Evropa ponovo traži svoju dušu

Evropa ponovo traži svoju dušu

Kako će se stvari u Evropi odvijati ne znamo. Povelja osnovnih prava može biti prvi korak, znak da Evropa ponovo traži svoju dušu. Tu se treba složiti sa Tojnbijem da sudbina društva zavisi od kreativnih manjina. Verujući hrišćani bi trebalo da vide sebe kao takvu kreativnu manjinu i da doprinesu da Evropa ponovo otkrije najbolje od svog nasleđa, pa neka tako i bude u korist čitavog čovečanstva.

Šta je Evropa? Šta može i šta bi trebalo da bude u ukupnoj istorijskoj situaciji u kojoj smo sada, na početku trećeg milenijuma? Nakon drugog svetskog rata potraga za zajedničkim identitetom i zajedničkim ciljem za Evropu ušla je u novu fazu. Nakon dva samoubilačka rata, koja su u prvoj polovini dvadesetog stoleća razorila Evropu i uplela u to čitav svet, postalo je jasno, da su sve evropske države bile gubitnici u toj užasnoj drami i da se moralo napraviti nešto što će sprečiti eventualno ponavljanje. Evropa je oduvek u prošlosti bila kontinent kontrasta koji su pogodili brojni sukobi. Devetnaesti vek je doneo rađanje nacionalnih država, čiji su suprotstavljeni interesi dali novu dimenziju razornim snagama. Čin ujedinjenja Evrope nastao je kao posledica dva razloga. Nasuprot nacionalizmima koji su razdvajali i nasuprot hegemonističkim ideologijama koje su radikalizovale suprotstavljene pozicije u drugom svetskom ratu, zajedničko kulturno, moralno i religiozno nasleđe Evrope trebalo je da uobliči svest naroda i da otkrije kao zajednički identitet svojih naroda put mira, zajednički put ka budućnosti. Tražio se evropski identitet koji nije trebalo da poništi ili negira nacionalni identitet nego da ih ujedini na najvišem nivou u jedinstvenu zajednicu naroda. Zajednička istorija trebalo je da bude posmatrana kao snaga stvaranja mira. Nema sumnje da su tvorci ideje o ujedinjenju Evrope smatrali hrišćansko nasleđe kao nukleus tog istorijskog nasleđa, naravno ne u konfesionalnoj formi. Ono što je zajedničko svim hrišćanima bilo je prepoznato van granica pojedinačnih konfesija kao jedinstvena snaga delovanja u svetu. Sve to nije delovalo daleko ni od velikih moralnih ideala iluminizma koji su, da tako kažemo, izbacili na površinu racionalnu dimenziju hrišćanske stvarnosti i uprkos svim istorijskim suprotstavljanjima činilo se da je i u skladu sa osnovnim idealima istorije hrišćanske Evrope. Ova opšta misao nikada nije do kraja pojašnjena detaljno. U tom smislu su ostali problemi koje bi trebalo protumačiti. Na samom početku ideja o skladu među velikim komponentama evropskog nasleđa bila je snažnija od problema koji su se nazirali.

Toj moralnoj i istorijskoj dimenziji, koje su postojale na početku ujedinjenja Evrope, potrebno je dodati još jedan motiv. Evropska dominacija nad svetom koja se iznad svega izrazila kroz kolonijalni sistem i kroz ekonomske i političke sfere, posle drugog svetskog rata je bila završena zauvek. U tom smislu Evropa je kao celina izgubila rat. SAD su se pojavile na sceni svetske istorije kao dominantna snaga, ali i poraženi Japan postaje ekonomska sila, i konačno SSSR je sa svojim satelitima predstavljao imperiju, na koju su pokušavale da se oslone zemlje trećeg sveta, suprotstavljajući se Americi i Zapadnoj Evropi. U toj novoj situaciji pojedinačne evropske države nisu mogle da budu odgovarajući sagovornik. Ujedinjenje njihovih interesa u zajedničku evropsku strukturu bilo je neophodno, ukoliko je Evropa želela da zadrži prevagu u svetskoj politici. Nacionalni interesi su morali da se spoje u zajednički evropski interes. Pored potrage za zajedničkim identitetom koja proizlazi iz istorije kao tvorac mira, postavljalo se pitanje zajedničkih interesa, dakle postojala je volja da Evropa postane ekonomska sila, ono što je pretpostavka da bi se postalo političkom snagom. Tokom razvoja u poslednjih pedeset godina taj drugi aspekt ujedinjenja Evrope je postajao sve dominantniji, rekli bismo odlučujući. Zajednička evropska valuta je najočigledniji izraz te orijentacije evropskog ujedinjenja: Evropa se predstavlja ekonomski i monetarno jedinstvena, i kao takva učestvuje u kreiranju istorije, osiguravajući sopstveno mesto.

Duhovni stavovi utiču na ekonomske stavove

 

Karl Marks je izneo tezu po kojoj bi religija i filozofija bile samo ideološke nadstrukture ekonomskih odnosa. To nije potpuno tačno, trebalo bi govoriti o međusobnom uticaju.

Duhovni stavovi utiču na ekonomske stavove, ekonomska situacija na svoj način retroaktivno utiče na religiozna i moralna gledišta. U građenju ekonomske moći Evrope – nakon početnih orijentacija više etičkih i religioznih – odlučujući je bio ekonomski interes. Danas je sve jasnije da je građenje ekonomskih struktura i formi, u bliskoj vezi sa odlukama iz kulture, koje su na početku prisutne nepromišljeno, ali potom ih je neophodno objasniti vrlo eksplicitno. Velike međunarodne konferencije, kao što su one u Kairu i Pekingu izraz su takve potrage za zajedničkim kriterijumima delovanja, one su mnogo više nego ukazivanje na probleme. Mogle bi se definisati kao sabori svetske kulture, na kojima je trebalo formulisati zajedničke ideje i uzdignuti na nivo normi radi opstanka čovečanstva. Politika negacije ili ustupanja ekonomske pomoći je forma nametanja tih normi, od kojih može da zabrine iznad svega kontrola rasta svetske populacije i obavezujuće mere radi postizanja tog cilja. Stare etičke norme među polovima, kakve su postojale u Africi među plemenskim tradicijama, u velikim azijatskim kulturama preuzete iz pravila kosmičkog reda i monoteističke religije koje kreću od kriterijuma deset zapovesti, gube se u sistemu normi, koje se sa jedne strane grade na potpunoj seksualnoj slobodi, a sa druge imaju kao osnovni sadržaj numerus clausus svetske populacije i tehnička sredstava za to predviđena. Slična tendencija se primećuje i na konferencijama o klimi.

U oba slučaja element koji pokreće je strah pred ograničenim karakterom resursa univerzuma. U oba slučaja radi se o odbrani slobode ljudskog odnosa sa realnošću, ali sa druge strane da se obuzdaju posledice neograničene slobode. Treći tip velikih međunarodnih konferencija su susreti ekonomskih sila dominantnih za regulisanje ekonomije koja je postala globalna, stoga su konferencije postale ideološka bojna polja postkomunističkog doba. Dok su sa jedne strane tehnika i ekonomija shvaćene kao put radikalne slobode ljudi, njihova sveprisutnost i pravila koja ih određuju se pojavljuju kao globalna diktatura protiv koje se bore anarhičnom žestinom, u kojoj se sloboda destrukcije pojavljuje kao suštinski element ljudske slobode.

Šta sve to znači za problem Evrope? Znači da projekat koji je bio usmeren jednostrano ka građenju ekonomske snage pravi od sebe vrstu novog sistema vrednosti, koji mora biti proveren da bi odredio kapacitet trajanja i da bi se stvorila budućnost. Nedavno potvrđena evropska Povelja može se označiti kao pokušaj da se nađe srednji put između tog novog kanona vrednosti i klasičnih vrednosti evropske tradicije. Kao prva indikacija biće sigurno od pomoći. Dvoznačnost u važnim tačkama na evidentan način pokazuju problematičnost takvog pokušaja posredovanja. Nemoguće je izbeći duboku raspravu o pitanjima koja se kriju ispod toga. To naravno nije moguće u okviru ovog izlaganja.

Želeo bih da pokušam da pojasnim probleme sa kojima se moramo suočiti. Očevi evropskog ujedinjenja su posle Drugog svetskog rata – kao što smo videli – pošli od osnovne spojivosti moralne baštine hrišćanstva i moralne baštine evropskog prosvetiteljstva. U prosvetiteljstvu biblijsko shvatanje Boga, pod uticajem autonomnog razuma, bilo je promenjeno u dvostrukom smeru: Bog stvoritelj i izdržavalac, koji trajno drži i vodi svet, postao je onaj koji je svemiru dao početak.

Novi svetski poredak trebalo bi da bude svetski poredak razumnosti

 

Pojam otkrovenja je zaboravljen. Spinozina formula Deus sive natura (Bog ili priroda) bi se mogla smatrati, u mnogim aspektima, kao karakteristična za prosvetiteljsko poimanje. To ne znači da se oduvek nije verovalo u neku vrstu božanski oblikovane prirode i u sposobnost čoveka da shvati tu prirodu i da je vrednuje kao razumsku tačku.

Marksizam je, naprotiv, uneo korenitu promenu: sadašnji svet je proizvod evolucije bez ikakve svoje razumnosti. Razumni svet čovekov mora proizići iz grube i nerazumne materije. Ova predstava – ujedinjena sa Hegelovom filozofijom istorije, sa liberalnom dogmom napretka i s njegovim društveno-ekonomskim tumačenjem – dovela je do iščekivanja besklasnog društva koje se u istorijskom napretku trebalo pojaviti kao konačan plod klasne borbe i time je na kraju postalo jedina normativna moralna ideja: dobro je ono što služi dolasku toga stanja sreće, loše je ono što se tome suprotstavlja. Danas smo u drugom prosvetiteljstvu, koje ne samo da je iza sebe ostavilo Deus sive natura, nego je i marksističku ideologiju nade razotkrilo kao nerazumnu i na njeno mesto postavilo razuman cilj budućnosti koji se naziva novi svetski poredak i koji je postao najvažnija etička norma. Novi svetski poredak, međutim, s marksizmom nastavlja da deli evolucionističku ideju sveta koji je izgrađen na nerazumnoj osnovi njegovih unutrašnjih pravila, stoga – za razliku od antičkog shvatanja ideje prirode – ne može u sebi nositi nikakav etički iskaz. Pokušaj da se iz pravila igre evolucije izvedu i pravila igre za ljudsko postojanje, dakle neka vrsta etike, vrlo je raširen, ali je neuverljiv. Sve je više glasova filozofa, kao što su Singer, Rorti, Sloterdijk, koji nam kažu da čovek danas ima pravo i dužnost da izgradi novi svet na razumnim temeljima. Novi svetski poredak, o čijoj potrebi se ne sme ni raspravljati, trebalo bi da bude svetski poredak razumnosti. U tome se svi slažu. Ali šta je razumno? Merilo razumnosti uzima se isključivo iz iskustva tehničke proizvodnje na naučnim temeljima. Razumnost je usmerena na funkcionalnost, efikasnost i sve kvalitetniji život. Korišćenje prirode koje je sa tim povezano, postaje sve veći problem zbog pogubnih uticaja na okolinu koji postaju sve dramatičniji. U međuvremenu sa daleko većim negativnim posledicama napreduje manipulacija čoveka od sebe samog. Ono što je predviđao Haksli postaje stvarnost: ljudsko biće ne mora više da bude rođeno na nerazuman način, nego proizvedeno na razuman. Ipak, čovekom kao proizvodom raspolaže čovek. U pokušaju planiranja i proizvođenja savršenog čoveka, nesavršeni primerci se uklanjaju sa puta. Trpljenje mora da nestane, život mora da bude samo prijatan. Takvi radikalni stavovi još uvek su usamljeni, u najvećoj meri ublaženi, ali se sve više potvrđuje načelo ponašanja po kojem je čoveku dozvoljeno da učini sve što može da učini. Mogućnost postaje kriterijum koji je sam sebi dovoljan. U svetu u kome se razmišlja na evolucionistički način, očigledno je da ne mogu postojati apsolutne vrednosti, ono što je uvek loše i ono što je uvek dobro, nego procenjivanje dobra predstavlja jedini put za razlikovanje moralnih normi. To, međutim, znači da najuzvišeniji ciljevi, na primer moguće ozdravljenje od bolesti, opravdavaju i korišćenje čoveka, dovoljno je da se očekivano dobro prikaže dovoljno velikim.

Ipak, tako se rađaju nova ugnjetavanja i rađa se nova vladajuća klasa. Na kraju, o sudbini drugih ljudi odlučuju oni koji raspolažu naučnim moćima i oni koji upravljaju sredstvima.

Ljudsko biće ne može postati proizvod

Ne zaostajati u istraživanju postaje obaveza koja se ne sme propustiti i koja sama odlučuje kojim će smerom krenuti. Kakav savet se može dati Evropi i svetu u ovakvoj situaciji?

Kao nešto posebno evropsko u ovoj situaciji danas se pojavljuje odvajanje od svake etičke tradicije i usmeravanje samo na tehničku razumnost i njene mogućnosti. Neće li time svetski poredak na tim temeljima postati, u stvari, utopija užasa? Zar nisu Evropi potrebni, a možda i celom svetu, korektivni elementi koji kreću od njene velike tradicije i od velikih etičkih tradicija čovečanstva? Nepovredivost ljudskog dostojanstva morala bi postati osnovni element etičkih stremljenja koja se ne bi smela dirati. Samo ako se čovek priznaje konačnim ciljem i samo ako je čovek čoveku svet i nedodirljiv, možemo imati poverenja jedni u druge i živeti zajedno u miru. Ne postoji nikakvo procenjivanje dobara koje bi opravdalo ponašanje prema čoveku kao sa eksperimentalnim materijalom radi viših ciljeva. Samo ako ovde vidimo apsolut, koji je iznad svakog procenjivanja dobara, postupamo zaista etički, a ne proračunato. Nepovredivost ljudskog dostojanstva – to znači da je svako ljudsko biće vredno dostojanstva, da to dostojanstvo ima ljudsko lice i da biološki pripada ljudskoj vrsti. Merila funkcionalnosti ne mogu ovde imati nikakvu vrednost. I ljudsko biće koje trpi, koje je hendikepirano, koje je još nerođeno, jeste ljudsko biće. Želim da dodam da tu pripada i poštovanje prema nastanku čoveka iz zajedništva muškarca i žene. Ljudsko biće ne može postati proizvod. Ono ne može biti proizvedeno, može biti samo rođeno. I zbog toga među trajne etičke vrednosti svakog ljudskog društva treba ubrojiti zaštitu posebnog dostojanstva zajedništva muškarca i žene, koje je temelj budućnosti čovečanstva. Ipak, sve to je moguće samo ako usvojimo i nov smisao za dostojanstvo trpljenja. Naučiti da živimo znači naučiti i da trpimo. I zbog toga se traži poštovanje prema svetom. Vera u Boga stvoritelja najveća je garancija dostojanstva čoveka. Nikome ne može biti nametnuta, ali pošto je veliko dobro za zajednicu, može predstavljati zahtev koji će poštovati i oni koji nisu verujući.

Istina je da je razum važno obeležje evropske kulture. Njime je ona sa određene tačke gledišta osvojila svet jer razum kakav se razvio u Evropi danas oblikuje život na svim kontinentima. I razum može postati poguban ako se odvoji od svojih korena i tehničku mogućnost uzdigne kao jedino merilo. Nužna je povezanost sa druga dva izvora znanja, a to su priroda i istorija. Ove dve oblasti ne govore jednostavno same po sebi, ali obe mogu biti putokaz. Korišćenje prirode koja se buni protiv zloupotrebe, pokrenulo je nova razmišljanja o putokazima koje pruža sama priroda. Vlast nad prirodom u smislu biblijske priče o stvaranju ne znači nasilno služenje prirodom, nego razumevanje njenih unutrašnjih mogućnosti, stoga zahteva brižan pristup u kojem se čovek stavlja u službu prirode, a priroda u službu čoveka. Sam nastanak čoveka je proces koji je i prirodni i ljudski: u odnosu muškarca i žene prirodni i duhovni element se sjedinjuju u onome što je na poseban način ljudsko, što se ne može prezirati bez štetnih posledica.

Prethodni nastavak Sledeći nastavak

Danas online

Autor: Jozef Racinger  – BENEDIKT XVI

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments