Ulogujte se / Kreirajte profil

Bezvremena ljubav

Sjedim kraj nje i odlučih joj se prepustiti preko materijalne sile, zvane: čamci ili splavovi. I, ponese me ona svojim srcem, i ja bih spokojna, potpuno predana njoj kao sestri bliznakinji, kreaciji – koja voljenog stalno drži u sebi kako bi jednog dana postali jedno. Moj dodir u njeno porijeklo bio je nezaustavljivi život, kojem se predaje srce, u Stvoriteljevoj misli kada je sve spavalo.

Moja Tara se ne može ni sa čim uporediti do sa mladom ženom. Čista do pitkosti, sanjalica, hirovita, putena, zavodi raspolućenom osjetljivošću i ide svojim putevima… Iznenada zapjeni, u kolu iznad nje, strašna Ljutica što iz živog kamena izvire, i nastavi put u Tarinom mladalačkom zanosu čineći je pomalo ljutitom.

akvarel

A, onda nad njom nadvi se most. Ni sama ne zna je li to realnost astralnog prožimanja, ili elementarna nepogoda arhitekte. Njoj se on čini kao nadvita smirenost, nad dubinama koje se pod njim otvaraju, a ona njima nekuda odmiče. Most – u mnogim svjetovima spoj ljubavi, u njenom – istinitost Raspeća.

Na samo kilometar od mosta je manastir Sv Aranđela Mihaila i Tarin uzvišeni mimohod kraj njega, i postmanastirska ljepota Zelenih Virova, mjesto spokoja, ili Rajskih Vrtova, kako ko u trenutku otvori čula… I, onda prvo provodadžisanje Tare i njenog dragog ( Durmitora) kod mjesta zvanog – Bijela Vrela. Tu On pusti svoje „gorske oči“ duboko ispod njenog zatalasanog života i kao svaki muškarac koji voli, pokuša da joj priđe što je moguće bliže ne bi li usmjerio njihovu ljubav do mogućeg susreta.. A pjena života i dalje je prala njene kose. Znala je ona da je samo jedna kockica koja je dovoljna za sveopštu sliku, ali isto tako je znala i da je nazamjenjljiva. Ne obazire se puno zato, već juri dalje prema Lazinom kamenu gdje njenu promjenjljivost sputava sivobjeličasti kamen, na svega četiri metra širine, ali to ona nadoknađuje pokloničkim mitarstvom dubine od šesnaest metara, dok se sa toga mjesta nebo proteže kao zmijolika plavetna linija. Surove litice ga tako nacrtaše.

Ko je Taru ikada vidio nije otišao nepovrijeđen. Mnogima je bolna ljubavna uspomena, ime i bitisanje. Rasula guste kose po obalama, stijenama, grmovima, drveću. Ljepotica iskona u vječnoj čežnji za dostojnim ljubavnikom. A on je tu… Veličanstveni, surovi, posvijećeni, zaljubljeni Durmitor. Jedno kraj drugog u samoj blizini a nikada zajedno. Strahota uzvišene, nemoguće strasti. Nevinost mlade žene i drama silovitog muškarca. Oboje nepredvidljivi, po nekada zastrašujući, u svojim dubinama pitomi, krhki i ranjivi. Kada Tara dođe do Radovan Luke, gdje su tri duše u njoj skončale, Durmitor od bola zaurla i padnu snjegovi kad im vrijeme nije. Tu Tara smireno upija bolnu ljubavnu priču pomiješanu sa krikom i strašću o Radovanu, Bojani i Trojani. Po predanju na jednoj obali je svirao talentovani svirač frule i mamio svojim melodijama svu tvorevinu, a zadivljene sa druge obale slušale su ga obje sestre, Bojana i Trojana. Iako, osim njegove sjenke ništa drugo nijesu vidjele obje su se opčinjene u njega zaljubile. Ni on njih nije vidio ali je znao da su tu pa se inspirisao i nadahnjivao njihovim postojanjem. Rješenje ove nepremostive čari troje mladih nađoše skokom u vodu. Taj udar njihovih tijela o glatku površinu vode osjetio je i Durmitor. Zaledio se, i od svega je najviše želio da njegova ljubav sa blistavom rijekom ne bude tragična, vjekovima čeznući za njom, maštao je o susretu i samo tako uspijevao povremeno da zadrijema. On bi je sa mnogo nježnosti upio u sebe, a ona bi igrala igru okolišanja, što ne umanjuje njene strasti. Bolovali su njih dvoje od svih patnji nadahnjujuđih, ljubavnih priča ali se nikada nijesu dotakli. Možda u praskozorje nadolazećeg Armagedona Tara iskoči iz svog korita, poput svih zaljubljenih žena, i obgrli zapanjenog Durmitora svecjelosti ženske snage, a on učini dugoočekivani iskorak ka Njoj. Biće zajedno bar u trenutku opšteg Preobražaja, dotaći će se i zadovoljiti vatru vjekovne razdvojenosti.

Gledam ih i isčekujem. Do tada On para nebo, a Ona huči svojim putevima. Ovdje u njihovom stalnom traženju ima više smisla no što ga običan, vremenom sputan čovjek može spoznati. Istina mogućnosti…

za P.U.L.S.E:  Olga Blažova Gajin – Vlašić  

Autor akvarela: akademski slikar Slobodan Tomanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *