Ulogujte se / Kreirajte profil

Da li je Vladislav Petković Dis bio pjesnik mraka?

Analitički tragovi nas vode  u suštinu umjetničkog pisanja, izražavanja, pa ćemo  napraviti jasnu razliku između opšteprihvaćenih poetskih normi  i onoga što je Dis stvarao. Prvobitni impuls kada neko spomene ovog velikana su mračni stihovi puni nemira i sjete. Da, ovaj velikan je u narodu ostao zapamćen  po svojim  ,,crnim pjesmama.” Pod tim pojmom se ne podrazumjeva da je to nužno negativno, ali asocijacija koja nam se nameće iza pojma Disa i mraka ima taj konktekst. Čitalac je navikao na ljubavne sonete poput Petrarkinih i time vrjednuje vrhunac poetskog izražavanja.

Vladislav Petković Dis

Postoji li neka druga stvarnost o kojoj se tako  malo govori? Da li je zanesenost i sanjarenje pravo lice poezije?

Mnogi očekuju da poetska djela nužno moraju biti nježna, osjećajna, puna vedrine i zavodljivosti. Dis je prekratio muke i mnoge predrasude kada je književnost u pitanju. On negira priznatu ljepotu i književne vrjednosti time što pravi nešto mimo očekivanog – vanvremensku poeziju. Njegov stvaralački mrak ostaje vječan.

Vladislav Petković  je toliko karaterističan i jedinstven, pa ga na ovim  prostorima nemamo s kim poistovjetiti. Međutim, nalazimo paralelnu nit izmedju Disa i Alan Poa. Stvaralačka sinteza među njihovim djelima se propliće kroz istovjetnost tematike kojim su prožeti, poput nemira, tuge i smrti. Iako Dis nije pripadnik romantimza, u njegovim djelima osjećamo dubok tanatos. On je poeta slomljenog srca, uplakane duše i depresivne psihe.

Pored svega ovoga, on je i velika ličnost, jer od svoje skrhane prirode ne bježi, već  stvara izvanredne pjesme, koje i danas žive. On piše o košmarima, tuzi, gavranu, utvarama, mrtvima, priviđenjima. Ovakvo stvaralaštvo bi se moglo okarakteristai i sjediniti sa romantičarskim poetskim zanosom. Da li je njegova peozija bila pod valovima ove epohe ili pak se susrećemo sa instiktivnim stvaranjem?

Vjerujem u ovo drugo, jer su njegove pjesme  žive i one se ,,osjećaju. Dis je intelektualac koji svojim filozofskim i duhovnim pogledima na život piše teme o životu i smrti, tačnije piše o nekim stanjima između.

Gavran 

Negiranjem realnosti svjeta koji ga okružuje, stvara svoj koji je pun strahova, boli i nemira. Jedini način da ovaj boem proživi gorki ukus života je da kroz prenos emocija na papir pronađe utjehu i odupre se smrti. Čitaoci koji su  se bojali priča o groblju, smrti, gavranima i mrtvima kao da nikada nisu živjeli, ili su živjeli u strahu izbjegavajući ono  neizbježno!

Vladislav je bio svjestan svoje buduće konačnice, pa mirno prihvata smrt. Čitaocima se  obraća smjelo i produbljuje im strah. Priča o smrti jer je to, zapravo, priča o njegovom životu! On pokušava da probudi svjest u ljudima tako što ih navodi da misle o onome što ne žele, što je mistično, a opet – realno. Snaga njegovih poetskih ostvaranja je jaka, ona ostaju zauvjek duboko u nama, te se često naježimo kada doživimo istinsku poetiku njegovih stihova.

Poznate su nam i njegove ljubavne pjesme, koje su kontradiktorne po svojoj tematici; one su prožete velikom nježnošću, senzibilnošću; u njima osjetimo veliku ljubav, duboku osjećajnost, ali i nesreću i suze. Nije bježao od sebe, – u svemu što je ikada stvoreno imamo notu tuge. Nije li tužno govoriti o ljubavi i uzvišenim emocijama, ako to nije na bolan način?

Tu leži dubina i jačina ovog pisca. Igranjem pomiruje dvije strane – život i nestajanje; ljepo i ružno; dan i noć; nadu i depresiju.

Nekada se susrećemo sa  objektivnim doživljajima kroz prizmu subjektivnih osjećaja. Nekada su čisti subjektivni doživljaji. On nas zbunjuje, jer ne možemo da mu uđemo u trag između stvarnosti i fikcije.

Noćas su me pohodili mrtvi,

Nova groblja i vekovi stari;

Prilazili k meni kao žrtvi,

Kao boji prolaznosti stvari.[1]

 U ovim stihovima pjesme “Nirvana” vidimo direktno da se Dis često susreće sa temom smrti i, kako on sam kaže:

,,Prilazili k meni kao žrtvi”, vidmo sve ono o čemu smo govorili. Pisac  je ostao kao posmatrač, po strani,  kada opisuje smrt; imamo osjećaj da njega neće dotaći, već je to nešto o čemu treba da se piše, nešto tako prolazno i lako, usputno. Objektivnom naracijom, privržen kada su u pitanju velike teme – isključuje sebe i empatiju  iz pjesme, njegova neposrednost je upečatljiva. Negacija sebe, odsustvo empatije, jasno su predstavljeni u pjesmi “Po grobovima”.

Ja nemam suze za one mladiće,

Što su ostali klancima i poljem;

Sve drug do druga kao jedno biće,

Ko jedna žrtva naraštaju boljem.

Ja nemam suze za one mladiće,

 

Što su veseli prošli iz svog stana,

Ko da njih za granicom zove kolo :

Njine su grudi pune svetlih rana,

Na koje duša prnula je holo.[2]

Direrova grafika ,,Melanholija”

Stihovi o smrti znaju biti nježni, tužni, tanani, potresni… Ono, što je ključ poezije, jeste da je ona istovremeno bolna i ljepa. Poetika je tužna, ali niko ne bježi od nje, već se svi oplemjenjuju stihovima koji  su prikazani na jedan uzvišen način. Vjeruje se da su pjesnici ljudi koji su imali teško djetinjstvo – ljudi koji su puno vidjeli, izgubili i propatili. Običan čovjek unesreći nekog drugog kada je tužan, a pjesnik ode u samoću i napiše naljepšu pjesmu. Ovo svakako važi i za Disa, koji je shvatio da bol i tama zapravo mogu biti ljepi i da je on taj koji ih takvim čini. Bol igra glavnu ulogu u njegovom životu, pa dostiže vrhunac poetskog izražavanja, jer stvara poetiku baš onakvu kakva treba da bude. Iako osporavana od strane mnogih, ona nije ostala izgubljena vjekovima, već naprotiv – tama je ostala vječna.

Mrak koji je osjećao Dis osvjetljava i otvara vrata za nove mogućnosti poetskog stvaralaštva.

Za P.U.L.S.E: Stanislava Černaus

Lektura i korektura: Milica Veljković

[1] Nova Jugoslovenska poezija (Antologija, Naprijed, Zagreb, 1962.god, str.208)

[2] Nova Jugoslovenska poezija (Antologija, Naprijed, Zagreb, 1962.god, str.209)

4 komentara na tekst Da li je Vladislav Petković Dis bio pjesnik mraka?

  1. Pulsovac

    14/06/2017 at 19:31

    Strana imena i prezimena se zajedno dekliniraju. Dakle, nije “Alan Poa” vec “Alana Poa”.

  2. Stanislava

    14/06/2017 at 21:59

    I ja bih tako napisala da znam da pišem.
    Ali znam da čitam suštinu, a ne rjeci.

  3. lo

    21/06/2017 at 19:20

    Iako je Dis jedan od najvecih svetskih pesnika danas nema ni bistu u Beogradu, a pogledajte samo plejadu pesnika koji je imaju.

    Puskin npr. u prirodnoj velicini na postolju od tri metra u parku kod Vuka…

  4. gern

    30/06/2017 at 14:36

    Pa, da, delim mišljenje da je jedan od najvećih pesnika. Sećam se nečega što sam pročitao o njegovim poslednjim trenucima; navodno, kada je nemačka podmornica pogodila brod na kome je Dis plovio ka Krfu i brod počeo da tone, skinuvši kaput i odloživši ga, počeo je pomagati da se deca i žene iskrcaju na pomoćni čamac. Pošto nije bilo mesta za sve, Dis je smireno potonuo na dno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *