Меч са Милорадом Павићем на Рубикону

Меч са Милорадом Павићем на Рубикону интиме електронске књиге

Ранијих година, поједини истакнутији и тада млађи писци, налетали су (у текстовима, романима…) на Добрицу Ћосића. Покушавали су да идеолошким хицима склоне са сцене књижевну величину која им је сметала јер верује у другачије вредности живота и књижевности. Млади лавови којима смета вођа чопора, знате ту причу…

Ових година то се догађало Милораду Павићу. Опет су неки текстови и одломци у романима били прожети овог пута негирањем Павићеве књижевне вредности, али сада у име неке нове, «брзочитајуће», «ја-физиолошке», «блоговске» књижевности. Млади лавови који би хтели да постану вође «блог» чопора и да скину онога који је био «блогер» три деценије пре њих.

 Павић је остао камен-међаш односа према књижевности, учитељ како се писаном речју, у озбиљном и вишеслојном књижевном делу, и данас може суверено и креативно играти. Већина његових књига има неколико равноправних «лица», или тачније огледала у којима читалац најпре види свој «лик», коментари читалаца говоре колико о роману толико и о самом читаоцу. Ни маниризам у који је Павић касније улетео не квари ту причу…

Требало је да прођу године па да се схвати да је «Хазарски речник» велики роман у иноваторском, постмодерном и националном смислу. Његово равноправно промовисање «три истине» које упоредо постоје у историји наше цивилизације, било је допунски вредносни шок. Касније се појавио Интернет и тада се испоставило да је «Хазарски речник» сагласан са вишезначношћу и множином истина које шири Мрежа и да представља пример хипертекста пре компјутера и саме Мреже (као и Свето писмо, «Дон Кихот», «Школице», романи Пилњака, Дос Пасоса…). Уједно «Хазарски речник» у преносном смислу говори о српском, а тиме и о другим малим народима, који ће доживети судбину Хазара ако запоставе свој идентитет и културу.

Сећам се како су поједини виђени писци, озлојеђени самом појавом «Хазарског речника» као романа, после неколико година, када су Италијани објавили да су Хазари уствари Срби, питали: – Ма, бога ти, читао си, колико има истине у оној причи да су Хазари Срби? Уплашили су се да ће их, тада већ светски познат писац, истерати и из онога што су сматрали само за свој домен – промовисање националних вредности…

 Павићев и мој «меч» на «Рубикону интиме»

Пре 18 година, 1990. или 1991, присуствовао сам, као представник издавача, промоцији једне књиге. Највиђенији промотер био је Милорад Павић који је говорио о великим могућностима будућих, електронских књига и упитао да ли издавач намерава да неко своје издање објави као е-књигу.

 Устао сам, потврдио све наведене предности електронике али се потрудио и да им нађем ману: Са електронским књигама, рекох тада, па ни са једном е-књигом, не можете да се дружите у парку, на кеју, па ни пред спавање, у кревету. Е-књига не може да буде и «књига за под јастук».

 Сећам се да је неколицина присутних била врло задовољна што сам «тако добро одбрусио» познатом писцу. Сада морам да признам да они, а поготову ја, нисмо били у праву. Е-књига је прешла «Рубикон интиме» и постала – уз све познате предности – и књига за парк, за читање поред реке и у кревету, пред спавање, постала је и «књига за под јастук» – танка као неколико листова а обимна као приручна Александријска библиотека.

 Ево како изгледа е-књига

 

 

 

Експонати „Сонија“ састоје се од екрана величине 15 сантиметара по дијагонали и неколико командних дугмића испод и са стране. У њему је списак књига које су већ убачене, могућности да се купе нове и да се чита. Странице се окрећу притиском на дугме, може да се мења величина и облик слова, да се део обележи… Позадина је сивкаста, а слова су готово црна, веома јасна. У питању је нова технологија „дигиталне штампарске боје“, која имитира штампарски отисак слова на папиру.

 Досад је продато два милиона читача јер је «Амазон» купцима истовремено понудио и велики број дигитализованих наслова, којих има око 350.000. У е-читаче може одједном да стане по неколико стотина књига. Међутим, књигу из читача не можете препродати нити је позајмити на читање – она је само за вас.

 

 

 На тржишту, или у најави, је чак 17 модела. «Амазон» је најавио да ће га ускоро учинити доступним у још сто земаља, чиме започиње глобализација е-читања – то постаје вееелииикииии планетарни бизнис..

Али, да се вратимо на почетак приче и «меч» Павић – Анђелковић поводом будућности е-књиге. Ја сам био у праву читавих осамнаест година, Милорад Павић ће бити у праву неколико векова…

Миливој Анђелковић

 

 Milorad Pavic: Autobiografija

 

Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.

Rodjen sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Skorpija), po asteckom horoskopu Zmija.

Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedju ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pusio mirisljavi duvan za lulu. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao jos dva puta). Najzad, u jednoj stenari, gde sam se nasao bezeci od anglo-americkog bombradovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta pretvaranja u razlicite opcinjujuce zivotinje.

Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).

Mnogo vise ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom zivotu. Sa jednim izuzetkom koji jos traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.

Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrstenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti u vidu prirucnika za gatanje kartama tarot. Trudio sam se da sto manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; zivi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve vise pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.

Na moje zaprepascenje knjige su mi do sada prevedene 73 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju.

Kriticari u Francuskoj i Spaniji zabelezili su da sam prvi pisac 21. veka, a ziveo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.

Znao sam da ne treba dodirivati zive rukom kojom sam u snu dotakao mrtvaca.

Najveca razocaranja u zivotu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.

Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomrazenijeg naroda na svetu – srpskog naroda.

XXI vek za mene je poceo pre vremena, 1999. godine, trecim bombardovanjem, kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj zivim, Dunav, otada nije vise plovna.

Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom miloscu podarivsi mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio mozda bas zbog te radosti.

 

Prsten

I

 Moje srce ne vidi i za tvoje lice

Kroz moje oči je slepo

Ali kada me pogledaš, progleda ono

 I vidi da je lepo.

 Moje srce je nemo na moja usta

I moje reči ne čuje ko sebe što ne čuje zvono

 Ali čim se pričuju tebi

 Zazvone i one i ono.

 Moje srce ne ume da te voli kroz mene

 Ko ja što ne volim sebe

Ali ako me takneš

Ono me zavoli kroz tebe.

 

Duše se kupaju poslednj put, 1982.

 

 “…Čuvar zabravlja turbe – zapisuje nepoznati – pustivši da u njegov mrak padne teški zvuk iz brave kao da unutra ostavlja ime ključa. Mrzovoljan je kao i ja, seda na kamen do mene i sklapa oči. U času kad već mislim da je zaspao u svom delu senke, čuvar podiže ruku i pokazuje mi moljca koji lebdi negde u tremu turbeta, izašao iz naših haljina ili iz persijskih prostirki zgrade.

 – Vidiš – obraća mi se on nezainteresovano – kukac je duboko gore pod belim zidom trema i primetan je samo zato što se kreće. Moglo bi se odavde pomisliti da je ptica duboko u nebu, kad bi se zid shvatio kao nebo. Moljac taj zid verovatno tako i shvata i jedino mi znamo da nije u pravu. A on ne zna ni to da mi znamo. Ne zna ni da postojimo. Pa pokušaj sada da opštiš s njime, ako možeš. Možeš li da mu kažeš nešto – bilo šta – ali tako da te on shvati i da si ti siguran da te je on shvatio do kraja?

 – Ne znam – odgovorio sam – a možeš li ti? – Mogu – uzvratio je mirno starac, pljesnuvši dlanovima ubio moljca i pokazao mi ga smrvljenog na dlanu. – Misliš li da nije razumeo šta sam mu rekao? – Tako možeš i sveći, gaseći je između dva prsta da pokažeš da postojiš – primetio sam.

– Naravno, ako je sveća u stanju da umre… Zamisli sada – nastavio je – da postoji neko ko zna, dok mi ovo znamo o moljcu, to isto o nama. Neko kome je poznato na koji način, čime i zašto je omeđen ovaj naš prostor, ovo što mi smatramo nebom i uzimamo kao da je neomeđeno – neko ko nije u stanju da nam se približi i da nam da do znanja da postoji sem na jedan jedini način – ubijajući nas. Neko čijim se ruhom hranimo, neko ko našu smrt nosi u svojoj ruci kao jezik, kao sredstvo opštenja s nama. Ubijajući nas, taj nepoznati nas obaveštava o sebi. I mi kroz naše smrti, koje su možda samo pouka nekoj skitnici koja sedi kraj ubice, mi kažem, kroz naše smrti kao kroz odškrinuta vrata sagledavamo u poslednjem trenutku neka nova polja i neke druge međe…

 Hazarski rečnik, 1984.

Unutrasnja strana vetra…

 

Mir se dobija, a rat jos nijedan niko nije dobio.

 Pismen gleda u knjigu, naucen gleda u mudrog, a mudar u nebo ili u suknju, sto moze i nepismen…

 Unutrasnja strana vetra je ona strana koja uvek ostane suva kada pada kisa

 

 Violina

 

“…- Šta će vam violina ili violončelo? – pita me on osvrćući se na ulazu u svoju sobicu iza radnje. Imate ploče, radio, televiziju. A violina, znate li šta je violina? Odavde do Subotice da uzorete, da posejete i požanjete, svake godine. Toliko treba orati jednu malu violinu, evo ovim, gospodine! I on mi pokazuje gudalo, koje nosi za pojasom kao sablju…”

 iz Priče o jajetu i gudalu, Hazarski Rečnik, 1984.

Treba uzimati u obzir i poreklo brojeva koji chine matematiku.Ako tako posmatrash stvar, onda cesh morati da uzmesh u obzir i poreklo elemenata koji chine muziku.Uzmi, na primer, ovaj instrument na kojem ja sviram. Violinu. Znash li od chega se sastoji?


Pre svega, tu je drvo.Telo violine se gradi od smrekovine koja je odlezala duze no shto zivi onaj ko je smreku posekao. Dno i obod tela su od javora. Puz se vaja u mekom i slatkom drvetu vishnje, a hvataljka od ebanovine lepi
se na vrat violine. U svakoj violini se nalazi “dusha” – shtapic koji podupire njen trbuh i delje se od jelove grane. Raspon od najnizih do najvishih zvukova zavisi od toga shtapica. Dakle, violina ima zensku dushu. Gudalo je od ruzinog pruta raslog na vetru, a njegovo mazivo od smole chetinara. Ima, potom, na violini, sem ovih delova biljnog, i drugih, zivotinjskog porekla. Strune na gudalu su od konjskog repa, a nekad (pre no shto je rodjena violina) najbolje je bilo upotrebiti strune iz repa inoroga. Dve deblje zice su od upredenih zivotinjskih creva, a prigushivach se izradjuje od kosti u vidu malog jahacha za kobilicu. Od kosti je i umetak stavljen u vrh gudala da drzi strunu i on je ponekad (kazu kod Paganinija) bio izdeljan od ljudske kosti. Od jelenske kosti je dugme na koje se kachi kao pracka nosach zica, a zivotinjskog porekla je i tutkalo, kojim se lepe delovi glazbala. Amati je kazu upotrebljavao tutkalo nachinjeno od skuvanog mesa jehidne, jer ona se poradja u vazduhu, te je njen lepak najlakshi. Na drzalji gudala utisnuto je sa svake strane malo sedefa morske shkoljke. Sedef je uvek neshto hladniji od drveta, pa tako prsti lakshe chuvaju pravo mesto, jer domali uvek dolazi na to sedefno dugme.

Najzad, ima delova koji pripadaju rudnom blagu zemlje. Dve tanje zice su od metala, njihovo sedlo je ponekad od kamena, a napinjach struna kojim se zabica gudala zavrshava, nachinjen je od srebra. Uza sve to, tu je jak i mek oganj na kojem se savija drvo i spravlja lepak i lak. Lak je posebna pricha. On je uvek drugachiji i svaki violinar ga spravlja chuvajuci svoje spore i brze tajne nasledjene od duhovnog oca. Te brze i spore tajne u violinarskom laku, obezbedjuju instrumentu uspeh, ako su tajne o buducnosti. Ako su tajne o proshlosti, lak nije dobar..

Sushtina je u tome, da chovek slushajuci moze da razlikuje koje drvo shushti u noci – smreka ili javor. Instrument kada svira, ne prekida vezu sa svojim poreklom, sa materijalom od kojeg je i sa postupkom kojim je sachinjen i muzika u stvari tek u vezi s time dobiva svoje pokrice. Prsti i ne sviraju na violini, nego preko nje uspostavljaju dodir sa osnovnim elementima u vodi, vazduhu, ognju ili pod zemljom i sa njihovim tajnama, koje su u svakom glazbalu udruzene na drugi nachin.

 Iz “Unutrašnje strane vetra

 

za P.U.L.S.E/ Milivoj Andjelković

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

8 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

pavic je imao ‘hazarski recnik’, ti ‘savrsen zlocin’… ima tu neceg vizionarskog, mada ja ne mogu nikako da odredim sta mi se ne svidja kod pavica, a jos manje sta mi se svidja, to je , cini mi se, najgore sto moze da se desi piscu, da citaoc nije nacisto.

sto se tice e-book, ovde si dve varijante spomenuo, kindle amazonov i sonyjevu e-book, proslog meseca im se pridruzio i apple sa iPad tabletom, procitala sam da i HP ima nesto slicno u pripremi kao pandan i kindlu i sonyju.

do sada je za kindle kupovina knjiga bila $9.99,flat-fee pogodba izdavaca sa amazonom, medjutim, izdavaci su zbog racunice i troskova resili da promene fiksnu cenu pa ce je odredjivati shodno troskovima sto ce itekako razocarati citaoce i zbog budzeta mozda smanjiti interesovanje.
srecom, postoje razni izdavaci i pretpostavljam da ce se tako javiti i oni sa najboljim cenama.

odlican clanak. dopada mi se vrlo paviceva autobiografija.

Amika
14 years ago

Snežana, slike su odlične, e-knjige će ubrzo biti deo imidža ličnosti…

Hazarski rečnik traži aktivnog i posvećenog čitaoca i sklonost književnoj “igri”, kasnije će i Pavić mnogo više voditi čitaoca za ruku. Savršen zločin je tražio čitaoca – aktivnog učesnika, dok je nastajao, sećaš se toga, bila si glavna “glumica”, u tom NA – TO i Veliki DATO igrokazu.

Pavić je slutio “barokni” XXI vek – ” ja nisam želeo da tradiciju primim u sebe, već da tu tradiciju uključim u budućnost…. to je bila moja namera.” M. Pavić

Barokna posvećenost stvarima, njihovoj estetici i simbolici, sve je više deo naše savremenosti, i e-knjiga će biti dokaz toga.

Bojan Kozić
14 years ago

Koliko sam cuo za Kindle, kupci nisu bili preterano zadovoljni, kazu da je to amazon pustio u prodaju a da nije sredio sve sitnice i onda se to pretvori u tehnicku glavobolju ocas posla. Ali fakat, to su samo epizode na tom putu bez povratka: e-knjiga je SADASNJOST i licno mislim da je (uz Internet kao takav) na putu da promeni sam koncept i strukturu citanja, ucenja i znanja. Doslovno, promet ideja bez granica (skoro i bez vremenskih granica), sa svim vrlinama i manama koje to nosi. Brave New World, enjoy! Papir jos uvek vise volim, e-knjiga imam brdo ali (u par slucajeva u kojima posedujem i papir i e-izdanje) i dalje mi je lepse da citam s papira. Ali sa sve vecom tehnickom besprekornoscu e-citaca (verujem da ce ici kao i ostali gedzeti, na svaki par meseci novi i bolji model), verovatno cu i e-knjige moci da citam kao papir.

Ovo jeste revolucija informaticka, mozda i najveca u Internet-civilizaciji. Mislim da su se monopolisti preracunali i da ce u buducnosti biti daleko, daleko manje profita u tom poslu bestseler-pisca i izdavaca (mozda nadomeste jedino prodajom tih PLATFORMI za citanje, dakle e-readers i ostalo). Ovo sa e-knjigom koju je “nemoguce” pozajmiti i presnimiti, mogu da okace macku o rep. Ko moze da spreci citaoca da svoj e-citac SAM napuni pdf-fajlovima koje zeli, direktno s Interneta? Otud i ova panika Rupert Mardokova, ovo sto je ucenio (doslovno UCENIO) Amazon da poveca cene e-books, ovo sto Snezana pominje bas

Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

ma znam, miko, ‘aktivan i posvecen’ mislim da je to tako over i tako povlasceno-kvazi-elitisticko-intelektualno…mislim koga jos interesuje igra’mousetrap’? igraj se ti brajko sa mojim osecanjima, pa ih mesi i cedi pa me dovedi do klimaksa i ‘prosvecenja’ da ustedim na psihoanalizi, pusti ti te intelektualne igrarije, to neminovno vodi ka dosadi, a to bas pisac ne zeli.

ne shvatam tu baroknu posvecenost stvarima?

kako da se ne secam miko svog debija. izmace mi nagrada, ali sta da se radi.

bojane, ja sam isprobala kindle, nije lose, ali ja volim da mi je stan prepun knjiga, da su na sve strane,na dohvat ruke, da ih sortiram po azbucnom redu, pa po piscima, pa po tematici, pa da menjam, da podvlacim, obelezavam, da skupljaju prasinu, da ih gledam, da iscitavam naslove kao na groblju spomenike…tako nekako.

cena ce biti za svaku knjigu @$15.00 a to nije uopste malo, pogotovu sto kindle ipak kupuju ljudi kojima je knjizevnost ne samo beletristika, za to jos uvek postoje dzepne knjige za jednu upotrebu, znaci treba im specificna literatura koja bas i ne moze da se ‘kupi’ besplatno sa sajta…

nije stvar u tehnoloskoj nesavrsenosti, vec imas drugu generaciju kindlea, a da ti ne pricam sto ce sada i izdavacke kuce da imaju svoje e-books. ne znam, meni nije odgovarao pogotovu sto ja kada putujem gledam filmove ili slusam muziku ili gledam kroz prozor, ne citam…a za plazu i bazen nije zbog sunca.

Bojan Kozić
14 years ago

Pa sve si rekla.
‘ja volim da mi je stan prepun knjiga, da su na sve strane,na dohvat ruke, da ih sortiram po azbucnom redu, pa po piscima, pa po tematici, pa da menjam, da podvlacim, obelezavam, da skupljaju prasinu, da ih gledam, da iscitavam naslove kao na groblju spomenike…tako nekako.’

Upravo to. Kad smo ono pricali o Pistolsima nedavno, ima neki Meklarenov intervju genijalan od pre par godina i on kaze da ce prvi PRAVI korisnici digitalnog sveta biti danasnja deca od 5 godina, kojoj je TO ono primarno i inicijalno okruzenje. Mi stariji smo tu ipak gosti koji se aklimatizuju, we’re stuck in the oldies :). Srecom, dodajem.

I za MENE je knjiga bas to sto ti kazes. I beletristika i ove druge knjige, nista lepse nego pod rukom kad osetis koricenje i papir od pre ko-zna-koliko godina, iskopas neko izdanje Geca Konovo recimo, ili od ovih starih izdavaca.

Ali samo konstatujem da su e-books doneli tu mogucnost NEVEROVATNOG pristupa informacijama i referentnoj literaturi (pazi, i moji e-bookovi su mahom “nebeletristika” dakle neka strucna literatura). Danas covek moze da pise, recimo, doktorat iz sopstvene sobe, sigurno si makar jednom koristila onaj servis Questia, a arhivi muzeja i instituta sve brze prave i digitalne kataloge i prebacuju sve na Internet (kod nas je, recimo, Politika pre par godina SVA svja stara izdanja stavila na Net, a ranije ti je trebalo da ides u Narodnu biblioteku da sve to listas – Projekat Rastko je isto ogroman posao uradio kad su izvori na srpskom u pitanju). Dakle U TOM SMISLU je e-book izmenio sve.A sad, nekim ljudima ce verovatno i fiction postati citljiv s ekrana. Mada sa ovim poskupljenjem mozda i idu na to da fiction ljudi pocnu da kupuju kako treba, u koricama, sto je logika.

Kindle nisam koristio, ali neki od ovih novijih e-readera verovatno hocu. Mada, kazem, strogo tehnicki. I ja mislim da dugo nece uspeti da taj problem sa “citanjem” monitora na recimo suncu, prevazidju. Ustvari ne verujem da bi mi to bilo ikakvo uzivanje, ono kao, evo Rat i Mir na turbo-plazma-ekranu sa specijalnim bojama i efektima iz Avatara :).

Dakle da korigujem prethodni iskaz (mislio sam da goes without saying) e-books menjaju SVE, ali knjige ce ostati.

Slavica Trajković
Slavica Trajković
14 years ago

Snežana, lepo je imati bogatu biblioteku, imati knjige “na dohvat ruke”,sortirati ih, prelistavati ih, žvrljati po njima … i ja sam u tome uživala. Ali,vrlo često, kad sam htela da se na neki podvučeni citat vratim – zaustavljala bih se na nešto drugo. I u tome sam “potrošila” neko silno vreme. E-knjiga je super. Danas se sve brže živi, a za mnoge stvari – nemam više vremena. Potrebne su nam dobre oči a informatičari će sigurno “osmisliti” odgovarajuću razmenu.
Postoji još jedan problem koji će senajverovatnije ublažiti e-knjigom. Mladje generacije sve manje čitaju . Ja grešim samo ako imam tu sreću da do sada nisam zapazila one druge. Medjutim, sve više, naročito mladih, postaje gotovo zavisno od interneta. Očekujem da i medju njima uskoro počne razmena informacija i “otvaranje” e-stranica zanimljivih književnih sadržaja.

Snežana Moračić
Snežana Moračić
14 years ago

naravno, to ne osporavam, ja od interneta zavisim u svakom pogledu, primecujem da sve manje imam strpljenja za klasicno citanje, postajem ‘headline reader’, novine ne kupujem vise redovno, vesti citam na internetu, a to je rezultat wikipedije sindroma, krenem da tragam za jednim pojmom i otvore mi se na desetine vrata i zavrsim sa krajnje nepotrebnom informacijom, jos vise zbunjena i zainteresovana da kopam dalje, a to je bunar bez dna. kao i sa youtube, krenem sa jednim spotom zavrsim sa reklamama ili necim sasvim desetim, akumuliram nepotrebne junk informacije u mozgu, bice to ono GIGO.
o legitimnim informacijama sa interneta ne smem ni da mislim koliko su ispravne i tacne, tako da sve postaje ‘shortcut’ koji naravno prati savremen zivot, tehnologiju i td i td…

Amika
14 years ago

Stari majstor za Snezanu i ostale…

“На својим путовањима била је дуго сама, урокљивих очију, које су сваки час по земљи и свуда где год би погледале проналазиле понеку испуштену парицу, понекад сребрни римски новчић, најчешће безвредни филер. Лепили су се ти новчићи за њене погледе и као неке блиставе мрље играли у прашини. Она је по скупим гостионицама замишљено приносила главу кашици уместо кашику устима, њене стаклене игле су звониле у коси док жваће, а она је знала да нека јела и нека вина куша последњи пут, јер јело и вино умиру као и човек. А сваке године за Божић она би дала да се укориче сви прошлогодишњи јеловници и налепнице скинуте са боца попијених уз те обеде.

На тим путовањима она је срела инжењера Пфистера, а он је у то време радио на склапању летелице која ће касније неславно завршити под именом грофа Цепелина.
Чим га је видела, госпођица Ризнић је помислила:
— Лепота је болест! Леп човек није за једну жену… — И упитала га је да ли зна да псује на српском, на шта је добила одговор као из пушке:
— Јебем ти матер!
— А што да ју не би, шта јој фали? — узвратила му је мирно и загледала се дубоко кроз златну алку на његовом левом уху, која је означавала да је Пфистер јединац.

Лепотан на гласу, Пфистер је, као што је познато, носио само један брк, пун капут помодне париске дугмади и сребрне рукавице. На њему су била увек два часовника као близанци. Један златан (који је показивао дане, седмице и године) други од срме (који је показивао месечеве четврти). Знало се да је његов златни часовник (иначе израђен кад и сребрни) имао две дијамантске осовине и практично био вечит. Други, сребрни, имао је обичне осовине и његови дани били су избројани. Пфистер је користио оба сата и наредио је да се једна од две дијамантске осовине пресади из златног сата у сребрни. Тако је век оба сата био одређен истим роком.

Када је видела те сатове и упитала га чему служе, Пфистер је госпођици Амалији одговорио без размишљања:
— Овај сребрни сат мери Ваше време, а овај златни моје. Носим их заједно да бих увек знао колико је код Вас сати.
Сутрадан послао јој је на поклон један Речник осмеха, књигу тада у моди, и почели су заједно обилазити гостионице по свету. Тамо, он је био исто толико познат колико и она.

Једне вечери венчали су се изненада, по невремену, наредили потом да се изнесе клавир на терасу по пљуску и слушали за свадбеним обедом како киша напољу удара у дирке. И играли по тој музици.

Недељом Амалија је увек пила само своје вино. Вино са Ризнићевих поседа у Бачкој, које су њени лакеји уносили у госионице у плетеним ковчезима. Сада су то вино пили заједно. Јели би рибу у пихтији или кисели купус са орасима, потом би седели немо, она би га гледала, он би читао и листао своју књигу тако брзо као да преврће и броји новчанице, а онда би му она одједном пркосно рекла као у одговор на то ћутање или на то читање:
— Е, није истина!

— У сну се не стари — тврдио је инжењер Пфистер и спавао са својом младом женом по 16 часова дневно. Она га је обожавала, глодала је прстење од слоноваче на његовим рукама и палила своје дуге црне цигарете из његове луле. Те луле од порцелана и морске пене она је прала у коњаку, а повремено је добијала луду жељу да и сама запали једну од тих лула. Када је то опазио, Пфистер је рекао:
— Оно што нам у октобру изгледа као март, у ствари је јануар.

Она га тада није разумела, али кроз неколико месеци, схватила је и сама да је трудна.

“Предео сликан чајем”