Ulogujte se / Kreirajte profil

Da li je moralnost relativna?

Ovo je jedno od onih filozofskih pitanja koje će vjerojatno uvijek postojati. Nesumnjivo postoji mnogo mogućih odgovora, no možda je najbolje započeti s filozofijom Immanuela Kanta.

Kantov stav vezan uz ovo pitanje bio je jasan. U svijetu relativnosti samo jedno može se smatrati bezuvjetnim dobrom: dobra volja. Nadarenost, inteligencija, dosjetljivost, hrabrost – ništa se od toga ne može smatrati dobrim u apsolutnom smislu, a da nije vođeno dobrom voljom.

Volja je uvijek vezana uz svjestan odabir; u tom smislu, ako moralnost proizlazi iz dobre volje, ne može biti nešto automatsko ili rutinsko. Naš voljni čin rezultat je naše odluke da je to dobro, našeg slobodnog odabira.

Ako moralnost ovisi o našem razumu i odlučivanju o najboljem tijeku djelovanja, zašto nije raširenija? Zato što je, prema Kantu, ljudska priroda “dovoljno plemenita da si nametne dužnost kao načelo, ali slaba kada ju je potrebno slijediti”.

No, postoji način kako unaprijediti tu situaciju. Očito je da je dobru volju potrebno ojačati, a to se, prema Kantu, može postići slijedeći put dužnosti u vlastitom životu. On definira dužnost kao “nužnost djelovanja koja proizlazi iz poštovanja prema zakonu”. Pod zakonom, međutim, ne podrazumijeva ljudske zakone, nego prirodan moralni zakon koji živi u nama i proizlazi iz razuma. To je specifično svojstvo ljudskog bića. Čovjek je u osnovi moralno biće.

Sad dolazimo do onog što je Kant smatrao svojim velikim otkrićem, nečim što će potaknuti, kako se nadao, revoluciju u filozofiji i etici sličnu onoj do koje se došlo u astronomiji kada je Kopernik (iznova) otkrio da se Zemlja vrti oko Sunca. Kant je to nazvao kategoričkim imperativom. Kategorički imperativ nalog je koji proizlazi iz razuma da nešto učinimo ili ne učinimo; karakterizira ga to što je bezuvjetan, ne uzima u obzir ikakvu korist ili štetu po nas same.

Taj moralni imperativ ima dvije formulacije. Prva je vjerojatno najpoznatija:

“Moram uvijek djelovati tako da načelo kojim se vodim može postati univerzalni zakon.”

Jednostavnije rečeno: “Što bi se dogodilo kada bi svi činili ono što ja namjeravam učiniti?” Možemo li načelo našeg djelovanja učiniti univerzalnim zakonom?

Drugu formulaciju kategoričkog imperativa možemo shvatiti kao temeljno načelo doktrine o ljudskim pravima:

“Djeluj tako da se prema onom humanom, bilo unutar sebe ili unutar drugih, nikad ne odnosiš samo kao prema sredstvu, nego uvijek i kao prema cilju.”

Čini se da nije stvar u nedostatku briljantnih ideja to što svijet i dalje pritišću problemi koje stvaraju sami ljudi. Zašto čovječanstvo nije kolektivno usvojilo Kantove postavke i požurilo provesti ih u praksi?

Kant je rekao da će s rastućom unutarnjom slobodom doći do postupnog smanjenja potrebe za vanjskim ograničenjima (od strane vlada, policije…). Kako je to istinito! Ta unutarnja sloboda jest slobodno donesena odluka da se živi u skladu s moralnim zakonom. Ali, kao što su rekli mnogi drugi filozofi, od Buddhe do Seneke, puno je lakše pobijediti tisuću neprijatelja nego samoga sebe. Isto tako, puno je lakše dizati oltare “potrošačevu izboru” ili “slobodi informacija” i potiho zaboraviti na važnost moralnog izbora – izbora i slobode koji istinski pristaju ljudskom biću.

Ako želimo nadići moralni relativizam, možemo to učiniti kultiviranjem dobre volje koju Kant formulira na sljedeći način:

“Mogu, jer želim ono što mi je dužnost.”

Drugim riječima, najveća je sloboda djelovati u skladu s prirodnim moralnim zakonom unutar nas.

Autor: Julian Scott

S engleskog preveo: Robert Čokor

Nova Akropola

TwitterGoogle+

2 komentara na tekst Da li je moralnost relativna?

  1. Душко Јевтовић

    15/05/2017 at 12:10

    Јасно је речено у Светом Писму да не вреди човеку да добије читав свет ако изгуби сопствену душу.
    Али данас се на губитак душе гледа као на трговину и не сматра се губитком ако смо стекли материјално богатство и углед међу другим изгубљеним душама.
    Али када умремо – изгубићемо свет и, ако смо изгубили и душу, нећемо моћи да му вратимо онај теленат који нам је дао, а који нисмо умножили, што смо били дужни, него га нисмо чак ни сачували, проћердавши живот на пролазна уживања.
    Поступајући неморално – отпадамо од Бога и у нама постепено одумире извор живота, али сваки частан поступак оживљава у нама лик Божији и враћа нам слободу. Попут блудног сина, поново се можемо вратити Оцу деловањем “у складу с природним моралним законом унутар нас”.

  2. letindor

    16/05/2017 at 02:34

    čini mi se, moralni zakon da je natprirodan i kao takav apsolutan, istinit, Božanski Zakon, međutim,

    ljudi žive relativno pa im je u skladu s tim i sve drugo relativno no, mogu biti i apsolutno kroz jednu skrivenu dimenziju života što vodi samoj svrsi ili dovršenju, a ne socijalnom ostvarenju u izmišljenim ulogama na već trulim daskama koje život lažno znače.

    Čovjek kad nema taj viši Osjećaj (ili moralni) on teško da može domisliti kako šta valja činiti. U skladu i s Kantom je, što da ne. U skladu i, prije svega, s Osjećajem za Boga, koji se ne može protjerati iz filosofije mada uporno pokušavaju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *