Ulogujte se / Kreirajte profil

Čuvar Svetog Grala: Himzo Polovina

Kompilacijski album „Hasanagin sevdah“ iz 1976. obuhvata pjesme koje najjasnije zaokružuju i definiraju Polovinin pjevački izraz. Te su interpretacije ključne za razumijevanje njegovog značaja i pozicije u okviru sevdalijske muzičke tradicije. Na albumu iz 1976. našle su se: Emina, Hasanagin sevdah, Na prijestolju sjedi sultan, Azra i Voljelo se dvoje mladih. Osim njih treba spomenuti poznate i prihvaćene Prošetala Suljagina Fata i Stade se cvijeće rosom kititi, ali manje važne u kontekstu ove teme. Himzo Polovina, uslovno rečeno, pripada drugoj generaciji (poznatih) izvođača sevdalinke. Generaciji koja se okupila oko tadašnjeg Radio Sarajeva, od njegovog osnutka 1945. pa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ranije, u periodu između dva rata, pjevali su Vuka Šeherović, Rešad Bešlagić, Sofka Nikolić i drugi.

Po čemu je specifičan i vrijedan ovaj album? Prije svega po tretmanu teksta. Po profinjenoj i pažljivoj selekciji koja je differentia specifica Polovininog izvođačkog opusa. Sevdalinka je, jasno, lirska narodna pjesma i njena vrijednost, kao autentičnog duhovnog artefakta, je podrazumijevajuća. Međutim, šta se dešava kada sevdalinka postane predložak i osnova za jednu melopoetsku formu? Kakav je odnos melodije prema tekstu, a kakav izvođaća? Unutar strukturne trijade tekst – melodija – vokal, interpretacija se isključivo veže za tekst. On je nosilac semantičkog sloja kompozicije, bez teksta se ne može govoriti o vokalno – instrumentalnom djelu. Interpretirati (lat. interpretari – posredovati, tumačiti) znači da pjevač postaje svojevrsni medij koji kroz svoje iskustvo i vještinu oživotvoruje stihove i posreduje između teksta i slušatelja. Melodiji to ne treba, ona interpretira samu sebe. Himzo Polovina je za svoje snimke birao stihove visokih literarnih kvaliteta. Kao što je manje-više poznato, najbolju sponu ostvario je sa pjesmama Alekse Šantića, ali je snimao i na tekstove Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Đure Jakšića. Upravo zbog toga, dobar dio Himzinog repertoara nisu sevdalinke, barem ne u onom užem, tradicionalnom smislu. Ovdje mi se čini pogodnim objasniti šta zapravo znači taj žanrovski puritanizam. Prema općem stavu, narodna pjesma (samim tim i sevdalinka) je ona čiji je autor nepoznat, koja je „nekad davno nastala u narodu“. Međutim, jasno je da stih i melodija ne mogu nastati iz ničega, niti sami od sebe, već samo iz glave i ruku konkretnog pojedinca, koje potom šira društvena zajednica usvoji ili odbaci. U tom procesu ključni elementi su kriterij vremena i očuvanje stilskih osobina, pa se tako i „novokomponovane“, pjesme nastale u narodnom duhu ili po uzoru na tradicionalne, samo par desetljeća kasnije prihvaćene kao narodne, ili u ovom slučaju sevdalinke. Tako danas pomalo anahrono zvuči podatak da su npr. Stani, stani Ibar vodo, Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetala zapravo (ne tako davno) komponovane pjesme sa (dobro) poznatim autorima. Ovaj uvod poslužiće kao muzičko-povijesni kontekst za bolje razumijevanje konkretnih analiza u nastavku teksta.

Polovinin pjevački stil odlikuju sotto voce interpretacija, precizno intoniranje, izražen osjećaj za dinamiku, originalna vokalna ornamentika, i, uprkos šprahfeleru „r“, dosta čista dikcija. Stil je to karakterističan za autohtonu sevdalinku i a cappella pjevanje, najčešće u rubato ritmu i intimnom ambijentu. Sve nabrojano čuje se u pjesmi Hasanagin sevdah (poznatijoj pod imenom Što te nema), snimljenoj 1964.godine uz ansambl Ratomira Petkovića. Već nakon foršpila, koji je jednostavno izveden iz same melodije, dolazi kraća solistička kadenca koju Polovina izvodi smjenjujući ravne tonove i ukrasne improvizacije. To, uz rafinirani, sitni vibrato, definira melanhonični ambijent Hasanaginog sevdaha. Jasno, riječ je o odnosu emocije i interpretacije. Emotivnost jeste bitna osobina sevdalinke kako u njenoj suštini, tako i u izvođenju. Ali kako se ovaj specifični aspekt realizira u samoj pjesmi? Tako što prije svega ostaje u polju konotativnog. Izvođač, preko teksta i melodije, treba da svojim vokalom nagovještava i upućuje na emociju. Ne da je dočara, već da je stvara. Ne da imitra, nego prouzrokuje. Za to je potreban profinjen osjećaj za mjeru i dobro poznavanje onoga šta se pjeva. Za razliku od mlađeg kolege Isovića, Himzo Polovina je interpretaciji pristupao odmjereno, uz minimalnu mimiku, bez teatralnosti i tzv. scenskog efekta. To je bila osnova na kojoj je gradio svoj pjevački repertoar, ali i poetiku. S pravom se može reći poetiku jer se u njegovim pjesmama jasno primijeti nit, zajednička crta, koja ih tematski i stilski povezuje; pogotovo u izdvojenim pjesmama sa ovog albuma: melanhonični sentiment i tragika nemoguće ljubavi. Polovina je te priče donosio kroz svoju skoro aristokratsku uzdržanost, sugestivnu snagu ne samo tumača, već i svjedoka, te majstorskom ornamentikom. A po čemu je tako poseban taj Himzin triler, pored toga što je po svojoj formi i orijentalni, i starogadski? Po tome što osim kvaliteta u smislu ukrašavanja melodije, prodire u semantičke i emotivne slojeve pjesme.


Naime, triler sam po sebi jeste lirski fenomen par excellence. Ta vokalna minijatura, smjenjivanje naglašenih i nenaglašenih tonova u jednom dahu, po svojoj kratkoći i intenzitetu stoji naspram dugih i ravnih tonova kao lirska pjesma spram pripovijetke. Znati rasporediti ukrase u interpretaciji znači određenim trenucima dati dodatni smisao. Kao ilustracija poslužit će prepoznatljive solo kadence na krajevima kompozicija  Azra i Na prijestolju sjedi sultan. U suštini obiju pjesama je motiv fatalne ljubavi; kod Azre na planu naracije, u Sultanu kao realizacija. Mlado ropče se prvo određuje kao pripadnik uzritskog plemena Azra, a zatim tu poziciju definira time da su to oni „što za ljubav glavu gube, i umiru kada ljube“. U drugom primjeru junak krši društvenu normu, zaljubljuje se u sultanovu sestru i time pokreće tragički potencijal pjesme. Na kraju prve pjesme, u frazi „kada ljube“, Polovina ostvaruje brilijantna melizmatska rješenja. Da bi prenio dubinu te posebne osobine naroda kojoj pripada lirski subjekt, na slogovima KA i DA veže svoje spore i široke ukrase, a zatvoreni i nazalni vokal „a“ doprinosi osjećaju tamnog, teškog i konačnog koji leže u asocijativnom polju pojma smrt. Sa druge strane, nakon mladićevog priznanja da mu je ključeve harema dala sultanova sestra, silni ekber (veliki) car prepoznaje hrabrost kao vrlinu, odlučuje poštedjeti mladića i blagosloviti vezu njega i svoje sestre. Na tom mjestu, Polovina preuzima glas sultana i na frazi „blagosilja vas“, samoglasniku „i“, kratkim i lepršavim trilerima konotira afirmativno, i gradi ambijent pozitivnog i sretnog ishoda.

Međutim, treba pomenuti i neke nedostatke, ili bolje rečeno sporna mjesta u interpetacijama Himze Polovine. Naime, osim problema sa izgovorom glasa „r“, koji nije bio prepreka za polaganje audicije na Radio Sarajevu 1953. godine, na nekim mjestima pojavljuju se nejasnoće u modeliranju samoglasnika. Za to je važna impostacija, pravilno postavljanje vokala (A E I O U) , tako da svaki od njih, krećući se po vertikalnoj (visoki i niski registri) ili horizontalnoj (izdržavani tonovi) osi, zadržava svoju boju i kakvoću. Prirodno je da se na višim tonovima vokal „istanji“, ali i tada je neophodno da zadrži svoju određenost i prepoznatljivost. To se dobro primijeti u intepretaciji pjesme Voljelo se dvoje mladih, na mjestu fraze „i htjedoše da se uzmu, da se uzmu oh aman“, kada dugim redanjem melizama samoglasnik „A“ mijenja oblik, i na kraju potpuno prelazi u „O“ pa riječ „aman“ postaje „amon“. Ipak, ovakvi momenti u ukupnoj recepciji Polovininog pjevanja nisu markirani negativno, već kao specifičnost individualnog stila, kakav je čest slučaj sa značajnim i istaknutim izvođačima.  Bitno je naglasiti i muzičku pratnju na kompozicijama ovog albuma. Kažem pratnju jer su u sevdalinci aranžmani i orkestracija podređeni vokalu i interpretaciji. To je naravno rezultat tradicije u kojoj se, prvobitno, sevdalinka izvodila bez instrumenata. Kasnije se kao harmonska pratnja pojavio saz, dolaskom Austro-Ugarske harmonika i violina, a sa Radio Sarajevom i veliki orkestri. Na ovom albumu tri su važna ansambla: Ratomira Petkovića, Spase Beraka i Tamburaški orkestar RS pod upravom Drage Trkulje. Ratomir je bio mlađi brat poznatijeg harmonikaša Jovice čije je sviranje odlikovao brži i agresivniji stil, često zasnovan na kolu, svojstvenom za šumadijski melos. Berak je, kao i Himzo, bio sakupljač, istraživač i odličan poznavalac u oblasti narodne muzike. Njegovi aranžmani, protkani i inspirisani orijentalnim skalama, jedan su od glavnih razloga zašto pjesme sa ovog albuma krasi takvo bogatstvo i raznolikost zvuka. Tamburaški orkestar, u kome dominiraju žičani instrumenti, prisutniji je u ovom repertoaru od Narodnog, zasnovanog na harmonici, jer je taj zvuk bliži tradicionalnom izvođenju sevdalinke uz saz.

Za razliku od ambijenta osamdesetih i ranih devedesetih kada je rok muzika služila kao kod raspoznavanja i legitimisanja među urbanom omladinom, današnje urbane tendencije obilježava lagano otklizavanje ka etno i world musicu. Međutim, to „propuštanje“ narodnjaka  u znaku je specifične političke korektnosti; što je muzika dalja, opskurnija i iz vizure domaće kulture manje poznata i teže razumljiva, time je zanimljivija i vrijednija. Tako je moderno i poželjno ići na koncerte romske muzike jer to nije mejnstrim ovih krajeva, nego neki egzotični, potisnuti vapaj jedne marginalne društvene grupe. Ali i tada samo ako je na sceni neki jazz sastav, ili eventualno Vlatko Stefanovski, koji će tu muziku „internacionalizirati“.

Himzo Polovina bio je prvi! koje je zapisao i otpjevao Čudna jada, Ah što ćemo ljubav kriti, Što te nema, Kraj tanana šadrvana, Mostarske dućane, Sultana, Žute dunje – na njegovim standardima nastale su popularne obrade u izvođenjima Ibrice Jusića, Johnnyja Štulića, Jadranke Stojaković, Indexa, Hanke Paldum, pa sve do Mostar Sevdah Reuniona i Amire Medunjanin danas. Nakon svega navedenog, sa sigurnošću se može zaključiti da muzička zaostavština Himze Polovine, te njegov nemjerljiv doprinos kao vrsnog pjevača, tumača, sakupljača i istraživača, zauzimaju centralno mjesto u tradiciji sevdalinke, kao kulturnom fenomenu, ali i melopoetskoj formi.

za P.U.L.S.E: Omar Brkan

2 komentara na tekst Čuvar Svetog Grala: Himzo Polovina

  1. Vilogorski

    13/07/2017 at 18:42

    Evo malo setne muzike koju vreme ne može da uništi a emocijama nema granica.
    Šantić, Mostar i Himzo inspiracija za večnost i sveto trojstvo YU prostora.
    https://www.youtube.com/watch?v=bJwImCvh_BU
    E danas da li smo sretniji ili pametniji?
    Ne verujem, zabrinitiji svakako jesmo. Svina nam je sada tesno. A duša ne trpi teskobu. Ona hoće bezgranično da sneva realnost.

  2. Ana

    14/07/2017 at 01:22

    Kakav tekst! Muzikološki, u najpotpunijem smislu te reči.
    Slojevito, duboko i sa zdravom, pozitivnom i objektivnom kritičkom tendencijom.
    Svaka čast!
    Dostojno geniju koji je bio inspiracija ovom tekstu, i uzor za svakog ko se prihvata posla recenzije.

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *