Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Bekim Fehmiu – Blistavo i Strašno

fehmiu

Ne mogu reći da sam ga lično poznavao…bilo bi to prejako tvrđenje. Biće da sam ga znao više iz priča drugih. Svi su bili fascinirani njime. Bio je tvrd čovek, jakih i teško promenljivih uverenja. Jedino takvi, mogu uraditi sa sobom ono što je uradio Rubljov. A to je zaćutati. Odrekao se da drugima i sebi pokaže taj veliki dar glume koji je kod njega došao niotkuda. Od 1987 godine nije progovorio ni reč ….Njegov sin Uliks napisao je sledeće:

“Raspad Jugoslavije, strašan bratoubilački rat, uništenje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, dugogodišnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu, bombardovanje SR Jugoslavije, učinili su da se moj otac još više povuče. Odrekao se reči koje su za glumca najjače i najlepše sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u ćutanje – u protest. Hamlet bi rekao ‘Ostalo je ćutanje’“.

Kao i pokojni Abdurahman Šalja bio je Albanac ali i Jugosloven…u onom smislu Kusturičinih likova koji,  mrtvi, odlaze  nekuda na plutajućem ostrvu.

bekim-fehmiu--6-

Imao je šansu za internacionalnu karijeru. Izbor za ulogu u filmu „Avanturisti“ po romanu Harolda Robinsa nije bio uspešan….kasnije je došla i teška saobraćajna nesreća koja ga je dugo odvojila od filma i pozorišta. Ipak, ostao je upamćen kao glumac iz bivše nam Jugoslavije koji je najviše učinio u inostranstvu. A kod nas su ostale velike i majstorski odigrane uloge u Depsu, Klaksonu, Roju, Specijalnom vaspitanju i nadasve uloga Belog Bore u „Skupljačima perja“. Enver Petrovci, još jedan od odličnih albanskih glumaca, mi je pričao da je nepisano pravilo da glumac jedne nacionalnosti svoje najbolje uloge pruži glumeći lik druge nacionalnosti, dodajući u šali kako niko bolje nije odigrao četnike do njega u „Gluvom barutu“ i Šalje u „Bici na Neretvi“.  A niko kao Bekim Fehmiu nije odigrao Ciganina u kome se skupilo i eksplodiralo sve ono u svima nama, što teži slobodi…običnoj i nedostižnoj ljudskoj slobodi pojedinca…

Svojim shvatanjem ljudske slobode odlučivanja,  gospodin Bekim Fehmiu je odigrao svoju poslednju ulogu. Blistavo i strašno.

za P.U.L.S.E:   Boban Savković

6 komentara na tekst Bekim Fehmiu – Blistavo i Strašno

  1. Anamnesis

    16/06/2010 at 12:51

    Bekim Fehmiu je bio izvrstan glumac.

    Karizmatičan, talentiran, neodoljiv – Ex Yu Belmondo.

    Beli Bora leti u nebo… sloboda, sudbina.

  2. Skaramush

    16/06/2010 at 16:53

    Kod jakih ljudi, talentovanih i posvećenih – ćutanje je veoma rjecito.

    Moj san o “Odiseju”, od kada sam ga kao deran citao, Bekim je docarao u sjajnoj seriji.

    Bjese prava balkanski Brando – sa sjajnim talentom, iz kog je izbijala lakoca konformizma – i strasnim dramskim nabojem u pokretu i gestu.

    Bekim Fehmiu je jedan od vaznih simbola moje mladosti. Mog shvatanja umjetnika, filma…

    Ako je otplovio na onom otkinutom dijelu jugoslovenskog ostrva iz Kusturicinog i Kovacevicevog remek-djela “Andergraund” – miran put majstore!

    Itaka na vidiku!

  3. Moca

    17/06/2010 at 03:39

    ode nastavnik žarko. možda je tako i bolje.

  4. Anamnesis

    22/06/2010 at 11:22

    Antički heroj Bekim Fehmiu

    Kažu da nema najvećih glumaca i glumica. Kažu da je pravedno reći da ima velikih i posebnih i jednakih u svojim veličinama. Pa ću i ja, ovoga puta, u namjeri da podržim to bratstvo naših velikana koji su nas prerano napustili, napisati: Otišao je jedan od najvećih umjetnika kojeg smo imali – Bekim Fehmiu. Legenda. Mit. Uzor.

    Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio. A učinio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi – mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu. Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao “u liniji što siječe”. Ratnik, pjesnik, mudrac, samuraj – takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.

    Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost. Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda. Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov “posljednji dah” dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju. Trenuci za vječnost. Takav će u našoj svijesti svijetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma.

    No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima. Tako je nekako i s Bekimom. U teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i osiromašila nas, i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda. Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio. Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta “izdajnička profesija” izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.

    Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio. Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio. Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao. Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti. Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze…

    Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio: od svoje žene Branke, od svojih sinova Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine. Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao. Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?

    Rade Šerbedžija

  5. Skaramush

    22/06/2010 at 11:40

    Ponosni ljudi žive kao vukovi.

    I umiru sami.

    Pročitah maloprije da je Bekimov zemni prah završio u Prizrenu…

    Što reče pjesma: “Ja sam Božjom rukom vođen da umirem gdje sam rođen..”

    Odisej je definitivno ponovo našao svoju Itaku.

  6. Snežana Moračić

    24/06/2010 at 14:12

    ja ne znam koliko su nase zene, tada, mislim na Jugoslaviju, uopste bile svesne animalne, harizmaticne muzevnoisti Bekima Fehmiju, jugoslovenski Bert Rejnolds, mesavina sa Stiv Mekvinom, najverovatnije poslednji jugoslovenski muzjak svih vremena.
    Cak mu je i naglasak bio seksepilan.

    Pozdrav samuraju!

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *