Egon Šile, I deo: Autoportretima do samospoznaje

Egon Šile, I deo: Autoportretima do samospoznaje

Egon Šile, austrijski slikar i jedan od velikih umetnika ekspresionizma, obeležio je rani dvadeseti vek svojim upečatljivim prikazima ljudskog tela. Kao što postoje određene reči ili fraze, poput dekadencije ili fin de siècle (franc. kraj veka), koje kazuju samu srž čitave epohe, isto tako postoje i ključne slike u životu svakog umetnika koje otkrivaju sve o njemu i njegovim delima. Postoji mnogo razloga zašto se neki umetnik iznova vraća određenom motivu, bili oni svesni ili ležali u podsvesti. Kod Egona Šilea taj motiv čine autoportreti. Iza sebe je ostavio oko stotinu autoportreta koji otkrivaju i Šileovu narcisoidnu crtu. Važna komponenta za stvaranje autoportreta svakako je ogledalo, koje su koristili i Albreht Direr i Rembrant. Pronaći ćemo i kod Oskara Vajlda u romanu „Slika Dorijana Greja“ taj motiv taštine, toliko jak da je stvoren autoportret koji stari i gubi lepotu, dok sâm model ostaje nepromenjen. Slika je ta koja postaje ogledalo duše. Fridrih Štern je smatrao da je Šileova naklonost ka slikanju autoportreta zapravo tužna, jer je on na taj način promovisao potragu za drugim sobom, umesto da popravlja nedostatke i da radi na svom karakteru. U ranoj fazi Šile je kroz autoportrete nadograđivao svoj ego, pokušavajući da pronađe priznanje koje nije dolazilo od njegovog preminulog oca. Samopouzdanja nije manjkalo kada je sa svojih 16 godina primljen na Akademiju likovnih umetnosti u Beču. Posle njegove „klimtovske faze“, nakon 1910. godine, Šile slika sve više autoportreta koji prikazuju individuu koja, iako prikazana na različite načine, ostaje jedna te ista osoba. On želi da pobegne od jasno definisane ličnosti, te tako slika pomalo otuđeni alter ego koji ima bizarne izraze lica i raščupanu kosu, kao da je doživeo strujni udar.

Fridrih Niče je pokušao da dâ prikaz modernog umetnika rekavši da je skoro svaki umetnik psihološki sklon histeriji i da karakter to trpi. Ponekad i nesvesno, umetnik unosi dramu u svoj život i sâm stvara krize od svakog novog iskustva te tako on nije više jedna osoba, već skup više ličnosti i upravo zbog toga je umetnik i veliki glumac.

Malo je verovatno da je Šile čitao Ničea i da je dublje analizirao njegova dela, mada to i nije toliko bitno. Šile je bio čovek koji se vodio okom i senzacijama i ubrzo je nago telo postalo primarno u prikazu autoportreta. Akt je za njega najradikalnija forma koja izražava vlastitu ličnost, ne zato što je telo u potpunosti izloženo, već zato što je ličnost ta koja je obuhvaćena. On koristi posebnu tehniku i prikazuje nesigurna tela koja deluju nervozno, pomalo u grču. Angularni obrisi figura su u kontrastu sa neutralnom pozadinom. Čak i kad svede autoportret na torzo, može se videti koliko malo spoljašnjost doprinosi slici. Boje su te koje unose živost i energiju i oslikavaju ličnost. O tome će Šile pisati i svom prijatelju Oskaru Rajhelu:

Kada vidim sebe u celosti, moram da vidim sebe i da znam šta želim, ne samo šta se dešava unutar mene, već i kolika je moja sposobnost da vidim, koja su moja sredstva, od kojih sam to zagonetnih supstanci sačinjen i koliko sam od toga svega opazio. Oscilacije moje astralne svetlosti rastu sve brže, sve su direktnije i jednostavnije, poput neverovatnog uvida u svet. Na taj način postižem sve više, produktivniji sam i iz mene isijava ljubav koja je sve.

On ponekad predstavlja sebe kao mesiju dok piše o svojoj umetničkoj harizmi:

Moje biće (Wesen) i moje ne-biće (Verwesen), preneti u trajnim vrednostima, moraju pre ili kasnije da primene veliku moć nad obrazovanim ljudima, poput religije sa svim svojim verodostojnostima. Ljudi iz raznih krajeva će obraćati pažnju na mene, oni još više udaljeni će me gledati, a oni koji su protiv živeće od moje hipnoze! Toliko sam bogat da se prosto moram dati.

Moramo se vratiti i na narcisoidni karakter umetnika kada su autoportreti u pitanju. Nagi umetnik je egzibicionista, on plasira sebe kao seksualno biće. Egon Šile je doživljavao impulse u svojoj mašti koji se ne mogu zadovoljiti u stvarnosti. Naslikati svoje strasti i naklonosti znači izaći na kraj sa njima. I pored toga, ne možemo reći za Šilea da je bio razuzdani erotomanijak. Ono što je mnogo važnije i o čemu je sâm umetnik pisao u svojim pesmama i pismima jeste ta večita samospoznaja i potraga za sobom, za sopstvenim bićem i pokušaj da razume sebe. Ovo istraživanje nije bilo mistično i nefizičko, već je bilo pokušaj da se locira energija koja je oslobođena putem tela.

Prilikom otkrivanja sebe dolazi do dualnosti, pošto je sam subjekt koji istražuje istovremeno i objekat. Fenomen podvojene ličnosti, koji možemo naći i kod Tuluz-Lotreka, takođe je obrađen i u klasičnoj horor priči „Doktor Džekil i gospodin Hajd“ u kojoj Robert Luis Stivenson koristi motiv dvojnika (doppelgänger). Ovaj fenomen Šile prikazuje na slici poznatoj kao Smrt i Čovek (Die Selbst Seher oder Tod und Mann), gde dvojnik predstavlja predosećaj smrti.

Autoportret je konkavno ogledalo kroz koje se doživljava vlastiti svet, pa samim tim i život i smrt. Dela ekspresionista nisu samo povezana sa umetnikovom svešću, ona i jesu njegova svest. Moderan Narcis ne stvara umetničku sliku koja prikazuje stvarnost onakvom kakva jeste, već menja perspektivu sveta na čijem je horizontu ego tj. sâm subjekt.

Za P.U.L.S.E Marijana Ristić

II deo

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

Izvori:

Jane Kallir, “Egon Schiele: Drawings and Watercolors”

Jane Kallir, “Patronage and Portraiture in the World of Egon Schiele”, a lecture

Reinhard Steiner, “Egon Schiele”

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

8 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Радомир Д. РАКИЋ

Иако сам, “сликар” од рођења … – до своје 21. године и изненадног опредељења за етнологију – настојао да сазнам све што је, крајем 1950-их, могло да се сазна о сликарству и сликарима, некако ми је промакао велики ЕГОН Ш. … До пре годину и нешто. Можда, као млад и млађи, нисам имао ни потребног сензибилитета да га запазим – так сада, након седамдесетих, кад сам видео прве његове слике – био ми је огромно откриће. Хвала, Маријана, за овај текст. Радомир (76), етнолог

Радомир Д. РАКИЋ

Радо бих пратио прилоге – било да их преузимам за Фб страницу “ЕтноСрб” и групу “Корени” или да ми их достављате и-мејлом. Хвала унапред, Радомир Д. РАКИЋ

Aleksandar Bojic
Aleksandar Bojic
7 years ago

Postovani prof. Rakic,

postoji li mogucnost da vas kontaktiram (mail),
vezano za porijeklo prezimena (roda)?

Unaprijed hvala.

Aleksandar Bojic

Aleksandar Bojic
Aleksandar Bojic
7 years ago

Za prof. R. Rakica:

bojic_aleksandar@yahoo.com

Trifkovic Milinko
Trifkovic Milinko
7 years ago

Poštovani , očito doživljamo Šilea kao deo našeg mentaliteta. Stoga od 2008 u Beogradu postoji i udruženje građana EGON ŠILEkoje je osnovano rešenjem Ministrastva za državnu upravu broj 130-024-00-01253/2008 Društvo je zamrlo udajom Predsednice Ane 🙂 ali su članovi još voljni da nastave rad. Biće nam drago da uz Vas , i druge , pobnovimo rad udruženja. Ieja ima na pretek , kao i mogućnosti. Vredi.
pozdrav
Milinko Trifković , član

Anja Weber
Anja Weber
7 years ago

Egon Šile,
Je osim svojih excentričnih portreta slikao i bezobrazno dobre pejzaže.Dobar crtež,kolorit u kontrapunktu skale..Smisao za detalj..oka koje je naviklo da zapaža i onda da tu sliku kroz vlastitu igru prenese na platno.

Anja Weber

Natasa
Natasa
6 years ago

Lep tekst, mada u potpunosti preuzet iz knjige Rajnharda Stajnera “Schiele” iz 2007, izdavaca Taschen.