Da crni pas ode daleko

Knjiga „Crni pas“ Aleksandra Bogosavljevića došla mi je pod ruku a da prethodno nisam imala ni najmanju predstavu o čemu se u njoj radi. I možda je ponekad tako i najbolje, tek tokom čitanja doživljavate iskrena iznenađenja, još ste više povezani sa glavnim likom, pa zajedno sa njim prolazite sve one vrtloge u koje ga baca autor. A čekalo me je mnogo vrtloga, verujte.

Glavni lik romana Vladimir je jedan sasvim običan mladić i živi kao i svaki prosečni mladi čovek našeg vremena i društva. Drugari, žurke, letovanja, devojke, škola, fakultet, srećna porodica, rekli biste: šta bi o tome uopšte moglo da se piše? Možda i ne bi bilo da ubrzo sve počinje da puca kao staklo kad ga pogodite kamenom a ono napravi milione pukotina poput ogromne paukove mreže. I nema nazad.

Vladimirov život se zauvek menja 17. jula 2010. Odjednom, bez ikakve najave. Bez prethodnih sitnih nagoveštaja da se sve može okrenuti naglavačke. Samo jednim anksioznim napadom na žurci sa koje je mogao da izađe u vrelu noć kao isti onakav kakav je ušao. A nije. Izašao je kao potpuno drugi čovek, osuđen na dugogodišnje osluškivanje sopstvene duše i borbu sa depresijom, fobijama i anksioznim poremećajima.

Iznenadiće vas preokret na samom početku knjige, stegnuće vam se srce ali ćete poželeti da ga pratite u njegovoj borbi sa demonima sopstvene duše i pomognete mu. Iako ne možete, samo ste čitalac, nemi posmatrač.

A put je dug i težak. Sa mnogo uspona i padova i teških časova i dana. Iako ne možete, poželećete nebrojeno puta da se umešate.

Onda kad se naljutite zbog omalovažavanja njegovih problema:

-Ksalol? Nikad čuo! Nemoj, bre, ništa da uzimaš. Proći će te to samo od sebe, veruj mi, to je potpuno normalno. Nisu ti potrebni nikakvi lekovi…

-Neki ljudi nemaju ruke ili noge, nemaju dom ili su ozbiljno bolesni. A ti… Imaš, bre, sve u životu i opet kukaš. Dobre roditelje koji ti plaćaju fakultet, krov nad glavom i sve ostalo… Ti si samo jedna obična sebična lenčuga…

Onda kad ga depresija stegne pa navijate da ustane iz kreveta i želite da možete da uđete među bele hladne stranice i date mu snagu.

…Neko bi išao na planinu, neko na more kako bi pobegao od svega, a ja sam odlučio da ostanem u svojoj sobi na koju sam gledao kao na grobnicu. Iskreno sam bio ubeđen da ću verovatno u njoj provesti ceo život…

Onda kada vas boli kad vidite kakvo smo društvo i ako ni psihijatri u državnim bolnicama nemaju način da priđu i pomognu mladom čoveku koji im dolazi zbog problema za koji su se školovali, ko će?

…Na prijemnom timu sam im rekao: Vi ste mi poslednja nada, a dva meseca kasnije nije se skoro ništa promenilo. Bio sam ubeđen da ću  po izlasku iz bolnice biti preporođen, ali sam pogrešio…

Onda kad vas obuzme tiha tuga što sve više mladih, pametnih i obrazovanih ljudi dolazi u takve ustanove i što se između sebe više štite i razumeju nego oni koji su plaćeni da im pomažu.

…Jedino ko mi je pomagao bile su moje kolege adolescenti. Da nije bilo njih, verovatno nikada ne bih pobedio socijalnu anksioznost. Pomogli su mi da dobijem na samopouzdanju. Bile su to jedine osobe koje su razumele u potpunosti kako se osećam jer su i sami prolazili kroz većinu stvari kao i ja…

Onda kad i sami osećate svu težinu patnji celog sveta koju je on odlučio da nosi na svojim leđima.

Bio sam sâm svoj zarobljenik. Zarobljenik svoga uma. Želeo sam da pobegnem, ali kao da nisam imao noge.

Onda kad vas pritisne tuga kad se seća svog nekada srećnog života

…Gledao bih slike na kojima smo se igrali u snegu sredinom 90-ih. Kako smo pravili Sneška ili se valjali po snegu mašući rukama, praveći oblik anđela. Bile su to zaista lepe slike, samo mi je smetalo kako me je keva oblačila i što sam uvek imao debilne frizure, ali to verovatno svako misli kad gleda svoje fotografije. Bile su tu i slike iz zoološkog vrta, sa letovanja u Prčnju, raznih rođendana, izložbi i maskenbala u vrtiću, sa polaska u prvi razred itd. I sve su one imale jednu zajedničku stvar: na svakoj sam bio nasmejan. I pored usranog vremena u kome smo živeli, bio sam srećno dete i na tome mogu samo da zahvalim svojim roditeljima. Ali dok sam gledao te fotografije, nisam mogao a da se ne zapitam: Hoću li ikada ponovo biti srećan?

Onda kad se radujete što i sami osećate da napreduje.

…Teške epizodne krize sa preizraženom empatijom uspeo sam da prebrodim uz pomoć psihijatra. Jednostavno mi je dala do znanja da umesto što svu svoju energiju trošim na nemogućnost da pomognem ljudima koji su hiljadama kilometara udaljeni od mene, svoju volju i snagu usmerim u rešavanje problema kojima sam okružen. Da prvo pomognem sebi, pa svojim najbližima, prijateljima, svom naselju, opštini i da mi se sfera mojih dejstvovanja polako širi što više. I dan-danas smatram to jednim od najboljih saveta koji sam dobio…

Onda kad vas bude sramota što ste možda i sami nekog svog, bliskog uzimali olako, a niste znali da li mu je duša u lavirintima patnje.

Čitajući ovaj roman, mnogo sam se čemu nadala.

Dok sam pratila pratila okvir priče – Vladimirov susret sa devojkom koju voli i kojoj priča svoju ispovest – navijala sam da njeno srce odgovori na njegove želje i da kraj bude odstinski hepiend.

Navijala sam da njegove brige i drhtaji duše zauvek nestanu i on ponovo postane onaj stari.

Navijala sam da priča nije autobiografska i da se pisac samo poigrava umom svog glavnog lika, da su kandže mraka koji se spušta na tlo samo plod njegov mašte, a tužan crni pas samo simbolika koju on nikada nije spoznao u svojoj duši.

Neću vam reći koja su mi se sve nadanja ispunila, ali ono koje sam najviše želela – nije. Aleksandar Bogosavljević je u najvećoj meri Vladimiru udahnuo dušu. Sa svim svojim patnjama i tugama. I napisao tešku, tužnu, ali i autobiografiju toliko snažnu da je za mene postala najbolji roman objavljen u ovoj godini.

Kad fiktivni lik postane stvaran, približi vam se još više. Valjda zato što vam se toliko otvorio da ga smatrate za najboljeg prijatelja, onog koji vam poverava najskrivenije tajne i kome želite da date deo svoje snage ne bi li postao ponovo jak, srećan i bezbrižan.

Pa da još više promenite svet. Da doviknete primitivcima da nije sramota imati dušu nežniju od drugih, da nije dovoljno praviti se da problema nema pa će on nestati, da bi danas svako imao šta da kaže na kauču psihijatra i da je opšta kultura negovati svoje fizičko ali i duševno zdravlje.

I ne možete da se ne divite Aleksandru. Iako, verujem, njemu nikada ne bi palo na pamet da bi iko mogao da mu se divi. Ali ako neko svakog dana vodi borbu sa samim sobom i u tome odnosi pobede, možda ne ogromne, ali ipak pobede, onda je on osoba za divljenje. Ako neko smogne toliko snage da celu svoju dušu izvrne na postavu i razlije je po belim stranicama koje ga hladno gledaju iznad tastature, a on im udahne život i ispriča filmsku  priču – za divljenje je, zar ne?

Imala sam tu sreću da upoznam Aleksandra i pružim mu ruku što je ovim romanom imao toliko hrabrosti da isprazni svoju dušu ali i dâ podršku svima koji imaju probleme sa kojima se on suočio one davne vrele letnje večeri i mnogo dana i godina nakon toga. I pokaže im da se i sa tim čovek može izboriti. Mislim da je time odneo najveću pobedu svog života. I ne znam da li bi se i on složio sa mnom, ali meni se čini da ni crnog psa više nema. Tako da se i moje nadanje da ga je oterao, verujem, ipak ostvarilo…

Jelena Simonović Dilber

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
6 years ago

Књига је представљена са толико љубави, да изазва знатижељу да је прочитам.
Мислим да је најважнијнији разлог за писање о некој књизи – да читаоцима приказа пробуди жељу да је прочитају.
Очигледно је у питању роман који осветљава унутрашњи живот главној јунака, његову борбу са самим собом, “ослушкивање сопствене душе” како се у чланку наговештава.
Књига је за писца била лековита, а то је разлог због чега је морала бити написана.
Може помоћи и нама.