Ulogujte se / Kreirajte profil

Svetlana Aleksijevič: „Černobilska molitva (kronika budućnosti)“

„Černobilska molitva (kronika budućnosti)“ knjiga je dokumentarističkih zapisa, nastalih na temelju razgovora sa svjedocima i žrtvama nuklearne katastrofe u ukrajinskom Černobilu, autorice Svetlane Aleksijevič, bjeloruske novinarke i književnice, dobitnice Nobelove nagrade za književnost, za godinu 2015. Radi se o štivu nimalo privlačnom, čak i onda ukoliko razmišljamo o tekstovima koji otvaraju pitanja osobnih i društvenih krivnji i odgovornosti.

picmonk1-1000x500

Upravo zato jer nije riječ o klasično literarnom tekstu, o „umjetnoj tvorevini“, ova vrst književnosti, ili novinarstva koje pretendira na to da bude doživljeno kao literaran tekst, ili da balansira negdje na rubu te dvojnosti, čitaoca stavlja u jednu situaciju nemilosti, u kojoj nije u mogućnosti zakriti se pred više nego nelagodnim činjenicama niti jednom iluzijom, niti jednom rečenicom koja je ispisana u svrhu kakve takve protuteže strahotama o kojima knjiga izvještava.

Iz tog razloga; jer na krajnje radikalan način izbjegava biti iluzija, i time se, barem u jednom pogledu, odriče prigode da jednim dijelom ipak bude i vrst ugode, pa slijedom toga i svojevrsnog „uljujkavanja“ kao posljedice; pisanje, književni rad Svetlane Aleksijevič, može se doživjeti i kao vrst „okršaja“ čitaoca samoga sa sobom, i s vlastitim saznanjima (a prije bi se moglo kazati neznanjima) o svijetu i ljudima, s vlastitim pogledima – društvenim, političkim, moralnim, religijskim, pa i estetskim, a i kao „test izdržljivosti“, najmanja kušnja koja se može proći, i kojoj je moguće podvrgnuti se, ne bismo li, barem djelomice, isprali našu neosjetljivost i nezainteresiranost za patnje i strahote svijeta, koji nije tako dalek, a nije niti sasvim jučerašnji.

svetlana-aleksejevic-reuters

Ovo je dakle ona vrst teksta od kojeg se dobiva potreba odustajanja čitanja, teksta koji nas posve vadi izvan naše zone komoditeta i jednim izravnim, otvorenim zamahom, stavlja posred zone ozračenih, bolesnih, umirućih i umrlih ljudi, djece, životinja, cjelokupne prirode, svega stvorenoga. Zbog toga ova „priča“ ima snagu drevnih tekstova civilizacije, poput epa, mitskih tekstova, usmene predaje, narodne priče ili poezije, i iz nje kao da izlazi strašan zapuh kobnog proročanstva, ali proročanstva koje nije ispisano jezikom praznovjerja i nakaradne polupismenosti, već upravo obrnuto – proročanstva čijem ozbiljenju svjedoči, i to svjedočanstvo prenosi dalje, netko tko životnom zrelosti, znanjima i iskustvom nadrasta razine pučke ili neke druge predaje, tko stvari promatra iz perspektive civiliziranog, prosvijećenog, naprednog, pa – recimo to tako – i „Zapadnog svijeta“, ukoliko pod tom oznakom podrazumijevamo pozitivne dobrobiti kulturne i društvene, koje taj civilizacijski dio svojom tradicijom baštini. U tekstu Svetlane Aleksijevič književno pripovijedanje teži da književnost vrati njenoj ishodišnosti, njenoj suštinskoj svrsi, a to su – svjedočenje o momentima ljudskog postojanja, traganje za istinom i borba protiv zla.

Svetlana Aleksijevič godinama je putovala i razgovarala s ljudima čiji je život i svakodnevicu obilježila Černobilska katastrofa. Od prikupljenih razgovora sastavila je knjigu, jedan od težih i potresnijih pisanih tekstova s kojima se čitalac općenito ima prigodu sresti. „Koliko puta je umjetnost vježbala apokalipsu, nudila različite tehničke verzije sudnjega dana, ali sada sigurno znamo da je život daleko fantastičniji,“, zapisala je autorica.

Razgovore je vodila s raznim društvenim predstavnicima, od poljoprivrednika i domaćica, preko učitelja, liječnika, umjetnika do znanstvenika, sveučilišnih profesora… U načinima iskaza pojedinih svjedoka čitalac rijetko može zamijetiti osobitih razlika – ti su iskazi, baš kao što je i govor narodnih pjesama, priča, drevnih epova ili mitova, na jedan način posve ujednačeni. Svijet, promatran kroz prizmu velike katastrofe i tragedije, postaje jedno veliko mrtvo polje, na kojemu različiti pogledi vide jedno – bolesnu prirodu, mrtve ljude i životinje, sunce koje unatoč svemu i dalje izlazi i zalazi, još uvijek iza svih tih osakaćenih i bolesnih pojavnosti tražeći nešto više – istinu, odgovor, Boga ili nešto treće.

cd645501-91e5-4604-b79c-c18346cc43bb_w610_r1_s

Iako, formalno, i površinski gledano, metoda pristupa autorice stvaranju ovoga teksta pripada novinarstvu, ona to suštinski nije. Aleksijevičeva koristi krinku novinarskog razgovora sa svojim sugovornicima da bi kroz tu metodu imala otvoren pristup ljudima – svjedocima, u kojima, svojim psihologijskim sposobnostima i umjetničkom, poetsko filozofskom percepcijom svijeta, otvara ono dublje – govor i riječ kojima oslikava pejzaže ljudske duše – one koja je iskusila velike tragedije, i koja u sebi oslikava i specifikume jednog određenog prostora – slavenske duše, koju su prikazivali i veliki autoričini književni prethodnici, na čija se viđenja ovaj pristup i knjiga oslanjaju. Pronaći pravi put da se kroz tekst na zbiljski način i u svoj širini vlastita nutarnja bogatstva razotkrije psihologija određenog tipa čovjeka, u ovome slučaju slavenskog, svakako predstavlja vrst majstorstva. Svetlana Aleksijevič pronašla je način kako da pokaže njegovu iracionalnost, želju za dokazivanjem i potvrdom junaštva, odanosti otadžbini.

„Kod nas su osjećaji na prvom mjestu. To nam daje zamah, i istovremeno, djeluje pogubno. A racionalan izbor za nas – uvijek je štetan. Svoje postupke provjeravamo srcem, a ne razumom.“, reći će tako jedan od „junaka“ ove i suviše potresne knjige. A drugi će dodati: „To su ljudi posebne kulture. Kulture podviga. Žrtve… Naš čovjek nije tako jednostavan. Dokučiv. Naša spremnost na samožrtvovanje. U tome nam nema premca. Mi smo odgajani da budemo vojnici, u tome nam nema premca.“

.

Jednako tako, u knjizi „Černobilska molitva“, a to je ono što karakterizira i autoričino pisanje općenito, čitalac nailazi na momente filozofičnosti, misli izrečene od strane „običnog čovjeka“, a koje dotiču određene momente biti ljudskih iskustava:

„Ne mogu se bojati zemlje, vode…Bojim se čovjeka.“

„Čovjek živi sred smrti, ali ne razumije što je smrt.“

„Čak i u filozofa riječ tek približno odgovara misli koju su osjetili. Samo u molitvi, u molitvenoj misli, riječ u potpunosti odgovara onome što je u duši.“

„Čovjek nikada nije spreman na veliki događaj. Nikada mu nije dorastao.“

.

Krah socijalizma, ideološkog sustava koji je obilježio 20. stoljeće i Černobilsku katastrofu, od koje danas brojimo trideset godina, povijest će pamtiti zajedno, zaključuje jedan od sugovornika Svetlane Aleksijevič. To su dva događaja koja su se zbila istovremeno – Černobil je ubrzao raspad Sovjetskog Saveza, raznio imperij. Černobilska katastrofa je – na žalost – postala točka kristalizacije koja je narod Bjelorusije učinila prepoznatim u svijetu. Bjelorusi sebe vide kao ljude zemlje, one koji kopaju, sade krumpir, koji nisu zagledani u nebo, koji ne čine osobito impresivne zamahe, koji nisu dali ljude prepoznate u općoj, ljudskoj povijesti. Njih je vlastita tragedija učinila prepoznatljivima kao narod Černobila. A što je Černobil zapravo, pita se i autorica knjige „Černobilska molitva“, dodajući odmah:

Černobil je tajna koju još trebamo otkriti. Nepročitani znak. Možda je to tajna za dvadeset i prvo stoljeće. Izazov.

.

O samoj černobilskoj katastrofi napisano je puno knjiga, ali knjiga Svetlane Aleksijevič u tom je nizu iznimka, iz razloga jer ona, na literarno krajnje radikalan način, pristupa ovoj teškoj i kompleksnoj temi, koja je istovremeno i velika nepoznanica, oblikujući je i formalno stilski onako kako je potrebno da bi se najizravnije pokazao besmisao – ne samo određenog, tragedijom zahvaćenog, obilježenog geografskog područja, već ljudskoga postojanja općenito.

Ondje, gdje se je kotač zla zavrtio suviše silovito, i gdje dobro u svim svojim pojavnostima gubi svaku šansu za mogućnost rasta i opstanka, tamo nema mjesta za nadu. Sama činjenica da još ima onih koji postoje, i koji iznose vlastita svjedočanstva o postojanju zla, jedina je nada za budućnost čovječanstva općenito. Činjenica da ljudi žele i dalje opstajati, unatoč proživljenim strahotama, potvrda je neuništivosti volje za životom, time i veličine, važnosti i ljepote cjelokupnog živog i neživog svijeta.

„O Černobilu je napisano na desetke knjiga. Snimljeni su filmovi. Protumačili su ga. Ali događaj i dalje ostaje iznad nas, iznad bilo kakvog komentara“, kaže jedan od svjedoka katastrofe u Černobilu.

.

Kako djeluje knjiga Svetlane Aleksijevič na čitaoca koji ipak, unatoč svemu, ne odustane od susreta sa svjedočanstvima ljudi obilježenih černobilskom tragedijom? Prema mome osobnom dojmu, to je knjiga koja mijenja percepciju svijeta, humaniteta, svega stvorenog, mijenja poglede na osobna iskustva i proživljene patnje, ili one koje se tek očekuju, knjiga koja se, već i jednim dodirom sa njom, više nikada ne zaboravlja. Iz tih je razloga, upravo zbog promjene percepcije koju u čovjeku otvara, od iznimne važnosti da je pročita što veći broj čitalaca.

20067095-_sx540_

Stoga posve razumljivim i prihvatljivim djeluju sve nagrade koje je za svoj dosadašnji rad primila ova bjeloruska novinarka i spisateljica, koja i u svojim ostalim, dokumentarističkim knjigama, govori o velikim povijesnim traumama naroda bivšeg SSSR-a.

„Kada se skupljaju knjige o Holokaustu, o ratovima, kada se govori o brojkama, koliko je ljudi poginulo, koliko je tehnike korišteno – to su samo podaci. Ali postoji nešto što je izvan, iznad informacije. To je ono što se predaje putem stradanja i empatije. To je novi oblik informacije, i on nam daje mogućnost saznanja koje prolazi kroz cijelog čovjeka. I ja cijelog života tragam za tim novim vidom znanja, koje ne može prenijeti samo jedan čovjek, čak i da je najgenijalniji pisac, zato jer je u svetu previše zla. Zlo je postalo izoštreno, ogavno, bezobzirno i često mijenja maske. Tu nam vojnička kultura nije od velike pomoći. Čak ni kod Tolstoja jedan junak romana nema odgovore na sva pitanja o ratu.

Ja sam ipak pisala knjige upravo radi stvaranja energija pacifizma i poštovanja ljudskog života do posljednjih mogućih granica, do kraja života. I to je moj konačni zadatak. I meni se čini da, kada su ta pitanja čovjeku jasna, i kada nas objedinjuju u nekim znanjima o ratu, objedinjuju i sve ljude u svijetu.“, kaže Svetlana Aleksijevič u jednom od svojih govora.

.

Njena prva knjiga bavila se je Drugim svjetskim ratom, to je također roman u obliku glasova, sazdan od oko 300 priča, naslova „Rat nema žensko lice“ (1985.). U svojoj drugoj knjizi „Pocinčani dječaci“ (1991.), Svetlana Aleksijevič pisala je o dječjim viđenjima rata. Potom su nastale knjige o ratu u Afganistanu – „Začarani smrću“ (1993.), knjiga „Posljednji svjedoci“, „Solo za dječji glas“ (2004.). „Černobilska molitva“ objavljena je 1990. godine, a  „Rabljeno doba, kraj crvenog čovjeka“ godine 2012. Za potrebe pisanja knjige „Rabljeno doba“ autorica je proputovala cijelu današnju Rusiju. Njen je dojam da u toj zemlji danas nema humanističkih ideja – ostale su samo, kako ona kaže, „second hand“, potrošene nacionalističke ideje. Njeno je mišljenje da za takvu sliku nisu u najvećoj mjeri, kako se to obično misli, krivi političari, već da glavninu odgovornosti snose intelektualističke elite.

Ova, kao malo koji autor danas angažirana književnica i novinarka, svojim je spisateljskim radom u jednome trenutku ozbiljno ugrozila svoj život. Zahvaljujući pravovremenoj reakciji jedne međunarodne feminističke organizacije, iz Bjelorusije je 2000. godine prebačena na Cipar. Ondje su se sumnje o njenu trovanju potvrdile, a autoričin je život srećom uspješno spašen. No to je bio i početak njenog dugogodišnjeg lutanja po svijetu, obzirom da se više nije mogla vratiti u Minsk, gdje je autorica doživljena kao izravni neprijatelj vlasti. Istovremeno, svijet se je upoznavao s njenim radom, koji je zaslužio mnoge najveće međunarodne književne nagrade, poput Lajpciške nagrade za književno razumijevanje, Herderove i Remarqueove nagrade, Nacionalne nagrade američkih kritičara, Mirovne nagrade udruženja njemačkih knjižara, i mnogih drugih, konačno i Nobelove nagrade za književnost. Iduća knjiga satkana od ljudskih glasova koju bi željela napisati ova velika autorica našega vremena trebala bi se baviti temama ljubavi, života i smrti.

Za P.U.L.S.E Tatjana Gromača Vadanjel

Jedan komentar na tekst Svetlana Aleksijevič: „Černobilska molitva (kronika budućnosti)“

  1. Уместо коментара:
    https://www.youtube.com/watch?v=UImNvpBC6Yc

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *