Ulogujte se / Kreirajte profil

Černobilj – avetinjski grad

U večernjim satima u petak, 25. aprila 1986, noćna smjena reaktora Černobilj – 4 se pripremala da izvede test kojim bi utvrdili koliko dugo turbine mogu nastaviti da se vrte i proizvode energiju ako bi se isključio spoljašnji izvor napajanja strujom. To je bio opasan test, ali već je i ranije bio izvođen. Kao dio priprema, posada je isključila nekoliko bitnih kontrolnih sistema – među njima i mehanizam za automatsko isključivanje reaktora u slučaju incidenta.

Nešto poslije 1 sat ujutro, 26. aprila, dotok rashladne vode je opao, i snaga reaktora je počela da raste. U 1:23, operater je odlučio da zaustavi reaktor dok je radio u režimu niske snage, i domino efekt prethodnih grešaka je izazvao iznenadan skok snage reaktora i katastrofalnu eksploziju vodene pare, koja je hiljadu tona težak krov na zaštitnoj zgradi reaktora pocijepala u komadiće. Neke od 211 kontrolnih šipki su se istopile, izazivajući tako drugu eksploziju, čiji uzrok je još uvijek razlog neslaganja među ekspertima, koja je izbacila fragmente radioaktivnog goriva iz srca reaktora i dozvolila da vazduh prodre unutra i zapali nekoliko tona grafitnih blokova.

Kad grafit jednom počne da gori, praktično ga je nemoguće ugasiti. Devet dana i 5.000 tona pijeska, bora, dolomita, gline i olova koji su izbacivani iz helikoptera su bili potrebni za gašenje. Radijacija je bila intenzivna, i mnogi od tih hrabrih pilota su umrli. Požar grafita je oslobodio najveći dio radijacije u atmosferu, i zabrinjavajući poremećaji atmosferske radijacije su primijećeni i hiljadama kilometara daleko. To su bile neoprostive greške dizajna.

1

Razlozi nesreće su opisani kao fatalna kombinacija ljudske greške i nepouzdane tehnologije. Andrej Saharov (sovjetski nuklearni fizičar, disident i borac za ljudska prava; 1921 – 1989) je izjavio da je černobiljski incident pokazao da naš sistem ne može upravljati modernom tehnologijom. U skladu sa dugom tradicijom sovjetske pravde, svi radnici iz smjene su uhapšeni, bez obzira na udio njihove krivice. Ukupno 25 radnika te noćne smjene su umrli od posljedica zračenja.

Černobilj će ostati radioaktivan u narednih najmanje 48.000 godina, ali ljudi mogu ponovo početi da naseljavaju ovu oblast nakon otprilike šest stotina godina – tri stoljeća manje ili više. Eksperti predviđaju da će se najopasniji elementi razložiti do tada – ili će se dovoljno razrijediti vazduhom, tlom i vodom ostatka svijeta. Ako bi naša vlada na neki način pronašla novac i političku volju da finansira istraživanja, možda bi bio otkriven metod za neutralizaciju ili čišćenje kontaminacije i prije tog roka. U suprotnom, naši daleki potomci će morati da čekaju da nivo radijacije sam od sebe padne na prihvatljiv nivo. Najpovoljnija naučna procjena kaže da će to biti za trista godina… ali neki naučnici kažu devet stotina godina.

2

Autor ove fotografije je Richard Wilson

Ako bi drveće moglo da govori, tada bi ovo stablo bilo ono čiju bih priču slušala. Ovo je bilo drvo za vješanje u drugom svjetskom ratu. Nacisti su vješali partizane. Kasnije su partizani vješali izdajnike. I drvo je ostalo kao spomenik tim nepravdama. Nakon nesreće, postalo je dvojni spomenik, i simbol černobiljske tragedije. U međuvremenu se osušilo, i zamijenjeno je sjajnim aluminijumskim drvetom… možda kao hram stvarima koje nikad ne umiru, naprimjer masovna glupost.

Sjećam se…

U ukrajinskom jeziku, Černobilj je ime trave, pelina. Ta riječ ovdje na smrt uplaši ljude. Možda i zato što vjernici znaju da se pelin spominje u biblijskoj Knjizi otkrovenja – koja opisuje smak svijeta…

Otkrovenje 8.10: I treći anđeo se oglasio, i pala je velika zvijezda s neba, goreći kao baklja, na trećinu rijeka i na izvore vode.

Otkrovenje 8.11: I ime zvijezde bješe pelin; i trećina rijeka postade pelin, i mnogo ljudi je umrlo od voda, jer su postale gorke.

A ako u našem jeziku razložite tu riječ, “černo” znači “crni”, a “bilj” je “bol”. Ako kažem nekome da idem u “Crni”, odgovor u najboljem slučaju je “Jesi li ti luda?!” Moj otac je govorio da se ljudi plaše smrtonosnih stvari koje ne mogu da vide, osjete i pomirišu. Možda zato što su te riječi dobar opis same smrti. Tata je nuklearni fizičar, i naučio me je mnogo čemu. On više brine zbog brzine mog motocikla, nego zbog pravca kamo ću ga usmjeriti.

Moja putovanja u Černobilj nijesu nalik na šetnju parkom, ali se rizikom može upravljati. Na put uvijek idem sama ili sa saputnikom na zadnjem sjedištu, ali nikad sa još jednim vozilom, jer ne želim da iko podiže prašinu ispred mene. Bila sam đak te 1986., i čim je nivo radijacije u Kijevu počeo da raste, tata nas je sve potrpao u voz koji je išao ka bakinoj kuci. Ona živi 800 kilometara odavde, i tata nije bio siguran da li je to bilo dovoljno da nas drži izvan domašaja velikog zlog vuka nuklearne eksplozije.

Komunisti koji su tada bili na vlasti su zataškavali nesreću. U Kijevu, prisiljavali su ljude da učestvuju na njihovoj dragocjenoj glupoj paradi za dan rada, a to je bilo kad su obični ljudi počeli da slušaju vijesti o nesreći sa inostranih radio stanica ili od rodbine onih koji su umrli. Stvarna panika je počela nedjelju, deset dana nakon nesreće. Ljudi koji su bili izloženi enormno visokim dozama nuklearnog zračenja u prvih desetak dana, dok je to još bila državna tajna, uključujući i neokrivljene posjetioce području, su umrli ili su imali ozbiljnih zdravstvenih problema.

Ja mislim da će to biti za trista godina, ali me ljudi optužuju da sam optimista.

1

Vrijeme je za vožnju. Ovo je naš put. Neće biti puno vozila na njemu. Ovo mjesto bije loš glas, i ljudi ne vole da se tu zadržavaju. Što dalje idemo, zemlja je sve jeftinija, ljudi je sve manje, a priroda je sve ljepša… upravo suprotno nego bilo gdje drugo na svijetu – prognoza stvari kojenas čekaju.

Na osamdeset šestom kilometru, srijećemo gigantsko jaje, koje označava tačku gdje prestaje civilizacija kakvu poznajemo – i počinje černobiljska vožnja.

2

Neko je ovo jaje donio iz Njemačke. Ono simbolizuje ŽIVOT koji se probija kroz tvrdu ljusku nepoznatog. Nijesam sigurna da li je taj simbol ohrabrenje ili ne. U svakom slučaju, podstiče ljude na razmišljanje, a za nas je to posljednja šansa da se snabdijemo jestivom hranom, pitkom vodom i nezagađenim gorivom. Naše dalje putovanje je slika opustošenih gradova, praznih sela i mrtvih farmi, koja postaje utoliko mračnija ukoliko više zalazimo u nju.

Radijacija se neravnomjerno rasporedila nakon eksplozije, kao na šahovskoj tabli, ostavljajući neka mjesta da žive, a druga mrtva. Teško je reći gdje počinje zemlja iz legende.

3

Po meni, počinje iza ovog mosta. Ovo je mrtvo selo na oko 50 km zapadno od reaktora. Nivo radijacije ovdje iznosi 50 do 70 mikrorendgena na sat, što je već previše da bi ljudi mogli da opstanu.

Putevi koji vode u nenaseljena mjesta su blokirani.

4

Putevi su blokirani za automobile, ne i za motocikle. Dobre djevojke idu u raj. Loše u pakao. A djevojke na brzim motociklima idu gdje god žele.

56

Evo šta je ostalo od plodnog sela sa 4.500 stanovnika, na oko 50 km južno od nulte tačke -reaktora.

78

Ovaj starac živi u černobiljskom području. On je jedan od njih 3.500 koji su odbili da odu odavde, ili su se vratili u svoja sela nakon eksplozije 1986.

Divim im se, jer je svako od njih filozof na svoj sopstveni način. Ako ih pitate da li se plaše, reći će vam da će radije umrijeti u svojoj kući od radijacije, nego na nekom tuđem mjestu od bolesti. Oni jedu hranu iz svojih sopstvenih bašti, piju mlijeko svojih krava, i tvrde da su zdravi… ali ovaj starac je jedan od samo njih 400 koji su živi do sada. I možda će se uskoro pridružiti 3.100 svojih komšija koji zauvijek počivaju u svojoj zemlji.

Pokazuje se da su ovdje najhrabriji umrli prvi. Možda je svuda tako.

9

I eto nas, ulazimo u područje Černobilja. Provjeravam zalihu goriva i set za opravku guma. Ne želim da ostanem zarobljena usred nuklearne nedođije. Rezervoar s gorivom mora biti pun, jer sve benzinske stanice izgledaju ovako:

10

Ovo je jedan od zvaničnih kontrolnih punktova koji vode u mrtvu zonu. Za ulazak u zabranjenu zonu je potrebna posebna dozvola.

11

Ovo je mjesto gdje će nepažljivim ili nesrećnim posjetiocima priuštiti hemijsko kupanje.

12

Svaki put kad uđem u zonu, osjećam da sam ušla u nestvaran svijet. U mrtvoj zoni, čini se da mi ćutanje sela, puteva i šuma govori nešto… i ja se naprežem da to čujem… nešto što me u isto vrijeme privlači i odbija. Nešto božanski zlokobno – kao da koračate kroz svijet onih kapajućih satova na slici Salvadora Dalija…

13

Zaražena zemlja

1

Radioaktivna groblja su tragovi naše civilizacije. Nekoliko stotina njih čini pustinju atomske nedođije, gdje se radijacija još uvijek mjeri rendgenima. Sva ova tehnika je ozračena i radioaktivna, dokle god doseže oko. Ovo su vojni kamioni, i većina njih je tih dana bila pod punom vojnom opremom.

2

Koliko je ljudi umrlo od radijacije? Niko ne zna, cak ni približno. Zvanični izvještaji i dalje navode oko 30 žrtava, ali nezvanični izvori postavljaju sliku od 300.000, a ponekad čak 400.000 žrtava. Konačni bilans vjerovatno nam neće ni biti poznat za života, a možda čak ni našoj djeci.

3

Lakše je izračunati materijalne gubitke. Bila je to razorna ekonomska katastrofa za region, od koje se možda nikad neće ni oporaviti.

45

Memorijalni centar černobiljske noći. Umrlima i nerođenima… urezano u kamenu za preživjele.

6

Vatrogasna vozila se nikad nijesu vratila u svoje garaže. Vatrogasci se nikad nijesu vratili svojim kućama. Vatrogasci su prvi stigli na mjesto nesreće, i mislili su da je to bio običan požar. Niko ih nije upozorio sa čime imaju posla.

7

Likvidatori

1

Autor fotografije: Lu Taskey

Likvidatori su ljudi koji su bili plaćeni ili primorani da pomognu u sanaciji, “likvidaciji”, posljedica nesreće. Kao totalitarna, vlada Sovjetskog Saveza je primorala ogroman broj mladih vojnika da pomognu u raščišćavanju mjesta nesreće, očigledno bez odgovarajuće zaštitne odjeće i valjane obuke o opasnosti koja je vrebala.

Prve godine, više od 650.000 likvidatora je čistilo mjesto katastrofe. Mnogi od njih su se razboljeli, a neke procjene govore da je izmedu 8.000 i 10.000 likvidatora umrlo od posljedica zračenja kojem su bili izloženi u černobiljskoj elektrani. U tu grupu spadaju i oni koji su izgradili zaštitni plašt preko uništenog reaktora broj 4, nazvan SARKOFAG.

Na sljedećoj slici su prikazani vojnici koji nakon eksplozije skupljaju smrtonosne komadiće radioaktivnog grafita s krova reaktora broj 3, i bacaju ih u kotao uništenog srca reaktora. Najprije se pokušalo sa robotima, ali tehnika je otkazivala, bilo zbog radijacije, bilo zbog zaglavljivanja u ruševinama; zato su poslali hiljade vojnika – biorobota.

2

Posao na krovu bijaše najkraći posao od svih, trajao je samo dva minuta. Vojnicima je bio ponuđen izbor kako da ispune svoju vojničku dužnost. Prva mogućnost je trajala dvije godine pod paklenom kišom metaka, raketa i bombi u Avganistanu, a druga je trajala dva minuta pod tihom, mirnom i nevidljivom kišom gama zraka na krovu reaktora broj 3.

Ruševine reaktora broj 4:

34

Životinje

Ovaj pakleni inferno je postao svojevrsni raj za divlje životinje – bar na površini. Žive bez ljudi koji bi ih lovili, ali niko ne razumije u potpunosti kako su nuklearni otrovi promijenili njihov genetski sastav, područje njihove migracije ili njihovu interakciju sa okolnim, “bezbjednim” zonama. Prijavljene su groteskne mutacije, ali zoolozi to negiraju.

Populacija vukova i divljih svinja rapidno raste. Oni zauzimaju napuštene kuće i štale. Oni su ovdje radoznalo neagresivni. Možda je to povezano sa hranom, koje ima u izobilju za sve vrste osim za čovjeka, ali je zatrovana. Nije neobično vidjeti vuka, lisicu, divlju svinju ili jelena kako ležerno prelaze put.

56

Ovo su konji Prževaljskog. Neko je donio jedan par iz Azije prije nekoliko godina, i sad tri horde galopiraju černobiljskom ravnicom. To je snažna vrsta, praistorijskog izgleda, i uvijek su u pokretu. Kad se puste u pun galop, imate osjećaj da ćete iza njih vidjeti hordu drevnih eohipusa.

Zoolozi su u ovo područje donijeli još i i dva američka bizona, ali ideja da se nastane ovdje nije uspjela. Mužjak je pobjegao. Ne znam da li od radijacije ili od ženke, ali zadnji put je viđen u Bjelorusiji, kako grabi prema zapadu. Možda je odlučio da se vrati u Ameriku.

Černobilj

1

Ovo je gradić Černobilj. Gajgerov brojač mjeri od 20 do 80 mikrorendgena, zavisno gdje se nalazite. Ovo mjesto je ono što ja zovem zombi – gradom, što znači da je cjelokupno stanovništvo evakuisano u maju 1986. Nakon toga, gradic je bio očišćen, i postao baza za radnike nuklearne elektrane. Neki od njih još uvijek žive ovdje, ovo je najbezbjedniji dio zone.

Tokom vremena nuklearnih padavina, glavni faktor je bilo širenje pomoću vjetra. Vjetar je sijao smrt u nekim mjestima, i slučajno poklanjao milost drugima. Černobilj je udaljen samo 12 km južno od reaktora ako putujete kroz vazduh. Prvih dana nakon nesreće, nivo radijacije nije bio visok. Značajna činjenica, imajući u vidu da je radijacija iz Černobilja tada već pogodila sjever Evrope. Ali to je još uvijek bila tajna, i Šveđani su počeli tražiti izvor pojačane radijacije u svojim nuklearnim elektranama. Prvog maja, vjetar je promijenio pravac, i jutarnja mjerenja ovdje su pokazala 24 milirendgena na sat. Radioaktivni oblaci su prohujali iznad ovog mjesta, ubili ga i krenuli u Kijev, na našu čuvenu prvomajsku milirendgensku paradu za praznik rada.

Napuštamo grad…

2

A ovo je seoska izborna kuća…

3

Bilo je sasvim dosadno učestvovati na izborima sa jednim kandidatom iz jedne partije, pa je odziv bio veoma slab. Sve dok lokalni zvaničnici nijesu došli na ideju da ponude besplatno piće u zamjenu za glas. To je inspirisalo izborno tijelo da postane veoma zainteresovano za politiku.

4

Vrata na desnoj strani su vrata kancelarije za besplatno piće, a lijevo su vrata izborne kancelarije. Ne znam da li su vlasti došle i na ideju da se dan nakon izbora proglasi neradnim, kako bi glasači mogli da dođu sebi prije povratka na posao. Starac koji mi je ispricao ovu priču se nije mogao sjetiti.

5

Atomsko postrojenje

Vrata na desnoj strani su vrata kancelarije za besplatno piće, a lijevo su vrata izborne kancelarije. Ne znam da li su vlasti došle i na ideju da se dan nakon izbora proglasi neradnim, kako bi glasači mogli da dođu sebi prije povratka na posao. Starac koji mi je ispricao ovu priču se nije mogao sjetiti.

6

Na ovom dijelu putovanja, pištanje Gajgerovog brojača me obično inspiriše da ubacim u veću brzinu i projurim sa naglašenom žurbom. Hrpica stabala ispred mene nosi ime crveno ili magično drveće. Godine 1986, ta stabla su blještala crvenom bojom od radijacije. Posjekli su ih i pokopali ispod metar debelog sloja zemlje.Očitavanje na asfaltnoj podlozi je između 500 i 3.000 mikrorendgena, zavisno gdje stojite. To je 50 do 300 puta veće od radijacije prirodnog okruženja. Ako pođem naprijed 10 metara, Gajgerov brojač ce iskočiti iz svog mjernog opsega. Ako pođem nekoliko stotina metara naprijed prema reaktoru, radijacija je 3 rendgena na sat – 300.000 puta više od uobičajene. Ako nastavim dakoračam dalje prema reaktoru, počeću da blještim u sumraku. Možda zbog toga ovo drveće zovu magičnim. To je neka vrsta magije kad neko ode u motociklističkoj kožnoj odjeći, a vrati se kao vitez u blistavom oklopu. Ovo je teritorija nuklearne elektrane. Očitavanje na Gajgerovom brojaču ovdje je takođe između 500 i 3.000 mikrorendgena na sat.

7

Elektrana je potpuno zatvorena 2000 godine. Uskoro se mora izgraditi novi sarkofag, jer je prvobitni brzopleto konstruisan, i raspada se. Samo mali dio radijacije unutar njega je dosada dospio vani. Mnogi naučnici vjeruju da je preko 90 % još uvijek ispod sarkofaga. Dio ostatka radioaktivnog goriva unutra ima nadimak „slonovanoga”, zbog svog karakterističnog oblika. Oko 190 tona urana i 1 tona posebno opasnog plutonijuma je još uvijek tamo, i ako veliki, zli nuklearni slon ikad zakorači vani, bićemo u velikim nevoljama… Čula sam i da je sa svim tim betonom od koga je napravljen, sarkofag pretežak… jednog dana bi mogao propasti, dospjeti u podzemne vodotokove, i ostaviti Evropu bez vode.

8

Ovo je posljednji kontrolni punkt. Dalje je potrebna specijalna zaštitna odjeća i posebna dozvola… Nijesam baš tako radoznala…

Naše piramide

9

Sarkofag će ostati radioaktivan još najmanje 100.000 godina. Trajanje egipatskih piramida je 5.000 do 6.000 godina. Svaka kultura ostavlja nešto čovječanstvu, nešto besmrtno; judejska epoha nam je ostavila Bibliju, grčka kultura filozofiju, Rimljani su doprinijeli zakonu, a mi ostavljamo Sarkofag, konstrukciju koja će nadživjeti sve ostale simbole naše epohe, i može trajati duže od piramida.

Pripjat, Avetinjski Grad

1

Nakon 4 kilometra, dolazimo na kapije Avetinjskog Grada. Pripjat je osnovan 1970 i nalazi se 4 km sjeverno od reaktora. Tu je živjelo 48.000 ljudi koji su voljeli svoj grad. Godine 1986, to je bilo moderno mjesto, sa zelenilom i prijatno za život.

Ovaj grad bi mogao biti atraktivan za turiste. Neke turističke kompanije su pokušale da organizuju ture u ovaj grad, ali je prva grupa turista otkrila da da je tišina obeshrabrujuća i potpuno avetinjska. I jeste. Platili su 1.200 kruna za dvosatnu ekskurziju, a poslije 15 minuta su samo željeli da da se probiju u spoljašnji svijet. Tišina je ovdje zaglušujuća.

23

Ovo je prebivalište gradske straže.

4

Na prvi pogled, Avetinjski Grad izgleda kao i svaki normalan grad. Tu je taksi stanica, piljara, nečiji oprani veš visi na balkonu i prozori su otvoreni. Ali onda vidim slogan na zgradi: ”Lenjinova partija ce nas voditi do trijumfa komunizma”… i shvatam da su ti prozori otvoreni proljeću aprila 1986.

5

Mnoge građevine nijesu bezbjedne zbog sklonosti padu, ili imaju zarobljene džepove intenzivne radijacije. Postoje mjesta na koja se niko ne usuđuje da ode. Takva mjesta su Crvena šuma i gradsko groblje. Ljude koji su tamo sahranjeni, rođaci ne mogu obići, jer je, osim ljudi, tamo pokopano i prilično radioaktivnog grafita iz srca reaktora. To je jedno od najotrovnijih mjesta na Zemlji.

Prodavnica motocikala

6

Možda nije teško pogoditi da je ovo prvo mjesto koje bih željela da posjetim. Motociklistička posla. Nema prodavnice motocikala koja bi mogla preživjeti ovakvu katastrofu.

78

Ovo je etiketa za motocikl “Čezet”, sa 26 konjskih snaga i 343 cm3. Cijena: 1.050 rubalja. Čezet! To je bio prava mašina iz snova za sve mlade motocikliste u Sovjetskom Savezu. Sjećam se da sam kao školarka visila ispred izloga s gomilom loših dječaka i buljili smo kroz staklo u prodavnicu motocikala… sanjajući šta bismo sve mogli uraditi s motociklom od 26 konjskih snaga, jer je djedov osakaćeni dinosaurus imao samo 15 ponija, ali kako bismo, dođavola, ikad u ovom životu to mogli sebi priuštiti?! Tada je prosječna mjesečna plata bila svega 180 rubalja.

Kad je gradska sirena utihnula u nedjelju ujutro, pokazao se rezultat masovne panike. Dok je policija naokolo svakoga evakuisala, banke, pa čak i zlatare, su prošle prilično neopaženo, ali ova prodavnica je ispražnjena u roku od nekoliko sati. Policija je počela hvatati pljačkaše u maju, kad su se radioaktivni televizori pojavili u založnim prodavnicama u Kijevu.

Ovo je hotel Palisja. Palisja je ime oblasti u kojoj se nalazi Černobilj.

910

Eto nas na recepciji najvećeg hotela u Avetinjskom Gradu, a u mojoj glavi stihovi “Hotela Kalifornija”. U ovoj sobi drveće raste iz kamenog poda. U ovoj sobi drveće raste iz kamenog poda.

11

Ovo je svečana sala. Korišćena je za vjenčanja, proslave rođendana i poslovne koktele. Ovdje ima više znakova života nego bilo gdje drugo u Avetinjskom Gradu.

12

U Avetinjskom Gradu je bezbjedno biti na otvorenom vazduhu. Prava opasnost leži u kućama. Čovjek mora biti posebno oprezan u kućama sa otvorenim prozorima koji gledaju prema nuklearnoj elektrani. Krenuti u takvu šetnju bez uređaja za detekciju radijacije je isto kao hodati minskim poljem na skijama.

13

Sva vrata su otvorena da bi se umanjio rizik. A kroz vrata se vidi udaljeni eho života kakav je nekad ovdje bio…

14

Novi početak

1

Djeca su morala ostaviti svoje omiljene igračke. Ljudi su morali da ostave sve, od fotografija svojih djedova do automobila. Odjeća, novac i pasoši su im bili zamijenjeni od strane državnih službenika. Nevjerovatno, ljudi su imali kuće, motocikle, garaže, automobile, vikendice, imali su novac, prijatelje i rođake. Imali su živote. Svaki je imao svoje mjesto pod suncem. A onda je to sve isparilo za samo nekoliko sati, i cijeli njihov svijet se raspao u komadiće…

Nakon nekoliko sati truckanja u vojnim vozilima, stajali su ispod tuša, spirajući sa sebe radijaciju. A onda su zakoračili u novi život, goli, bez kuće, bez prijatelja, bez novca, bez prošlosti i sa vrlo neizvjesnom budućnošću.

2

Ovo su motociklisti na prvomajskoj paradi 1985. godine. Voze stare sovjetske slabašne motocikle. O, mnogo stvari se promijenilo od 1985, a jedna od njih je tehnologija. Moj veliki Ninđa vjerovatno proizvodi više konjskih snaga nego svi ovi zajedno.

Jedna od mojih omiljenih stvari je da dodam gas, i urlikom ranjenog dinosaurusa prekinem tišinu praznog grada… a onda ugasim motor i slušam kako duhovi šalju kletve na veliki četvorocilindarski motor.

3

Njihova zastava je još uvijek ovdje.

45

Sve ove srećne besmislice su namijenjene za prvomajsku paradu Praznika rada; i pošta je ukrašena za paradu.

6

Prvi maj nikad nije stigao u ovaj grad. Dana 27. aprila, cjelokupno stanovništvo je evakuisano, i ove ulice od tada nijesu vidjele paradu… i vjerovatno neće nikad više.

9

Avetinjski kafe “Pripjat”

8

Avetinjski kafe “Pripjat”

7

Avetinjski kafe “Pripjat”

Povratak u SSSR

Ovakav je bio gradić u ranim osamdesetim.

10

A ovako izgleda sad

11

Park je najradioaktivniji dio grada, jer je direktno ispred reaktora. Na dan katastrofe, sjeverni vjetar je oblake donio najprije ovdje, i priča se da su se ljudi borili za svoje živote dok su tražili djecu kroz atomski dim… Ne znam je li to tačno, ali znam da je na dan evakuacije, 27. aprila, prosječan nivo radijacije u gradu bio oko 1 rendgen na sat. Avetinjski Grad je moderna Pompeja. Sovjetska era je ovdje sačuvana sve ove godine, u radijaciji. Svaki korak prema ovim dječjim automobilima dodaje 100 mikrorendgena mom Gajgerovom brojaču.

12

Karusel se na ruskom jeziku kaže đavolov točak. Pa, ovaj izgleda baš tako.

1314

Očitavanje na karuselu je 103 mikrorendgena na sat. Ovo mjesto pokazuje šta se stvarno ovdje dešavalo…

15

Ovo je najviša zgrada u gradu. Na dan katastrofe, mnogi ljudi su se okupili na njenom krovu da vide divan blješteći oblak iznad nuklearne elektrane.

1

I mi se penjemo na krov ove zgrade.

2

Vrata lifta su ostala zauvijek otvorena.

3

Neko nije uzeo svoju poštu. Nekoliko pisama i aprilski primjerak magazina “Lov i ribolov”. Možda je bio izvan grada. I nije se nikad vratio.

4

Osjećanja iskazana na ovome zidu su “Vovik + Tanja = ljubav”. Čovjek se pita jesu li preživjeli. I ako jesu, gdje su sad. Možda će naići na ovaj sajt, vidjeti ovu sliku i sjetiti se srećnijih dana.

5

Ovaj čovjek nikad nije dobio svoje novine. Vijesti u njima su odjednom postale beznačajne. Kalendar pokazuje da je subota, 26. april, bio poseban dan. Sudeći po stvarima koje je ostavio pored vrata, volio je ribolov. Nedjelje i godina na ovom kalendaru su crvene boje, i sad su izblijedjeli.

6

Možda je otišao na pecanje i nikad se nije vratio. Pitam se kako li se osjećao. To je kao da vam je život presječen na dva dijela. U jednom su vaše papuče još uvijek ispod kreveta i slike prve ljubavi na klaviru… u drugom ste vi sami, vaša sjećanja i štap za pecanje.

7

Na krovu

8

“Neka niko s krova kuće ne silazi da uzme bilo šta iz kuće. Neka se niko ko je u polju ne vraća da uzme svoj ogrtač. O kako li će tih dana biti teško trudnicama i dojiljama!” (Evanđelje po Mateju, 24)

Pitam se da li je Matej govorio o ovom krovu… Mora da sa ovog mjesta sjajni oblak iznad reaktora bijaše šokantan prizor.

9

Stajati na vrhu najviše zgrade u praznom gradu budi osjećaj da ste potpuno sami na svijetu – kao što ovaj grad i jeste.

10

Zovu ga gradom u kome vrijeme stoji. Možda zato što satovi ovdje ne mjere vrijeme – oni mjere nivo radijacije.

11

Telefoni ne rade. Mobilni takođe.

12

Dan nakon nesreće, sa ovog mosta se pružao dobar pogled na zjapeću pukotinu u reaktorskom postrojenju, razorenom u eksploziji. Mnogi radoznali ljudi su pohrlili ovdje da gledaju, i bili okupani bujicom smrtonosnih x – zraka, koji su pobjegli iz usijanog srca reaktora.

13

Ovo je ostalo od plivačkog bazena “Azure”

14

15

A Betovenova “Mjesečeva sonata” leži izgažena u jarku…

16

Dječji vrtić

1

Fotografijama iz dječjeg vrtića nije potreban moj komentar, one govore same za sebe i pričaju priču o Avetinjskom Gradu onako kako se to ne može riječima. Tu su stotine malih gas – maski, dnevnik vaspitačice, i posljednja napomena da je subotnja šetnja otkazana zbog nepredviđenih događaja…

2345678

Prometejeva vatra

9

Ova skulptura je bila u centru grada, a nakon nesreće je premještena u nuklearnu elektranu. Predstavlja Prometeja, koji je ukrao vatru od bogova da bi je dao ljudima…

Filatova Elena Vladimirovna

elenafilatova.com

Moje ime je Elena. Održavam ovaj sajt, i ne prodajem ništa. Ono što imam je motocikl i potpuna sloboda da ga vozim gdje god me radoznalost i demon brzine odvedu. Vozim cijeli život, i tokom godina sam promijenila nekoliko motocikala. Završila sam potragu za idealnim motociklom sa velikim Kawasakijem Ninja, koji ima poštovanja vrijednih 147 konjskih snaga, ozbiljan zvuk motora, brz je kao metak i udoban za duge vožnje.

Untitled

Često putujem, a jedna od mojih omiljenih destinacija vodi sjeverno od Kijeva, 130 km daleko od mog doma. U takozvanu černobiljsku “mrtvu zonu”… Zašto omiljena? Zato što tamo možete da sebi priuštite duge vožnje po pustim putevima. Svi ljudi su otišli, a priroda cvjeta. Šume i jezera su prelijepi. Putevi, kojima ne prolaze kamioni ili vojna vozila, su u istom stanju kao i prije dvadeset godina – osim povremenih žbunova trave ili ponekog stabla koje je pronašlo svoj put do proljeća. Vrijeme ne uništava puteve, i oni bi mogli ostati ovakvi sve dok ne budu ponovo otvoreni za javni saobraćaj… za nekoliko stoljeća.

2

Da bismo krenuli na naše putovanje, moramo naučiti ponešto o radijaciji.

To je donekle jednostavno; naš uređaj kojim ćemo mjeriti radijaciju se zove Gajgerov brojač.Ako ga uključite u Kijevu, on će izmjeriti od 12 do 16 mikrorendgena na sat. U tipičnom ruskom ili američkom gradu, očitaćete od 10 do 12 mikrorendgena na sat, a u centru mnogih evropskih gradova 20 mikrorendgena na sat, što je radioaktivnost kamena. Hiljadu mikrorendgena čini jedan milirendgen, a hiljadu milirendgena čini jedan rendgen; znači da je jedan rendgen 100.000 puta radijacija jednog prosječnog grada. Doza od 500 rendgena tokom pet sati je fatalna za čovjeka. Interesantno je da kokoška može podnijeti dva ipo puta veću dozu, a bubašvaba čak sto puta veću dozu. Taj nivo radijacije se sad više ne može sresti u Černobilju. U prvim danima nakon eksplozije, reaktor je emitovao 3.000 do čak 30.000 rendgena na sat; vatrogasci koji su stigli da gase požar bili su takoreći sprženi gama zračenjem. Ostaci reaktora su sahranjeni u ogroman sarkofag od betona i čelika, i sad je prilično bezbjedno ići ovim područjem – sve dok se držite puteva i ne zabadate nos na pogrešna mjesta…

3

Mapa na donjoj slici prikazuje naš put kroz mrtvu zonu. Radijacija je ispunila tlo i sad je u jabukama i pečurkama. Asfalt ne zadržava radijaciju, i to omogućava putovanje ovim područjem.

4

Nikad nijesam imala problema s momcima sa dozimetrima na kontrolnim punktovima. Oni su profesionalci, i ako nađu radijaciju na vašem vozilu, priuštiće mu hemijsko kupanje. Ne računam onih nekoliko pokušaja „eksperata“ da pronađu razlog da kupanje priušte i meni, jer su oni više vezani s fizičkom biologijom nego biološkom fizikom..

3 komentara na tekst Černobilj – avetinjski grad

  1. slavcek wolf

    27/02/2014 at 00:09

    Beskraj ove kosmičke stradanije koju je zamesio čovek, delom je zabeležen na slikama i filmovima. Youtube je pun te ućutane tuge i mrtvog užasa Pripjata, njegovih ulica, kuća i kućica, parkova, aleja… U tu slučajno-determinisanu pripovetku o uništenju i stradanju umešan je čovek… žrtve u prolazu, građevine zakovane, drveće osušeno ostalo da leluja…
    Ukrajinska deca imaju neobično mile i lepe, plave oči, plave kose i nežna lica… Ja ih takve videh… nakon Černibilja, nizali su se bledi, mršavi, umorni i napaćeni sa rakom štitnjače, leukemijom, u stvarnim ili improvizovanim ležajima, na zračenju i u dečijim pričama koje zagrcnu – imam još dva meseca života… kaže jedna devojčica sa kikama, žutim kao žito i očima zvezda u predvečerje. I ona, kao i ostali, uz sebe ima plastičnu kesu sa presvlakom, lekovima… Možda je tu i neki zabavnik… Neka je, ako jeste…

    Te devojčice više nema, a ja mislim na nju i sprema se neka pesma u meni. Možda priča… Predstava o njoj i njenom životu od početka.

    Pomozimo sami sebi, jedino je to ostalo…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *