Horhe Luis Borhes: Znam da mi zameraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti. Te klevete (što će ih stići moja pravedna kazna) naprosto su smiješne. Istina je da ne izlazim iz kuće, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih ima bezbroj) danonoćno otvorena ljudima, a i životinjama. Neka uđe kome se prohtije. Neće ovde zateći mekoputnu raskoš ili veličanstveni sjaj palače, nego, naprotiv, spokoj i samoću. Isto tako će otkriti kuću kakve nema nigde na kugli zemaljskoj (lažu svi oni koji tvrde da slična građevina postoji u Egiptu.) čak i moji klevetnici priznaju da u ovoj kući nema baš nikakvog nameštaja.

Jednako je smešna tvrdnja da sam ja, Asterion, utamničenik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu, da nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predvečerje izlazio na ulicu, morao sam se još prije noći vratiti natrag, usplahiren licima puka, bezizražajnim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je već zapalo, ali izgubljeni plač nekog dijeteta i molitveni žagor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bježao, padao ničice. Neki su se vereli podnožjem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi majka uzalud bila kraljica; ne mogu se pomiješati sa pukom, makar to htijela moja skromnost.

Ja sam doista izuzetno biće. Ne zanima me što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima. Kao svaki filozof, držim da se ništa ne može priopćiti pismenim putem. Svoj duh, koji je predodređen za velike pothvate, ne opterećujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zapamtio razliku između pojedinih slova. Pomalo plemenito nestrpljenje nije mi dopustilo da naučim čitati. Ponekad zbog toga zažalim jer noći i dani sporo protječu.

Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesneli ovan jurim kamenitim hodnicima sve dok se, ošamućen, ne srušim na tlo. Šćućurimse u sjenu čatrnje ili u zavijutak hodnika i igram se skrivača. Katkad se stropoštam s krovne terase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili noći mogu se igrati sna, sklopim oči i duboko dišem. (Ponekad stvarno zaspim, ponekad dan izmijeni boju i kad otvorim oči.) Ipak, iznad svega mi se najdraže igrati drugog Asteriona. On mi tobože dolazi u posjet, i ja mu pokazujem kuću. Svečano mu objašnjavam: Sad se vraćamo na pređašnje raskršće ili Sada ćemo izbiti na drugo dvorište ili Znao sam da će ti se svidjeti ovaj odvod ili Sad ćeš da vidiš čatrnju što se napunila pijeskom ili Vidjet ćeš kako se grana podrum. Ponekad se zabunim pa obojica prasnemo u smijeh.

Nisam samo izmišljao sve te igre nego sam razmišljao o svojoj kući. Svi su dijelovi kuće umnoženi, svako je mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna čatrnja, jedno dvorište, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle: ima četrnaest jasala, pojila, dvorišta, čatrnji. Kuća je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. Pa ipak, posle tolikog lutanja dvorišta sa čatrnjama i prašnjavim hodnicima od sivog kamena, došao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi noćna vizija nije otkrila da također postoji četrnaest mora i hramova. Sve je mnogostruko, četrnaestruko, ali dvije stvari na svijetu, izgleda da postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje, Asterion. Možda sam ja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu kuću, ali se više ne prisjećam.

Svake devete godine dolazi u ovu kuću devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog zla. Čujem korake ili glasove na kraju kamenitih hodnika i radosno im trčim u susret. Ceremonija traje nekoliko časaka. Padaju jedan za drugim a da ja nisam uprljao ruke krvlju. Ostaju tako zanavijek i po njihovim truplima razlikujem pojedini hodnik od ostalih. Ne znam tko su oni, ali znam da je netko od njih na samrtnome času prorekao da će jednom doći moj otkupitelj i da će se konačno izdići nad ovaj prah. Kad bi do mojih ušiju dopirali svi šumovi na svijetu, ja bih mu začuo korake. Kad bi me barem poveo na neko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako će izgledati moj otkupitelj? – pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda bik sa čovečjim licem? Ili će biti kao ja?

Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi.

Nećeš mi vjerovati, Arijadno – reče Tezej. – Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

Horhe Luis Borhes

  Borhes, Književnost