Ulogujte se / Kreirajte profil

Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni 1 (Bit egzistencijske analize)

Ecce labia mea non cohibui

1. Bit egzistencijske analize

Prema izreci Arthura Schnitzlera postoje zapravo samo tri vrline: objektivnost, odvažnost i osjećaj odgovornosti. I čini se zanimljivim da se svakoj od tih vrlina može podrediti po jedan od triju psihoterapijskih smjerova koji su izrasli na bečkome tlu.
Po sebi je jasno da se individualna psihologija Alfreda Adlera lako može podrediti vrlini “odvažnosti”: ta ona sama na svoj terapijski postupak gleda kao na pokušaj bodrenja, s nakanom da pacijentu pomogne prevladati osjećaj manje vrijednosti – osjećaj koji ona drži odlučujućim, ako ne i jedinim patogenim činiteljem.

Isto tako se psihoanaliza može podrediti jednoj drugoj od spomenutih vrlina – objektivnosti. Zahvaljujući njoj, Sigmund Freud bio je u stanju, poput Edipa, pogledati ravno u oči duševnoj sfingi i riješiti njezinu zagonetku… izlažući se opasnosti da dozna vrlo neugodne stvari. U njegovo je vrijeme to bilo nešto nečuveno i, prema tome, njegov postupak nije bio nimalo ugodan. Dotada je psihologija, osobito tzv. školska, pomnjivo izbjegavala sve ono što je Freud stavio upravo u središte svog naučava-nja. Kao što je anatom Julius Tandler somatologiju -kakva se tada poučavala u srednjim školama – šaljivo nazivao “somatologijom1 bez genitalija”, tako je i Freud mogao ustvrditi da je psihologija na visokim školama -psihologija bez pohote.

Ali psihoanaliza nije objektivnosti samo udvarala, ona je konačno na nju i spala: objektivnost ju je najzad dovela do “postvarenja” – naime, postvarenja onoga što se zove osoba. Na pacijenta psihoanaliza gleda kao da njime vladaju “mehanizmi”; a terapeut je tu – po njezinu shvaćanju – kao onaj koji tim mehanizmima umije rukovati, koji vlada tehnikom kojom se ti mehanizmi -čim su poremećeni – mogu opet staviti u red.

Kakav li se cinizam krije iza takva shvaćanja psihoterapije – kao tehnike, kao “psihotehnike”! No budimo jasni: terapeuta možemo smatrati tehničarom jedino ako smo još prije pacijenta, bolesna čovjeka shvatili kao nekakav stroj. Jedino čovjek-stroj može zatrebati liječnika–tehničara.

Ali kako je psihoanaliza došla do takvoga svog tehnič-ko-mehanističkog shvaćanja? Kako smo već natuknuli, taj se nauk može objasniti povijesnom epohom u kojoj je niknuo; ali ne samo njome nego i društvom svoga vremena, društvom u kojem je vladala “pruderie” (pretjerana stidljivost). Psihoanaliza je na to stanje reagirala. No ta je akcija danas – bar u nekom smislu – zastarjela i može se smatrati reakcionarnom. Freud pak nije na svoje vrijeme samo “reagirao”, nego je u duhu svog vremena i “agirao”: izrađujući svoj nauk bio je sasvim pod utjecajem asocijativne psihologije, koja se tada pojavljivala, a potom i prevladavala. Ta je psihologija bila zgoljni proizvod redukcionizma – ideološke pojave poznoga 19. i ranoga 20. stoljeća. To se možda najočitije pokazuje u dvjema temeljnim crtama psihoanalitičkog nauka: u psihološkom atomizmu i energetizmu.
Na cjelinu čovjekove duše gleda psihoanaliza atomistički, jer je zamišlja kao da se sastoji od pojedinih elemenata, raznih nagona, koji se opet sastoje od djelomičnih nagona, odnosno od nagonskih komponenata. Tako se psihičko ne samo atomizira nego i potpuno ana-tomizira: analiza duševnosti promeće se upravo u njezinu anatomiju. I tako se duša – čovjekova osoba – i njezina cjelovitost nekako razara: psihoanaliza čovjeka upravo “depersonalizira” – premda se, s druge strane, ne ustručava personificirati pojedine instancije (koje se često međusobno bore) unutar duševne cjelokupnosti (npr. tzv. “ono”) ili asocijacijske “komplekse”. Tako se pojedine instancije osamostaljuju, čine samovlasnim pseudopersonalnim bitima s vlastitom snagom: gotovo bi se moglo reći da se “demoniziraju”.

(U tome ide ona tako daleko da – kako kaže Medard Boss – konstruira hipotezu (ili točnije rečeno hipostazu2, tj. poosobljenje), ego-instancije i d-instancije, instancije nesvjesnog i instancije super-ega, te se pritom uglavnom služi starom tehnikom priča za djecu. Jer se i u tim pričama poželjna majčinska svojstva izoliraju od onih nepoželjnih te se oličuju u samostalnoj instanciji dobre vile; dok se neugodna svojstva – ona za koja dijete neće da zna i kojih se boji – personificiraju u liku vještice. Kao što se, međutim, ne može trajno održati vjera u te fantastične likove iz dječjih priča, tako se vjerojatno neće zanavijek održati ni psihološke predodžbe tih instancija (Schweizerische Zeitschrift fur Psychologie and ihre Anwendungen 1960, 299).)

Tako psihoanaliza razara jedinstvenu i cjelovitu ljudsku osobu – dok se naposljetku i sama ne nađe pred zadatkom da iz sve te krparije ipak nekako rekonstruira osobu. Najočitije se to pokazuje u psihoanalitičkoj teoriji kojom se zamišlja kao da se “ego” (Ja) izgrađuje na temelju “ego-nagona”. Ono dakle što nagone potiskuje, što nad njima vrši cenzuru, to bi i samo imalo biti -nagon! To izgleda otprilike kao kad bismo rekli da je graditelj koji je zgradu napravio od cigala, i sam napravljen od cigala. Ovdje, baš na toj poredbi koja se nameće, jasno vidimo kako je psihoanalitički način mišljenja materijalistički, tj. kako mu je silno stalo do materijala. Tu se krije posljednji razlog psihoanalitičke atomistike.

No rekosmo da je psihoanaliza ne samo atomistička nego i energetička. Ona, doista, stalno operira pojmovima nagonske energetike i afektivne dinamike. (Usp. S. Freud Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie Wien 1946, 108:

“Seksualno uzbuđenje… stvara zalihu energije, koja se u glavnom primjenjuje na druge neseksualne ciljeve, naime… (potiskivanjem) na stvaranje kasnijih seksualnih barijera.”

Ili na str. 92:

“Zatim vidimo kako se libido koncentrira na predmete, na njih fiksira, ili ih pak napušta, s njih prelazi na druge, i polazeći s tih pozicija upravlja seksualnom aktivnošću individuuma.”)

Nagoni (odnosno komponente nagona) djeluju – po shvaćanju psihoanalize – otprilike kao paralelogram sila. Ali koji je objekt tih sila? Odgovor glasi: ego (Ja). Tako je ego – sa psihoanalitičkog stajališta – konačno igra nagona ili, kako je jednom rekao sam Freud: Ego nije gospodar u vlastitoj kući.

Tako vidimo da se duševno ne samo genetski reducira na nagone nego biva od nagona i uzročno određeno -oboje u totalitarnom smislu. Ljudsko se biće unaprijed interpretira kao nagonsko biće. I to je onda posljednji razlog zašto se čovjekovo Ja mora naknadno rekonstruirati polazeći od nagona.

U smislu takve atomizirane, energetičke i mehanizirane koncepcije čovjeka, psihoanaliza konačno u njemu gleda automatizam duševnog aparata. (Sam je Freud psihoanalitičare obilježio kao “nepopravljive mehaniciste i materijaliste” (Schriften, Londonsko izdanje XVII, 29).)

Ovdje se uključuje egzistencijska analiza. Ona se suprotstavlja psihoanalitičkoj koncepciji: mjesto automatizma duševnog aparata vidi ona u čovjeku autonomnost duhovne egzistencije. I tako se vraćamo odakle smo bili pošli – k Schnitzlerovim vrlinama. Jer kao što smo psihoanalizu mogli podrediti vrlini objektivnosti, a individualnu psihologiju vrlini odvažnosti, tako se može ustvrditi da se egzistencijska analiza priklonila vrlini “osjećaja odgovornosti”. Ona ljudsko biće shvaća kao odgovorno biće, a samu sebe kao “analizu okrenutu k biti-odgovoran”; jer u vrijeme kad smo stvarali pojam egzistencijske analize, odnosno kad smo prvi put govorili o njezinoj potrebi, nametnuo nam se za takav “odgovorni bitak” – koji smo stavili u središte čovjekove biti – onaj termin što nam ga je suvremena filozofija stavljala na raspolaganje za taj osobiti način čovjekova bitka: upravo termin “egzistencija”.

Želimo li, s malo riječi, pregledati put kojim je egzistencijska analiza stigla od odgovornosti kao osnovne i bitne oznake čovjekova postojanja, tada nam valja krenuti od onog obrata koji smo morali izvršiti postavljajući pitanje o smislu života. Trsili smo se da pokažemo kako život ima karakter zadatka i, istodobno, kako egzistencija ima karakter odgovora: i uvidjeli smo da nije na čovjeku da stavlja pitanja o smislu života, nego obrnuto, da se njemu stavljaju pitanja, da on treba na pitanja odgovoriti, na pitanja što mu ih njegov život stavlja; te da je to njegovo odgovaranje uvijek odgovor “djelovanjem’, tj. da se na “životna pitanja” jedino aktivnošću može doista odgovoriti – na njih se odgovara tako da svatko preuzima odgovornost za vlastitu egzistenciju. A egzistencija je doista naša jedino ukoliko za nju uzimamo odgovornost.

Ali odgovornost za vlastitu egzistenciju ne pokazuje se samo preko “djelovanja”, ona se ostvaruje samo ovdje i sada – u konkretnosti svačije osobe i u konkretnosti svačije trenutačne situacije. Za nas je egzistencijska odgovornost uvijek odgovornost ad personam (osobna) i ad situationem (u danim okolnostima).

Ukoliko egzistencijska analiza hoće da bude psihoterapijska metoda, obraća se osobito neurotičnom načinu, “bolesnom” načinu egzistencije, koji je zatočen u neurozi. I svoj konačni cilj vidi ona u tome da čovjeka (napose neurotičara) privede k svijesti vlastite odgovornosti, odnosno k svijesti da je egzistencija odgovornost.

Ovdje sada moramo stati. Jer se, eto, pokazuje da i u egzistencijskoj analizi treba nešto dovesti u svijest, da treba nešto osvijestiti. Smjera li, dakle, i egzistencijska analiza k nečemu što je analogno procedurama psihoanalize? Tomu ipak nije sasvim tako jer se – kako je poznato – u psihoanalizi osvješćuje ono što je nagonsko; dok se u egzistencijskoj analizi ne osvješćuje nagonsko, nego nešto bitno drukčije – duhovno. Zaista, biti odgovoran, odnosno imati odgovornost, jest temelj čovjekova bitka – ukoliko je on duhovan, a ne ukoliko je samo nagonski. U egzistencijskoj je analizi govor o čovjekovu biću – ne kao o nagonskom, nego kao odgovornom biću, upravo o duhovnoj egzistenciji.

Što mi dakle ovdje, u egzistencijskoj analizi dolazi u svijest – nije nagonsko, nešto s područja id, nego moje Ja; našemu Ja ne dolazi ”id” u svijest, nego naprotiv Ja dolazi sebi u svijest: dolazi do svijesti samoga sebe, dolazi – k sebi.

Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni

1 somatologija – znanost o životinjskom i ljudskom tijelu

2 hipostaza – opredmećenje, ostvarenje, pretvorba nečeg apstraktnog u konkretni lik

Pogovor

U biblioteci “Oko 3 ujutro”, uz ostale naslove, čitane i po mnogo čemu posebne na našem kulturnom obzoru, započelo je svojevrsnu pionirsku ulogu u našoj sredini i psihoterapijsko učenje Viktora FRANKLA – logoterapija i egzistencijska analiza. Uz evo već 4. hrvatsko izdanje Franklove knjige “Bog kojega nismo svjesni” (“Der umbewusste Gott”), u istoj je biblioteci izašla i knjiga pod hrvatskim naslovom “Život uvijek ima smisla” (“Ein Psychologe erlebt das KZ”).

I ovi su Franklovi naslovi svakako pridonijeli da je biblioteka “Oko 3 ujutro” postala toliko popularna i tako dobro prihvaćena od široke intelektualne publike, bez obzira na osnovno područje zanimanja, svjetonazorne, dobne ili druge razlike.

Logoterapija se bavi teorijskim promišljanjima, kao i konkretnim usmjerenjem na praktične odgovore, u odnosu na čovjekova temeljna egzistencijska pitanja, ona na koja se naslanja ljudski život. Upravo je to na svoj specifičan način dovelo do zanimanja za logoterapiju širokih krugova intelektualne publike, vjerničke i nevjerničke. No, ipak najviše stručnjake koji su u svojem radu orijentirani na konkretnu psihološku pomoć ili “rad s ljudima” – među njima liječnike (ne samo psihijatre), psihologe, teologe, socijalne radnike, defektologe, pedagoge.

Prijevodi Franklovih djela iz ove biblioteke bili su uz ostalo važan poticaj za grupu stručnjaka i entuzijasta koji su organizirali posjet Viktora E. Frankla Zagrebu, u travnju 1988. godine. Tada je održao dva predavanja, jedno u Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice”, a drugo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

To je značilo početak trajne prisutnosti logoterapije i egzistencijske analize te je nakon toga započeta i specifična izobrazba, vođena kolegama iz Internacionalnog društva za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča, što je nažalost na nekoliko godina bilo prekinuto ratnim zbivanjima. S druge strane svakako da je baš rat u praksi potvrdio osnovna načela i postavke Franklove misli i psihoterapijskog usmjerenja.

Godine 1990. tiskana je i jedna od najvažnijih Franklovih knjiga, na hrvatski naslovljena “Liječnik i duša” (Arztiliche Seelsorge”) te knjiga jednog od najznačajnijih nastavljača Franklova učenja, Alfrieda Langlea, “Osmišljeno živjeti” (“Sinnvoll leben”) obadvije u izdanju “Kršćanske sadašnjosti”.

S ciljem objedinjavanja svih poslova osnovano je i Hrvatsko društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu. Unatoč nastanku u ratnom vremenu i početnim teškoćama, Društvo nastoji promovirati logoterapiju i egzistencijsku analizu kao specifičnu psihoterapijsku školu, koja je upravo primjerena traženju odgovora na stanja “krajnje egzistencijske ugroženosti” koju je rat nametnuo velikom dijelu pučanstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ciljevi društva su daljnje tiskanje i prevođenje knjiga, časopisa, kao i organiziranje i provođenje edukacije kroz predavanja, seminare, stručne sastanke, za zainteresirane profesionalce koji se žele baviti ovom psihoterapijskom i antropologijskom školom, surađujući prije svih sa GLE-om (Gesellschaft fur Logotherapie and Egsistenzanalyse, Internacionalno društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča).

Kako bismo ukratko mogli pojasniti što hoće i što zapravo nudi logoterapija i egzistencijska analiza? Danas su aktivne različite psihoterapijske škole, smjerovi i psihologijski pogledi na čovjeka i njegov unutarnji svijet, koji se uz uobičajena pitanja duševnog zdravlja i bolesti, trajno bave ispunjenjem zadovoljstva, ali i unutarnje skučenosti modernoga čovjeka, traženjem mjesta i uloge pojedinca u mnogoznačnosti fenomena suvremenog svijeta i isprepletenosti interakcija u društvu.

Kao i većina ostalih pravaca, tako se i logoterapija i egzistencijska analiza očituju dvojako – prvo je već spomenuto i tiče se svih – to je promišljanje i tumačenje fenomena ljudske egzistencije, njene iskonske usmjerenosti k SMISLU (Frankl čovjeku prirođenu pokretačku snagu naziva “voljom za smislom”), prateći onu nit koja kroz labirinte tajnovitosti i neizvjesnosti teži k svjetlu istinskih vrijednosti. Logoterapija se dakle bavi onim smislom koji osvjetljava ljudsku egzistenciju, koji je čini podnošljivom i koji svojom snagom kao nekom moćnom polugom, prenosi naš život kroz neizvjesnosti prema novom, preko zastoja koji su neminovni na putu, dakle onim smislom koji u konačnici može zadovoljiti našu vječitu potragu za širokom i sigurnom osnovom na koju bismo s povjerenjem spustili svoj život.

Drugo – logoterapija i egzistencijska analiza nude praktično razrađene metodološke postupke za pomoć onim osobama kod kojih je “volja za smislom frustrirana”, ili koji već žive u danas tako čestom “egzistencijskom vakuumu” (V. Frankl), ili pate od različitih neurotskih poremećaja ili su razvili ovisnost prema alkoholu, drogama ili nekom drugom sredštvu. Takvu pomoć pružaju izobraženi psihoterapeuti.

Kako komentirati knjigu “Bog kojega nismo svjesni” ne prepričavajući njezin sadržaj i ne razmatrajući ponovno opisane fenomene?

Ova knjiga (ili točnije nekoliko njih), više je usmjerena na ona promišljanja koja povezuju religiju i psihoterapiju, područja gdje se dotiču teologija i logoterapija. Za ono što je autor htio, možda je najbolje polazište ono koje ilustrira rečenica: “Cilj psihoterapije je duševno zdravlja, a cilj religije spas duše.”

Uzimajući u obzir ovu jasnu distinkciju, svakom tko se praktički bavi ili jednom ili drugom djelatnošću zna koliko su u praktičnom radu isprepletene, često komplementarne, a gotovo uvijek zajedno prisutne u pitanjima konkretne osobe, u konkretnoj životnoj situaciji iz koje se traži izlaz.

Sam je čovjek sjecište različitih poticaja, koji se često mučno otkidaju iz najskrovitijih kutaka ljudskih dubina, sve do dnevnog susretanja s neumoljivim zahtjevima realnosti – od obiteljske, radne ili šire društvene. Osim razgraničenja polja djelovanja, što ove rasprave naglašavaju, još je također važno da u praktičnom pristupu uzimamo u obzir konkretnu osobu u konkretnoj situaciji, bez shematiziranja, da uspostavimo i održavamo međusobnu komunikaciju između dušobrižnika i psihoterapeuta, ako je doista nužan za osobu pacijenta ili klijenta.

Ako smo dovoljno koncentrirani na “neponovljivost i jedinstvenost” (V. Frankl) svake osobe koja od nas traži pomoć, bez obzira kojoj djelatnosti pripadamo, lakše ćemo očitati na kojoj je razini moguće rješenje i u kojem smjeru težiti zajedno s osobom koja nam je povjerila svoje trpljenje, intimu, svoje zdvojnosti, svoje neprospavane noći i ponovljene frustracije, iz kojih sama ne nalazi izlaza.

Pošto govorimo o smislu, jasno je da nije moguće pronaći i onda posredovati neku općenitu recepturu prema kojoj bi smislen i “sretan život” (što lako obećavaju različite “nove” meditacije, sekte, alternativni pokreti itd.), bio unaprijed, trajno i u svakom trenutku jamčen i osiguran. Nikakav gotov sustav izvana, više ili manje domišljen, manje ili više privlačan, s više ili manje nade ili trpljenja, ne može zamijeniti naše zauzimanje ili nas osloboditi od svakodnevnog susretanja s pitanjima, dvojbama, zamorom, neizvjesnostima – na uskom putu koji dijeli i istodobno spaja ushićenje i sklonost k odustajanju, slobodu i odgovornost – za naše čine, za naše dare, za druge ljude oko nas, za svijet.

Zato ponovno upućujem one koji su pročitali knjigu, ali i one koji su tek zavirili u predgovor ili ovaj pogovor, na generalnu tendenciju ove knjige – da usporedi, sastavi gdje je to moguće, a rastavi gdje smatra da je to potrebno, dva različita usmjerenja, zauzimanja za čovjeka – teologiju i psihoterapiju (u ovom slučaju logoterapiju). Čini mi se da Viktor E. Frankl to nekako najbolje izražava sljedećim riječima: “No, ma kako za logoterapiju religija bila, kako rekosmo, ‘samo’ predmet, ipak joj ona osobito leži na srcu, i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. Zaista, čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe, uvijek upućuje na neki smisao. Stoga čovjeku, u njegovoj egzistenciji, nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja – koliko mu je do ispunjenja smisla”.

Zagreb, u proljeće1996.
dr. Križo Katinić

TwitterGoogle+

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *