Balkanski vestern: Rat crvenih kauboja i Indijanaca s bradom

Balkanski vestern: Rat crvenih kauboja i Indijanaca s bradom

0202

Poslednjih godina svedoci smo novog života i popularnosti partizanskih filmova koji su se snimali u bivšoj SFRJ. Ovaj fenomen se uglavnom definiše na različite načine. Pojedinci smatraju da je glavnina publike koju registruje piplmetar regrutovana od ljudi koje gledanje ovih filmova vraća u mladost. Drugi popularnost filmova partizanskog žanra dovode u vezu sa odličnim efektima i dinamičnom radnjom istih. Ipak, postoje i oni kojima smeta ideološka pristrasnost u ovim filmovima. Filmski kritičar Dinko Tucaković novu popularnost filmova partizanskog žanra vidi na sledeći način:

– Partizanski filmovi su fenomen sam po sebi. Živorad Žika Mitrović, čovek koji je rodonačelnik partizanskog filma u ovom žanru, prepoznao je potencijal vesterna. A u vesternu je ključna stvar da svako, bez obzira na to ko je i šta je, može da se identifikuje sa junacima filma, i to van vremena i van ideologije. I to je ključ uspeha svakog umetničkog dela, pa i filma. Postoje dobri i loši momci, a da li oni nose na glavama petokrake ili nešto drugo, potpuno je nevažno. I Kventin Tarantino je u svom poslednjem filmu, koji je nominovan za Oskara, potencirao odnos između dobrih i loših momaka. Slavni režiser Alfred Hičkok dao je jednu fantastičnu maksimu. Rekao je da „kada domaćica koja čitav dan pere i pegla po kući ode u bioskop, ona ne želi da gleda istu takvu domaćicu”. Ona hoće da vidi nešto drugo – da gleda heroje – kaže Tucaković, i nastavlja:

– Ljudima je bitno da vide dobre momke, pomoć slabijima, a partizanski filmovi upravo to pružaju. Zato su i gledani širom sveta, od Indije i Afrike pa do zapadnih zemalja. Antipod partizanskim filmovima su današnji rijaliti-programi, jer u njima vidimo jednu novu dimenziju moralnog. Danas je u modi šou gde ljudi ulaze na neku farmu, gde se prikazuju u verovatno mnogo gorem svetlu nego što zaista jesu. Partizanski filmovi govore o suprotnom procesu, gde mali ljudi postaju heroji i s te strane su lakši za identifikaciju običnom čoveku. U režijskom smislu, to su vrlo korektni filmovi. Veljko Bulajić pored svih stereotipa koji o njemu vladaju – da je bio režimski udvorica – apsolutno nije netalentovan čovek, što dokazuje sa dva ostvarenja koja je snimio pre „Neretve”. To su „Vlak bez voznog reda” i „Kozara”. U današnje vreme teško bi prepoznao kapacitet autora koji bi mogli da naprave takvo ostvarenje, jer su sami sebi odabrali male i prljave teme. Publika nije slučajno izabrala partizanske filmove, jer im je posle svakodnevice i svega što vidi u životu – malih plata, „Farmi” i sličnog blata – potrebno da vidi nešto drugačije.

knjiga-ljubisa-samardzic-i-

Da li je partizanski film odigrao lošu ulogu u odrastanju i formiranju generacija Jugoslovena? O tome da li su kadrovi „Sutjeske” i „Neretve” stvarali kult heroja, ideološku ozračenost ili su u glave tinejdžera usadili pogrešnu predstavu o ratu govori naučni savetnik na Institutu za savremenu istoriju Predrag Marković:

– Partizanski filmovi su zapravo zatrovali našu svest zato što je rat mnogo strašniji nego što je u njima izgledao. Ti filmovi su poetizovali rat. Mi toga nismo svesni. Svi mi koji smo rasli uz te filmove zamišljali smo da je rat nešto super i šmekerski. Onda su došle devedesete i mnogi su poželeli da budu kao ratnici iz filmova. U „Otpisanima” gledamo jednu sliku koja je neutemeljena u realnosti, jer izgleda da nijedan Nemac nije poginuo u Beogradu za vreme rata, a svi ilegalci su stradali! Ali, nije tačna ni priča da smo mi narod koji je Nemcima prijavio najviše svojih komšija. Naša kolaboracija sa neprijateljem manja je nego kod mnogih drugih naroda. Jedini koji nisu sarađivali sa okupatorom su Poljaci, koji bi, verovatno, isto to činili, ali su Nemci hteli da ih istrebe.

Iako neki najnoviju epidemiju popularnosti partizanskog filma koja je zahvatila prostor bivše Jugoslavije dovode i u vezu sa ideologijom, Zoran Panjković, koji je sa Igorom Stoimenovom autor dokumentarca „Partizanski film” – uspešno prikazanog na mnogim festivalima, odbacuje bilo kakvu subverzivnost ovog žanra i opasnost za nove demokratije u regionu.

– To je nemoguće, jer ovde više nikome ne možeš da serviraš ovakav žanr kao ideološki, već samo kao fenomen. Pa ovde i kada su padale bombe 1999. godine, svi su se sprdali na temu pesme koja je otvarala Dnevnik – „Volimo te otadžbino naša”. U Srbiji postoje mnogo opasnije stvari od stare partizansko-erotske pesme „Lepo stoji titovka i bluza”. Da parafraziram režisera Tucka Dimitrijevića, bojim se da pomislim kako će izgledati ova zemlja kada stasaju generacije koje odrastaju na aktuelnom televizijskom programu – kaže Panjković.

knjiga-slike-ricard-barton

Kritičari aktuelnog prikazivanja partizanske tematike stalno zaboravljaju da je u pitanju film, a ne istorija. I kada je pre nekoliko godina svet osvojila američka televizijska serija „Porodica Soprano”, u epicentru je bio njen kvalitet, a ne to da li ona populariše italijansku mafiju i da li bi zbog toga imala posledice po američke tinejdžere. Uostalom, iako je deo ratne filmske produkcije sigurno dolazio i iz ideološke partijske kuhinje, ponekad se u stvarnosti situacija na čudan način okretala protiv osnovne ideje serije. Tako je i televizijski film „Poslednji čin”, u kojem je opisano hvatanje Draže Mihailovića, umesto da kod srpskih pubertetlija u bivšoj SFRJ stvori odbojnost prema četničkom pokretu proizvela potpuno suprotan efekat. Klinci su već sutradan bili opijeni filmskim likom četničkog komandanta Nikole Kalabića, a njegovi dijalozi u seriji replicirani su u beogradskim i srpskim školskim učionicama na zaprepašćenje nastavnika. Čak je i priča o seriji u tada popularnoj kontakt emisiji Studija B „Od doručka do ručka” prerasla u trosatno ćaskanje o Kalabiću začinjeno raznim spekulacijama o njegovom životnom finalu.

Da u novoj popularnosti i gledanju partizanskih filmova nema mesta novom (starom) čitanju istorije mišljenja je istraživač saradnik u Institutu za savremenu istoriju Srđan Cvetković:

– Danas se partizanski filmovi gledaju isključivo kao akcioni žanr, a ne kao neke ideološke epopeje. Naravno da u njima ima ideologije, jer je partija davala novac za te skupe ratne spektakle, ali kad se očisti taj sloj, ostaje da su to zanimljiva i uspešna ostvarenja koja kombinuju razne priče. Čak su i „Otpisani” kombinacija fikcije s malim dozama autentičnosti, kao što je to televizijska replika oslobađanja Aleksandra Rankovića. Navodno su i likovi Tihog i Prleta delom pozajmljeni od stvarnog četničko-gerilskog dueta. U jugoslovenskim ratnim filmovima postoji i taj holivudski pečat u smislu kraja koji je uvek začinjen hepiendom. I sama matrica vesterna je prisutna, samo što umesto Indijanaca imamo Nemce ili četnike. Zanimljivo je i da su sada najpopularniji ti partizanski spektakli, ali se manje prikazuju oni iz „crnog talasa”, kao što je to „Zaseda” Živojina Pavlovića. U mnogim filmovima imamo i potpunu idealizaciju partizanskog pokreta i ni traga o onom delu njegovog represivnog karaktera. Vešto se priča o antifašističkoj borbi, a ne navodi se socijalistička revolucija. Ipak, kad se skinu ideološki slojevi, ostaje nekoliko odličnih filmova – analizira Cvetković.

knjiga-ricard-herison-i-des

Interesantno je da aktuelni kritičari partizanskog filma u njemu vide samo onaj ideološki deo i bildovanje istorije kroz objektiv Bulajića. Zaboravlja se na fimove koji su na drugačiji način filmovali priču pobednika iz Drugog svetskog rata, kao što je to Živojin Pavlović radio u svojim filmovima „Crveno klasje” i „Zavet”, koji je od ondašnjeg jugoslovesnkog režima bio označen kao „najveći antikomunistički film”. I Lordan Zafranović se u „Padu Italije” bavio sudbinom partizanskog komandanta koji se upušta u vezu sa ćerkom velikoposednika i u finalu mu presuđuje rođeni brat, takođe partizan. Dakle, nije sve bilo tako idealno u partizanskoj kinematografiji, koja nije bila monolitna, kako se nekima čini.

– Bulajić i njegove neuspele „kopije” bili su zaduženi za visokobudžetne spektakle, Šiba Krvavac je uspešno ukrštao rat i vestern preslikavajući kanjon Kolorada u jedinstven pejzaž Bosne. Sličnim stvarima bavio se i Žika Mitrović u „Užičkoj republici” i „Kapetanu Lešiju”. Žika Pavlović i Saša Petrović su u epicentar svojih filmova stavljali pojedince i njihovo preispitivanje u ratnim vrtlozima. Mnogi od njih su isticali ženu kao večitu slabost velikih revolucionara. Bauer se bavio klincima borcima u „Bošku Buhi” i „Salašu u malom ritu”. Vestern jeste jedan od glavnih podžanrova partizanskog filma zahvaljujući, pre svih, Hajrudinu Šibi Krvavcu. Ni on se nije bavio ideologijom, već je priču gradio kao Hauard Hoks ili Džon Ford. I tu smo imali dobre i loše momke, a Bata je uglavnom bio Džon Vejn – opisuje žanrovsku lepezu partizanskog filma Panjković.

I Tucaković smatra da su se pojedini partizanski filmovi odmetnuli:

– Kao što je reprezentacija Srbije na Svetskom prvenstvu trebalo da pobedi Ganu i izgubi od Nemačke, a uradila je potpuno suprotno, tako je i partizanski film imao neku svoju logiku funkcionisanja i oteo se kontroli režima. Bilo je potrebno od partizanskog filma napraviti brend, kao što je od „crnog filma” napravljen potpuno specifičan brend kao proizvod suprotstavljanja režimu. Tako se i partizanski film na neki način odmetnuo i postao brend za sebe – kaže Tucaković.

Novi život partizanskog filma krenuo je pre nekoliko godina u Srbiji, i to najpre na BK televiziji, da bi kasnije ovaj žanr počeli da troše i TV Pink i RTS. Kada su piplmetri registrovali ogromnu gledanost „Otpisanih”, i to pretočenu u cifru veću od milion i po gledalaca po epizodi, Tihi i Prle su se sa televizijskih ekrana prebacili u repertoar dnevne politike. Srpski pokret obnove izašao je sa saopštenjem u kojem je partizanske filmove i seriju „Otpisani” apostrofirao kao najveće poroke srpske omladine, i to uz bok pornografiji. Danica Drašković je bila još konkretnija i „Otpisane” je označila kao „najgoru staljinističko-titoističku propagandu koja srpsku decu više truje i kvari od sve pornografije ovog sveta” i najavila da će poslanici SPO-a pokrenuti inicijativu u Skupštini Srbije da se zabrani emitovanje ovih filmova i serija pre ponoći.

– Moj je predlog da se ti filmovi tretiraju kao pornografija – rekla je tada Danica Drašković.

U odbranu prikazivanja „Otpisanih” stao je generalni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić.

– Sve serije iz komunističkog perioda spadaju u kulturnu arhivu. Tako ih i treba gledati. Konkretno, Prle i Tihi su sve samo ne obrasci komunista. Više liče na vestern junake nego na junake komunističkog otpora. A serija „Otpisani” predstavlja potpunu fikciju. Da su srpski komunisti pobili u Beogradu onoliko Nemaca koliko je to prikazano u seriji, Hitler nikad ne bi mogao da napadne Sovjetski Savez. To je strip, a ne komunistička propaganda. Drugo i vrlo ozbiljno pitanje je – šta treba da uradimo sa našim kolektivnim sećanjem? Treba li ga spaliti? Nisam siguran da su drugi narodi uradili to – rekao je Tijanić, koji se ironično pozabavio i mogućem lošem uticaju Prleta i Tihog na srpsku omladinu:

– Serija toliko loše utiče na decu da će krenuti da ubijaju Nemce po ulicama. Bojim se za naš turizam.

Činjenica je da su „Otpisani”, pre svega, odlična akciona serija i da njihova dugotrajna popularnost nije posledica ideologije beogradskih ilegalaca, već to što je snimana po mustri tada popularnih američkih serija iz sedamdesetih. Čak je muzika iz „Otpisanih” sama po sebi fenomen i takođe je bila potpuno u trendu sa svetom, a kompozitor Mića Marković osmislio je špicu na tragu tada popularne teme iz detektivske serije „Šaft”, koristeći „vah-vah” efekte. Tako je muzika u pratnji akcija beogradskih ilegalaca Prleta i Tihog bila potpuno kompatibilna sa temom Ajzaka Hejsa o crnačkom detektivu.

knjiga-slike-bata-i-dusan-j

Panjković smatra da televizijsko balsamovanje i dugi vek Prleta i Tihog i serije „Otpisani” nema veze sa ideologijom:

– Tu nema ideologije i potpuno je nebitno da li je Tihi skojevac, a Joca poštar predratni komunista. Jednostavno, grupa gradskih klinaca mangupa odlučuje da nepozvane goste vrati odakle su došli. Akcija, inteligentan humor, snažne emocije i briljantna muzika Miće Markovića savršeno su usklađeni u nešto što rado konzumiraju sve generacije. Da se pitam, organizovao bih turističke ture „Tragom ‘Otpisanih'” kako bi ljudi posetili lokacije na kojima je snimana serija – kaže Panjković.

Pre nekoliko meseci u Hrvatskoj se dogodilo nešto što i krojači televizijske šeme nisu pretpostavljali. Partizanski filmovi emitovani na državnoj televiziji oborili su sve rekorde gledanosti, a mnogi su pomislili da je ovaj rivajvl NOB tematike u Hrvatskoj posledica aktuelnog trenda da se dugogodišnje više nego flertovanje sa ustaškim pokretom zameni partizanskim. Tačnije, da je antifašizam karta za ulazak u EU, a da se ustaškim nostalgičarima prepusti orgijanje u Blajburgu sa sve crnokošuljaškim folklorom i zapevanjem NDH evergrina „Evo zore, evo dana…” u slavu zloglasne crne legije. Godinama, tačnije od Tuđmanovog dolaska na vlast, partizanski film je bačen u bunkere i stavljan na crne liste, a na tom indeksu je posebno mesto zauzimao hrvatski režiser Lordan Zafranović. Njega je, i to godinama pre nego što će doći na vlast, napadao Tuđman zbog filma „Krv i pepeo Jasenovca”, koji nikada nije ni gledao, ali ga je zbog tog naslova označio kao neprijatelja hrvatskog naroda. Zafranović je epitet „nepodobnog Hrvata” zaradio svojim ratnim filmom „Okupacija u 26 slika” iz kojeg se pamti jeziva scena sadističkog orgijanja u autobusu u kome ustaše kopaju oči, seku jezike i maljem razbijaju glave Srbima, Jevrejima i komunistima.

O tome da li je rivajvl partizanskog filma u Hrvatskoj posledica shvatanja da se preko antifašizma ulazi u evropske integracije, a ne preko Tompsona i Blajburga, ili je to samo želja za gledanjem starih filmova punih akcije, Panjković kaže:

– Ne može se istovremeno tretirati Zagreb kao „Nepokoreni grad” (popularna hrvatska partizanska serija) i Blajburg kao stratište mučenika. Ipak, neka se tim „lutanjima” bavi hrvatska vlast. Ne verujem da se to radi tendenciozno, kao „Bulajić i Bata će ih odvesti u EU”. Mislim da je prosto došlo vreme da se takvi filmovi vrate na hrvatsku televiziju. Verujem da su se na Borisa i Batu prosto ložili svi sa ovih prostora, uključujući i one koji sada pune zatvore po Holandiji.

Filmski kritičar Dimitrije Vojnov veliki povratak partizanskog žanra na ekrane hrvatske televizije vidi na sledeći način:

– Smatram da je potpuno prirodno da se pod uticajem ruskog, putinističkog modela sjedinjavanja svih istorijskih tradicija, u kojima je jedan narod u svojoj istoriji bio na pravoj strani, kreiraju novi nacionalni identiteti u našem regionu. Svi na prostoru bivše Jugoslavije shvataju da su se olako odrekli NOB-a i najsnažnijih filmova ikada proizvedenih na našim prostorima – rekao je Vojnov.

A da li je u našoj sadašnjosti, ispunjenoj delom i repriziranjem partizanskih blokbastera, moguće iznedriti filmove ratnog žanra veliko je pitanje, možda i delom što su danas sredstva koja se ulažu u film zaista „partizanska”.

– Danas je teško snimiti film kao što je „Neretva” jer je nemoguće sakupiti tako reprezentativnu selekciju glumaca na jednom mestu. Tito se pamti kao jedini komandant koji je ranjen u Drugom svetskom ratu, što vidimo u filmu „Sutjeska”, gde ga je glumio „pijani Ričard Barton”. Ali, bio pijan ili ne, on je bio najveći glumac tog vremena. I to je teško ponoviti – kaže Tucaković, i dodaje:

– Ne mogu da zamislim srpski film koji bi mogao da parira grandioznosti tih ostvarenja, jer takvi filmovi se više ne snimaju. I kada je ratni žanr u pitanju, sve je više specijalnih efekata, krupnih kadrova, Čaka Norisa i Van Dama. Nema više ozbiljnih glumaca u tako velikim epopejama. Svedoci smo velike korozije žanra ratnog filma i ovogodišnji dobitnik Oskara „Hurt Locker” je vrsta antiherojskog filma. To je antiratni film o ratu. Ne mogu da kažem da filmovi poput „Sutjeske”, „Neretve” ili „Užičke republike” glorifikuju rat, ali govore o herojstvu – mišljenja je Tucaković, s kojim se slaže i Panjković:

– Nekada su glavni junaci partizanskih filmova postajali velike zvezde i u inostranstvu. Čak su i stanovnici pustinje Gobi prepoznali Batu kao Valtera. Nažalost, teško je danas doći do sredstava za ratni film. Jedino kada bi iza njega stala država jer bi, u suprotnom, seljanka morala da pere veš na reci „venišom”, četnici bi umesto rakije morali da piju pivo, a ratne komande bi se slale SMS-om u pripejd tarifi.

Branko Rosić i Veljko Miladinović

Press online

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments