Četrdeset godina tegobe – Miki Petkovski

Gotovo sam siguran da će većina nas jednog nedeljnog jutra ustati, staviti pred sebe crnu tursku bez šećera i zapitati se – zašto mi TO nikad nije uspelo?

Znam ipak jednog tipa kome je uspelo. Na vreme, u pravom trenutku i dovoljno za ceo život. Još malo pa će biti 40 godina kako je Miki Petkovski snimio Tegobu, sedam minuta čuda koje toliko dugo volimo… skoro sam probao neki vintage hifi  i ponovo prošao kroz magični instrumental: sve je i dalje na svom mestu, jednako uzbudljivo kao prvi put.

U to vreme klavijaturiste su zvali orguljaši: Jugoslavija sa brkovima plesala je po Leslie pedalama, a Hammondmania tutnjala letnjim terasama i dansing barovima. Ne znam zašto, ali meni je i danas Hammond zvuk proleća.

Miki je zapravo bio čelista; klasično obrazovan muzičar neizlečivo zaražen modernom muzikom. Diplomirao u klasi André Navarra; sa takvom referencom mogao je imati miran život, ali to ne bi bio on: kreativan i zagledan duboko u sebe, reproduktivce je nazivao glumcima muzike. Odlučio je da vrti svoje filmove, nezavisan i nesputan. Bio je to procédé koji ga je vodio ka džezu i roku.

Do trijumfalne kapije stići će kroz prašinu letnjih tezgi, maturskih večeri i hotela Continental. U to vreme, reputacija se sticala kilometražom. Republika 903, Bis-Bez, Bezimeni, Breg… bendovi u kojima su stasavali opasni muzičari, razvojna liga velemajstora… bilo je to i pomalo endemski: najcenjeniji jugoklavijaturisti Tihomir Pop Asanović, Miki Petkovski i Lazar Ristovski na razne načine bili su odnegovani makedonskim suncem.

1508115_10152207020979883_1938621552_n

Njihovi će se putevi čudno ukrštati, a na raskršćima ostajati najdublji tragovi jednog dobrog vremena.

Kada Miki danas svojim ćerkama kaže: ‘Ja sam Makedonac, ali sam u Kanadu ušao sa jugoslovenskim pasošem’, to nije nikakav politički stav: on im zapravo priča o širokom kulturnom prostoru čija su ga raskršća obogatila, formirala i dala mu umetnički identitet; o susretima i saradnji sa crème de la crème srećne dvadesetmilionske zajednice; o energiji koja se rađala na mestu poljupca Istoka i Zapada.

Tako se i moglo dogoditi da u isto vreme postoje Bezimeni u Skoplju i da ih vodi Petkovski, i da postoje Bezimeni u Kraljevu i da ih vodi Ristovski. Danas niko više ne misli da je bila slučajnost: to nije bila ruka, to je bila Božija ruka.

39222_423935719882_6483870_n

Tako se i moglo dogoditi da se 1975. formira Breg. Danas je svako od njih legenda za sebe: onda su bili samo drugari sa skopskih ulica – Vlatko je bio mali brat poznatijeg Gorana Stefanovskog, a Garo stari ortak iz tezga ekipa.

Breg

Kao već renomirani reproduktivci, nisu morali da komplikuju sebi život eksperimentima. Mogli su da sviraju po modnim revijama i sličnim 70s eventima i budu lokalne zvezde.

Breg, modna revija

Ali, za njihove talente i temperament, to je bilo malo. Istraživali su. Prvi ozbiljan muzički video klip pripada njima. Uradio ga je Kole Angelovski portabl kamerom i za te trake bi danas svi članovi Brega dali veliki novac. Nema ga, trake su izbrisane.

Te 1975. je Miki komponovao Tegobu i Breg odsvirao prvu verziju. I za tu traku bi verovatno platio mnogo. Nema je.

A ja, ja mislim da to nije važno. Bilo je još rano. Još je Vardara trebalo da protekne dok Tegoba ne postane obožavani masterpis; još malo zvezda da se nameste…

Radomir Mihajlović zove ga u bend. I ne sluti da je Mikijeva decentnost samo verbalna; iza dobrog vaspitanja krije se impulsivni kreativac sa kilometražom i samopouzdanjem akademskog muzičara, spreman da Smak uvede u fazu Velikog praska. Njegov jedini uslov bio je da participira kao autor.

Pitam ga – kako su to prihvatili? Kako je uopšte bilo moguće da, vojničkim jezikom rečeno, jedan gušter u ekipi postane ravnopravan autor etabliranom lideru benda? ‘Momci su bili super. Svi su voleli Tegobu, pogotovo zbog neparne sedmice u sredini, koja je za to doba bila veoma hrabra.’

I trenutak je bio čudesan. Grupa uvežbava novi album, a termini su zakupljeni u Morgan studiju.

Budimo realni: to je danas nezamislivo. Izdavačka kuća šalje band u preskupi londonski studio da snimi poluinstrumentalni jazz-rock album. Pa koliko treba da ih voliš za tako nešto?

Tako Smak nastavlja niz koji su u Morgan Sound Studios od 1968. tvorili Free, Blind Faith, Led Zeppelin, Ten Years After, Jethro Tull, Supertramp, Pol McCartney, Donovan, Rod Stewart, Pink Floyd, Rick Wakeman, Black Sabbath, Lou Reed, Peter Gabriel iiii…1977.Smak. I to nije sve: producent je Martin Levan, tada samo perspektivni inženjer zvuka, kasnije velika producentska zvezda mjuzikla na Brodveju, dobitnik Gremija i autor A-B scenskog sistema.

I to se čuje. Čovek koji je radio The Myths and Legends of King Arthur…Rick Wakeman-a i Electric Savage grupe Colosseum malo pre albuma Crna dama, znao je kako da posloži sve talente  u Smaku. Ne mogu da izdržim: ‘Miki, voliš li uopšte Rick Wakeman-a?’ Ne ostavlja mesta dilemi: ‘Rick Wakeman nije moj omiljeni keyboardista. Keith Emerson da. Verovatno što je i on studirao klasičnu muziku.’

‘Da li ste znali definitivnu verziju Tegobe pre snimanja?’ – ‘Uvod za Tegobu bio je vremenski određen, tako da sam ja imao glavni koncept (skeleton) u glavi, ostalo je bila improvizacija. Martin me je snimio tri puta i nakon konsultacija s mnom odlučio koji uvod ide na ploči.’

Bas linije na Tegobi su atipične za ostale numere sa Crne dame. Na ostalim pesmama (Alo, Daire i naročito Domaći zadatak) kada Petkovski sa Milanovićem svira unis, ili svira neki back piano, on uglavnom svira električne klavire(čini mi se da se više čuje Wurlitzer od Fender Rhodes-a). Međutim, na Tegobi unise i back piano svira na Stainway-u. Slaže se: ‘Koliko se sećam, bas linije smo radili Točak i ja.’

Upravo će fina međuigra Petkovskog i Milanovića obojiti zvuk albuma i dati mu energiju kojoj se nijedno kasnije izdanje banda neće ni približiti.

Uostalom, ako današnjoj muzici nešto zaista nedostaje, to su svakako velika studija i sati provedeni poput narečenih u Morganu: zatvoriti grupu talentovanih ljudi u takav prostor i vremenski im ograničiti sate za snimanje nije ništa drugo do indukovanje brainstorminga, potpuno nezamenljiv kreativan proces u odnosu na današnje sate provedene po podrumima uz Pro Tools.

Zanimalo me kako je Miki rešavao problem zvuka akustičnog klavira na live nastupima… tada nije bilo midi konvertera… samo Rhodes, Moog i Hammond. Odgovara kao pravi kreativac: ‘Ponegde, u nekim dvoranama je i postojao akustični klavir… u većini drugih slučajeva koristio sam električni zvuk. Meni je to bilo jednako inspirativno’.

Drugim rečima, svako novo izvođenje Tegobe bila je nova avantura, minuti koji se nikad više neće ponoviti u tom obliku. Nikad je nisam slušao uživo, ali ima mnogo srećnika koji nose sećanje na tadašnje Smakove setliste – uspeh albuma bio je senzacionalan i hale su bile krcate.

Posle silnih godina krvavog rada, putovanja i tezgi, akademije, Miki je pronašao pravi trenutak da svojim instrumentalom ispiše deo našeg kulturnog koda. Još se jedna srećna okolnost poklopila: bilo je to vreme kada su i domaći izdavači počeli da režu ploče kvalitetno, tako da je trud Martina Levina i grupe ispraćen izvrsnim otiskom, a mi smo tad već imali dovoljno dobru tehniku da čujemo svaki ton… da li Miki danas sluša muziku na gramofonu ili na digitalijama? – ‘Više volim analogni zvuk, mada je veoma važno kako je odsviran’. Očekivan odgovor… diplomac Andre Navara, naučen da poštuje ton i instrument.

Uspeh Tegobe doneo je dodatno autorsko samopouzdanje i otvorio vrata izdavača. Došlo je vreme da na vinil odu i ostale nerealizovane pesme grupe Breg i nesnimljen materijal za Smak. Tako smo dobili ploču ‘Ko zna’, na kojoj naizmenično muziciraju Smak i Leb i Sol, pravi festival superstarova instrumentalne muzike; nije to bila nikakva ekstravagancija etabliranog kibordiste, samo obostrana želja da sve zajedničke ideje zapakuju na istom vinilu.

39331_423930794882_1914147_n

Sa ove distance, ‘Ko zna’ je kolekcija sjajnih pesama, aražiranih, odsviranih…da na omotu nemate decidno navedeno, ne biste prepoznali koju numeru svira Leb i sol, a koju Smak, toliko to kompaktno zvuči; postoji ipak kamenčić koji nedostaje: Martin Levan. Set srećnih okolnosti koji je pratio Tegobu, nije ispratio Mikijev solo album – stigao je poziv za JNA i on više nije mogao da isprati postprodukciju. Ako bi nekom albumu remastering doneo nov kvalitet, to bi sigurno bio ‘Ko zna’. Možda još uvek nije kasno…

Ostali su tragovi o putevima kojim je Miki Petkovski vodio te fantastične muzičare: na Iluminaciji idu stazama Chic Corea(ni on sam ne poriče manirizam), na Buđenju i Katarzi ka Weather Report, a apsolutni highlight albuma, Sinteza, bio je na tragu Tegobe. Bendovima koji su tih godina uveliko klizili ka etno eksperimentima, dah modernosti bio je novi život. Zato ni Leb i Sol, niti Smak bez Mikija Petkovskog nikad više nisu postigli taj zvuk.

Početkom 1980., nastupila je neformalna šestomesečna tišina povodom Titove bolesti. Iako je tokom tih meseci delio stage sa Leb i Sol, čak i odsvirao veliki beogradski koncert, Miki je teško podnosio tu tišinu: uvek gladan muzike, želeo je i više i dalje. ‘Tito je izgubio nogu, ja nisam…hteo sam da radim!’ Nakon stopiranja proba mjuzikla koji je u Skoplju stvarao zajedno starim ortakom Aljošom Simjanovskim(pisac tekstova za Ko zna), eksplodirao je; smeša energije i talenta nije mogla da miruje. Na vrhuncu karijere, spakovao je kofere i otputovao  za USA; nikad se nije vratio. Danas živi u Kanadi, okružen ćerkama i klavirima.

Alanah Myles

Hteo sam da ga pitam: ‘Miki, da li si srećan?’ Suvišno pitanje. Ispunjen muzikom, stvara svoja autorska dela, snima, obrazuje neke nove klince. Šta umetniku više treba… svakog jutra uđem na njegov status da me iznenadi novim snimkom. Isti je – počinje tiho, dok ga bistra voda ne ponese u fast&furious mode. Otvara se i zatvara, svež kao Priroda i nakon svih ovih godina jednako nov.

Možda zato što neki ljudi sve urade na vreme. Srećni ljudi…

Za P.U.L.S.E: Vladimir Alimpić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] je čovek koji je veoma brzo shvatio da bi njegov život bio protraćen ako bi ga proveo, što ono Miki Petkovski reče, kao “glumac muzike”, tj. kao reproduktivni izvođač na klaviru. Odabrao je put […]

frank simonovski
9 years ago

ZDRAVO
Imao sam priliku da licno upoznam i druzio se sa MIKI PETKOVKI on ti je bio i ostao tata svih muzicara koji su svirali sa njim .sve su naucili od njega garant
pozdrav

Горан Лазаревић
Горан Лазаревић
8 years ago

Најгоре шта се може десити некој музици је да буде досадна (предвидива). Управо је то постала масовна појава са увођењем ритам машина, и на ту замку су се упецали многи почевши од Завинула па на даље …
Иначе Мики је веома талентован човек који је могао да пружи много, много више, али …
Тегобе и албум Ко зна са једнаким уживање слушам од када су се појавили.
Било би сјајно када би са Точком, Зораном и Кепом или људима из Брега (Леб и Сола) снимио још нешто (док су живи). Са људима који су рођени и одрасли у другој култури од оне у којој је Мики, никада такво међусобно музичко разумевање и сарадњу неће остварити.
Ако Мики ово буде читао, онда нека схвати као израз захвалности за све те дивне сате и молбу!

Vladimir Alimpić
Vladimir Alimpić
7 years ago

Od Mikija dobio i ovo čitanje Tegobe:

https://www.youtube.com/watch?v=dXu5fjbU5QM

Decentno, meditativno…