Ulogujte se / Kreirajte profil

Bregović, Markiz de Sad i Ruso

2vn2zcn

……Erik Klepton se imejlom obratio producentskoj kući „Mjuzik star prodakšn“, sa željom da se upozna sa Goranom Bregovićem, pa je sinoć pred koncert upriličen njihov susret, kojem je prisustvovao i Stiv Vinvud. Slavnom engleskom kolegi Brega je poklonio sve svoje albume. Klepton je lično skuvao Bregoviću čaj. Kazao je da je veliki fan Gorana Bregovića, čak mu je na uvo otpevao i melodiju „Đurđevdana“. Razgovarali su i o eventualnoj saradnji, a Klepton je obećao da će u četvrtak, pre nego što ode na aerodrom, doći kod Bregovića kući da još malo popričaju i razmene iskustva….

news_1124

Jedan moj prijatelj nikada nije oprostio Igiju Popu ono pevušenje u, naravno, suptilno obrađenoj italijanskoj kanconi koja je nazvana „In The Death Car“….a mnogi ne znaju šta da misle kada Klepton traži da se vidi sa njim i usput mu na uvo otpeva „Đurđevdan“. Kažu da je Žan Mišel Žaru muzika iz „Doma za vešanje“ jedna od najdražih muzičkih dela…a pre par godina u Sent Galenu je organizovan festival „Od Baha do Bregovića“ ….Dug je put od kafanskih svirki u Konjicu do  „Mog srca koje je  postalo tolerantno“….sa sve učestvovanjem na San Remu, „pisanja“ muzike za Evroviziju i sviranja u Guči. Delegaciju Coca Cole kao organizatore oproštajnih koncerta Bijelog dugmeta sačekao je pitanjem „A šta će vam to, preskupo je“…. Nekada je nama prodavao njihovo a sada njima prodaje naše…naravno sa svojim potpisom. A Kusturica, kao kum koji ga se sada odriče, opisuje ga kao osobu sa „moralom morskog krastavca“. Jednostavno rečeno Bregović je dostigao u mnogo toga svog uzora …Tita….pa i na taj način što su, nekoliko godina posle krvavih ratova, Sarajevo i Zagreb horski pevali „Đurđevdan“ a Beograd zagorsku „Ružica si bila…“

Tekstovi koji slede napisani su pre pet godina i ni u čemu nisu izgubili na aktuelnosti. Mnoge stavove iz njih mogao bih potpisati…a ponajviše da je, kao i Tito, Bregović najbolje shvatio mentalitet svih naroda bivše nam zemlje. Dao im je ono što su tražili ne pokušavajući da negira to da je lopuža koju nikada nisu uhvatili. Kao i Tita, to ga jednostavno ne dotiče…. a uostalom jedino njih dvojica su umela i umeju da nose bela odela.

Boban Savković

………………………………………………………………………………………………………

Za Crnogorce koji i dalje vjeruju da je Slobo O.J. Simpson i već tove prasad da ga dočekaju na Surčinu kad ga bude pustilo iz Haga, Elmag televizija uredno prenosi to suđenje koje je dosadno postalo čak i sudijama. Prije toga, na istoj televiziji gledao sam jutarnji program BK televizije. Tu su najavili novo okupljanje Bijelog dugmeta i tri velika koncerta: u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Bilo bi baš lijupko da za tu prigodu iz pritvora puste sve haške zatvorenike: od Sloba, preko Šešelja i Tute, do Nasera Orića. Jer nešto mi govori da svi vole Bijelo dugme. K tome, u razlozima popularnosti Bijelog dugmeta leži objašnjenje zašto su baš oni izabrani da vode svoje vojske i zemlje. Ista je pamet kupovala Bregovićeve ploče i za njih glasala.

20050210_BijeloDugme-09

“Za sve je kriv Ruso” – tom rečenicom često završavaju pijane rasprave moje ekipe. Nakon što svako ponaosob obori po bocu viskija (čini se da se još samo po izboru pića mogu razlikovati pisci, pa folkloristi piju šljivu i lozu, dok postmodernisti vole škotsku rakiju), nakon višesatne kritike globalizacijskih gadosti, ali i antiglobalističkih performansa, nakon histerične proslave smrti kapitalizma i pretvaranja Amerike i Engleske u zemlje proleterske, ali i pljuvanja po novoj ljevici, neko obavezno izgovori tu rečenicu. Dakle: za sve je kriv Ruso.

brega5

U Društvenom ugovoru on piše: “Čovjek se rađa slobodan, a živi u lancima”. Ovdje treba pritisnuti “pause”, zamrznuti kadar filma ljudske povijesti. Tu je, naime, sve propalo – to pod uslovom da ne vjerujete u dogmu progresa. Kako piše Kamil Palja, feministkinja čarobnog uma koja više od svega mrzi feministkinje, Ruso je, uspostavivši sliku o dobroćudnoj prirodi i iskvarenom društvu, zapravo pokrenuo mašinu progresa. Vjera u savršeno društvo spaljena je u dva svjetska rata, da bi je kulturno-seksualna revolucija šezdesetih digla iz pepela. Danas generacija baby boom-era stoji u redu za penziju, mirno čekajući kraj u svijetu koji su htjeli promijeniti, a koji je pred njihovim očima postajao sve gori.

Goran i Slobodan

Rokenrol pol revolucije završio je pretvaranjem muzike pobune u oruđe korporativnog sistema (“Adolescencija je marketinška strategija”, kaže majka u sjajnom Kameron Kroovom filmu Almost Famous), hipici su tokom osamdesetih postali japiji i sklopili faustovski ugovor sa stvarnošću kojom ne upravlja ljubav nego krupni kapital. Seksualna revolucija glavu je provukla kroz dekadenciju disko ere, samo da bi je odrubila giljotina AIDS-a. Danas se ideja nesputane slobode i progresa sve češće javlja kao karikatura. Amerikanci bombarduju Avganistan da bi donijeli slobodu tamošnjim ženama. Trebalo je spaliti Irak da bi tamo bio zapaljen plamen demokratije.

U međuvremenu se pokazalo da je Sad kudikamo veći mislilac od Rusoa. Ako prihvatimo Paljinu tezu da “cjelokupno Sadovo djelo predstavlja sveobuhvatnu satiričnu kritiku Rusoa”, izvjesno je da je Sad pobjednik u tom duelu. Kod Rusoa, povratak prirodi donosi raj na zemlji. Kod Sada, ljudska priroda je zla, a njena vladavina rezultira nasiljem i neobuzdanom požudom. Zapad nam danas liči na Sadove romane: od snuff filmova, preko pornografije koja postaje mainstream, do transparentne represije Bušove korporativne Amerike, svuda požuda i nasilje. Valja biti nepopravljivi optimista pa u svemu tome prepoznati Rusoa. Kada god tragamo za seksualnom slobodom ili je postignemo, približavamo se sadomazohizmu, veli Palja. I dodaje: savršena sloboda donijela bi smrt u zemlji, vazduhu, vodi i vatri. Nije li time savršena sloboda definisana kao apokalipsa bez otkrivenja?

70c773e502178960904c243718d80dae.media.350x357

Tu dolazimo do Bregovića i  Bijelog dugmeta. Svaka nota te grupe računala je na ono najslabije u nama – zato niko nije mogao biti veći od Bijelog dugmeta. Samo su Tito i Goran Bregović mogli na okupu držati čitavu Jugoslaviju, od Vardara pa do Triglava. Samo je Goran Bregović ljubiteljima kafanskih pjevačica mogao prodati rok, rokerima na igli prodati folk. Na taj način je jednim udarcem uništio i rok i folk, otvorivši prostor za proboj najmonstruoznije pojave u balkanskoj pop kulturi – srpskog turbo folka. Da nije bilo Bijelog dugmeta, ne bi bilo Cece. Bregović je izbrisao ionako tanku crtu između kulture i šunda. On je učinio da sve – i simfonijski orkestar i romski duvači – bude jednako bitno. Time je sve postalo apsolutno nebitno. Iz nihilizma i seljaštva posljednjih godina Jugoslavije, iz te geačke dekadencije izronilo je čudovište rata.

GoranBregovic_byAndrewShpak

Ono što je uslijedilo Bregovića se nije ticalo. On je samo pisao muziku: u minimiziranju vlastitog kulturološkog i političkog značaja Bregović je oduvijek bio dosljedan. Oduvijek je gajio imidž čovjeka od kojega niko nema pravo tražiti neku vrstu političkog aktivizma. Pa ipak, u ratnim godinama, Bregović bira poziciju velikog umjetnika koji je ostao bez zavičaja, koji je “u egzilu u Parizu”, kako piše na njegovom oficijelnom sajtu. Bira poziciju čovjeka koji pravi muziku za Kusturičin Underground, najveću propagandnu pobjedu Miloševićevog režima. Nekoliko godina kasnije, kako mi kaže Senad Pećanin, izjavljuje da želi biti sahranjen u Sarajevu.

Rat je počeo na stadionima, uz nacionalističku ikonografiju i prijetnje pogromom koje će uskoro biti ostvarene. Počeo je uz crveno-bijele šalove sa petokrakom, uz Arkana i Delije, koji su horski pjevali  Đurđevdan. Rat je počeo uz Bregovićevu pjesmu, koja je postala nezvanična himna srpskog nacionalizma.  Čini se da Bregović nema problem sa tim. Naprotiv: u jednom intervjuu iz 2002. on kaže: “Veseli me što je vremenom zaboravljeno ko je komponovao Đurđevdan i već se pjeva po kafanama kao narodna. A to se dešava jednom u karijeri nekog kompozitora; da napiše a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu”.

Dugme_Sarajevo_2005

Ono što me zanima da vidim jeste trenutak kada Bregović zasvira Đurđevdan a zagrebačka i sarajevska publika padne u sevdah. Biće to još jedan trijumf Bregovićevog pogleda na svijet, konačni argument za mizantrope. Jer Bregović je, kao i Sad, veći mislilac od Rusoa. Bregović je da bi opstao koristio mizerne stihove Duška Trifunovića, ali i veličanstvenu poeziju Celana, Nikite Staneskua i Borhesa. Koristio je hard rok rifove kada je bilo vrijeme, zajahao Novi talas onda kada je to bilo probitačno, umiješao folk i rok kada je sve trebalo poseljačiti, sa istom nezainteresovanošću koristio je i romske duvače i bugarske horove. Ako doista sa  Bijelim dugmetom održi ta tri koncerta, biće to posljednja potvrda da je taj čovjek, uz Konstantinovića najveći poznavalac ovdašnjeg palanačkog duha. S tim što se prvi protiv njega borio, drugi na njemu obogatio. On koji je ljudima uspio da proda pjesme poput “bekrija sam, cijelo selo viče, e pa jesam, šta se koga tiče” zna da se čovjek ne rađa slobodan. Čovjek se očito rađa glup. Mada: glupost je najpotpunija od svih sloboda.

Goran+Bregovi+thumb_display

Sioran među muzičarima

Bregovića se rat ne tiče: on je samo zabavljač. Njemu su, kako je više puta sugerisao, svi u Bosni jednako odvratni. Iz egzila u Parizu on poručuje kako nije izdao Sarajevo, jer “Sarajevo više ne postoji”. Sad ponovo postoji, pošto treba održati koncert na Koševu. “Ne podržavam niti jednog od lidera u Bosni. Kao što su lideri bosanskih Srba voljni poslati svoje u nevjerovatne zločine, bosanski i hrvatski lideri spremni su žrtvovati svoje za političke ciljeve”.

Goran Bregovic (1)

Za razliku od Kusturice, koji svoje postupke pravda ideologijom, Bregović se ponaša kao Sioran među muzičarima, kao princ mizantropije. Rat u Bosni nije počeo zato što je Srbija izvršila agresiju i zato što je postojao plan podjele nesretne zemlje, nego zato što su “polupismeni Bosanci glasali za nacionalne partije”. Bregović je zgrožen bosanskim primitivizmom: “Pred rat, vidio sam podatke o nepismenosti i nivou obrazovanja u Bosni. Odvratno. Pustiti te ljude da glasaju bilo je kao staviti im bombu u ruke”

224.x600.music.GoranBregovic.pre

PS: Kao ironični hommage Bregoviću, ovaj tekst pisan je na njegov način, onako kako on već godinama komponuje: montažom pasusa i rečenica iz mojih starih tekstova.

Andrej Nikolaidis

DSC06395

Druže Brego, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela

Moram da priznam da se nešto ne sećam kada se to zbilo i kako se to zbilo da ostanemo bez “Bijelog dugmeta”. Ne znam kako mi se dogodio takav propust u memoriji da mi taj možebiti najvažniji događaj u istoriji jugoslovenske pop-kulture ne ostane duboko urezan u pamćenju. Osećam izvesnu krivicu zbog toga. Kao i zbog svojih grehova u ranoj mladosti. Onomad, veoma davno, kada sam bila jako mala, na jednom koncertu u Sarajevu demonstrirala sam sa mladim pankerima protiv nastupa “Bijelog dugmeta”, očekujući koncert “Partibrejkersa”. Kao što sam docnije demonstrirala protiv Titove štafete, pa najebala.

rodjendan_jpg_jpg

Ima neka tajna veza koja Bregovića, sa sve “Bijelim dugmetom”, čini neodvojivim od Tita, u svakom pogledu, sem u jednom. Tita više nema i nikada ga neće biti, čak se izjalovila i to, nažalost, prilično krvavo, grandiozna krilatica “I posle Tita – Tito”. Ali, za razliku od Tita, koji se, prema zvaničnim izvorima, nalazi ispod ploče bez petokrake u tzv. “Kući cveća” i njegove nesastavljive Jugoslavije rasute po balkanskim gudurama, Bregović može sve. Za Bregu su i Tile i Kusta mala deca.

Goran+Bregovi+goran

Poznato je da su seks i slava, futrovani i obloženi novcem, najvažniji motivi koji pokreću karijere rokenrol bendova. To su priznavali svi, od Kita Ričardsa i Džegera do Bovija, Brajana Ferija i Birna, od “Šta bi dao da si na mom mjestu” Bregovića, čijih pet minuta kao da će trajati večno, do Šapera i Divljana… Pa šta onda, pitam se, tera Bregovića, čija je slava praćena novcem, posle raspada benda, išla samo uzlaznom linijom, da se opet vrati unatrag, pa da nam sa svim svojim pevačima od Bebeka do ne znam koga ponovo zapeva “Juugoooslaaaviiijo, na noge…”.

Bijelo_dugme_1974

Nije valjda samo stvar u seksu. Pretpostavljam da se penzosi, stare mudonje, nadaju, kad zasviraju i zapevaju: “Kad bih bio bijelo dugme, mala bi se zakopčala u me” ili “Selma, putuje na fakultet…”, em da će konačno da im se digne, em da će curice zaista hrupiti na binu, pa s njima na kresanje. Ali verujem da bi im seks bolje išao kada bi pokušavali da ga vode uz evergrin Ive Robića “Stranci u noći”, bilo da ga slušaju u originalnoj Robićevoj ili slavnijoj izvedbi Frenka Sinatre. Koliko je Bregovićevih transkripata tuđih pesama kroz decenije tezgarenja izvođeno, ne bi ni primetili da nije u njegovom hopa-cupa aranžmanu!

goran_bregovic_3

Iako nisam baš razumela da li će taj rivajvl fuzija svih postava Bregovićevog benda podrazumevati i stapanje “Bijelog dugmeta” sa njegovim fabuloznim “Orkestrom za venčanja i sahrane”, i ko će tu da bude zadužen za svadbene pesme, a ko za parastose, počinjem da shvatam zašto ne pamtim taj dan kada smo ostali bez “Dugmadi”. Jednostavno, Brega je uvek bio sa nama. Kroz svoje filmove, kroz svoje simfonije, kroz svoje intervjue u kojim je znao da bude umiljatiji čak i od samog Loše, od kojeg je, mora se priznati, mnogo toga naučio, kao i Loša od njega.

Goran Bregovic and Kristjan Jarvi, Champs Elysees Theatre, Paris

Za razliku od svojih “Dugmića” koji su se po raspadu benda rasuli naokolo kao parčići Titove Jugoslavije, Brega se nije predavao. Dok su oni tezgarili i krčmili u bescenje ostatke slave, on je bivao sve slavniji. Što je više krao, sve je više imao. I sada, evo, iako mu nije pošlo za rukom da režira svoju “Karmen”, za koju mu je Leka bez ustezanja, na osnovu nekoliko šlajfni genijalnog koncepta, odmah razvezao srpsku ministarsku kintu, demonstrirajući široko srce otvorenog Beograda (kao što je i nova komisija, sledeći srpski urođeni altruizam, dodelila pare hrvatskom povratniku Rajku Grliću), Bregović je odlučio da se na najlepši način oduži beogradskoj raji na skoro poluvekovnom obožavanju. U seriji rivajvl nastupa vremešnih “Dugmića” – koji su, za razliku od njega, proćardali i novac i slavu, pa će im koja kinta od one dvoipomilionske donacije dobro doći – Bregović je Beogradu namenio počasno – poslednje mesto.

Goran+Bregovi+DSC_2215

Tek pošto se bend uigra, najpre, šućur Alahu, nastupajući u matičnom šeher – Sarajevu, pa via Zagreb, konačno do mitske Hajdučke česme, kojom će ponovo da se razlegne pastirski rok. Iako mi srce treperi u zanosu i već biram adekvatnu garderobu, suknju i opanke, za taj dernek nad dernecima, spremam se za taj miting na kojem će opet da se dogodi raja, imam izvesnu zebnju da možda svi svima još uvek nisu sve oprostili, ali me, s druge strane, teši jedan cenzurisani pasus iz “Kremanskog proročanstva”, koji kaže da će se jednog (Vidov) dana ispred Hajdučke česme ponovo začuti pastirska svirala i kada sve ovce nagrnu za njenim opojnim i zanosnim zovom, iz groba će se dići džin – vožd sa urezanom petokrakom na čelu i svi će složno na sve što se zbilo pljunuti i zapevati: “Juuuu-goooo-slaaaa-vijoooooo na noge! I posle Tita i posle Brege – Brega!

GoranBregovic1

Isidora Bjelica

Goran+Bregovi+www

…..Svi ćemo završiti kao naši očevi, što smo stariji više ličimo na očeve. Njih otkrijete kasno, dok ste mali, vezani ste za mamu. Moji su roditelji bili jako različiti. Otac je zaista ličio na mene. Voleo je da bude sam, po strani i nije se nikome petljao u život. Mogao bih da se isključim iz civilizacije vrlo lako, već imam neke njegove simptome. On je prvo u Splitu na balkonu počeo da sadi paradajz, da bi se na kraju potpuno izolovao u svom vinogradu u selu Sveti Petar Čvrstec. I ja sam u Beogradu već počeo da uzgajam paradajz, ali se neprestano borim s puževima. Jedu mi paradajz i izluđuju me. Postoji nekakav otrov za njih, ali ne mogu zamisliti da ubijam puževe, pa ih skupljam i bacam komšiji u baštu….

5 komentara na tekst Bregović, Markiz de Sad i Ruso

  1. Skaramush

    02/07/2010 at 09:23

    Moram, istine radi, reci dvije stvari u uvodu javljanja na ovaj inspirativan tekst o Beregovicu (i ne samo njemu):

    Nisam ljubitelj turbo folka (cak sam i na guslarskoj veceri jednom bio – odvelo me u “veselom stanju”), ali turbo – NIKAD!

    I drugo, ipak volim lozu! Vise od viskija. Razlog je banalan – navika. Cugali smo (dobru) lozu nakon faksa u najdrazim bircuzima uz pricu sa djevojkama koje su preferirale tzv “betone” – koktele od sokova i nekog budibogsnama pica! Meni je npr. Azra tako dobro prijala uz petu-sestu lozu..(..Ulazim u svaku birtiju, tamo vino, rakiju…..)

    Na autorov uvod u temu nemam primjedbi.Ali, na teze prenesene od osobe pod nadimkm-imenom? Nikolaidis i te kako…

    Prvo, Andergaund nije nikakav rezimski film! To moze reci samo neko ko je nacionalno i ideoloski opterecen. To je film o “smijesnoj strani istorije”. To je film koji je toliko slojevit i toliko se krvavo tice i nas i nasih oceva i djedova i majki, i baka ….I ticace se, bojim se jos mnogih generacija nedtale zemlje.. O estetici tog filma necu sada pricati.

    Mijesati partijskog Magbeta Slobu u bilo koji (viseslojni) kontekst tog filma – sasvim je deplasirano. Film je apsolutno antideoloski. Sto, istini za volju, nije karakteristicno za Kusturicu. (Ideologiju ne smatram apriori losom stvari!).

    Zatim, nadobudna opaska da je cika Dusko Trifunovic pisao “mizerne stihove” nasmijala me?! Niko nije popularisao poeziju u “zemlji seljaka” kao Trifunovic. Niko!

    Njegovi stihovi koje je izvodila npr “Teska industrija”: “Ne ocekuj da te iko razumije, radi svoje ti si covjek od zanata, svu nesrecu oko tebe sto se vije, stvorile su sitne duse iz inata…” nije mogao da napise bilo ko. Samo “proleter” sa sakama sljakera i dusom romantika.

    Jednostavnost i svjesnost da se poezija moze otpjevati ali sa izmjenjenim kodom, uticala je ne samo na popularizaciju poezije vec i pop-rok muzike u eks zemlji. Mogu cak reci da je Dusko Trifunovic vise ucinio da domaci rokeri pocnu da komponuju svoju muziku, umjesto da skidaju sa tranzistora i radija strane zvijezde, od bilo kog sterilnog kriticara “drustvene zbilje”, koji je bio (navodni) disident u ranim jutranjim satima po bircuzima u koje nisu zalazili cak ni rezimski spijuni (zaudaralo je previse iz klozeta).

    Sto se tice lika i djela Gorana Bregovica…..On je izuzetan marketinski radnik. Koji danas ima veliku firmu u kome radi drugi marketinski radnici. Plagijator? Slazem se. Igrao je kurvanjski na nase emotivne (i socijalne) slabosti ? Apsolutno! Sposoban kao Josip Broz? Nema sanse!

    Broz je čizmom i ideologijom krotio vjekovne ubilacke nagone nasih religijskih, nacionalnih i ostalih satrapija. I bio je autokrata! Pa i dikatator! Ali, vladao je ONAKO KAKO SU LJUDI U TOJ ZEMLJI ZELJELI DA SE VLADA NAD NJIMA! Vecina. Ta sadomazohisticka samohipnoza zasluzuje posebnu pricu. Mozda je neko jednom i pokrene.

    Ukratko, Tile je setao tankom linijom ljubavi i mrznje, vlasti i pada, smrti i zivota…A Brega… Brega je bio tek “veseli seljak” koji je “otkrio rok”.

    Ukratko, gajio je imidz prosjecnog Jugoslovena – migrant sa sela u grad koji je zastao na pola puta. Slobodno-neslobodan. Sa stanom u zgradi u kome se lift rijetko koristio, sve dok djeca nisu stasala da ga upotrijebe..

    Fenomen Bregovic, koji je svoje drugo poluvrijeme dozivio njegovom zapanjujucom internacionalnom karijerom, govori nam da zvuci nasih krajeva nisu tek ruralno meketanje ovaca i nihilisticka odbrana od svijeta – vec da su nasi “primarni jauci” ipak i stilizovana emocija!

    Snalazljivi Brega je samo pokupio razbacane partirure po arhivama nekadsnjih emisija “Selo veselo” i odnio ih na sto muzickih producenata po novoj Evropi. Ostalo je poznato.

    Kiteci se tudjim perjem (najljepsa kolektivna svjesnost “nasih naroda” ogleda se bas u usmenoj poeziji) Brega je se potpisao pod – narod!? Poistovjetio se!

    To jeste sizofrenicno, ali se pokazalo i kao veoma unosno. Neosporni talenat ovog plagijatora kontroverzan je kao i talenat svakog velikog recimo slikaskog plagijatora. Ali, ipak, pagijatora. Poznajem milione ljudi sa “nasih prostora” koji bi rado bili Brega. A kladim se da ih poznajete i vi.

    To su potomci onih koji su ZELJELI DA SE NAD NJIMA VLADA, onako kako se vladalo.

    I, na kraju, moram reci (pri punoj svijesti) da se u necemu opasno slazem sa Bregovicem: “Pred rat, vidio sam podatke o nepismenosti i nivou obrazovanja u Bosni. Odvratno. Pustiti te ljude da glasaju bilo je kao staviti im bombu u ruke”. Potpisujem. I dodajem da se to nije odnosilo samo na Bosnu…

    Posto ja nisam demokrata u znacenjskom smislu koje danas vlada na nasim prostorima, moram reci da izbor izmedju “demokratije” koju realizuju generacijski (iz porodice) fabrikovani “osvetnici” i borci za “namirivanje bezbrojnih istorijskih racuna” i zatvaranja glasackih kutija (a zapravo spiskova za nacionalno i vjersko prebrojavanje – sto je i danas slucaj u Bosni) – ne postoji.

    To je za mizerno mali broj ljudi izbor za dolazak vlast, a za ostale izbor izmedju – kofera ili kovcega.

    U svim drugim stvarima ja i Brega smo dva svijeta ili polusvijeta. Uostalom, on je promijenio svoj zivot. A meni su ga promijenili.

  2. Boban Savković

    02/07/2010 at 09:40

    Dodao bih, radi razumevanja mnogo toga, intervju koji je urađen u isto doba:

    Goran Bregović: “Evo, ja baš to kažem – jebo Aliju”

    Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rođenim pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji su u velikim iskušenjima povodom predstojećeg koncerta Bijelog dugmeta u Sarajevu. Svima njima je zajedničko to što ova grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena, kad su bili mlađi, sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije, potpiruje uspomene. Međutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi definiranja svog odnosa prema Dugmetu i to skoro isključivo zbog odnosa prema Goranu Bregoviću, tvorcu, lideru, mozgu… ama, vlasniku druge najznačajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock škole.

    Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovićevog djela zato što ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude, polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere, nacionaliste i pristojne ljude… buduće ratne zločince i njihove žrtve. Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta izazivati identične reakcije publike od Triglava do Đevđelije, posljedice modela popularne kulture koji je ustoličio i danas su dominantne i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom, provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar, iz ugla Jurice Pavičića: “Kada danas higijeničarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i naličja priče koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovića i njegova ‘pastirska rocka’ (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Škoro. Pastirski rock – taj najčišće jugoslovenski od glazbenih idioma – dugo je već neslužbeni zvuk hrvatske nacionalističke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim patosom – dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih – u Hrvatskoj je već dugo diskografsko opće mjesto. Te podudarnosti nisu slučajne. Jer, domaći ‘desni zvuk’ parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalistička je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji napučenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio šta zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je ‘soundtrack’ koji je bio tačno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga ‘pastirski rock’ nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. ‘Pastirski rock’ je bio socijalno stanje. Oni koji su to prepoznavali, već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila.”

    Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme sa Bregovićem koje opisuje Pavičić. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima Bijelo dugme jeste imalo značajnu ulogu previše su mi važne da bih Bregovića gledao drugačije nego kroz prizmu vrlo privatnog – jednostavno, još jedna pobjeda ličnog nad kolektivnim interesom. Međutim, to ne znači da je moj problem sa Bregovićem manji, naprotiv. Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo Kiš govorio: “Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje možemo razgovarati.” A Bregović je skoro četiri godine zločinačkog ubijanja njegovog grada, Sarajeva – uglavnom šutio. Njegova šutnja je bila zaglušujuća. U svega par navrata kad ju je prekidao, činio je to kolosalnim cinizmom unproforovskog tipa, osuđujući jednako i one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneći Sarajevo.

    Oni koji ga znaju puno bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema ratu u Sarajevu bio određen tek jednom činjenicom – Beograd i Srbija su puno veće tržište od Sarajeva i Bosne, pri čemu se tada još nije ni znalo hoće li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoće li Bosna uopće preživjeti. Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je znao da će mu kroz koju godinu i čitava Evropa biti malo, već osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom saosjećanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno značila. (Prije nego što smo počeli raditi intervju, Brega mi priča da sutra leti na koncert u Ukrajinu, u Kijev, odatle leti na koncert na Tajvan, a u Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.)

    Svejedno, Pavičić je u jednom zasigurno u pravu: Bregović je pobjednik. U Beogradu će se na Vidovdan skupiti 200.000 ljudi, u Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati nakon što su ljudi satima strpljivo stajali u redu prije otvaranja blagajni. Da će slična, mada, začuđujuće, ne potpuno ista euforija za kartama biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica. Tačnije, na konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na tradicionalne novogodišnje konferencije za novinare Alije Izetbegovića: zato što su stotine prisutnih, među kojima najmanje novinara, euforično aplaudirali na svaki odgovor pitanog. I hajde ti, majčin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje će poremetiti orgazmički odnos obožavatelja prema svom idolu! Jedna mlada novinarka sa lokalnog radija je pokušala, i to ne Bregi, nego menadžeru Raki Mariću, ali ju je prisutna “sarajevska raja” tako izvrijeđala da bi me čudilo da djevojka još nije promijenila profesiju. Ako je “raja” sa te konferencije za štampu slika današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanje razloga da se nađe zatečen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja.

    Intervju smo radili zadnjeg dana maja u Beogradu. Ljubazni Raka Marić mi je rekao da je velika gužva, frka je, traju probe, gužva, Brega sutra putuje, nikom ne da intervju, istura Bebeka, Tifu i Alena… ali da odmah dođem. Hvala Bojanu Hadžihaliloviću. Taksisti na Terazijama znaju gdje je Bregina kuća, zaustavljamo se u rezidencijalnom dijelu Beograda, na Senjaku. Sa obje strane uske ulice su velike kuće, opasane visokim zidom, ispred kojih stoje nabildani momci zaduženi za sigurnost. Ulazio sam u puno lijepih kuća po svijetu, a ova je jedna od najljepših koje sam vidio. Na ogromnom prekrasnom travnjaku, odmah do kapije, parkiran je dobro očuvani “trabant”. Kasnije, kada me je pratio, Brega objašnjava da je imao sreće da nađe njegovog prvog vlasnika, koji je sa njime prešao tek nekoliko stotina kilometara. Hodamo dugačkom stazom i ulazimo u prostranu sobu koja nema zida na strani prema travnjaku. Dominira masivni drveni radni sto, takvim zamišljam i Titov. Brega je veoma srdačan i opušten. Na moja prva pitanja odgovara rutinski, manirom zvijezde koja je već davno navikla na glupa pitanja novinara fasciniranih njegovom karizmom. Ja kao naivno tražim iskrene odgovore, on kao iskreno odgovara. Kako intervju odmiče, razgovaramo duplim kolosijekom: jedan razgovor bilježi dikatafon, drugi je neverbalni, smijemo se: shvatio je da sam ja shvatio da odgovara po automatizmu, tačno onoliko i onako kako je davno naučio. No, situacija se mijenja kad počnem postavljati neočekivana pitanja. Njegov veliki interes bude moje opservacije o Kusturici i o njegovom odnosu sa režiserom. Neki predviđeni satak vremena davno je prošao. U unutrašnjosti kuće, u studiju, odvijaju se probe, i tamo očito vri kao u košnici. Asistenti dolaze i traže uputstva za probe hora; nailazi Mića Vukašinović, izvinjava se zaplićući jezikom, nije me prepoznao i kaže Goranu da je ručak postavljen. Tražim da prekinemo, zahvaljujem mu, znam koliko ima obaveza. No, on me zadržava, hrani mi sujetu tvrdnjom da mu je baš prijatno da razgovara sa mnom nakon toliko novinara – idiota na čija pitanja mora da odgovara. Koristim priliku i postavljam još nekoliko pitanja, druga kaseta je već pri kraju. Pripremam treću, no vidim da je to ona na kojoj sam snimao intervju sa Jaserom Arafatom, njegov posljednji. Trenutak razmišljam da li da je presnimim, ali odustajem. Valjda će i ovo biti dovoljno.

    DANI: I? Kako ti Dugme zvuči?

    BREGOVIĆ: (smijeh) Nije loše… Stvarno nije. Znaš, i ja sam iznenađen. Prvo, nisam očekivao da će mi se ikada desiti da ponovo sviram u Bijelom dugmetu. A onda, znaš, kad krenu neke pjesme… ima tu nekog vraga.

    DANI: Jeste li prearanžirali pjesme ili je nedostatak vremena…

    BREGOVIĆ: Ne vjerujem da ćemo išta mnogo mijenjati… Sviramo kako smo ih svirali.

    DANI: A hoće li to stvarno za tebe biti posebni koncerti, različiti od onoga što već godinama radiš?

    BREGOVIĆ: Svakom su od nas posebni. Niko od njih nije vjerovao da ćemo nakon toliko godina ponovo svirati. A onda svi znaju da je to, kako bih rekao, zadnja “proslava mature”. Ne vjerujem da ćemo se ponovo skupljati da sviramo. Kad budemo jednog dana svodili račune, ta tri koncerta će biti momenti koji ostaju u životu.

    DANI: Pratiš li šta se događa u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu povodom koncerata – atmosferu, prodaju karata…?

    BREGOVIĆ: Imam osjećaj da je uzbuđenje kao kod nas. Niko neće to da propusti… Kako bih rekao, kao što ni ja neću da propustim.

    DANI: Malo sam iznenađen da su karte u Zagrebu tako planule. Ti nisi?

    BREGOVIĆ: Nisam. Ja sam iznenađen da uopšte postoji takav neki interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije petnaest godina. Mada ja ne vjerujem da tu ima nekih naročitih objašnjenja, ovakvih, onakvih. To je samo zbog toga što se tada sviralo i ne vjerujem da tu ima nekakvih drugih objašnjenja.

    DANI: Meni je to super što ti u izjavama uporno kao pokušavaš da demistifikuješ Bijelo dugme. Ali, ja ne vjerujem da ti ne foliraš, ne glumiš skromnost… Ti kao ne shvataš šta je Dugme značilo za čitave generacije…

    BREGOVIĆ: Ma, najčudnije mi je odgovarati na pitanje što se skupilo Bijelo dugme. “Što se skupilo Bijelo dugme?” – to je kao ono čuveno pitanje “zašto pas liže svoju kitu?”. Zato što može, i mi ga jedini možemo skupiti.

    DANI: Ne pitam to. Moje pitanje glasi: Je li stvarno ne razumiješ ili se foliraš da ne razumiješ koliko Dugme jednom ogromnom broju ljudi puno znači?

    BREGOVIĆ: Ne, to je samo muzika. Ovaj teritorij između Beograda, Zagreba i Sarajeva je prošao kroz tako grozne stvari da misliti da je nekom muzika… usred sranja koje je ovdje bilo i koje je i danas… Mislim, da vjerujem u to o čemu govoriš moraš biti puno taštiji nego što sam ja. Da, baš tako glupo tašt da mislim da je to sad nešto važno. Ljudi imaju pametnija posla nego da misle na muziku. Ja to doživljavam više kao neku sentimentalnost, jer je i kod sebe otkrivam a nisam ni znao da je imam. Nisam ja ništa drugačiji od ostalog svijeta. Znaš, uzbudljivo mi je kad Bebek zapjeva neku pjesmu, kad Alen zapjeva, kad vidim Tifu s kakvim žarom zapjeva… Nisam ja različit zato što sam kompozitor od nekog ko je obućar, nisam. Stvarno mi je uzbudljivo. Ko je mogao očekivati da baš svi hoće da to ne propuste.

    DANI: Koji će koncert biti najbolji? Pazi, napominjem da govoriš za sarajevski medij.

    BREGOVIĆ: Nastojat ćemo da mi budemo dobri, da nama bude dobro…

    DANI: Ima li razlike u nekim emotivnim nabojima između ta tri koncerta?

    BREGOVIĆ: Ja mislim da smo se našli na nečijem rođendanu i da smo uzeli gitaru bilo bi nam uzbudljivo, a kamoli na Koševu, Maksimiru ili tu u Beogradu.

    DANI: Gorane, ti si prvi poslijeratni intervju za sarajevske medije dao 1997. godine upravo Danima. Rekao si tada da je Sarajevo “čudo od selendre”. Tek nakon tog intervjua si prvi put došao u Sarajevo, a od tada često navraćaš. Stoji li i danas ocjena o “selendri”? Kako se promijenilo poslijeratno Sarajevo?

    BREGOVIĆ: Ja, da budem iskren, ne mislim da se mnogo promijenilo. Mene je više iznenadilo to što se Sarajevo skoro nije promijenilo. Ljudi koje sam znao, skoro da se niko nije ni udebljao, ni smršao. Nekako sam očekivao da će se više promijeniti. Veći gradovi lakše amortizuju rat, recimo Beograd, ipak je tu dva-tri miliona ljudi. Rat puca po svim nivoima. Nije to samo nekog upuca u leđa, nego to puca od nogu do srca, po svim nivoima. On ubija do srži, i manja mjesta to teže amortizuju. Ja mislim da je Sarajevo, s obzirom na ono kroz šta je prošlo, i malo oštećeno. Ta neka infrastruktura sarajevskog duha je očuvana, barem mi se tako čini. Ipak, iz tog Sarajeva malo, malo – pa nešto zasvjetluca. A to je ipak puno više nego što se može očekivati od jednog tako malog grada. Kažem “čudo od selendre”, ali ja trepćem pred tim gradom, onako zadivljeno, kao i svi drugi. To je ipak mali grad iz kojeg je toliko divota izašlo… Kad udari na Staljingrad, hajde de… znaš ti koliki je Staljingrad.

    DANI: U tom spomenutom intervjuu citirao si Berbera, slažući se s njim da je “Sarajevo imalo sreće s umjetnicima, ali umjetnici nisu imali sreće s njim”. Mislim da te bliža historija Sarajeva, barem ova vezana uz posljednji rat, žestoko demantuje.

    BREGOVIĆ: Male sredine, ne to da ne cijene umjetnika, nego teško podnose različite… Vjerovatno je i Berber mislio na to. Velike sredine to lakše podnose. Ja, recimo, radim sad u Beogradu i tu stvarno uopšte niko ne zna da sam tu. Veliki grad – tu stvarno ne sretneš nikoga koga ne želiš da sretneš… Ja Kusturicu nisam sreo… Koliko ima od Undergrounda? Deset-dvanaest godina… Nikad ga nisam vidio. Ovdje koga nećeš da vidiš nikad ga ne vidiš.

    DANI: U tom istom intervjuu ti si rekao da voliš ljude koji otvore svoja prsa i kažu šta osjećaju. E, ja ću to iskoristiti i reći ti šta osjećam. Da nije onoga o čemu ćemo sad pričati, meni bi ovaj intervju s tobom bio vjerovatno najznačajniji u karijeri nakon intervjua koji sam davno radio sa Brankom Kockicom. Međutim, ja imam puno problema s tobom. Naravno, da sam jedini u Sarajevu, to ne bi bilo važno. No, znam da iste probleme ima puno ljudi, puno raje u Sarajevu. A radi se o tvom odnosu prema Sarajevu tokom rata. Volio bih da to nekako razjasnimo.

    BREGOVIĆ: Hajmo konkretno.

    DANI: Evo, recimo, da smo sad malo više popili, pitao bih te: Pa, majku mu jebem, zar si morao biti u Beogradu dok se odavde komanduje i organizuje ubijanje Sarajeva?

    BREGOVIĆ: Vidi, u tom trenutku sam radio film Underground i Kraljicu Margot. Šta sam trebao? Da nemam struje da upalim kompjuter? Da li bi Sarajevu bilo važnije da sam ja sjedio tamo i nosio vodu s Pivare nego što sam napisao muziku koja… Ja sam tvoj umjetnik htio me ti ili ne! Ja sam tvoj kompozitor! Ti možeš reći “ja te neću”, ali, džaba, ja sam tvoj!

    DANI: A zar ne shvataš da bi većini bilo važnije da si ti ostao nego… da su branitelji Sarajeva imali pet tenkova?

    BREGOVIĆ: Ne bi bilo važnije!

    DANI: Pa, je li ti znaš koliko je ljudima bilo važno što je pokojni Pimpek bio u Sarajevu? Što je bio Kemo?

    BREGOVIĆ: Ja sam pisao za to vrijeme, a to je najvažnije! Ja sam kompozitor.

    DANI: Govorim o Sarajevu, o raji…

    BREGOVIĆ: …Za njih je najvažnije! Pa, ne možemo svi živjeti samo sa sviješću o samo ovih pet godina ili samo o ovoj godini! Neko živi sa sviješću o samo ovom danu, a neko sa drugom. Ja mislim da sam bio u prilici da radim, da sam bio u prilici da pišem.

    DANI: Dobro, ali kako si mogao raditi na filmu koji finansira Jugoslovenska narodna armija, koja u tom trenutku razara tvoj grad?

    BREGOVIĆ: (šutnja) Mislim… Ja sam kompozitor i nemam pojma ko šta finansira.

    DANI: Nemoj mi reći da nisi znao ko finansira taj film.

    BREGOVIĆ: Ma, kako… To ja ne znam ni da jest…

    DANI: Ma, kako ne znaš!? Pa, na odjavnoj špici Undergrounda, uz tvoje ime, stoji i zahvala Jugoslovenskoj narodnoj armiji!

    BREGOVIĆ: Ma, hm, pa ne znam, pravo da ti kažem… Ja se bavim filmom na drugom nivou. Nemam ja tih problema. Ja sam imao svoje probleme kako da napišem muziku… Ja nisam… Prvo, kako da ti kažem… Kad sam već imao sreću da se zadesim u Parizu kad je počeo rat, završavao sam Arizona Dream. Onda sam k’o mahnit gledao televiziju i vijesti. Ali, to je stvarno trajalo dugo. To je trajalo dugo, a ja ništa drugo ne radim nego gledam vijesti. U tom trenutku sam mogao odlučiti da se probijam kroz osam obručeva, preko Bjelašnice, da bih išao kod Pivare da uzmem vodu ili da sjedim da radim. Samo su te dvije opcije bile. U tom trenutku ja sam imao jedan mali računčić u banci i, srećom, odavno sam imao jedan mali stan u Parizu. I to je sve što imam u tom trenutku. Dakle, nisam ja imao puno izbora. Ili, na Bjelašnicu pa trčim preko piste ili kroz tunel ili ostajem da radim. Ja sam se odlučio da radim, i mislim da je to dobro.

    DANI: Uh… A recimo…

    BREGOVIĆ: …Jer, pazi: nisam ja taj koji odlučuje da se film snima u Beogradu! Kompozitor je zadnji šaraf tu. Snimanje tog filma je počelo u Pragu, a ovdje je nastavljeno.

    DANI: A hajde da malo okrenemo stvar: kako to da i ti i Kusta završite baš u Beogradu? Je li to splet okolnosti ili… Obojica odete iz Sarajeva i to gdje odete?!

    BREGOVIĆ: U Sarajevu svi misle da su neprijatelji Bosanaca Srbi…

    DANI: …Apsolutno netačno! Ali je činjenica da je u tom trenutku Beograd epicentar iz kojeg se sručilo zlo na Sarajevo.

    BREGOVIĆ: Razumijem ja taj trenutak, ali ja i ti sad razgovaramo deset godina kasnije. Ti se vraćaš u psihozu koju ja razumijem, je li? Svakog Sarajliju koji je ljut ja razumijem! Mislim, ja sam ljut kad imam… kurje oko! Mogu misliti kako je ljut neko koga bombarduju četiri godine! Moja Dženana je provela u podrumu devet mjeseci prije nego što je izašla. To nije bilo za prepoznati i ja to sve razumijem. Ali, nas dvojica, ipak, razgovaramo deset godina iza. Sa te distance nemoguće je da mi sad govorimo o Beogradu kao neprijatelju Sarajeva, o Beogradu koji je bombardovao Sarajevo… Da smo ovaj intervju radili tokom rata, onda bih mogao da se uživim i da smišljam kako da se izvadim iz toga! Ali, ipak mi razgovaramo deset godina poslije.

    DANI: Dobro, ali mogu li ja, molim te…

    BREGOVIĆ: …Možeš, šta god hoćeš.

    DANI: Da se ne naljutiš, ali ja imam još nezgodnih pitanja.

    BREGOVIĆ: Možeš slobodno.

    DANI: Prvo: ja mogu da razumijem da neko nema osjećaj nacionalne pripadnosti; mogu da shvatim da neko nema osjećaja prema svojoj državi; mogu da shvatim da neko nema osjećaj religijske pripadnosti. Ali, ne mogu da shvatim da neko nema osjećaj prema svom gradu, svom rodnom gradu. Ne mogu da shvatim da si mogao pokazati potpunu javnu indiferentnost tokom tri i po godine prema onome što se događalo tvom rodnom gradu!

    BREGOVIĆ: Šta misliš, šta sam ja mogao uraditi?

    DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

    BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

    DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

    BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

    DANI: Nego za koga?!

    BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

    DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

    BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

    DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

    BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

    DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh “jebo njega”.

    BREGOVIĆ: Evo, ja baš to kažem – jebo Aliju!

    DANI: Ama, bolan, nije bitan Alija! Bitna je tvoja škola, ulica, biblioteka, raja…

    BREGOVIĆ: …Ali, nisu to raja iz škole! To nije tačno! To nisu raja iz škole! Nisu moja raja!

    DANI: Govoriš isto kao kad bih ti ja sad rekao da si u Solunu pravio koncert za Miloševića. Naravno, nisi za njega, ali si napravio koncert…

    BREGOVIĆ: …Nisam! Nije tačno! Ni za Miloševića, ni za Izetbegovića! To je bio koncert za sve koji stradaju u tom ratu i koji trpe u tom trenutku. Ja i Dalara smo takav koncert svirali.

    DANI: E, da znaš kako bi nama bilo puno srce da si takav koncert napravio za Sarajevo…

    BREGOVIĆ: …A kako bi tek Aliji bilo puno srce!

    DANI: Ma, joj… Pusti Aliju, bolan…

    BREGOVIĆ: Jebo Aliju, naravno. Sam si rekao.

    DANI: Ma, dobro, očito…

    BREGOVIĆ: …Ne, shvati: ja da sam ostao u Sarajevu, naravno, ja ne bih imao izbora jer bih imao to “kurje oko”, bio bih ljut i jebo bi majku i Beogradu i svemu okolo. Ali, ja sam bio u elegantnijoj poziciji od vas: ja sam mogao da budem razuman, da gledam sa strane, razumiješ? Ja nisam morao biti u afektu kao vi! Ja sam imao taj razmak koji ti sad, nakon deset godina, polako dobijaš.

    DANI: Činjenica je da razgovaramo, i da razgovaramo u Beogradu.

    BREGOVIĆ: Ali, ja razumijem svakog Sarajliju!

    DANI: Hajde da malo spustimo temperaturu. Možemo li da pričamo o tom pehu Sarajeva, po kojem ga napuste umjetnici koji su na neki način bili njegovi simboli: ti i Kusta odete u Beograd, a Berber ode Tuđmanu?

    BREGOVIĆ: Nemoj da se uživljavaš. Ti si pametan čovjek, a vidim da se uživljavaš. Šta to sad znači – otišli smo iz Sarajeva?

    DANI: To znači da i deset godina nakon rata puno pametnih Sarajlija, neke i ti znaš, nakon osmog, dvanaestog ili šestog pića iznova, po stoti put, raspravljaju upravo o ovoj temi. Hajde, pomozi: kako da nam više sjašete s leđa?

    BREGOVIĆ: Kako bih ti rekao? Ja sam imao potrebu da osjetim da je rat završen. Ja kad sam u Sarajevo došao da sviram svoj prvi koncert poslije rata, još uvijek nisam imao osjećaj da je rat završen.

    DANI: Možda zato što si imao pancir ispod košulje.

    BREGOVIĆ: Nisam imao pancir. Imao sam obezbjeđenje, ali nisam imao pancir. Imao sam obezbjeđenje, ali sam imao i neku potrebu da se dopadnem, što inače ne radim. Imao sam neku potrebu “evo, vidite, to sam ja radio sve ove godine, dok su pucali po vama, ja sam sjedio i to pisao”. Preda mnom je bila sala, dvije trećine diplomata. Malo je bilo Sarajlija u sali, jer je bila mala. Ali, možda mi je, kad sam svirao tu liturgiju, Moje srce je postalo tolerantno, u Narodnom pozorištu, možda sam tada osjetio “evo, rat je završen”. Nekako mi je to bio trenutak kad sam pomislio: “Evo, ovaj čas je rat završen.” Mislim, možda za nekog još nije, ali ja sam svirao nešto što je meni bitno, da kažem: “Evo, to sam ja radio dok ste vi mislili da sam ja mogao da nosim vodu sa Pivare.” Da se ne lažemo: nema Sarajevo mnogo Sarajlija da pokaže…

    DANI: Pa, u tome i jeste problem, problem vašeg odlaska.

    BREGOVIĆ: Ne mislim Sarajlija kao Sarajlija. Nego da pokaže to što ste vi, po čemu je Sarajevo – Sarajevo. Rijetki su ti koji imaju tu malu sposobnost da u kondenzovanoj formi vas pokažu. Nema veze gdje sam ja, ja sam Sarajlija: mo’š me jebat’. Možda bih volio da sam iz Los Angelesa. Ali, džaba! Nema meni druge, ja sam Sarajlija! Jesam li promijenio naglasak?

    DANI: Nisi.

    BREGOVIĆ: Moja djeca su Francuzi a imaju sarajevski naglasak. To se ne da… nije to sad uzmemo nešto pa ošišamo. Ja razumijem u doba rata, to ljuta provincija – “imamo mi moje, šta ima to negdje da ide, bre! To je naše, bre!” – ali to ne očekujem od Sarajeva koje ima neku alegorijsku vrijednost. Ja znam jednu malu, koju sam upoznao u Italiji, kojoj su govorili kad neće da jede: “A ona djeca gladna u Sarajevu, što nemaju da jedu, a ti ovdje izvoljevaš!” Hoću ti reći: Sarajevo je metafora. Žao mi je kad počne da se ponaša kao provincija, to me vrijeđa. Šta to sad znači gdje sam ja? Pola istorije umjetnosti otpada na umjetnike u egzilu! Otvori bilo koju istoriju – slikarstva, književnosti, muzike – pola otpada na umjetnike u izgnanstvu. To je ljudski neudobna pozicija, jer si odvojen, ali je dobra.

    DANI: Pretpostavljam da shvataš da ljudi koji te iz ovih razloga “mrze” – mrze te zato što te vole. Zamisli kako bi Sarajevo bilo…

    BREGOVIĆ: Ne, ne! Puno je veća korist ovako. Ja sam moju liturgiju za tri velike religije izveo na svim najvažnijim mjestima u Evropi. To je mnogo važnije za Sarajevo nego da sam ja nosio vodu iz Pivare. Mnogo važnije! Kao kad bi tražio od generala da ide u rov!

    DANI: Hoćemo li probati da apsolviramo tvoj odnos sa Kusturicom? Šta se dogodilo između vas, on javno govori jako loše o tebi?

    BREGOVIĆ: Ništa.

    DANI: Govori jako ružno o tebi.

    BREGOVIĆ: On je takav čovjek. Ja to neću nikad činiti.

    DANI: Negdje sam pročitao da kažeš da ti nije jasno šta je povod za takav njegov odnos prema tebi.

    BREGOVIĆ: Znam šta je povod, ali ga neću reći za novine. Nema ništa interesantno… Povod je mnogo sitniji od njegove veličine. Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki čovjek. Nije… nije bitno. Nikome to nije važno.

    DANI: Vidiš, meni jeste. Ja imam problem: teško mogu da odvojim djelo od umjetnika.

    BREGOVIĆ: Uh, ja sam siguran da ti mogu nabrojati sad koliko hoćeš njih koje voliš a koji nisu ništa valjali kao ljudi.

    DANI: A ti nemaš taj problem?

    BREGOVIĆ: Pa, ja nemam. Ja sam sa njim radio tri možda njegova najbolja filma, i tih deset godina s njim stavljam u biografiju kao deset u mom životu važnih godina.

    DANI: Znaš, ja imam nešto što pretpostavljam da bi te moglo interesovati. Ne znam da li ti znaš pravi razlog Kusturicine srdžbe prema tebi, ali sam prilično siguran da ja znam razlog.

    BREGOVIĆ: Da čujem.

    DANI: Dakle, ti si Kusturicu strašno zajebao!

    BREGOVIĆ: Kako to misliš?

    DANI: E, ovako: negdje u jesen 1992. godine ja sam imao pristup jednom od dva satelitska telefona koja su postojala u Sarajevu. Josip Pejaković me je zamolio da ga spojim sa Kusturicom, dao mi je njegov pariški broj i ja sam to učinio. Narednog dana, negdje iza ponoći, ponovo sam bio pored tog telefona, radio sam telefonski intervju sa nekim vani, i padne mi na pamet jedna ideja. Prijateljici koja je bila sa mnom kažem da okrene Kusturicu, da se predstavi kao sekretarica načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine i da kaže da gospodin načelnik Sefer Halilović želi da govori s njim. I dobije ona Kustu, prilično pijanog. Ja na telefonu uključujem spikerfon i predstavim se kao Sefer. Donedavno sam mislio da sam izgubio tu kasetu, ali sam je našao i ponovo preslušao. Trudio sam se da koristim rječnik za koji se vjeruje da ga koriste oficiri Jugoslovenske narodne armije, što je Sefer dugo godina bio, te fraze koje su u to vrijeme bile uobičajene u istupima bosanskohercegovačkih političara i komandanata. Dakle, uz mogućnost da u nekoj riječi pogriješim, naš razgovor je tekao ovako:

    – Dobro veče, Emire, ovdje Sefer Halilović, načelnik Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine!

    – Dobro veče.

    – Kako ste, Emire?

    – Ma, evo… Dobro je.

    – Emire, vi znate šta se događa ovdje. Vaša domovina je izložena brutalnoj, ničim izazvanoj agresiji. Na hiljade civila, žena i djece je ubijeno, ljude protjeruju, uništavaju se gradovi, Sarajevo se svakodnevno bombarduje. Vi znate šta je vaša patriotska dužnost i obaveza. Emire, ja vas zovem da vidimo, da dogovorimo kako ćete se vi uključiti u ovu našu pravednu borbu za odbranu Bosne i Hercegovine.

    – Ma, ne znam… Ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo… da se mi nećemo u to miješati.

    – Emire, ja znam da ste vi pošten čovjek, veliki umjetnik i siguran sam da ste i veliki patriota. Znam da svojim ugledom, vezama možete puno učiniti za svoju zemlju. Ja sam siguran da ćete vi pomoći svojoj zemlji u ovim najtežim trenucima njene istorije. Ja ne sumnjam u vaš patriotizam.

    – Ali, ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo u to miješati.

    – Emire, vjerovatno su i do vas doprle različite priče i optužbe na vaš račun: da ste se stavili na stranu agresora, da ne želite pomoći odbranu svoje zemlje, pojavljuju se tekstovi da ste izdajnik… Ja, naravno, u to ne vjerujem i siguran sam da ćete nam pomoći, da ćete pomoći Bosni i Hercegovini da se odbrani od ove ničim izazvane agresije. Zato, dajte sad da vidimo kako ćete se uključiti…

    – Ma, ne znam… Ovdje su mi neki Španci… Evo, ja ću sutra pitati Gorana, da vidim šta on kaže. Ja ću Gorana pitati, ali on je rekao da se mi nećemo u to miješati… Nazovite vi mene sutra.

    – U redu, Emire, prijatno.

    – Prijatno.

    E, vidi, Gorane, pošto ja ne znam nijednog drugog Gorana kojeg bi on mogao pitati, koji bi mogao odlučivati o njegovom stavu, ja sam to povezao s tobom. A, sad, povezujem čitavu stvar sa tvojim intervjuom Danima 1997. godine, u kojem ti po prvi put odškrinjuješ vrata Sarajeva koja su dotad bila zatvorena i za tebe i za Emira, tvojom izjavom: “Volio bih biti sahranjen u Sarajevu.” I zaista, nekoliko mjeseci kasnije Emir ne može ni priviriti u Sarajevo, a ti si u njemu. A stvar stoji ovako: ti si njega huškao da laje svašta tokom rata, po sistemu haustorčeta među jalijašima sa Gorice: “Haj’, namaraj onoga, vidi mu tena!”, a ti stojiš po strani…

    BREGOVIĆ: Ha, ha, ha… Pošto sam ja pametniji…

    DANI: Upravo tako! I nakon svega na šta si ga nagovorio da kaže, ti prvo daješ intervju Danima i saopćavaš da bi volio da budeš sahranjen u Sarajevu, nakon toga dolaziš… I kako stvar završava: Koševo rasprodato, a Emir ne može ni primirisati Sarajevu! Pa, kako da te čovjek ne mrzi? Shvatio je da si ga strašno zajebao, da ga niko nije tako zajebao! Nakon svega, ti u Sarajevu Tito, kao što si i bio, a on će umrijeti od raka duše. To je moja teorija, zanima me šta misliš o njoj.

    BREGOVIĆ: Interesantna ti scenarija, nemoj da ga zaboraviš. Ha, ha, ha…

    DANI: Neću. Ali ozbiljno te pitam o ovome. Raspitivao sam se među ljudima koji znaju vas obojicu iz Sarajeva… Svi ovo drže vrlo uvjerljivim. Ti si bio zvijezda još dok je on bio anoniman, autoritet si ti bio i za njega kao i za sve ostale…

    BREGOVIĆ: Ne, ne vjerujem. Ne toliki da bih njegov stav prema ratu određivao, taman posla. Ako je tačan taj razgovor koji mi ti prepričavaš… ja pretpostavljam da je on bio zatečen, u nezgodi… Da je to… ono…

    DANI: Izgleda da si puno lukaviji od njega.

    BREGOVIĆ: Ne… Je li ti misliš da sam ja mislio da će se stvari odvijati ovako, da će se stvar ovako završiti?

    DANI: Ne znam jesi li znao kako će biti, ali mislim da si njega isturao…

    BREGOVIĆ: …To je bio moj iskreni stav, ja nisam imao šta da isturim. Ja da sam imao šta da isturim, ja bih isturio.

    DANI: Ne, ali…

    BREGOVIĆ: Stani, ba, ti zamišljaš Kusturicu da je baš debilan! Nije on baš frajer za isturanje.

    DANI: Vala, sudeći po onome šta je govorio…

    BREGOVIĆ: Ma, znam, ali… Nije on… Kako bih rekao… ne radi on to iz naivnosti.

    DANI: Sad više ne, sad radi iz inata. Ali, tada, nisi ti baš neko s ulice. Ako mu ti kažeš…

    BREGOVIĆ: Ne, ne… Mislim, volio bih da se pohvalim time, ali, nažalost, ne mogu. Ali, nije meni falilo isturanja. Kad su bili prvi izbori, ja sam se uglavio u to do guše. Jesam stvarno. Ja sam mislio da ako ta partija osvoji petnaest posto… Ne misliš valjda da sam ja kef’o za Antom Markovićem… Nego, stvarno je bila jednostavna kalkulacija: petnaest posto ako se osvoji… Jer nije rat u Bosni krenuo ne znam odakle, krenuo je iz Skupštine. Da budemo iskreni: svi su iznijeli ratne programe i zaratovali. Da je bilo petnaest posto tih koji razvodnjavaju to, sve bi bilo drugačije. Ako ništa, kupilo bi se neko vrijeme. U toj prostoj kalkulaciji od petnaest posto, nema ko nije pritiskao da se osvoji tih petnaest posto. Ne postoji bolje pismen Bosanac koji nije pomogao da se tih petnaest posto dobije. Ja i Sidran smo putovali stotine kilometara, on recitovao, ja pjevao Tajnu vezu ne bih li koga utjerao da glasa za to. Znaš koliko smo dobili? Ni tri posto! Ovo ti sve govorim zbog toga… Ti ako hoćeš meni da daš neku istorijsku… Ja nisam toliki papak… Ja sam to provjerio na izborima! Svi mi na gomili – Kusturica, Sidran, ja… de, reci još imena – koliko mi svi na gomili vrijedimo? Ni tri posto! Dakle, nemoj da se pravim ja sad da sam glup toliko. Nisam glup toliko! Ja tačno znam koliko vrijedim. Sad ja treba da se pravim da sam u stanju da mijenjam istoriju.

    DANI: Pa kakav ti onda zaključak izvodiš o ovim našim narodima, kakvi smo to mi?

    BREGOVIĆ: Po Marxu, posve politički neupotrebljivi. Ako se sjećaš…

    DANI: Zanimljivo je to. Zamisli, neki penzioner Alija Izetbegović, neki sitni predratni kriminalac Radovan Karadžić i slični, dođu i na izborima povale Kustu, Bregu…

    BREGOVIĆ: Demokratija je opasna u krajevima gdje je pismenost samo elementarna, u krajevima gdje je procenat tuberkuloze toliki koliki je kod nas, a ona je znak svega ostalog… Demokratija je opasna. Ja se često sjetim toga. Podatak da su Vuk Karadžić i Goethe bili prijatelji nešto je što stvarno… čovjeka zastraši! Dakle, dva prijatelja sjede, druguju, piju uveče… a onda ovaj sjedne da piše Fausta, a ovaj da piše prvi pravopis!?

    DANI: Hm, to ti je dobro.

    BREGOVIĆ: Ovaj je naš, a ovaj je iz Evrope. Valja to stić’, kume!

    DANI: I kako ćemo to stići?

    BREGOVIĆ: Samo da bude mira, ne može preko reda nikako. Samo da se ne biju, makar sto godina, majku mu!

    DANI: Pratiš li ti aktuelna događanja u svijetu? Jesi li pratio ovo oko referenduma u Francuskoj?

    BREGOVIĆ: Da.

    DANI: I vjeruješ li ti u budućnost zajednice koja se zove Evropska unija?

    BREGOVIĆ: Ma, to nije bitno. Bitno je samo da postoji mogućnost da ljudi biraju. Ljudi su kondicionirane životinje, reaguju na okolnosti. Daj mu mogućnost i već će on nekako to…

    DANI: Dobro, idemo sad sa lakim pitanjima…

    BREGOVIĆ: Nema više sarajevskih teških. A čekaj, ne znam jesam li te shvatio… Ovo s tim telefonom. Je li to neki tvoj scenario ili stvarno…?

    DANI: Ne, stvarno nije nikakav scenarij. Imam sačuvan snimak, imam kasetu…

    BREGOVIĆ: Pa, je li zna Kusta za to?

    DANI: Ne zna, čuli smo se par puta, nisam mu to rekao, objasnit ću ti poslije. Nego, reci ti meni, jesi li ti sretan čovjek? Ovako, sa strane, ne znam šta bi čovjek više mogao poželjeti da postigne u karijeri…

    BREGOVIĆ: Znaš kako, već je rano kod mene bilo to da nije karijera ta koja pravi okvir za moj život. Najelo se i prejelo se toga, nije to… Možda sam imao sreće s tim ratom da sam morao da krenem ispočetka. Tako da sam mogao da, kako bih rekao, ispravljam svoju biografiju. Bio sam u poziciji, što je vrlo rijetko, da još jednom u životu krenem sa nule. I to je možda najdragocjenije što se desilo u mom životu. Ja, objektivno, sad pišem najbolje. Pišem dobro, pišem relativno važne stvari, koliko umjetnik iz male kulture može pisati važne stvari. Ali, taj period ne bih imao da nije bilo rata i da se nisam našao u Parizu. Prije rata sam bio kupio nešto na Braču, da idem u penziju, tako… neki jadni penzioner, zvijezda rock and rolla u penziji. Tako da mislim da sam sretan. Imao sam sreću da dva puta krenem. To mi je najveća dragocjenost koju u životu imam.

    DANI: A jesi li stekao osjećaj da si sad… ono… etablirani umjetnik?

    BREGOVIĆ: U kom smislu?

    DANI: Pa, recimo, u tom da ne bi sad išao brodom preko Atlantika ili se peo na Mount Everest.

    BREGOVIĆ: Pa, nisam ja išao preko Atlantika zato da impresioniram Sarajlije!

    DANI: Nisam mislio na to. Da li si sad spreman rizikovati kao nekad? Jesu li te stigle godine? Ili si tada bio kokuz pa nisi imao šta izgubiti?

    BREGOVIĆ: Nisam, nisam ja nikad bio kokuz. Ja sam već poslije prve ploče postao bogat. Nije to problem, ja sam bio dokon. Nisam radio. Znaš ti kakav je bio poreski sistem kod komunista? Ovako: pošalje ti izdavač pare, a dok stignu na račun, odbiju ti pedeset pet posto; a onda, od tih četrdeset pet posto koje su ti ostale, progresivni porez je devedeset posto! Dakle, ne znam zašto bi čovjek radio. Ti znaš da je Bijelo dugme snimalo ploče svake dvije i svake tri godine čak. Bio sam posve demotivisan. Za sve ostalo sam imao vremena: plovio, bio predsjednik Želje, bokserskog kluba… Bio sam dokon, radio sa Minetom i sa Dundom nakit, tamo kod njih u radnji… Sreća da otkriješ rad tako kasno, sa četrdeset godina. Otkrio sam rad, osam sati rada.

    DANI: I možeš to?

    BREGOVIĆ: Joj, s takvim merakom radim osam sati! Ja i pet asistenata na posao ujutru, u 11 ujutru dolaze, pije se kafa i u sedam se izlazi s posla. K’o sav normalan svijet!

    DANI: Kao što se u Crnoj Gori čude joggingu – trčiš a ne moraš; tako i ti – radiš a ne moraš.

    BREGOVIĆ: Pa, ne moram.

    DANI: Radiš iz zadovoljstva?

    BREGOVIĆ: Radim jer mi je to zanimanje. Moram imati neko zanimanje. Zanimanje – kompozitor. Kao što ti pišeš, kao što hirurg radi, kao što ovaj pravi cipele, popravlja auto… Bez ikakvog osjećaja da je to nešto naročito i da mi daje ikakvu privilegiju za ne znam šta.

    DANI: Gorane, znam da te ovo svi pitaju, pa ću i ja, bez pretjerane nade da ćeš mi odgvoriti istinu. Dakle, već decenijama si neprevaziđen seks simbol, kruži priča da ne povaljuješ samo one koje ti nećeš. Gledam te nešto, ma, i nisi…

    BREGOVIĆ: …(smijeh) Prop’o k’o što se priča!

    DANI: Ma, ne. Nego ne izgledaš mi kao neki naročiti frajer, ovako fizički…

    BREGOVIĆ: Ja mislim da je to više kako drugi zamišljaju sebe na mom mjestu. Nažalost, moja biografija nije baš tako bogata.

    DANI: Opet lažna skromnost.

    BREGOVIĆ: Najvjerovatnije, čak i da mogu da se hvalim, ne bih, jer to ne radim. To ne radi jedan pristojan muškarac.

    DANI: Ali si prema svojim pjevačima u Dugmetu znao biti nepristojan. Sjećam se jednom da si, na pitanje ko je najbolji od njih trojice, odgovorio da tu nema razlike, da je stvar ukusa: neko voli duže i tanje, a neko kraće i deblje.

    BREGOVIĆ: Ja, ja… Da li je bolji debeo a kraći, ili tanji i duži. Ha, ha, ha…

    DANI: S kim od njih trojice je “tvoje Dugme”?

    BREGOVIĆ: Znaš, sa ove distance, ovo mi stvarno izgleda kao godišnjica mature. Onda vidiš one najantipatičnije likove iz razreda, a na toj proslavi više toga nema… i oni su ti dragi. Samo se sjećaš lijepih stvari. Ja ne znam da li će to biti tako emotivno ljudima koji dođu na koncert. Kažem ti, juče smo imali prvu kompletnu probu, sa orkestrom, pošto će uz nas biti ove dvije Bugarke kao vokali, bit će klapa Nostalgija kao muški hor, bit će gudači koji su i inače u mom orkestru, njih 13, bit će trubači… Dakle, kao jedan mali simfonijski orkestar. I ne znam ni ja zašto sam tako sentimentalan. Mislio sam da nisam u stanju da budem takav. Znam da sam u stanju da budem emotivan, ali sentimentalan… Onako, kako bih rekao, ženski… To nisam znao.

    DANI: Hoćeš li mi otkriti neku dramaturgiju koncerta? Ovaj intervju će izići šest dana prije Koševa.

    BREGOVIĆ: Krenuli smo od toga da oni proberu pjesme koje vole da pjevaju. Oni su napravili neki izbor i sad se uglavnom bavimo tim pjesmama koje su oni odabrali. Bojan (Hadžihalilović, op. S.P.) pravi neke male dokumentarne filmove od dva minuta koji će ići prije nastupa svakog od njih.

    DANI: Aaa, ne priča šupak ništa.

    BREGOVIĆ: Vjerovatno misli da ne treba da to kaže. Idu mali dokumentarni filmovi od dva minuta sa prizorima iz tog vremena, da se malo vratimo u to vrijeme. Onda prije svakog od njih idu slike iz tog vremena. To će biti jednostavno, neće tu biti nikakvog kreveljenja. Bijelo dugme je uvijek sviralo jednostavne koncerte. Ali, nastojat ćemo da bude dobro, da bude kvalitetno.

    DANI: Ono što muči “raju” u Sarajevu, koja se i tebi i Raki Mariću i ostalima toliko uvlačila na onoj konferenciji za štampu, jeste ko će dobiti tih 400 VIP pozivnica za svirku nakon Koševa u Domu mladih.

    BREGOVIĆ: Nažalost, toga u Domu mladih neće biti, jer tu salu renoviraju. To je rastureno i ne može se svirati.

    DANI: Kako? Ja bio u toj sali skoro na koncertu Zabranjenog pušenja i Ede Maajke!?

    BREGOVIĆ: Kada?

    DANI: Prije petnaest-dvadeset dana.

    BREGOVIĆ: E, sad ne može. Ništa od toga, renoviraju.

    DANI: Pa, hoće li biti išta poslije koncerta?

    BREGOVIĆ: Ne znam. Meni se tu sviralo, vidio si kako to izgleda.

    DANI: A, pa to je novo, to niko ne zna, da neće biti svirke u Domu mladih.

    BREGOVIĆ: Pa, niko zvanično nije znao ni da će biti. To je bio moj merak. To je sala gdje smo mi prvi put svirali i nešto smo htjeli… Sad kad to nema, oni nude dole, amfiteatar… A šta ja imam sa amfiteatrom…

    DANI: Hajmo sad pitanje kao za nekadašnji VEN. Govorio si o pjesmama koje oni vole; a koje su pjesme koje ti voliš? Recimo, tri tebi najdraže pjesme Dugmeta.

    BREGOVIĆ: Ima par tih ljubavnih pjesama… Ovako, sa distance, ima svega nekoliko tih pjesama koje su napisane, kako bih rekao, zanatlijski… Ja mogu da pišem i kao zanatlija. Ali, ima pjesama iz kojih se vidi da ih je neka nužda napisala. I tih par pjesama nisu loše. Juče mi je Alen pjevao neku koju sam posve zaboravio i to onako, uz gitaru. Znaš ono, kao na rođendanu kad se pjeva: Evo, zakleću se ja pred svima… To je on pjevao juče, a bio sam to posve zaboravio. A i Tifa je juče pjevao jednu koju ja dugo nisam slušao, koja ima citat iz neke stare, gradske: Lažeš, zlato; lažeš, dušo; lažeš, vještice… Imaju oni, sva trojica pjevaju… A Željko je isto pjevao juče jednu koja nije loša – Ako možeš zaboravi.

    DANI: Neki dan si u intervjuu sahranio operu, uzdižući turbo-folk. Nije li to malo previše, čak i ako je od tebe?

    BREGOVIĆ: Ne, nisam. Bilo bi super da se ja naslanjam na našu bogatu opersku tradiciju, na našu bogatu tradiciju simfonijske muzike. Bilo bi super da imam tu na šta da se naslonim. Ali, ako ćemo biti pošteni… Umjetnost se teško radi od nule. Logičan metod svakog kompozitora u istoriji je da krene od tradicije. To je najlogičniji i najobičniji metod, stvarno. Evo, sad mi reci ime ako hoćeš i ja ću ti odmah reći odakle je – od Gershwina do Bona, do…

    DANI: Uzgred, što si zamjerio Bonu što je napravio koncert u Sarajevu?

    BREGOVIĆ: Nisam, nisam mu zamjerio. Mi smo obojica u Universalu, isti su nam urednici i onako, znam iza…

    DANI: A može li se od tebe očekivati da sjedneš i napraviš ploču – narodnjak?

    BREGOVIĆ: Pa, ja cijeli život nastojim da napišem narodnjak. Ja sam tako zamišljao prave narodnjake. Ne znam kako bih ti rekao… Možda stvarno neko misli da mi imamo nešto bolje od tog turbo-folka. Ja, da budem iskren, ništa tu ne vidim bolje. Neko mi spočitava da sam ja rodonačelnik, da je turbo-folk krenuo od mene. Ako hoćeš najiskrenije: ja sam dobio počasni doktorat za muziku u Sheffieldu ove godine; ako bih morao da biram da li da me pamte kao počasnog doktora muzike Univerziteta u Sheffieldu ili po tome što sam rodonačelnik turbo-folka, bez razmišljanja i jedne sekunde – rodonačelnik turbo-folka.

    DANI: Hm. Nisam siguran da mogu da shvatim.

    BREGOVIĆ: Kako da ti objasnim?! Kao što ne možeš da biraš mamu… Šta sad da radim, neko ima ljepšu mamu, ali ovo je moja. Rijetki su ti koji više vole maćehu nego staru, je li?

  3. Anamnesis

    02/07/2010 at 12:29

    BIJELO ODIJELO…

    U jesen 1989. Azra je svirala u Sarajevu. Nakon koncerta razgovaraju Johnny & Goran Bregović, ostala kamarila oko njih šuti i sluša što si povjeravaju dva gurua YU rock-scene.

    U jednom momentu Johnny će Bregoviću: “Slušaj Brega, ja ovo više ne mogu. Koncerti, turneje, razmažen bend, ko ABBA smo, ništa nam više nije dobro, ni razglas, ni publika… Sve je isto, ista publika i na meni i na Zdravku Čoliću… Znaš kako ja to vidim: kao Bo Diddley sam, u bijelom odijelu, malo sviram gitaru, malo ne sviram, pucketam prstima. Kad ne sviram, zabacim gitaru iza sebe, a prati me sultanova svita. Znaš ono, kad sultan krene iz Stambola, pa povede svu onu silu svirača na dairama, zurlama, tapanima, šargijama, pa pjevačice, pakao zemaljski, to me prati, obavezno i harmonikaš. Sevdah Shuttle Band je projekt za budućnost.”

    Nekoliko godina potom zateknem se u Trstu, stojim pred plakatom za koncert Gorana Bregovića i Orkestra za vjenčanja i sprovode. Bregović tu stoji na pozornici u bijelom odijelu, malo svira gitaru, malo ne svira, ko Bo Diddley pucketa prstima, koji put i podvrisne, bogami. Iza njega sultanova svita: zurle, tapani, daire, šargije, obavezni harmonikaš, pjevačice, ništa da pofali… Copy, paste!

    “Izgleda da može i tako” – rekoh sebi. Tužan sam brate, ko pas, goni ga u pizdu lijepe matere.

    Igor CC Kelčec, vjerojatno najveći Johnnyjev fan, dvorski fotograf Azre (kako on to naziva) u periodu od 1987. do 1990. godine.

    Osobno, Bregoviću priznajem – veliki (daroviti) kompilator: znao je posuditi, pokupiti, pokrasti (kako kome drago) od zapada i istoka, upakirati u uspješan tržišni proizvod.

  4. Boban Savković

    20/07/2010 at 20:36

    Priča mi drugarica malopre jedan detalj koji nisam znao: kad je Ernesto Sabato bio na ivici samoubistva, iz takve situacije izbavilo ga je slušanje Bregovićeve muzike. To je izjavio u nekom od svojih intervjua.

    Dakle…dakle…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *