Ulogujte se / Kreirajte profil

100 najboljih albuma rok muzike (Rolling Stone)

Već sam pogled na navedeni top 100 u mnogo čemu je uzburkao kritičarske stavove Evropljana – brojka od 37 evropska albuma djeluje solidno, no jadniji je podatak da je od toga 8 albuma Beatlesa, 4 Stonesa i Zeppelina što je već skoro petina ove cifre. Po 2 evropska albuma imaju Floydi, Van Morrison, The Who, Lennon, The Clash i U2, a sa po jednim zastupljeni su Bowie, Costello, Elton John, The Zombies (tko se njih samo sjetio?), Pistolsi, te bivši Evropejci, kasnije naturalizirani Ameri Fleetwood Mac i Dusty Springfield

1.Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band – THE BEATLES


2.Pet Sounds – THE BEACH BOYS
3.Revolver – THE BEATLES
4.Highway 61 Revisited – BOB DYLAN
5.Rubber Soul – THE BEATLES
6.What’s Going On – MARVIN GAYE
7.Exile On Main Street – THE ROLLING STONES

8.London Calling – THE CLASH
9.Blonde On Blonde – BOB DYLAN
10.White Album – THE BEATLES
11.The Sun Sessions – ELVIS PRESLEY
12.Kind Of Blue – MILES DAVIS

13.Velvet Underground And Nico – THE VELVET UNDERGROUND
14.Abbey Road – THE BEATLES
15.Are You Experienced? – THE JIMI HENDRIX EXPERIENCE
16.Blood On Tracks – BOB DYLAN
17.Nevermind – NIRVANA
18.Born To Run – BRUCE SPRINGSTEEN

19.Astral Weeks – VAN MORRISON
20.Thriller – MICHAEL JACKSON
21.The Great 28 – CHUCK BERRY
22.Plastic Ono Band – JOHN LENNON
23.Innervisions – STEVE WONDER
24.Live At Apollo (1963) – JAMES BROWN
25.Rumours – FLEETWOOD MAC
26.The Joshua Tree – U2

27.King Of The Delta Blues Singers, vol.1 – ROBERT JOHNSON
28.Who’s Next – THE WHO
29.Led Zeppelin 1 – LED ZEPPELIN
30.Blue – JONI MITCHELL
31.Bringing It All Back Home – BOB DYLAN

32.Let It Bleed – THE ROLLING STONES
33.Ramones – RAMONES
34.Music From Big Pink – THE BAND
35.The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And Spider From Mars – DAVID BOWIE
36.Tapestry – CAROLE KING
37.Hotel California – THE EAGLES
38.The Anthology 1947 – 1972 – MUDDY WATERS
39.Please, Please Me – THE BEATLES
40.Forever Changes – LOVE
41.Never Mind The Bollocks, Here’s The – SEX PISTOLS

42.The Doors – THE DOORS
43.The Dark Side Of The Moon – PINK FLOYD
44.Horses – PATTI SMITH
45.The Band – THE BAND
46.Legend – BOB MARLEY AND THE WAILERS
47.A Love Supreme – JOHN COLTRANE
48.It Takes A Nation Of Millions To Hold Us Back – PUBLIC ENEMY
49. At Filmore East – THE ALLMAN BROTHERS BAND

50.Here’s The Little Richard – LITTLE RICHARD
51.Bridge Over Troubled Water – SIMON AND GARFUNKEL
52.Greatest Hits – AL GREEN
53.The Birth Of Soul: The Complete Atlantic Rhythm And Blues Recordings 1952-1959 – RAY CHARLES
54.Electric Ladyland – THE JIMI HENDRIX EXPERIENCE

55.Elvis Presley – ELVIS PRESLEY
56.Songs In The Key Of Life – STEVE WONDER
57.Beggars Banquet – THE ROLLING STONES
58.Trout Mask Replica – CAPTAIN BEEFHEART AND HIS MAGIC BAND
59.Meet The Beatles – THE BEATLES
60.Greatest Hits – SLY AND THE FAMILY STONE
61.Appetite for Destruction – GUNS’N’ROSES
62.Achtung Baby – U2
63.Sticky Fingers – THE ROLLING STONES
64.Phil Spector Back To Mono (1958 – 1969) – VARIOUS ARTISTS
65.Moondance – VAN MORRISON

66.Led Zeppelin 4 – LED ZEPPELIN
67.The Stranger – BILLY JOEL
68.Off The Wall – MICHAEL JACKSON
69.Superfly – CURTIS MAYFIELD
70.Physical Graffiti – LED ZEPPELIN
71.After The Gold Rush – NEIL YOUNG
72.Purple Rain – PRINCE
73.Back In Black – AC/DC
74.Otis Blue – OTIS REDDING
75.Led Zappelin 2 – LED ZEPPELIN
76.Imagine – JOHN LENNON
77.The Clash – THE CLASH
78.Harvest – NEIL YOUNG

79.Star Time – JAMES BROWN
80.Odessey And Oracle – THE ZOMBIES
81.Graceland – PAUL SIMON
82.Axis: Bold As Love – THE JIMI HENDRIX EXPERIENCE
83.I Never Loved A Man The Way I Love You – ARETHA FRANKLIN
84.Lady Soul – ARETHA FRANKLIN
85. Born In The USA– BRUCE SPRINGSTEEN

86.Let It Be – THE BEATLES
87.The Wall – PINK FLOYD
88.At Folsom Prison – JOHNNY CASH
89.Dusty In Memphis – DUSTY SPRINGFIELD
90.Talking Book – STEVE WONDER
91.Goodbye Yellow Brick Road – ELTON JOHN
92.20 Golden Greats – BUDDY HOLLY
93.Sign’O’the Times – PRINCE
94.Bitches Brew – MILES DAVIES
95.Green River – CREEDENCE CLEARWATER REVIVAL
96.Tommy – THE WHO
97.The Freewheelin’ – BOB DYLAN
98.This Year’s Model – ELVIS COSTELLO
99.There’s A Riot Goin’ On – SLY AND THE FAMILY STONE
100.In The Wee Small Hours – FRANK SINATRA

Čast neameričkih izvođača na ovoj listi spasili su Kanađani Neil Young s dva i Joni Mitchell s jednim, te australski AC/DC i zvijezda reggaea Jamajčanin Bob Marley s po jednim albumom. Ostalih 58 otpada na čisti američki korijenski produkt u kojem prednjače ostvarenja Bob Dylana, Jimi Hendrixa i Steve Wondera, a jedini “friškiji” albumi osim Nirvane su Guns’N’Roses “Appetite for destruction” i Public Enemy “It Takes A Nation…” iz daleke 1987., odnosno 1988. godine, što će reći da se za kremu Rolling Stonea u glazbi ništa interesantno nije desilo dobrih dvadesetak ljeta.

Bez obzira na relikvijske vrijednosti navedenih ploča koje su u svakom slučaju ovjekovječile period razvoja rocka, pogotovo u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, evidentno je da je sam Rolling Stone nakon pojave prvih sintesajzera, irokez frizura, ziherica i uličnog breakdancea počeo zapadati u tvrdoglavu ustrajnost da zadrži stare temeljne oblike rocka naglašavajući prije svega samo onog izvođača koji bi u sebi imao taj njima toliko dragocjen duh prošlog vremena. Ne zovu se uzalud Rolling Stone, ne?

Svaki ovakav popis trebao bi imati objektivnu stranu stupnjevanja poput sezimografa koji bilježi intenzitet potresa odgovarajućom cifrom od jednog do devet stupnjeva Merkalijeve ljestvice, pa shodno tome valja očekivati da takva lista govori o svim najjačim potresima koji su se dogodili u glazbi. Zbog toga čudi podatak da je album Sex Pistolsa rangiran tek na 41. mjesto, dok je prvijenac The Clasha samo 77. Dobro je poznato što su ta dva albuma prouzrokovala, dok za razliku od toga, album “London Calling” (The Clash) biva uvršten na počasno mjesto među prvih 10. Jest da je to njihov najbolji album, no svakako nije važniji ili utjecajniji od debija.

Ako se pak promotri sa ove strane koju u ovom slučaju Rolling Stone opisuje kao “kvalitetu”, nije li “In Utero” (kojeg uopće nema među 500 !?), najkreativniji rad Nirvane? Sam kriterij po kojem su vrednovani albumi u ovome slučaju uopće niti ne postoji. Isti magazin je 1986. objavio sličnu listu od 100 najboljih albuma svih vremena; na njoj primjerice uopće nije bilo Beach Boysa, Beatlesovih albuma “Revolver”, “Rubber Soul”, “Please, Please Me” i “Meet The Beatles”, zatim Presleyevog “Sun Sessions”, pa “Innervisions” Steve Wondera, “Tapestry” Carole King, “Hotel California” The Eaglesa, “The Stranger” Billy Joela, “Superfly” Curtis Mayfielda i još najmajne dvadesetak sličnih ikona koje su već tada ulazile u samu klasiku popularne glazbe. Kako su ti albumi odjednom postali važniji od primjerice ploča R.E.M., Talking Heads, Jefferson Airplane, Television, Todd Rundgrena, Crosby, Stills & Nash, Frank Zappe, Roxy Music, The Byrds, Iggy Popa, Randy Newmana, Steely Dan, T.Rex i još mnogih koji su se tada nalazili na listi?

Zar su primjerice The Eagles ili Billy Joel u međuvremenu izvršili golemi utjecaj na (barem) američku glazbenu scenu devedesetih? Ili su Carole King, Steve Wonder i Curtis Mayfield ostvarili visoke milijunske tiraže? Odgovor je jedan – nisu. Jedino su putem srednjestrujaških radio postaja doživjeli revival kao otpor rastućoj najezdi hip hopa, elektronike i alternativnog rocka koncem osamdesetih i tijekom devedesetih kada su ih sasvim površno informirani radio jayi vadili iz naftalina u svrhu uspavljivanja klinaca i pokrivanje tobožnje sentimentalnosti potištenih šminkera. Također je sasvim jasno da se na ovoj listi U2 udomaćio kao prvi veliki evropski band u Americi nakon nestanka Zeppelina, a iznenađujuće je pa i za tako dobre poznavatelje glazbe kao što je elita Rolling Stonea uvrštavanje različitih “Greatest Hits” kompilacija poput one Marleyeve “Legend” (a pobogu, gdje su “Catch A Fire”, “Nutty Dread”, “Oxodus” ili barem “Rastaman Vibration”?).

O tome da među prvih stotinu nema nekih vitalnih protagonista glazbene prošlosti – spomenutih REM, Talking Heads, The Stooges ili Grateful Dead, New York Dolls, Pixies… i ne čudi jer su njihovi albumi plasirani ispod pozicije 100, no da nema tipičnih američkih ikona koje su oličenje njihovog (Stoneovog) glazbenog svjetonazora – to daleko više baca sumnju na (površan) izbor Rolling Stonea. Primjerice, najbolje plasiran album Eric Claptona na ovoj listi je 101. (“Fresh Cream” grupe Cream), Sam Cooke (106.), The Byrds (117.), Janis Joplin (122.), B.B. King (141.), Santana (150.), Otis Redding (161.), Parliament / Funkadelic (177.), Pearl Jam (207.) ili možda ne toliko bitni za Evropljane, no za Amere u svakom slučaju važna imena poput Tine Turner (212.), Neil Diamond (222.), The Kinks (231.), Madonne (237.), Jerry Lee Lewisa (242.), Alanis Morissette (327.), Def Leppard (384.), ZZ Top (396.), Lynard Skynard (401.), Van Halen (415.), Steve Miller Band (450.), The Drifters (465.), Merle Haggard (484.), Smashing Pumpkins (487.)…

Reći će oni sami da ne mogu svi biti u top 100, kaj ne? Koliko je Rolling Stone sustavno naglašavao važnost ovih izvođača u datim trenucima proglašavajući ih izvođačima i albumima tjedna, mjeseca, godine i njihov ogromni utjecaj na razvoj čitave scene, toliko je s druge strane ovom listom potpuno pao na svojem vlastitom ispitu. Očigledno uvažavajući cijenjenu milijunsku publiku čitatelja magazina, sami učesnici ovog masakra su evidentno bili uživljeni u rolu koja naglašava masovnost kulturne upotrebe bez obzira na njezinu jačinu stupnjeva Merkalijeve skale.

Tako nikoga posebno ne čudi što je Kraftwerkov album “Trance Europe Express” plasiran na tek 253. mjesto, a Bowiev “Low” na 249., jer Rolling Stone ionako nikada nije electro i techno smatrao rock potomkom. Mobyev “Play” je 341., Depeche Mode “Violator” 342., New Order 361., Bjork 373., Brian Eno 433, Suicide 446., a Eurythmics 500. Opet greška u nepoznavanju terena. Izuzev Kraftwerk, Suicide i Brian Enoa ovdje manjka još sijaset imena koja su daleko bitnija u sklapanju electro/techno mozaika (Tangerine Dream, Cabaret Voltaire, D.A.F., Jeff Mills, The Orb, Aphex Twin, Orbital, The Chemical Brothers…), a ako se pogleda s tipične Rolling Stone perspektive – zar nisu od Eurythmics ili Depeche Mode bili i važniji (i daleko komercijalniji) albumi Human League, Soft Cell ili Ultravox koji su odgojili cijelu generaciju elektroničara, a uzgred rečeno i daleko ranije su objavljeni?

Čisto praktički, ova lista znači da možda i nije sve što je popularno dobro u toj mjeri da bi se svidjelo Stoneovim kritičarima, ili pak da ne mora sve biti popularno da bi bilo dobro. Kako onda po tim njihovim mjerilima protumačiti izuzetno visoka mjesta albuma “All That You Can’t Leave Behind” U2 (139.), “The Definitive Collection” Abbe (180.), “Dookie” Green Day (193.), “Downward Spiral” Nine Inch Nails (200.) ili prvijenac Weezera (297.)? Po čemu su ti albumi daleko vrednija ostvarenja od jedva jedvice sakupljenih 5-6 poluelektronskih navedenih albuma na listi koji su istini za volju ipak nešto bitno promjenili u razvoju glazbe? Kreativna evropska glazbena scena od pojave punka i new wavea naovamo sasvim sigurno umire od stida pri pogledu na ovaj top 500 – najbolji album Radioheada po Rolling Stoneu je “The Bands” (110.), dok je ultimativni britanski brilijant devedesetih “OK Computer” tek 162.,

“Closer” Joy Division po vodećim stručnjacima u Evropi, jedan od najvažnijih radova britanske ere new wavea je ovdje samo 157. (“Unknown Pleasure” uopće nije niti spomenut!), sramotni Peter Gabrielov “So” je 187. (albuma “3” i “4” uopće nema!), najbolje plasirani The Smiths album je “The Queen Is Dead” (216.), “Loveless” My Bloody Valentine je 219. (“Isn’t Anything” nije niti uvršten!), “Psycho Candy” The Jesus And Mary Chain (268.), “Avalon” Roxy Music (307.), “Ghost In The machine” (zar taj album?) The Police (322.), “Disintegration” The Cure (326.), “(What’s the Story) Morning Glory?” Oasis (376.), “Blue Lines” Massive Attack (395.), “Rid Of Me” P.J. Harvey (405.), “Dummy” Portishead (419.), “Metal Box” Public Image Limited (469.), “Heaven Up Here” Echo & the Bunnymen (471.), “A Rush Of Blood To The Head” Coldplay (473.), a jedan od najutjecajnijih albuma post-punka i new wavea, “Entertainment!” Gang Of Four na nevjerojatnom 490. mjestu.

Mnogi će upitati a gdje su The Specials, The Selecter, Madness, XTC, The Jam, The Stranglers, The Fall i na kraju krajeva – The Stone Roses? Opet banalna površnost američke kritičarske strategije. Budući da Amerika nikada nije uspjela progutati stil Roxy Music i Bryan Ferrya, shodno tome nisu uspjeli niti vodeći artisti iz plejade new wavea i kasnijih trendova koji su imali debelo uporište u sličnom stylingu (Magazine, ABC, Japan, David Sylvian, Cocteau Twins, Prefab Sprout, Ride, Suede, Blur, Tindersticks, Stereolab, pa i izvođači poput Mogwai ili Arab Strap) koji su na ovoj listi potpuno zaobiđeni.

Također nema niti kultnih rodonačelnika subkulturnih underground i art strujanja – Can, Faust, Gong, The Birthday Party, Tuxedo Moon, Einsturzende Neubauten, Laurie Anderson, Butthole Surfers, The Jesus Lizard, Big Black… No, bitno je da je Rolling Stone nakon ukidanja apartheida još uvijek glazbeno rasistički orijentiran pa poput stare olinjale babe koja je još uvijek zakoniti vlasnik svoga imanja u testament upisuje svoju američku hip-hop i r’n’b djecu (koja su za Stone ipak samo vanbračna kopilad): Run DMC (120.), The Notorious BIG (133.), Dr.Dre (137.), NWA (144.), Beastie Boys (156.), Eric B.& Rakim (227.), Jay-Z (248.), Eminem (273.), Mary J. Blidge (279.), Lauryn Hill (312.) it.d.

Tako neki album može imati status opće prihvaćene kulturne baštine, posjedovati inherentne glazbene kvalitete kojima je bitno utjecao na daljnju slojevitost i razgraničenje stilova (poput “Trout Mask Replica” Captain Beefhearta plasiranog na iznenađujuće visoko 58. mjesto, “Dolittle” 226. i “Surfer Rosa” 316. Pixies, The Stooges prvijenca na 185., “Can’t Buy A Thrill” Steely Dan na 238. ili “Remain In Lights” Talking Headsa na 126. mjestu) koji su u slučaju Stoneovih utega sumnjive težine prevagnuli na stranu ozbiljnog poslovnog trika kojim će zavesti milijunsku američku populaciju u vremenu kada je prodaja diskografskih artikala u rapidnom opadanju. Ovdje je kao protuuteg smješteno gomila nepotrebnog materijala – “Greatest Hits” Simon And Garfunkela (293.), The Cars (282.), Barry White (281.), Janet Jackson (256.), Whitney Houston (254.), Aerosmith (228.), Cat Stevens (206.), Kiss (159.), Cyndy Lauper (494.), te Van Halen, Dire Straits, Def Leppard, Mott The Hoople, George Michael, LL Cool J, Fugees, Cheap Trick, The Mamas And The Papas, Go-Go’s, Meat Loaf, No Doubt… Čudo je da nedostaju Status Quo, Jeniffer Lopez, Sweet, James Last, Simply Red, Kris Kristofferson, Suzy Quatro, Kenny Rogers, Eddy Grant, Duran Duran, Boney M, Kaoma, Nelly, MC Hammer, Tom Jones, Inxs, Texas, R. Kelly…

Ruku na srce, ali ovakav šapirografski skup koji su sastavili “eminentni” američki poznavatelji popularne glazbe unazad pola stoljeća nalikuje ukroćenoj bohemiji običnog sastavljača birtijaškog džuboksa u kojem manjka Tricky, DJ Shadow, Billy Bragg, The Cramps, Soft Machine, Asian Dub Foundation, The Walkabouts, S’Express, Wilco, Ry Cooder, Dick Dale, Dinosaur jr., Grandmaster Flash, Blue Oyster Cult, Afrika Baambaataa, Tortoise, Flaminf Lips, Mercury REV, King Crimson, KLF, Manic Street Preachers, At The Drive-In, Macy Grey, Kelis, Man Or Astroman, Simple Minds, Pulp, Tool, Trail Of Dead, Underworld, Mudhoney, Dee Lite, Sade, Nomeansno, Fugazi, Soul To Soul…, pa i stari Genesis, ELP, Van Der Graf Generator, Woody Guthrie, a na kraju krajeva zašto onda ne i Glenn Miller, Billie Hollliday, Edith Piaf ili Atari Teenage Riot skupa s Alec Empireom?

Sastaviti ovakvu listu nije ništa neobično, no u slučaju Rolling Stonea koji je posljednjih desetak godina (a i više) peglao svoj odavno stečeni status u kojem praktički ništa epohalno nije otkrio, ovaj potez best of 500 je više nego očajnički vapaj za vremenom kada su zvijezde rocka čeznule za njihovom naslovnicom. Računajući i dalje na populaciju koja je posljednjih godina upijala život “neke nove” rock struje od Nirvane naovamo (Creed, Pearl Jam, Live, Limp Bizkit, Nickelback, Linkin Park, Kid Rock, Korn, Matchbox 20, Perfect Circle, Deftones, Papa Roach, Offspring…), Rolling Stone je sustavno povezivao paralele s ostavštinom koja je duboko zacementirana u zlatnim Stoneovim godinama održavajući razmjeran sraz između starog i novog u onom obliku koji se njima dopada.

Ali avaj, novi klinci su za divno čudo dolazili do američkih top 10 pozicija, pa je Rolling Stone morao u sjećanje vratiti hip-hop i različite fuzioniste u nevjerici kuda to rock stremi. Pri tome imajući u vidu da svakom malom zelenome podrobno objasne šta je to rock, nametali su poljubac svakome tko je otkrio Beatlese, Stonese, Dylana i Zeppeline, a sustavno su šutjeli na svako novo treštanje disca i ritam mašine, spektra kompjuterskih tonova ili pokušaje britanskih (i evropskih) inovatora da osvoje američku tvrđavu. Vječito se obraćajući jednom tezom – “reci mi što slušaš pa ću ti reći tko si zapravo”, stvorili su odavno izlizanu kategorizaciju vlastite publike na rockere i one koji to nisu. Ono što se po njihovom spisku naj albuma svih vremena može zaključiti jest da je Radiohead pop, Pixies i Sonic Youth nije rock onakav kakav bi trebao biti, Talking Heads i Roxy Music su suviše sofisticirani da bi bili rock, najbolja Bowieva djela su rockerski, gitaristički albumi “Ziggy Stardust” i “Hunky Dory”, a jedini pravi albumi Princea su “Sign’O’Times” i “Purple Rain” jer oni najbolje dočaravaju “moderni” rock osamdesetih.

Zbog toga se i njihova lista od 100 najboljih albuma doima kao stara senilna baba na samrtnoj postelji koja trabunja o svojim roditeljima, djetinjstvu i vremenu odrastanja u kojem je proživjela najljepše trenutke u životu koji su s vremenom prerasli u post adolescentnu konfuziju i krizu morala nakon odlaska posljednjeg pravog rock benda – Zeppelina. Tek stidljivo pojavljivanje metalaca – AC/DC (73.), Black Sabbath (3 albuma), Metallica (2 albuma), Soundgarden i Alice Cooper po jedan album, sasvim jasno ograničava staru babu spram svih silnih heavy metal ogranaka koji su rođeni uglavnom u osamdesetima.

Ne treba biti osobito bistar da bi se našlo daleko važnijih i značajnijih ostvarenja – od Steppenwolf ili Blue Oyster Cult, preko Deep Purple ili Iron Maiden koji uopće nisu spomenuti do daleko brutalnijih izvođača – Judas Priest, Sepultura, Motorhead, Morbid Angel, Megadeth, Antrax, Soulfly… No, i ovdje je Rolling Stone dao prednost svojoj generaciji koja računa na štivo u nepovredivosti kućnog toaleta – na listu od 500 albuma uvrštena su po 2 albuma Kiss, Def Leppard, Cheap Trick i Aerosmith, dok su s po jednim zastupljeni ZZ Top, Van Halen i Meat Loaf. Kad se već ovdje nalaze Cheap Trick i Meat Loaf, kako to da svoju srednjestrujašku metalnu šansu nije dobio recimo Bon Jovi, Europe ili barem Grand Funk Railroad? O važnosti “friškijih” imena poput Ecator, What’s Happened Next?, Slipknot, Nail, Rage Against The Machine (prisutni s dva albuma) ili Apocalyptice za Rolling Stone ne treba ni govoriti.

Vjerojatno će trebati proći dobrih 20-tak godina da bi oni shvatili smisao njihovog postojanja. I da se dotakne posljednji bastion autorskog carstva koji se zove osebujna nedodirljiva čarolija, Rolling Stone je opet posrnuo. Svi autori/izvođači koji rade u zakonitosti rock and rolla prema vlastitim kreativnim slobodama koje su usmjerili na široko i daleko od samog Stoneovog obrasca ostali su zakinuti jer nisu – zna se kakvi. Ovdje se aludira na samosvijesne izvođače koja je ova lista htjela-ne htjela morala spomenuti bez obzira na njihov komercijalni domet i na samo kritičarsko oduševljenje njihovim neobičnim glazbeno/lirskim, vizualnim i inim zahvatima – Pavement “Slanted And Enchanted” (134.) i “Crooked Rain, Crooked Rain” (210.), Tom Waits “The Heart Of Saturday Night” (339.), “Rain Dogs” (397.), “Mule Variations” (416.), Miles Davis “Bitches Brew” i “Sketches Of Spain” (355.), Frank Zappa “Freak Out” (243.), “We’re Only in It For Money” (296.), Suicide “1st album” (446.), te Pixies i Steely Dan (po dva albuma).

U ovu kategoriju bez problema bi mogli ući svi radovi The Fall, Beefhearta (ili barem probraniji), Laurie Anderson, Can, Faust, E. Neubautena, a možda i poneki Residents. Sva ova imena uopće nisu spomenuta. Možda i bolje. Da ne sramote listu koja će kroz idućih 10 ili 20 godina po nekom novom nostalgičnom Rolling Stoneu opet biti izmjenjena. A u sadašnje vrijeme, gledano na monitoru www.rollingstone.com, neće moći niti poslužiti da njome odredimo pravo i stvarno stanje svjetske popularne glazbe unazad pedeset godina.

Lista 500 najboljih albuma po izboru časopisa Rolling Stone

Autor teksta je nepoznat redakciji

6 komentara na tekst 100 najboljih albuma rok muzike (Rolling Stone)

  1. Bojan

    30/04/2011 at 18:46

    Dilan pokraden :D. Ozbiljno, malo su prenaglasili Dylan-gone-electric fazu, pa su tu i Bringing It All Back Home i Highway61 (protiv cega ja kao Bobov postovalac nemam nista tojest kao fan bih mogao da ubacim 20 njegovih albuma i da me ne bude sramota, medjutim, ovde dajem objektivnu prituzbu a ne dilanovski) ali nije recimo Love and Theft koji je jedan od najznacajnijih albuma u poslednjih 10 godina. Problem s ovim listama je sto uvek idu na onu stereotipnu opsteprihvacenost pa je tu “Bob Dilan” enciklopedijska odrednica iz sezdesetih i ranih sedamdesetih a covek je fakat neke od svojih najboljih stvari uradio decenijama nakon tog pocetnog uspeha.

    Premalo bazicnog rokenrola tojest osim Penimana, Holija i Elvisa ne vidim nista (a treba da ubace makar Berija, Dzeri Lija i Fetsa Dominoa). Dobro je sto su se setili The Band. Zanrovski presiroko. Majls Dejvis ipak nije za istu listu za koju r ‘n r-albumi; on jeste mozda POSREDNO vazan za rokenrol ali je covek bio genije u drugom izrazu. Isto vazi za hiphop i elektroniku.

    Ovo da nema ni Sema Kuka ni, iz British Invasion, Krima i Kleptona, stvarno bez komentara.

  2. Lancia

    01/05/2011 at 15:15

    Bobane, da castis, biti urednik Roljing Stounsa, nije mala stvar 🙂

    mada, gde su Yes?¿

  3. Boban Savković

    01/05/2011 at 23:27

    Bojane,
    ovaj izbor je, mislim, iz 2003 godine. Ima puno toga u nastavku liste.

    Lancia,
    biće da ovaj propratni tekst – komentar, RS ne bi ni objavio. A Yes su, oduvek, bili”fragilični” i “Close to the edge” 🙂

  4. Bojan

    03/05/2011 at 17:17

    Pa utoliko gore, Dilan im je tada bio relativno svez sa Love and Theft :D.

    Salu na stranu, taj album je prosle godine proglasen (da li bas u RStone?) za drugi najbolji u prvoj dekadi dvadeset prvog stoleca (valjda ih bio blam da kazu da je novi vek otvorio isti covek koji je od rokenrola i napravio umetnost pre 50 godina).

    Nego generalno. Ove liste uvek izazivaju polemiku. A i sto rece pisac teksta koji citiras, Rolling stone ima svoje podrazumevajuce (americke) okvire. Da je listu pravio NME (postoji li i dalje?) ili neko slican, izgledala bi drugacije. I opet izazivala ono “a zasto su stavljeni Pera i Mika a tek na nezasluzenoj 89 poziciji Zika?”

  5. Душко Јевтовић

    30/06/2016 at 14:38

    Шта рећи о најбољим албумима рок музике, осим да је избор, као и сваки кад је уметност у питању, не само субјективан него и непотребан. Исто важи и за списак најбољих романа, прича, песама или драма. Јер оно што је савршено, то је немерљиво. Лепота није мерљива, као ни душа. Јер како материјалним средствима измерити духовно?
    Запад је болестан и зато стално покушава да ранг-листама, топ-листама и сличним вредновањима избодује невидљиву и недодирљиву суштину осећања, која се рађају у тишини, дубини и висини доживљеног.
    Уметност је љубав изражена речима, сликом и звуцима, а њено оваплоћење у души је сила која чини да зрно вечности у нама почне да ствара плодове који хране свест истином.
    Музика коју смо заволели у младости је љубав која се обнавља и живи у нама, враћајући нам радост и патњу које смо осећали тада, када смо били лудо храбри и срећни, али и неодлучни и очајни. “Help” ме подиже истином коју нисам био спреман да признам, а “Yesterday” валовитим преплитањем туге и лепоте. “Битлси”, “Ти рекси”, “Муди блуз”, “Дорси” и “Криденси” су ми подједнако драги, а “Кућа излазећег сунца” и “Блеђе од најблеђе сенке” су песме којима се обрадујем кад год их чујем. Где повући линију!? Како се определити кад је најбоља она песма коју управо слушам!?
    Уместо крутог рангирања, боље би било само набројати уметнике и дела који су дали печат одређеном добу. Тако би, без повређених осећања, у мислима оживљавали истине које нас обликују.

  6. Nase malo skladiste

    12/11/2017 at 16:07

    Fenomenalno! Zaista nemam reci koliko super sastavljeno..vrhh

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *