Alan Ford – ikona jednog senzibiliteta

Alan Ford – ikona jednog senzibiliteta

Alan-Ford-11

TKO VRIJEDI LETI

TKO LETI VRIJEDI

TKO NE LETI NE VRIJEDI

S nekim tekstovima, dogodi se ljubav na prvi pogled…

Priča (mog nekadašnjeg sugrađanina) o bezvremenskom stripu “Alan Ford” & (nepovratno) izgubljenim godinama, koju mirne duše potpisujem / razlika je tek u imenima glavnih aktera (“tamo i ovdje”).

Teofil Pančić (Leksikon Yu mitologije):

Nekoliko urbanih generacija odrastalo je uz strip serijal “Alan Ford” Roberta Raviole zvanog Magnus i Luciana Secchija poznatijeg pod pseudonimom Max Bunker.

Sredinom sedamdesetih, u doba slatkog “zastoja demokratskog razvitka zemlje” (koji mi tada nismo primećivali jerbo “šta dete zna šta je demokratija”), živelo se u bezbednoj žabokrečini poznog titoizma i činilo se da je poredak večan, a i da naša detinjstva, bogami, mogu da traju u nedogled. Definitivno smo izlazili iz otužno-slatkastog sveta detinjstva tek kada bi nam stariji drug tutnuo u ruku “Alana Forda”, čiji su nas autori prvi upozorili, sa okrutnom ironijom i sarkazmom društvenih marginalaca, na ono što se od nas krilo u kući i školi: da nas napolju neće sačekati košute koje govore, patak koji ima tri nestašna sestrića i dobroćudni klipeta Šilja, nego pretežno odvratne i amoralne njuške s kojima ćemo imati posla tokom ostatka svog života, a koje smo prvi put (sada znam: u blago ulepšanoj verziji!) videli na stranama ovog crnohumornog serijala.

Sve drugo dolazilo je kao posledica: rasprodavanje u bescenje kolekcija “Lunov magnus stripa” i “Zlatne serije”, odbacivanje roditeljskih favorita Tereze Kesovije i Olivera Dragojevića u ime smešnih tipova kakvi su bili “četiri S” našeg predtinejdžerskog perioda: Sweet, Slade, Smokie i Suzi Quatro, a ovih ubrzo u ime Rolling Stonesa, Doorsa i, uopšte, klasične muzike. Na kraju je došao i pank, i tada smo definitivno postali ljudi, ali to je već d(r)uga priča…

Serijal “Alan Ford” počeo je da izlazi kod nas na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete i… nikada nije prestao. Vjesnikova redakcija “Romani i stripovi”, njegov prvi i jedini pravi SFRJ izdavač bezbroj puta je doštampavala stare epizode i prenosila nove, i uvek je bilo kupaca za najbolju robu Made in Italy koju smo tada dobijali. Sve drugo bili su bofl i đinđuve iz Trsta.

Prevodilac zagrebačkog izdanja, vrsni pisac, prevodilac i poznavalac “trivijalne” literature Nenad Brixy, učinio je od svog dela majstoriju, a svaki od likova nadahnuo je toliko karakterističnim diskursom (u to doba se još moglo živeti bez te reči) da je, u recepciji jugoslovenskog čitaoca, jedini mogući jezik ovog serijala bio visokoparni kvazikrležijanski agramerski stil koji je Brixy sjajno promovisao i, istovremeno, parodirao.

Alan Ford 2

Junaci ove serije, članovi glasovite Grupe TNT, priča su za sebe: metuzalem u kolicima zvan Broj Jedan, sklon šuštavim zelembaćima, tajnim operacijama visokog rizika (ne za njega, naravno) i manipulaciji svojim potčinjenima koje drži u potpunom siromaštvu; lenja protuva sumnjivog porekla zvana (debeli) Šef, čovek koji treba da održi Grupu TNT na okupu, ali je isuviše retko budan da bi mu to pošlo za rukom; Alan Ford, pošteni, dobroćudni i zgodni mladić koji je, sasvim slučajno, karijeru neuspešnog i siromašnog reklamnog crtača zamenio karijerom “uspešnog” i još siromašnijeg tajnog agenta; Bob Rock, čiji je zadatak da uvek nagrabusi bar za nijansu više od drugih; nemački poluidiot sa nacističkom prošlošću Grunf, stvorenje čija deviza: “Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi” godinama krasi jedan beogradski zid; matori džabalebaroš Jeremija, koji je decenijama na samrti; lažni engleski aristokrata Sir Oliver, čuven po lakim prstima koji se lepe za nakit i srebrno posuđe; menažerija Grupe TNT koju čine ružni ali neinteligentni džukac sa dušom Nosonja, raspričani papagaj-intelektualac Klodovik, koji je mogao i bolje da prođe u životu i cijukavi glodar Skviki (hrčak li je, šta li je?), Šefov džepni ljubimac. I to sve u cvećari (koja služi kao paravan za njihove tajne aktivnosti), u najoronulijem delu Njujorka, tamo gdje je odavno i Bog (Mamon) rekao laku noć.

Eto, takve likove i njima primerene situacije su mnogi od nas upijali čitajući nove epizode ispod klupe na časovima matematike ili Teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja… U međuvremenu, samoupravljanje je nekuda nestalo, ali Alan Ford je još uvek tu, jednako drag novim generacijama. Pa vi sad vidite šta je tu ozbiljna umetnost ili nauka, a šta trućanje!

“Alan Ford” je važna ikona jednog senzibiliteta, deo našeg (ne)sentimentalnog vaspitanja ravnopravno sa Sex Pistolsima, montipajtonovcima, ranim radovima Koje, Štulića, Rundeka, Lovšina; sa njim(a) je, možda, stvoren svojevrstan zid između onih koji su razumeli takav humor i uživali u njemu, i onih drugih, koji su ostajali u kući da ponovo odgledaju avanture Paje i Jareta i njihovo večito: “Riljaj, Lazo”…

Alan Ford 3

Molim da ne budem pogrešno shvaćen, ali ta dva sveta sam video u čeonom sudaru na Terazijama dvadeset i četvrtog decembra 1996. godine. Ko bi mogao da voli Njega, a da je prethodno pročitao i uvrstio negde u svoju duhovnu “poputbinu” sve marifetluke Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, taloženje blaga Broja Jedan pred nosevima svojih gladnih neplaćenika, kanibalske bolnice u kojima umire sirotinja dok negde nedaleko od njih groteskni svinjoliki Gospodari stenju od obilja i obesti?

“Alan Ford” je, naravno, realističan strip domaće proizvodnje iz devedesetih godina, iako bi njegovi italijanski autori bili zapanjeni kada bi mogli to da saznaju. Svi likovi koje sam viđao proteklih godina: Bidže, Rake, Jezde, Dafine, Kundaci, Mire, Vojvode… svi su oni eksponati jedne dobro poznate galerije. Odavno sam ih dobro upoznao u “Alanu Fordu”, i nisam im zato davao ni pare, ni glas. Na klupi sam držao udžbenik iz Marksizma, ali ispod nje bila je, da prostite, Umetnost…

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

23 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Moca
14 years ago

Alan Ford je bio više od stripa, za mene bar. Bio je znak raspoznavanja. Baš kao što kažeš, slušam pistolse, gledam pajtonovce i čitam fordiće – znači, razumemo se.

velika je tu zasluga brixijeva, što se nas tiče, on bi mogao da se vodi kao treći autor. naravno, i danas se koristim “riječima matorog paralitičara, posebice kad se obračunavam sa stanovitim štakorima.”

prvih 50-ak epizoda su vruhnske. tekst i crtež – desetka!

Skaramush
14 years ago

Najraniji umjetnički stil koji sam upoznao bješe – parodija.

Aristofan me na prvoj godini faksa zarazio tim nektarom duha! Na casovima ONO (uvijek sam se smijao kada bih na vratima neke kancelarija procitao ovako srocenu skracenicu i obavezno bih namignuo nekoj sekretarici u prolazu!)i DSZ ja sam pisao svoj prvi komad: “Kad makro postane Bog!”.

Inspirisan Aristofanom, ali i Fordovcima….Poslije smo je igrali za prijatelje..

Sjecam se cak i dana kada sam na trafici kupio prvi broj “Alan Forda”. A covjek poslije toliko godina pamti samo znacajne datume.

Mnogo toga je receno u uvodu i prilozeniom tekstu. To jeste galerija ljudskih karaktera. Okrenutih na glavu doduše, ali ponekad se bolje vidi iz tog rakursa.

Kao sto je “Gustav” deset puta bolji crtic od Simpsonovih, tako je i Alan Ford samosvojan i ne podliježe nikakvoj komparaciji sa drugima.

Jednostavno – ne mogu biti dva Broja 1!

Bojan Kozić
14 years ago

Zanimljivo, mene je Fordu privukla upravo ta Briksijeva parodirana krlezijana, i taj fantasticni jezik njegov. U doba u kojem nisam imao pojma da je tako. U nekom prvom osnovne, odnekud mi u ruke dopade jedan od Briksijevih romana (nazalost, zaboravio sam naslov, da li bese “Vazno je (u)biti prvi” ili “Tajna crvenog salona”, secam se samo da je u pitanju detetktivska parodija Cendlera, i da je to knjiga koju sam onako klinacki progutao za jedno popodne, naravno, ne kapirajuci pola stvari o kojima pise, ali svideo mi se stil… i danas trazim po antikvarnicama neki njegov naslov kad naidjem). I onda kad sam otkrio Forda tih godina, naisao sam na Briksijev jezik opet, i posle saznao da je to sve on radio.

Elem, vise bih voleo tekst koji je Anamnesis napisala :), ovo Pancicevo pati od svega od cega i njegovi tekstovi generalno. Taj njegov kulturoloski fasizam mi je uvek bio stran, i generalno ovdasnji lakejski sindrom pravljenja mitologizovanih paradigmi od svega sto mali Perica vidi na televiziji iz velikog sveta. Prvo, Alana Forda van Italije i SFRJ ne zna niko osim pasioniranih pratilaca stripa. Kladim se da Kliz, Cepmen, Gilijem i drustvo nisu ni CULI nikad za Alana Forda i drugare (a, koliko znam, ni Italija nije nikad bila previse prijemciva za engleski humor). Paralele svakako postoje ali je potpuno suludo praviti nekakav kanon iz toga prosto zato sto se, eto, pojava tih bitnih fenomena podudarila sa Pancicevim odrastanjem.

Drugo i vaznije, mesati Pistolse sa Pajtonom, sindrom je daleko ozbiljnijeg nerazumevanja od onog koje Pancic pripisuje ljubiteljima TV-serije Kamiondzije (ne mislim ovde na Mocu, jer i ja volim i Pajton i Pistolse bez ikakve potrebe za klasifikacijama, nego na ovu pogresnu klasifikaciju koju Pancic pravi posto se njemu odnekud pricinjava da su bezmalo Kliz i Ajdl isto sto i Malkolm i Roten). A upravo SUSTINA vaznosti Pistolsa u onih godinu-dve dok je to imalo smisla, bila je u kulturoloskom jakobinstvu RUSENJA postojecih standarda. Pajton je tada bio uveliko mejnstrim i establisment kao i, ne znam, Piter Selers (cijoj trupi Pajton duguje mnogo, kao i citavoj tradiciji tog vodviljskog humora u Brit.), ili Bitlsi i Stounsi. Bend ciji je lider nosio majicu Pink Flojda na kojoj ispred imena benda napise “I hate” 🙂 i koji sopstvenog clana izbaci “zato sto voli Bitlse” :), svakako nije ni o Pajtonu imao drugaciji stav. Da me ne mrzi, trazio bih neki osvrt Malkolmov na tu temu, jer on ima toga i sto je stariji i manje poznat, sve je pronicljiviji i precizniji, verovatno jedan od najvecih zivih teoreticara popularne kulture i prognozera njenih puteva.

Utoliko je nepotrebnije i ubacivanje Paje i Jareta u citavu pricu, jer je njihov humor (tada vec) bio generacijski prevashodno namenjen drugoj ciljnoj grupi. Inace vazna i lepa stranica ovdasnje televizijske istorije, kao i gomila drugih stvari. I potpuno nevezana za Forda (ciji bi autori, siguran sam, vece simpatije imali za Paju i jareta nego za ovo Pancicevo vidite-me-kako-sam-suvereno-ovladao-popularnom-kulturom-bas-sam-car). Nisam bio ni u planu u doba o kojem Pancic pise, ali verujem da je u vecini porodica otac ili deda gledao Jareta i Paju, dok sin cita Alan Forda. Tih godina u nekoj average-Joe prekookeanskoj porodici otac slusa Henka, Ratpack ili Elvisa ili Kesa, a sin NY Dolls. A unuci danas vole ili sve to, ili ponesto, ili nista, i to je potpuno normalno

Bojan Kozić
14 years ago

ovdasnji lakejski sindrom

Mislim, naravno, na “ovdasnji lakejski sindrom” as in “srpska kvazikulturna i nadriintelektualna carsija”, a ne “ovdasnji” u smislu autora i citalaca ovog sajta na kojem, srecom, pogled u svet nije iz pozicije krivog ogledala

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

da, taj pancicev pezorativan ton samo pokazuje njegovu myopticnu viziju i potpuno odsustvo dobrog ukusa i totalno neznanje, ajde da ne budem prestroga, neiskustvo.

slatke sedamdesete iz ususkanog titovilla su bile zlatno doba kulturnog procvata i blagostanja, kada je beograd bio svet, ma kako to zvucalo nestvarno arogantno.

ali shvatam taj njegov nespretni humor i sarkazam, to je inace tako klise sindrom svih nasih mainstream novinara, tzv nouveau riche srbije.
svaki posteni ex-jug hipster, svaki intelektualac koji se drzi ko pijan plota svog elitizma bi na sve ovo rekao : samo jedno ime andrija maurovic.

ako pancic ne moze da sa podjednakim zadovoljstvom, tj ‘razumevanjem’ gleda kamiondzije i pajtonovce, ako pancic nema taj delikatan senzibilitet da oseti prvo nas folklor pa onda engleski,onda bih mu za kaznu dala da odgleda ‘zajednicki stan’ nekoliko puta pa onda sve ostalo sto je sledilo zajedno sa lepom brenom i ‘zikinom dinastijom’, ili ‘tesnom kozom’, svejedno.

mislim…ne pocinje sve/i saznanje o svetu/ onog datuma kada smo postali punoletni, tj preciznije reci, kada smo zavrsilili/ ili odustali/ konacno neki fakultet?

bojane, touché!

Bojan Kozić
14 years ago

Great minds think alike :).

Bez sale sada, ali si ubola sustinu oko Titovila i te situacije u kojoj smo se (u tom kratkom periodu sugared communism-a kasnih sezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih kao zemlja nasli u poziciji da budemo ako ne referentni a ono makar in-the-crowd prepoznati). Sopstvenom zaslugom ili milostima geopolitike kao zemlja prema kojoj je (dixit Kusturica) Hladni rat bio dobar. Ali fakat da je ovde dolazilo everything that matters sa obe strane zida, pa ti na festivalima sede barabar Bondarcuk i Kopola i drustvo, nas film stvori neke entry-je u enciklopedijama sa tim dzinovima koji imaju vece filmske studije nego mi drzavu :), imamo neke pisce (u to doba) s kojima nas nije sramota da ih prevedemo jer to moze da se cita svuda, immo prilicno solidnu rokenrol-scenu (mozda i najreferentniju izvan engleskog u to neko vreme), dovela je i do toga da nam ta narodska kultura bude razvijana unutar istih kodova kao i drugo.

Problem nastaje s tim glupim odnosom koji uocavas, a ciji je Pancic samo jedan od promotera, ustvari je to opste mesto kod nas but he gets all the glory :). Taj glupi stav po kojem je Zika tres a kad se Amer oklizne na tortu to je briljantno. I te njihove unutrasnje podele su fingirane i lazne koliko im je i poznavaje sveta povrsno. Pa se ljoticoidna salonska scena lozila na veljkobulajicevstinu ali ako je na engleskom, a ovde pljuvala po istim takvim produktima. A sada se oni zovu liberali, naucili se -izmi i -ologije na Internetu, i verglaju istu stvar, ono sto je pok. Munitic davno uocio kao ogavni fasizam u, recimo, gadjenju BG-carsije prema Kusturici. Kojeg moram da pomenem ovde upravo kao paradigmu toga sto kazes da je razumevanje naseg nekog folklora, ali i popularnog tresa i ostalog, bez dioptrija i kompleksa, jedini nacin da se oseti i taj globalni puls. Bez toga imamo frustrirane tomove likova koji mrze roditelje jer ih nisu napravili u americkom gastarbajtu i tu racionalnog diskursa nema.

PS A i greota sto ne pomenusmo Kustendorf koji ima arsenal nekadasnjeg Sandensa ako se to nastavi kako treba, pa evo da ispravimo nepravdu. I upravo to o cemu pricamo, nekadasnja pripadnost svetu i danasnja smesna ZELJA za pripadanjem kroz ludacku pricu o “brendovima”, “slici u svetu” i idiotarijama, juce je onako brutally captured u nekom intervjuu koji je novinarka RTS-a napravila s Depom, a koji me blam da prepricavam, nacicu Youtube

Moca
14 years ago

odoste mnogo od teme. prosto, kad sam ja bio tinejdžer (raspad juge), nekako se uvek poklapalo da oni koji vole fordiće (a bilo ih je podosta koji jednostavno nisu videli tu ništa specijalno) vole da gledaju i pajtona (pa i top listu) i da slušaju npr. pistolse (mada ne i obavezno), i to onako bez svesti o tome šta te stvari pojedničano znače kulturološki, ili sociološki, ili kako god…mene ništa od toga, tada, nije zanimalo. zanimalo me samo da toga bude što više. a nisam zaista nikad voleo kamiondžije, ali jesam ljubav na seoski način.

kao što rekoh, u to vreme raspada juge, i pojave “četničkog nacionalizma” (spo i sčp tada popularni po srednjim školama) i eskaliranja turbo-folka, alan ford je bio jedan od lakmusa, ne uvek 100 procentno pouzdan, ali svakako sa vrlo visokim procentom “uspešnosti”. i nisam za njega vezan na “jugonostalgičarski” način, a jesam “jugonostalgičar”.

bez obzira što pančića volim da čitam/slušam samo da bih se smejao njegovim …pa svemu i svačemu, ipak ovaj text o alanu fordu je sasvim ok (minus deo o sudaru na terazijama 96, to je ono njegovo “staro”, kad puca sam sebi u nogu).

Bojan Kozić
14 years ago

Moco, OK to. Evo ja sam mladji od tebe (verovatno ne mnogo, ali u to vreme drasticno, jer raspad Juge pamtim iz osnovne recimo, dakle generacijski jaz u tim godinama poprilican). Dakle secam se preko starije ekipe toga sto pricas, ali nece biti da je Alan Ford bio “lakmus” u TOM smislu (govorim o Srbiji, naravno, situaciju u Hrvatskoj medju klincima iz osnovne/srednje tada ne mogu iz prve ruke da pogadjam).Naprotiv, rekao bih da je uz Alan Ford-publiku u pubertetu tada daleko vise isla lozana na SPO i SCP (ovi drugi mozda tek u pocetku, kasnije je tu doslo do neke diferencijacije gde su postali “crveni” i uncool, prelistaj tadasnju opozicionu stampu recimo, ja je dobro pamtim). Slusaoci panka takodje su garant vise isli na te mitinge nego na skupove SUBNOR-a. Razlog jednostavan – u previranju je svaka do tada “zabranjena” prica postala upravo deo arsenala neke legitimacije u tom smislu. U kulturnijoj i manje populistickoj varijanti nego Vuk i Seselj, kod malo starije ekipe (studentarija i okolo), to je bio DS (kasnije i DSS), obe stranke tada takodje naglaseno antijugonostalgicarske, a verujem da je medju njihovim citaocima bilo vise fordovaca nego u SPS.

Sve u svemu, to je bilo jedno vreme. Nagli pad dojucerasnjih aksioma je doneo druge neke iluzije, koje sa danasnjeg aspekta deluju takodje smesno. Ali to je valjda uvek tako, a naknadna pamet je slaba pomoc. I to se desavalo po istom paternu i u drugim eks-komunistickim zemljama (cak i naivnije nego ovde, jer ovde je naiva bila politicka ali ne kulturoloska, a gomila ovih varsavskih zemalja do 1990 nije cak ni rokenrol znala).

For the record, Kamiondzije ni ja nisam nikad nesto preterano voleo, jer mi je prosto identifikacija kao klincu koji je to gledao sa 20-ak godina distance bila nepostojeca. Mada sam fan i Ckalje i Paje. Ali bih se osecao kulturoloski prikracenim da nisam video tu seriju i verovatno bih mnogo manje razumeo neku popularnu narodsku televizijsku kulturu kod nas bez toga. Kao sto se mora znati i Lola Djukic i Pozoriste u kuci, dakle “urbani” deo te narodske produkcije iz zlatnog doba ovdasnje televizije (plus gomiletinu TV-drama koje su za poseban topik). Tako da ni Pajton ni Kamiondzije ne osecam kao visak, a bio bi minus da ne znam ijedno od ta dva (btw, i Pajton mi je isto bio muzejski humor kad sam gledao, Nadrealisti su mi daleko aktuelniji bili sto je i normalno i danas te skeceve gledam s blizom nostalgijom nego Pajton, pritom bi na nekoj mojoj eng. listi Pajton bio tek treci-cetvrt a verovatno je najrevolucionrnija stvar na engleskoj TV ikad).

E sad, Pancicev nadobudni fazon pezorativnog koriscenja Kamiondzija vs. Pajton(hoho, Paja i Jare, hehe, seljaci,a ja slusam Seks pistols) je besmisleniji kad znamo cuveni podatak da su pajtonovci svojevremeno odbili Dejvida Dzejsona, mladog nepoznatog naturscika, jer im je bio previse narodski. I to je najbolje sto su mogli da urade. Da nisu, ne bismo gledali Mucke :). Pancicevim rezonom, Dzejson je nizi oblik zivota, sreca pa i njega nije sreo na Terazijama :).

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

pa ne mozes tek tako ‘skin deep’ da citas neki clanak a da ne odreagujes na ociglednu brljivost, moco.
jeste da je romanticarski zapoceto, ali je nastavio krajnje neumesno.

mislim…sta vam sada znaci ogradjivanje ‘ja nisam gledao kamiondzije’?
ja nazalost ne mogu tacno da se setim nijedne epizode, kao kroz maglu, a opet, krajnje mi je idiotski da se ogradjujem od nekog naseg folklora koji je deo nase istorije, tradicije, mentaliteta i ostalog.

ja sam bila na koncertu lepe brene kada je bila na vrhuncu slave bas zbog tog fenomena ‘lepa brena’ a putovala sam dva puta godisnje u london da bih gledala uzivo sve moguce rock and punk grupe.

mislim, ne moze se oduzimati kvalitet nasim pionirima filmske umetnosti – soji jovanovic, loli djukicu…

jesmo napravili malu digresiju, ali s razlogom posto ju je autor nametnuo.

i ja nisam propustala nijednog alan forda iako mi je asterix bio bolji, a isto tako sam citala i record mirror i NME i americki playboy pa se nisam uopste osecala ‘nadmocnom’ od onih, koje sam znala, koji su citali ‘samo’ start, ili jos ‘gore’,cik.

pa zamisli ti sad novinara, koji pise esej o stripu a nipodastava paju patka, miki mausa i kosute koje govore.
pa to bi isto bilo kao kada bi neki nabedjeni fan bitlsa rekao, jao sto mrzim kicerajskog elvisa i cak berija i onog kretena little richarda, a kad ono…

ljudi kojima sve pocinje od sada, a ti su najglasniji

i ja bojane volim i ckalju i miju i smatram ih nezasluzeno zapostavljenenim velikanima.steta, imali smo i mi dzeri luisa a nismo znali i ne znamo da ga cenimo.

to je taj nas mentalitet, pre ces da kazes ja volim cicu perovica, radmilovica to je tako ‘urbano’ cool, nije seljacki,nije radnicki nije narodno…

maurovica nisam slucajno spomenula, on jeste /pogotovu njegova erotican serijal/ vrlo omiljen medju intelektualcima, e sada kako i gde svrstati te sa maurovicem?

ne znam sada koliko ljubiteljima gejmana i sandmana ‘odgovara’ da priznaju da vole i alan forda? ne daj boze talicnog toma i asterixa…

Moca
14 years ago

“Dakle secam se preko starije ekipe toga sto pricas, ali nece biti da je Alan Ford bio „lakmus“ u TOM smislu (govorim o Srbiji, naravno, situaciju u Hrvatskoj medju klincima iz osnovne/srednje tada ne mogu iz prve ruke da pogadjam).Naprotiv, rekao bih da je uz Alan Ford-publiku u pubertetu tada daleko vise isla lozana na SPO i SCP”

U vezi ovoga. Ja pričam o sopstvenim iskustvima. Sećam se dobro ekipe iz razreda/kraja koja se pomamila na Vuk-Šešelj ideje, svima njima su pojmovi kao što su Alan Ford i Monti Pajton bili “španska sela”, a jako dobro su stojali sa Džej-Ceca osovinom. Ne znači to ništa, u tim godinama (15-16) sećam se da sam se pitao kako su tako politički osvešćeni, dok mene zanima samo šta će Partizan da uradi, i da nabavim negde video kasetu “great r’n’r swindle”, i uopšte ne znam o o čemu pričaju tadašnji kumovi, i što je najgore, zašto to mene to uopšte ne zanima. Brzo sam skapirao da su pre ostrašćeni nego osvešćeni, no nije bitno.
U mom okruženju (dakle, ni blizu neko elitno, već više ulično), sve to što sam naveo zaista je bila neka vrsta lakmusa, bar ja sam to tako doživljavao. Naravno da to nema mnogo veze sa tim ko je bio za koga kasnije, 96-97, tu je već bilo izmešano, više se delilo po mladji vs. stariji principu. I to ne znači da se nisam uopšte družio sa ovima koji sve to ne kapiraju, već se radilo o, ne znam kako bih drugačije rekao, intimnom, prećutnom prepoznavanju sa ovima koji kapiraju.

OK, tvoja su iskustva možda drugačija, moja su otpilike baš ovakva kako su u tekstu opisana. Naravno, da sam Pančić, izbegao bih bilo kakva poređenja domaćih serija sa engleskim, ali to je njegovo prepoznatljivo “slepilo”, nekako ide uz njega. Gledali smo mi sve te domaće serije, valjda zato su nam (meni makar) ove nove tako loše i negledljive.

Znam to za Pajtone i D.Jasona, i tu se apsolutno slažem. Još jedan pucanj u sopstvenu nogu.

Moca
14 years ago

@Sneki

Ne ogradjujem se ja od Kamiondžija ni slučajno, gledao sam ih, samo kažem da mi se nisu svideli bog zna kako. Rekoh, više mi se sviđa Ljubav na seoski način, dakle nije to urbano vs. ruralno, samo više volim jednu seriju od druge. I nisam se nikad osećao superiorno u odnosu na one koji ne vole isto što i ja, već različito. Dakle, to je najveća razlika u odnosu na Pančića na primer, on se nedvojbeno oseća nadmeno zbog svoje “urbanosti”, a meni se zbog toga gadi.

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

e pa tako kazi, sta me zamajavas

Moca
14 years ago

sorry.

inače, komplet domaću filmsku i tv produkciju iz SFRJ perioda vrlo volim i poštujem, i sklon sam da je nekritički veličam kao jednu od najboljih u evropi. npr, mislim da je naša sinhronizacija diznijevih i ostalih crtaća zajebala i original. nikola simić, mića tatić i ta ekipa…majstori!

ne znam zašto mi to pade na pamet.

Bojan Kozić
14 years ago

Snezana,

pa nisam se ni ja OGRADIO, taman posla. Samo rekoh da sam Kamiondzije gledao vise kao deo TV-istorije, nego kao neku seriju na koju sad ja mogu da se lozim u smislu identifikacije 20 godina nakon sto je snimljena a ja je gledam prvi put (od toih stariteta, recimo, i meni je Ljubav na seposki nacin apsolutni hit, a pamtim i moju fascinaciju kad sam video Batu Z. u nekim gumenim cizmama kako igra seoskog drvenog advokata u seriji Gradjani sela Luga, eto i te stvari sam uredno pogledao). Tako sam i Mocu skapirao da to kaze i to je u redu. Isto rekoh i za Pajton. I da bih se osecao kulturno SIROMASNIJIM da ne znam i Kamiondzije i Pajton. Kao sto mi je, recimo, hronoloski daleko blizi Pejnov profa u skoli i njegov uzas nad onom malom japi harpijom (Election, ZIVOTNE uloge Broderika i Ris Viderspun koja je tu pokazala sav svoj talenat a velik je) nego, ne znam, kadar iz Bergmana u kojem Liv Ulman cuti petnaest minuta a Erland Jozefson cita knjigu :), a to opet ne znaci da ce Pejn prevazici Bergmana ikad. Jer vise srecem likove iz Pejna nego iz Bergmana u ovo moje vreme

A ovo

“pa to bi isto bilo kao kada bi neki nabedjeni fan bitlsa rekao, jao sto mrzim kicerajskog elvisa i cak berija i onog kretena little richarda, a kad ono…”

je najrecitiji size citave zamerke Pancicu i uopste tom mentalitetu. Svaka cast.

Moco, odgovaram kasnije, bezim sad :).

Btw, meni je ovaj off-topic strava, ustvari uspeh teme se i meri mogucnostima skretanja sa iste.

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

pa da. to sve stoji sa maurovicem, nisam ga ni spomenula u kontekstu da se ‘odrastalo’ uz njegov ‘kandaul’, vec vise kao ezotericno kolekcionarstvo. ‘Stari Macak’-/mislim na Maurovica sada/ je upravo sa ovim serijalom koji je nedostupan sirokoj javnosti i postao ‘malo blago’ za kolekcionare, pa je samim tim i dobio na vrednosti.

nekako mi ne idu zajedno, ma koliko eklekticnog duha bili, da se alan ford kombinuje sa maurovicem. na to sam vise mislila, na onu podelu ‘mi’ i ‘oni’…ono, kao: metroseksualno vs hipstersko ili vec koji su novi trendovi.

Skaramush
14 years ago

Mislim da je “Alan Ford” Sveti Gral duha više generacija.

I da je šteta svoditi ga jednodimenzionalno na raspravu o “personalnim pitanjima”.

Inicijalni tekst Anamnesis o “Alanu…” shvatio sam kao poziv na razgovor o lijepom vremenu bivšem!

Moze se on (strip)posmatrati i politički i sociološki, na više načina, ali, prije svega, ja ga danas citam kao neku vrstu eseja o karakterima ili tipovima ljudi.

Sto su isčašeniji, to su bliži realnosti. I to je ono što me fascinira.

Jedna od najboljih tema na Pulse.

Bojan Kozić
14 years ago

Moram sad da izguglam tog vaseg Maurovica, Snezana i Anamnesis. I mislio sam da je neki crtac, ali reko’ garant neka opstepoznata klasika (koju ja ne znam, jer sam oko stripa tek na nivou povrsnog poznavaoca scene, osim Maxa, Bunkera, Huga Prata, Hermana i ovih par dosadnih SF Amera, ne znam nikog, možda bih se par naših i ex naših setio “na guranje”).

@ Moca

Oko price juce. Slazem se, naravno, i ja sam govorio iz sopstvenog iskustva. Te starije ekipe. U smislu, lozana na Vuka i Seselja te 1990 (okvirno) je flavor of the month.
Neko ko je (od jos starije ekipe, to znam iz price) polovinom osamdesetih hteo da ispadne subverzivac i outlaw, sigurno nije u skolu/na fax nosio novi broj “Komunista”, nego Noz ili Hajku na jeretika (bez obzira na to sta ce misliti o Vuku ili Voji kasnije). Ali paznju je mogao da skrene samo tako i da skandalizuje nastavnika Samoupravljanja :).

Kao sto su i klinci 2000 svi bili za, ne znam, Otpor i G17 Plus :), jer je TO tada bilo identifikovano kao antirezimski cool. A ne verujem ni da su sva ta deca to identifikovala sa rokenrolom (koji je vec klasika i etablirana vrednost, sledeca kulturna revolucija ce biti anti-r ‘n r kako je krenulo :)), ili sa Alan Fordom koji je vecini dece rodjene nakon odsamdeset i neke potpuna nepoznanica daleko bliskija njihovim ocevima. Dakle, tada je citalac Alan Forda (sredina osamdesetih) bio verovatno blizi tome sto ce kasnije postati masovno, nego onom okostalom mejnstrimu gradskih komiteta koji se ljuljao vec uveliko. Secam se kad je Nele Karajlic jednom pricao da je, kao mladi besni slusalac Klesa osamdeset prve, najvise na svetu mrzeo filmske reditelje (odvratni establisment,je li). I onda sede u kafani jedno vece, a Kusta sa glumcima i filmskom ekipom proslavlja zavrsetak Doli Bel. I Slavko Stimac krene u WC, a neki lik sa drugog kraja kafane se prodere “Slavko, pederu”. I Kusta ustaje i kaze “ovom sto je reko’o “Slavko, pederu”, ‘ebem mater u …..” 🙂 I, kaze Nele, tu ja skontam da ovaj nije taj establisment koji mrzimo :).

A ovo stoji sto kazes da je uvek MANJINA citala/slusala stvari po liniji prepoznavanja. I to je uvek tako, svuda. Tek sa Internetom je sve postalo mejnstrim, pa ne znam, neko ko voli indonezijski punk jazz fusion, nacice brzo hiljadu istomisljenika po forumima da menjaju Rapide, a njegovi drugari iz kraja ce vecinom slusati nesto sto slusaju svi.

Bojan Kozić
14 years ago

Nego, kad vec oftopikujemo, ova prica o tome what’s hip and what’s square, bi mogla i trebala da dobije posebnu temu. Mozda nesto napisem o tome (mada bi neki pravi ljubitelj Saut Parka bio bolji autoritet oko toga, ta serija je glavna paradigma ovog GenX-orskog rusenja nekadasnjeg coolness-a, dakle 1960-ijevske price RODTELJA, koja je kasnije postala etablirani konformizam). A ja Saut Park gledam tek povrsno, I’m The Simpsons’ people :). Anyone?

Snezana, evo za tebe jedan interesantan tekst o tom fenomenu o kojem si i pre pisala:
http://www.amconmag.com/article/2003/aug/11/00019/

Malo stariji li hvata tu pricu bas. Pay attention, pominje se Vincent Gallo kao jedan od nosilaca tog novog talasa

Bojan Kozić
14 years ago

Malo stariji tekst, ALI hvata tu pricu bas,htedoh reci

Snezana Moracic
Snezana Moracic
14 years ago

odlican tekst, bojane.
ja sam ‘strip’, ustvari ispravnije je reci ‘graficke novele’ zavolela relativno kasno, ali uz nesebicnu pomoc dva maga i beskrajno simpaticna znalca – ‘Sandmana’ i ‘kurdija’/likovi sa diskusija/
medjutim, moje se interesovanje nekako usmerilo skoro iskljucivo na tzv. underground comics.
e, ako bas hoces da upoznas carobni svet stripa, ja bih ti preporucila da krenes sa klasicima-w.eisnerom, i neizbeznim spiegelmanom, a onda sa ‘tim mojim’ a.tomine, ch. brown, d. clowes i td…naravno, sandman serijal n.g i moore se ne iskljucuju iz obavezne literatue, samo postoji jedan mali problem, kada krenes sa istrazivanjem u pronalazenju autora ciji ti senzibilitet /crtez-tekst/ odgovara potrosi se prilicno novca, svi ti glossy, neodoljivi oku albumi su skupi.

Bojan Kozić
14 years ago

Da, to znam od ovih kolekcionara. Ali tesko da cu se ja tu navuci da nesto mnogo trosim, od ovih intelektualnijih stvari 🙂 samo se za knjige otvaram da ne pitam kol’ko kosta :). Ali si u pravu skorz, stvar je i time- i money-consumin’. Ali vredi ako neko voli. Meni je oko stripa slicna prica kao i s muzikom. Ono sto sam u detinjstvu nekom zavoleo, to podgrejavam i volim ceo zivot, tesko se na neke inovacije primam. Eto osim Alan Forda, OK i Asteriks, Iznoguda ne smem da zaboravim, Rip Krbi, Modesti Blejz… sta tu ima a da ja znam? Skoro nista, osim tih Zagora Te-Nejeva, Blek Rok-ova, komandanata Markova, Teksa Vilera i slicnih klasika iz detinjstva. Ustvari ROMANI, to smo tako zvali, strip je vec odrednica oficijelna.

I cenim da se malo sta od tih mojih pobrojanih smatra prevelikom umetnoscu :).

Ali OK, ako upadnem u neko ozbiljno istrazivanje, pitam i vatam beleske

Sasa Stefanovic
10 years ago

Ehhhhh…Stara dobra vremena