ljudi koji tada unose pismenost u ustanicku Srbiju, poput cica-Dositija i Milosa Jugovica, zvuce kao da su dokumentarno snimljeni. Kao i narod koji govori taj govorni srpski, ili Srbi u Sremu i backoj ili u Becu, takodje odlicno jezicki podeljeni po toj nekoj liniji “prost narod” – gospoda.

Danas vise i ne znaju da naprave takvu seriju nasi. Kad gledam ove prigodne programe oko Prvog ustanka, vecina govornika zvuce kao medjuratne beogradske tetke u salonu.

Bojan Kozić
14 years ago

Ustvari ovo vise bese za onaj topik o jeziku. Izvinjenje autoru i citaocima.

PS Da zavrsim kvarenje ove fine teme, i dodam da je oko jezika dobro ispala serija Crni Gruja od novijih

Amika
14 years ago

Ovi primeri magičnog, fantastičnog i slični koje su naveli Bojan, Skaramush i ostali, pa i ja, naveli su me na pomisao da razradimo nešto kao YUTUBE, samo za književnost – 1 ekran, eventualno 2 ekrana izvoda takvih scena, opisa, ličnosti koje se pamte…

PHAROS ili FLASH…

Neće biti najčitanije na Mreži, ali… mnogo toga se zaboravi a ima detalja koje vredi pamtiti.

Na primer, ovih dana su mi trebali Platonovi dijalozi sa Sokratom u glavnoj ulozi i u njima pronadjem novije “otkriće” ovdašnjih mladih lavova o vidjenju etike kao pribežišta nemoćnih, neambicioznih, zaplašenih, kukavica pred izazovima… u komentarima su Ničeovi mladi lavovima “ukočenih šapa” – cela linija od početaka civilizacije koja se plasira kao nova globalistička, bolonjska ili ne znam koja “etika”. Pa Platon/Sokrat o pisanoj reči koja je ukočena u svom značenju jer nema dopunsku komunikaciju sa čitaocem; posle interaktivnosti Interneta sve to dobija novi smisao.

Bojan Kozić
14 years ago

Zanimljivo zvuci, linkuj kad pocnes to, da vidim kako izgleda

Nora
Nora
9 years ago

A Bolanjo?