Ulogujte se / Kreirajte profil

Aleksis Philonenko: Niče – filozof života

Katkada Nietzscheu odriču originalnost, navodno većinu svojih filozofskih intuicija duguje Schopenhaueru. U kakav je odnos potrebno smjestiti majstora i njegova učenika?

gillesdelia-f1000008

Kad se Nietzsche latio filozofije, imao je dvadeset i jednu godinu i nije mogao izbjeći Schopenhauera, čije je glavno djelo (Svijet kao volja i predstava) tada čitao. No posrijedi je bio, da tako kažem, loš učenik. Schopenhauer je o povijesti rekao eadem, sed aliter (svagda jednako, ali drukčije). Ništa se ne mijenja, pokreti ljudskog srca svagda su jednaki, mijenja se samo odijelo. No u Vremenu neprimjerenim razmatranjima Nietzsche razlikuje tri oblika povijesti. Jedna od njih, monumentalna povijest, ostavlja trag kojim će se vraćati eruditska povijest. To je prva razlika sa Schopenhauerom: negirana povijest – na temelju pogrešno shvaćene Transcendentalne estetike: Schopenhauer brka privid (apparence) i fenomen (phénomène) – ustupa mjesto stvaralačkoj povijesti. Djelo Tako govoraše Zaratustra bilo bi transcendentalna konstrukcija povijesti. Čovjek nije neka dana činjenica, nego činjenica koja u svakom pogledu tek treba realizirati sve svoje odnose. Imamo dakle lijepu opreku – ali postoji još jedna druga – Schopenhauer je filozof smrti, Nietzsche je filozof života. Što vidi Schopenhauer kada se u jesen šeće šumom? Posvuda samo uvelo lišće, pocrnjele grane, mučenike i svjedoke (što je isto) bratoubilačkih ratova što su ih započinjala velika drveća žudeći za još više svjetlosti: i potom to strašno isparavanje, smrad po lešinama što izbija gotovo od posvuda. Svaka je šuma pogrebna oda, i to je ono što vidi i što čuje Schopenhauer – Nietzsche pak, tome nasuprot, vidi u vrijeme prvoga snijega, vidi u vatri pozlaćena lišća lijepu, u san uljuljkanu prirodu koja će se uskoro preporoditi. Dakako da možemo dokučiti samo nekoliko opreka – no naglasit ću najrazvidniju, onu što nadahnjuje misaoni postupak djela Tako govoraše Zaratustra: to je sunčana filozofija s primjesama noći i vatre. Ili, još bolje, kozmička filozofija.

 A muzika?

Vrijeme je da pređemo na muziku. Ona je ujedno most i ponor. Kako za Nietzschea tako i za Schopenhauera ne postoji loša moderna muzika i dobra stara muzika. Treba se čuvati naglih sudova. Schopenhauerovom je srcu bio bliži Rossini nego Mozart. Kakav pogrešan izbor, rekli bismo; a upravo je taj sud potrebno proučiti imamo li mogućnost poslušati Rossinijevu Messa di Gloria u velikoj bečkoj operi. To je bilo za Schopenhauera moderno i lijepo. Nietzsche je dijelio Schopenhauerovo mišljenje: muzika bi mogla nadomjestiti metafiziku. Muzika je prozirno pulsiranje života. To je moćna sveza između Nietzschea i Schopenhauera, ali ujedno i ponor. Nietzsche je naime bio odličan muzičar. S jedne je strane bio gotovo virtuoz na klaviru, s druge pak strane vrlo nadareni improvizator – postoje službena svjedočanstva o tome – i naposljetku onih nekoliko komada što nam ih je ostavio izražavaju vrlo blagu osobnost, prilično udaljenu od vagnerijanske zvučnosti. Schopenhauer pak nije bio ni dobar izvođač ni dobar improvizator, što me priječi vidjeti u njemu dobrog muzičara: ne mogu si zamisliti muzičara koji je bez intimnog dodira s instrumentom, sa svojim instrumentom; možemo čak reći da se potrebno naučiti ”svoga” Stradivariusa.

artur

Ali recimo da je to pitanje riješeno: govorimo i o filozofskim intuicijama kod Nietzschea i Schopenhauera. Schopenhauera je doista pogodila neka ideja, slična kristalu, koji se u njegovu duhu oblikovao u tren, no nije bio kadar razvijati se dalje. Doista su njegovi različiti zapisi samo varijacije na temu koja se ne mijenja: fenomen je samo privid. To ga odvaja od Bergsona, koji svoju temu zasniva na različitim ontološkim razinama. No to je i ono što ga na suptilan način približava Nietzscheu, koji ima odlučnu intuiciju o postajanju (devenir) koje je u sebi metafizičko. To postajanje jest ono što određuje dva pokretna pola. Prvi je Preko-čovjek, Über-mensch, drugi Pod-čovjek, Unter-mensch. Monizam supstancije – dualizam tendencije.

U tom kontekstu postoji jedna slika koja nije odgovarajuća, i to ona koja krasi naslovnicu Gaya scienza, hoću reći: naslovnica boravišta. Ideja boravišta je kod Schopenhauera vrlo jasna: to je grob, vječno boravište… Kod Nietzschea u nekom smislu grob ne postoji. Štoviše – u jednoj pjesmi iz mladosti kaže da je smrt jedva pojmljiva. Iz dubina zemlje se napaja živo drvo.

To bi pitanje muzike želio zaključiti kratkim filološkim pregledom triju pojmova. 1) Wille zur Macht – što ga prevodimo kao volonté de puissance (volja moći), kao da bi prijedlog zur, koji sadrži ideju usmjerene napetosti, mogao pratiti genitiv; prijevod bi morao glasiti volonté vers la puissance (volja prema moći); 2) Tanzlied prevodimo kao Musique pour la dance (muzika za ples), ne izražavajući pritom ideju metafizičke lakoće i slobode: 3)Wiederkehr des Gleichen prevodimo kao retour du même, vraćanje istog, a morali bismo ga prevesti kao retour de l’identique, vraćanje jednakog, da bismo spriječili pretpostavljanje sinteze istoga i drugoga.

Nakon što je Nietzsche bio pristaša i prijatelj Richarda Wagnera, godine 1876. konačno se s njim razišao. Kakvi bi mogli biti dublji uzroci što su ga na to nagnali?

Moguće je da postoji više odgovora na to pitanje. Tema Niebelunga Nietzscheu se naposljetku morala činiti dječjom, budući da nema ni masnoće ni sadržaja homerskih epova. Siegfried je sa svojim vrbinim listom kao Ahil iz kartona. Dakako vrbin list, pričvršćen posred leđa, podsjeća na treće oko na potiljku Titana koje im je omogućavalo vidjeti budućnost, no upravo je ta mogućnost kod Ahila uništena. S time je naime povezana homerska ideja da je svaki čovjek ranjiv. Nietzsche je bio odveć dobro izučen u grčkom jeziku da bi mogao cijeniti takve prerade. U njegovim je očima time moguće grčku slobodu samo okrnjiti. Richard Wagner se nije bitno promijenio; no duboko je napredovao Nietzsche kad je razglabao o grčkoj duši. Isto se tako razvijao i njihov odnos prema muzici: oluja kod Wagnera – profinjena suptilnost kod Nietzschea: filozofirati možemo čekićem. No ne pouzdajemo se u to da bi Nietzsche napisao umjerenu skladbu za čembalo s čekićem. Kasnije, puno kasnije se Nietzsche ”ugledao” u Bizeta: ne vjerujem da je posrijedi bio izljev dugo gajene mržnje prema Richardu Wagneru. Prije je posrijedi izbor Juga naspram Sjevera; izbor do kojeg je došlo već prije susreta s Wagnerom. Grčka i svjetlost Partenona protiv sjevera Pruske i njezinih tajanstvenih magli.

t_2548585_rihard_vagner_pinkjeca_cool_v

Ima li muzika moć utjehe?

Ideja da muzika ima moć utjehe postoji oduvijek. No Schopenhauer i Nietzsche su se te ideje latili vrlo izvorno: muzika može utješiti samo u samoći. Ako je doživljavamo u unutarnjosti Geist-a, pruža istinsku radost i zadovoljstvo postojanja. Wagner nas egzaltira, Nietzsche uljuljkuje – to mi je ostalo od Wagnera i tragično šupljikavih Nietzscheovih fragmenata. Zašto se Nietzsche nikada nije pokušao afirmirati kao muzičar ako je želio ostati ne-utješan. Uistinu ne bih znao reći. Ili bolje, o tome imam samo nekakav osjećaj. Čini mi se da je Nietzsche bio nevjerojatno sramežljiv. Istinski umjetnik je neobično besraman i ekshibicionist. To je enormno protuslovlje. Nietzsche ga nije podnosio kao što ga je podnosio Mozart. Ali budući da skoro svaki predmet koji dolazi iz ruku čovjeka ili slobodne prirode može biti utješan, neizbježno je da takvom tipu utjehe odgovara takav sistem umjetnosti, što je tautologija. Muzički moment ne da se izolirati iz određene kulturne sfere; štoviše, izražava tu sferu. Nietzscheova bi muzika, ukoliko je o njoj moguće govoriti, ako polazim od njegovih pjesma, možda mogla biti ciganskog karaktera. No to je posve osoban osjećaj.

Možemo li takvim razmišljanjem shvatiti Nietzschea kao Kantova čitatelja? I kao filozofa koji od svih njemačkih filozofa najmanje njemački?

Upravo me je čitanje Kanta preko Ernsta Cassirera uvelo u njemačku filozofiju. Potom je to bilo određenje stanovitog stila što ga svagda usmjerava ideja utemeljenja. I nama Francuzima dominira ta ideja, ali na drukčiji način nego Nijemcima. Zajednička nam je ideja da je neko određeno znanje dovršeno i da kao takvo mora biti utemeljeno; ne osjećamo potrebu da bismo utemeljivali bilo što: kod Kanta utemeljenje najprije pogađa prostor (geometrija), potom vrijeme (aritmetika) i takozvana transcendentalna metoda je proširena na sav korpus uma. Nema nijednog prostora za emociju u Racinovu smislu. Definicija traženja je posve ideacijska. Bit je ono što omogućuje zbiljsko. Bit je u području znanosti, kao što je fizika, na primjer kategorija kauzalnosti kao sintetički totalitet. Rekli bismo da postoji neki vrlo značajni defekt: širenje sintetičke metode, aplicirane na prostor i vrijeme, koja je povod za nastanak konstitutivnih i regulativnih znanosti. No ta indukcija je genijalna ideja kantovstva. Omalovažavani i čak zaboravljeni Vaihinger nije bio u zabludi. Nositelj kategorija je ”Ja mislim” (kao što je Dobro kod Platona nazočnost koja omogućuje sve nazočnosti), koja je ono bitno bitnog. O toj bitnosti biti prepirali su se njemački filozofi – i sporazumjeli da je potrebno prenijeti bit biti u slobodu, kojoj, kod Kanta kao ”jedinstvenoj činjenici uma”, pripada primat.

Prije toga bih želio osvijetliti neuobičajeni preokret koji se izvršio s Kantom: u biti nije više Bivstvovanje ono što je na izvoru bivstvujućeg; nego je to volja kao ono što ne postoji i što žudi za postojanjem. Bivstvovanje rađa samoga sebe na temelju želje. Svjetlost nije načelo (u smislu utemeljenja), nego rezultat. I ono prvotno isto tako nije vrijeme, nego noć.

Pitate me je li Nietzsche filozof koji je od svih njemačkih filozofa najmanje njemački. Sva dosadašnja razmišljanja teže potvrdi te teze, primjerice njegova (pretjerana) sklonost muzici Juga; isto tako njegovo nadahnuće što ga je crpio iz grčkih izvorišta, homerski smijeh, pojam tragedije. Wagner je posve jednostavno prešao od grčke antike na njemačke elemente; ali upravo taj prijelaz nije tako jednostavan. Wagnerova Grčka je samo inačica Schillerove Grčke: weimarska klasika.

Nietzsche je najmanje njemački filozof od svih njemačkih filozofa zato jer je najgrčkiji od njih.

friedrich-nietzsche

No ostaje problem aforizama. Njemački filozofi su privilegirali ideju sistema; Nietzsche se tome suprotstavlja svojim aforizmima. Aforizam je kod Nietzschea vrlo misteriozan. Poznajemo stajalište Leva Šestova prema tom pitanju. Nietzschea, prema mojem sudu, ne zanimaju kantovska pitanja. Sva kantovska pitanja, posebice pitanje besmrtnosti duše, oblikovana su u perspektivi transcendencije i izgubljena Boga, dočim Nietzsche sanja o imanentnom i dokučivom idealu. Neoprezno izjavljuje  –  a to je upravo ono čime se otkriva – da je njegov ideal pruski vojnik.

No tada je potrebno ponovno promisliti vrijednosti s neuobičajenog zornog kuta…

Estetske konsekvence su doista brojne.

Najprije je Nietzscheova estetika više srednjovjekovna nego nova. Viteške vrijednosti bile su jako na srcu. Srednji vijek mi se prije svega čini nositeljem viteštva. Arijana i viteška ljubav u Tako govoraše Zaratustra. Viteška ljubav nije bezinteresna ljubav, Ona je hlepnja za opstankom u dvoje. Otkud sam izveo banalnu ideju da je ljubav ukoliko je estetska i viteška nad-subjektivan odnos. ”On” je potisnut iz estetske sfere, granice koje su ”Ja” i ”Ti”. ”Kažeš” morala (veliki zmaj) je odbačen – i to najprije zato jer isključuje čuvstvenu tonalnost, te potom apstrahira veliki dio totaliteta ljudskog fenomena, dok je estetika, kakvu bira Nietzsche, sveobuhvatno pomirenje ljudskog totaliteta. Zato estetika kod Kanta može biti samo dio filozofije, bitni, zacijelo, ali ipak samo dio: kod Nietzsche je sve. Tu bi bilo moguće još jedno pomirenje s Wagnerom.

nice-1

No Nietzsche je htio u svojoj poetskoj umjetnosti naći ironijske vrijednosti. Djelo Tako govoraše Zaratustra je posijano ironijskim vrijednostima. Koliko priča zbog pisma ”neočekivan posjet”… Puno bi toga mogli reći o Nietzscheu i uljudnosti. Wagnerova neotesana dobrovoljnost ga je pogodila. Umjetnik mora biti diskretan i izbrisati se sa svojim djelom. Teoriju umjetnika je kod Nietzschea zato teško raščlaniti. Možemo je odrediti negacijama, Na tisuće kilometara je udaljen od strahovite Body art. Potom je kao i kod svakog velikog umjetnika u njegovu djelu prisutan nekakav vjetar ludosti, i misao da izaziva strah nije ga plašila. Ludwig Stein je bio posve zbunjen zbog njegovih neuobičajenih i lakih preskoka. Volio bih dodati jednu podrobnost: Nietzsche je pisao gdje bilo i kako bilo, kao da mora zadržati letimični uočenu ideju (ili sliku), u strahu da mu zauvijek ne promakne. Tako je bio osuđen na život u kugli vatrenih pulsiranja: u papirima što ih je ostavio nikada nećemo naći strogo precizan red. U tome je nešto mocartovsko i nekakav vatreni život kojemu se Wagner nije znao približiti i shvatiti ga. Nietzsche je to izrazio u Plesnoj pjesmi.

Naposljetku je takvo poimanje umjetnosti klasičnije nego što si to predstavljamo. Posrijedi je estetika nostalgije i patnje, okrenuta vraćanju – najprije vraćanju starim Grcima, potom vraćanju viteškoj ljubavi: prošlost je tu transcendentalna. U Nietzscheovom svijetu prisutna je ideja da je nešto zauvijek izgubljeno. Samo umjetnost koja je kadra shvatiti veličinu vječnih ruševina kadra je za taj bezdan. Dakako da svi vjerujemo da su kadri pojmiti suptilne Nietzscheove misli čak na prvi pogled. No to je filolog koji zahtijeva sporost.

Može li neka filozofija žrtvovati ideju istine u prilog estetskog viđenja svijeta?

Kažemo da je Nietzsche imao izvornu ideju istine i napisane su bile ne samo rasprave nego i debele knjige na tu temu. No postoji samo jedno temeljno Nietzscheovo djelo o tome. To je slavna Disertacija iz 1873 godine. U biti je riječ o dvije ideje istine: prva, koja je mehanička (istina razuma); druga, koja je estetska (um). Istina razuma je tehnička i općenita; bez goriva motor ne djeluje: svi smo s time suglasni – puno je općih, indiferentnih istina. Busaju se u prsa oni koji manipuliraju njima i tvrde: ”Ja sam znanstvenik, kartezijanac”. ”Znanstvenici” postoje čak među liječnicima. Nije značajno je li istina propozicija za koju smo zaboravili da je samo zabluda – računa se samo duh, u kojem se oblikuju tvrdnje. Postoje dakako i jezične greške: djecu usmjeravamo ”egzaktnim znanostima” – kao da bi postojale ”neegzaktne znanosti”! I s druge strane postoje osobne istine: prava ljubav – koje određuju trenutak nekog bića i koje se ne daju, govoreći poput Leibniza – smjestiti u sistem.

Naposljetku bi rekao da kod Nietzschea istina može biti priopćena ili izražena. U tom zadnjem smislu istina je blizu nekoj funkciji. Dodajmo da je istina lijepa.

Možemo li nakon Nietzschea još i dalje sastavljati filozofske sisteme tako da oponašamo kartezijanski model matematičke metode ili je bolje nadahnjivati se djelima umjetnika? Omogućuje li nam to iznova odrediti filozofa kao umjetnika, a ne kao znanstvenika?

Pitanje je bespredmetno, jer ako već zamišljam kartezijansku intelektualnu orijentaciju, onda, umjesto toga, ne zamišljam kartezijanski sistem. Ni medicina ni mehanika ni moral na kraju krajeva nisu dovršeni. No to su zahtjevi unutar napretka života u kartezijanskoj orijentaciji; u medicini, njezina je preokupacija manje liječiti nego produžiti životnu dob. Naravno, kretanje je dijalektično: što dulje traje moj život, tim je više eksperimenata koji ga mogu učiniti još trajnijim itd. U svemu tomu ništa nije Nietzscheovo. Descartes na jednoj strani, a Nietzsche na drugoj; kao da bismo mogli razlučiti tehniku i terapeutiku. Povrh toga, je li ideja sistema kartezijanska? Ferdinand Alquié nije mislio tako. U Descartesu je vidio razočaranog sistematičara kojega prožima nostalgija bivstvovanja, uvjerena da predmet nije bivstvovanje.

Filozof ima veliku prednost u usporedbi s jednostavnim učenjakom: zna da ne razumije, dočim jednostavni učenjak vjeruje da razumije. Jednostavni učenjak imenuje se znanstvenikom; odvratni jezik – ”doktor” medicine ili nekadašnji učenik Politehničke škole nije ništa učeniji od mene.

Nietzsche je rekao da je najveći psiholog Dostojevski i dodao: ”bolji od Stendhala”. Kako to razumijete?

Nietzsche je Stendhala upoznao negdje oko tridesete godine, nakon Schopenhauera. Mislim da je bio mojoj majci vrlo blizak: kad je ležala na samrtničkoj postelji, morao sam joj svake večeri pročitati po nekoliko stranica Stendhala. Činio joj se šarmantnim, briljantne inteligencije. No vratimo se bitnom: postoji uzrast kad čitamo Stendhala (trideset godina) i neka druga uzrast, kad čitamo Dostojevskog (četrdeset godina), i tada ”nam” se čini ”naš” autor bolji od svih ostalih. Mislim da je isto vrijedilo i za Nietzschea.

stendhal

Heidegger iz Nietzschea pravi zadnjeg metafizičara i humanistu; možemo li se suglasiti s takvom interpretacijom ili mislite da postoje razlozi protiv nje?

Više su mi puta postavili to pitanje. Želio bih početi s tvrdnjom da ne možemo govoriti o čovjeku, o njegovoj nedovršenosti itd. i pritom mu dopustiti da se ponaša kao mangup u filozofiji. Neprestano ih dobivamo s toljagom ontologije i fenomenologije. Iz bivstvovanja stvaramo tajnu – kako što je navika kod Clausberga. Pročitajte nekoliko stranica Was ist die Phiolosophie? No na kraju krajeva, jer svemu je potreban kraj … govorimo o filozofiji! Čini mi se da bi bilo za to, da pravilno prepoznajemo kraj, potrebno znati ili ono što je bio početak (historijski model) ili ono što bi bio idealni početak (principijelni model).

Idealni početak svi dobro poznajemo. Posrijedi je refleksija o načelima bez kojih mišljenje nije pojmljivo. Nietzsche otklanja Fichteovo stajalište. Prostor što ga dosuđuje razumu je prevelik.

Prihvatimo se dakle historijskog stajališta. A ono je poetsko i prema tome nije kadro poroditi razum.

Vratimo se pitanju: zadnji metafizičar… to znači da su postojali metafizičari, a ne samo nacrti metafizičara. No gdje su oni? U umjetnosti? Hoćemo li čak reći da postoji metafizika Van Gogha, Latoura, Mozarta, Beethovena – gdje ćemo preskočiti granicu…? Kao jedina granica postoji određenje unutarnjeg smisla. To je ujedno premalo i previše. I zašto bismo postavili pitanje u smjeru prošlosti? Tko bi bio dovoljno glup da bi tvrdio da se Bog nikada neće ponovno roditi? No pitanje možda nije u tome. Pierre-Maxime Schul ga je dobro postavio: što je u tom smislu sa automatizmom (machinisme) i spekulacijom? Možda nikada ne bi bilo spekulacije u području što bi ga posjećivale samo šahovske figure automatizma?

pdwm

Razgovor vodio: Didier Raymond

S francuskog preveo Mario Kopić

Filozofski magazin 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *