The Dark Side of the Moon

The Dark Side of the Moon: Razlog za priču o ovom albumu nije taj što drži apsolutni rekord po broju nedelja provedenih na Billboardovoj top listi albuma (741) što u kontinuitetu, što uz kasnije povratke na istu. Niti ni taj što je (u žestokoj konkurenciji) zvanično izabran za najbolji album sedamdesetih. Kad smo već kod toga, danas postoje bar dva albuma koje ljudi pre navedu kao odgovor na pitanje koji je Pink Floyd album najbolji – „Wish You Were Here“ i „The Wall“ (za mene je to „Meddle“). Ne, najvažniji razlog je ipak taj što je to za mene strahovita ploča. Ali ima još nešto.

dark_side

Mislio sam da bi bilo baš zanimljivo pričati o njoj posle tolikih godina, godina u kojima je bila najpre cenjena i hvaljena, toliko da je postala obožavana, pa onda najpre stidljivo pa potom i žestoko kritikovana i negirana, i ne samo ona nego i Floydi kao bend. Od pionira acid – rocka i revolucionara sa početka karijere prekvalifikovani su u poštovane ali i pomalo dosadne tehno rokere pa i u “ubice muzike” sa svojim “veštačkim i sintetizovanim” zvukom. Srećom, već dugo godina se niko njima i ne bavi, pa možda uspemo da objektivno sagledamo značaj, ali pre svega kvalitet albuma – objektivno koliko je to moguće, naravno, jer ja sam itekako na njihovoj strani.

Kako je počelo… Da vidimo, to je jedna od prvih ploča koju sam čuo i kupio. Imao sam mislim 13 godina, u kolekciji sam imao dve LP ploče (Demis Rusos „Forever and ever“  i „Kad bi bio bijelo dugme“), dosta singlova Sweet-a, Slade-a („Mama weer all crazee now“) i uvek malo, premalo para. Bio je neki topao letnji dan, kada sam ušao u prodavnicu „Jugoelektra“ u mom gradu, bojažljivo prešao tih nekoliko metara po daščanom, petrolejisanom podu i prstom pokazao na jedan crni omot na rafu…

Čudan je to omot (Hipgnosis) – nijedne slike ni sličice benda. Crnilo sa prizmom i prelamanjem svetlosti kroz istu…ličio je na neki udžbenik iz fizike za osnovnu školu, ali u paru s tim ulivao i strahopoštovanje. Omot se rasklapao, a unutra je zelenom bojom iscrtan EKG dijagram. Okolo su bili raspoređeni tekstovi i razne informacije. Prilikom zatvaranja omota sve su boje ponovo prelazile u jedan, beli zrak svetlosti. Tada me je to, kažem, asociralo na udžbenik fizike…a danas mislim da shvatam poruku – naizgled monoton zrak svetla razotkriven je kao kompleksna ličnost i upravo zelena, boja života, pleše u ritmu srca. Sa završetkom ploce, maska je ponovo stavljena i lik kojeg smo tako dobro upoznali ponovo je utopljen u gomilu i neprepoznatljiv.

dsotm_inner300

Ploču otvara upravo kucanje srca. Tu je i tik-takanje sata, zvuk registar kase, neki tip koji govori:  “I’ve always been mad, I know I’ve been mad,…”, uvrnut smeh, krici – dakle sve sami efekti. A efekti nisu muzika. Floydi su majstori studija, a pored savršene produkcije poznati su i po gomili efekata koje koriste i zbog kojih su ponekad kritikovani, ali bez njih Floydi ne bi mogli. I posto sam izbegao, jesam li?  dugačak uvod, valja nam napraviti malu digresiju, pa da krenemo…

Darkside Background

Niko od članova benda ne može se nazvati virtouzom. Waters je prosečan basista, odličan tekstopisac i dobar kompozitor, Mason i Wright prosečni sešn muzičari a Gilmour je, kao muzičar, možda i najbolji u datom okruženju, ali postoje i bolji gitaristi od njega. Jeste razvio prepoznatljiv stil koji fanovi (tu i sebe računam) vole….njegov solo, u svim verzijama od studijske do koncertnih u „Comfortably numb“ je nešto najbolje što sam čuo…. ali je objektivno gledano hladan kao špricer i proračunat pri tom. Uvek je znao kada koji ton ne treba odsvirati.  Kada sam se već upleo u kritikovanje Pink Floyda i time na sebe navukao očekivani prezir (neobjektivnih) poštovalaca, zaglibiću do kraja: Smatram da Floydi često nisu želeli i hteli (umeli?) da naprave dopadljivu a kamoli melodičnu pesmu – na primer čitavi albumi „Ummagumma“, „Atom Heart Mother“, „More“, „Obscured by Clouds“, „Final Cut“… Ako u šoku niste zatvorili tekst pomislivši  “konačno je sišao s uma jadan” i još uvek ovo čitate, možete hladne glave postaviti pitanje – ako su već tako loši, kako to da su onda jedan od najvećih bendova svih vremena, kako to da imaju takve strahovite albume, šta je to na njima ako nisu pesme, i zašto na kraju krajeva ti „kritičaru“ jedan, imaš svaki njihov album i na ploči i na cd-u?

Elem, odgovor je jednostavan – svaki uspeh sastoji se od 90% rada, 9% talenta i 1% sreće. Floydi su vredniji od svakog mrava i procenat rada nagurali su na blizu 100% pri tom u potpunosti iskoristivši onih par procenata talenta. A imali su sreće da je ispočetka s njima bio i jedan genije – Syd Barret.

Pink_Floyd_Dark_side_of_the_moon_album_pic_picture_foto_photo_photograph_photographie_fotografia_album_waters_gilmour_wright_mason2

A sad ozbiljno – atmosfera je ključna rec kad govorimo o Pink Floyd, možda i pre revolucionarnosti, karakteristične za Barret-ovski period. Njihova muzika ima jednu teško opisivu atmosferu koja je opet toliko karakteristična da ih ne možete pomesati ni sa kim drugim. Koliko je snažna govori i činjenica da su post-Waters albumi „Momentary Lapse of Reason“ i „Division Bell“ sastavljeni od po jedne i po pesme i te atmosfere i opet su solidni. Ova atmosfera, potpuna preciznost i razrađenost ideje (kao posledica pomenutog teškog rada u studiju) ali i gomila efekata, ne samo da uspešno maskiraju pomenute mane ovog benda, vec ih čine i potpuno nevažnim – Evo vam stvar br. 2 sa albuma o kome govorimo – „On the run“. Kakva je to pesma? To uopšte i nije pesma, ali smeta li vam to? Dobro, drago mi je da se shvatamo…

Ok, back to Dark Side of the Moon. Posle minut i kusur uvoda nazvanog (a) „Speak to Me“ za koje je izgleda bio zadužen Nick Mason, kreće i svirka naslovljena sa (b) „Breathe in the Air“ ispod koje su potpisana ostala trojica. Ako slučajno ima neko ko je do sada živeo pod staklenim zvonom pa nikad nije čuo Floyde, ovo je dovoljno da čuje i oseti pomenutu atmosferu. Samo, budite oprezni….

Meni je ta atmosfera sasvim u redu. Sta više, nalazim da je pesma odlična kao uvod, da opušta i da lepo uvodi u sledeću, „ On the run“. Za nju rekoh gore da to i nije pesma. Ali nema veze, šta god da je. Ne znam kojim se instrumentima proizvode svi oni zvuci ali zvuči sjajno…i ako je posmatrate u konceptu bega od stvarnosti ili ako se samo opustite i slušate kako zvuk juri po sobi. I ni dan danas ne zvuči prevaziđeno, što je još jedan plus.

20060621220318Fotos Nils 1386

A onda, kucanje satova, pa kakofonija zvonjave (nema to na mnogo ploča jel da?..) i stižemo do (po meni) i najbolje pesme na albumu – „Time“. Time je, pa kako da kažem, prototip rock pesme. Ima sve što treba da ima i to je jedan od onih retkih izuzetaka, opet, pomenutih gore. Ako hoćemo da cepamo dlaku, tekst je malo banalan, ali manimo se dlake….ostaje:

„And you run and you run to catch up with the sun, but its sinking
And racing around to come up behind you again
The sun is the same in the relative way, but youre older
Shorter of breath and one day closer to death“

Poslušajmo, zatim, „Great Gig In the Sky“, koji je možda i najsvetlija tačka njihove karijere i sigurno najbolji “gig” koji ćete naći na nekom studijskom albumu. To je nešto neopisivo, ako to niste čuli, ne vredi opisivati….Clare Torry svojim vokalom stvara magiju… I to je kraj strane. Šta, zar već?

E, sad onaj pogled iz drugog ugla – ova strana je svakako daleko više kao celina nego kao suma delova. Jer, zapravo na celoj strani imamo samo jednu pesmu, „Breathe“ + „Time“ razdvojenu gomilom efekata, a Gig je, u stvari, solo tačka pomenute gđice Torry. Kad razmislite, neverovatno je od čega je napravljena ova smesa…

Drugu stranu otvara zvuk kase koji prelazi u brutalnu bas liniju i cela stvar se razvija u najsočniji Pink Floyd funky – „ Money“ – koji mozete zamisliti. Tekst, pa hajde, recimo da ima smisla – nisam ljubitelj ni Watersove ni bilo čije “avaj svet je otuđen” gnjavaže. Novac je izvor svekolikog zla? Haha, ne, ti ceš da mi kažeš… Fade out je dugačak, garniran opet kojekakvom pričom i prelazi u onu opuštenu atmosferu i laganu „Us and Them“ Richarda Wrighta. Ja ovaj album zaista doživljavam kao celinu, pa mi izmakne kvalitet pojedinih pesama kao što je ova. Ili odsustvo kvaliteta – „Any Colour You Like“ je divan primer. Ne bi vam palo na pamet da je loša dok slušate album, odlično se uklapa, prirodno leži posle prethodne, ali ako je pustite iznenada bez konteksta vidite da se u stvari radi o prosečnom sešnu koji sličnima ne bi mogao ni vodu da nosi. Zato je nemojte pustati iznenada i van konteksta. Nastavite da blaženo orbitirate oko meseca, onda zvuči savršeno…

4c20273b8200cea47bcf

Ponovo razaznajemo zvuk srca, izgleda da je kraj blizu. Nagoveštava ga moja omiljena Watersova balada „Brain Damage“ sa  “the lunatic is in my head (smeh)… There’s someone in my head, but it’s not me… I’ll see you on the dark side of the moon”. I, za kraj, imamo pomračenje – „Eclipse“. Ponovo prosečan sešn – sam za sebe, ali na kraju avanture zvane Tamna strana meseca sjajno je legao.

I eto, to je album za koji mnogi smatraju da je najbolji na svetu ikada. Kako sam ga predstavio, teško da biste rekli da ga i ja brojim ako ne u najbolje a ono sigurno u prvih pet. Stvarno, krenuo sam u nameri da pišem same superlative, ali sad sam ga prvi put analizirao na „papiru“ i prilično se i sam iznenadio od kako se malo elemenata dalo napraviti remek delo. Ipak ga imajte, to je jedna od onih ploča bez koje je bilo kakva kolekcija nepotpuna. Ako i ne volite Floyde, teško je, barem, ne poštovati ovu ploču jer Floydi nikad nisu zvučali čvršće i ubedljivije.

800px-DarkSideOfTheMoon1973

Zanimljivo je dodati i to da se ovaj album dugo spremao – skoro ceo se mogao na koncertima čuti više od godinu dana pre no sto je zvanično objavljen. Pa je onda i logično da je svaki ton i svaki zvuk na svom mestu i da cak i prosečni sešnovi zvuče silno. Rad u studiju prevazišao je sve do tada viđeno (posebno u smislu troškova) i na kraju je vladala potpuna konfuzija – Floydi su bili iscrpljeni, bez ideje i bez snage da projekat završe. Doveden je Chris Thomas koji je uz Alana Parsonsa uspeo da posao nekako privede kraju. Rezultat imate pred sobom – prvi kvadrofonski mix koji te davne 1973. i nije imao mnogo smisla. Čitao sam da SACD otisnut u zlatu ima “onaj pravi” 5.1 mix. Ne znam, ja još uvek imam samo dva zvučnika i još uvek samo dva ušesa…i…i….“there is no dark side of the moon really, matter of fact is all dark“

za P.U.L.S.E: Snowy White

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

12 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Moca
Moca
14 years ago

Evo mene opet…pravo sa tamne strane:)
Odmah da kažem da mi je na prvom mestu Wish You Were Here, zatim ide (milimetar iza) Animals, pa onda tek Dark Side. Kada se tako gleda, mogao bih da kažem da je Dark Side samo usputna stanica do Wish You Were Here. Pa ipak je Dark Side of the Moon najčešće potenciran, kako kod publike tako i na raznoraznim all-time top listama, kao najbolji njihov album. Verovatno zbog toga što je to prvi album “novog Pink Floyda”, a ima i hitove, poput pomenutih Time i Money. Kad kažem “novog” mislim na svojevrstan zaokret u karijeri koji su napravili sa tim albumom. Prvo, oslobodili su se 25-minutnih psihodeličnih eskapada, zatim su ispolirali i očistili produkciju, preorijentisali su se na gitaru kao upadljivo vodeći instrument, dodali su “metalnu notu” zvuku (ohladili ga do maksimuma) i…počeli da prave hit singlove. Eksperimenti sa zvukom su stara stvar. Skoro je neverovatno, za njih bar, da su napravili standardan album, po svim komercijalnim pravilima…a opet su ostali svoji. Dakle, deset pesama, po pet na svakoj strani. Trajanje albuma 42:59, većina pesama je oko 3-4 minuta, nema pesme preko 7:34, po jedan mega-giga hit na svakoj strani. Standard.
Čini mi se da se do ovog albuma vukao za njima duh Syda Barretta, i da su ga tek ovde “otkačili”. U mnogim intervjuima su pričali i Waters i Gilmour da nisu prosto znali šta da rade kada je Syd završio sa bendom. Nisu znali u kom pravcu da nastave, kako da prave pesme (sve je to Barrett “završavao”), i trebalo im je, očito, par albuma da se “sastave” i da dobiju taj “novi non-Syd zvuk”. To im je konačno uspelo ovde. Ovde su izašli iz acid-rocka i prog-rocka i etablirali sopstveni pravac. Ima tu Barretta i dalje, ali samo u obrisima, u izmaglici. Kada su se već pronašli, i ostvarili komercijalni uspeh (stekli sigurnost), mogli su ponovo da se vrate albumima sa pet pesama, i “dugometražnim” kompozicijama. Dakle, ima smisla to što si pričao o velikom radu u studiju, o silnom probavanju i eksperimentisanju, ali ne mogu da se složim sa tim da niko od članova benda nije neki poseban virtuoz. Naprotiv, smatram, iz pozicije laika svakako, da niko od njih nije ništa manje nego virtuoz. Neću da idem pojedinačno, samo ću da kažem da nisam čuo lepši zvuk gitare od one koju svira David Gilmour. Navešću primer solo-deonice iz “Dogs” sa Animals albuma, čovek priča gitarom, smeje se gitarom. Tačno mogu da razaznam dva različita zvuka koja “vode dijalog”. Mislim da tako sugestivno niko nikad nije svirao gitaru.
Sa ovog albuma svakako izdvajam “Breathe” i “Time”. Tamo gde ti izdvajaš

„And you run and you run to catch up with the sun, but its sinking
And racing around to come up behind you again
The sun is the same in the relative way, but youre older
Shorter of breath and one day closer to death“

ja, kao “story of my life”, potpisujem

And then one day you find ten years have got behind you.
No one told you when to run, you missed the starting gun.

Ako zanemarimo kakav je “evergrin” postala “Money”, ja sam sklon da kažem da je ovaj album precenjen. Možda i nije generalno, ali u njihovom opusu svakako jeste. Jer, ne može nikako biti bolji od naredna dva. Ko zna, možda su i oni mislili da nije baš toliko dobar. Nisu tu formulu ponovili dve i četiri godine kasnije.

Boban Savković
Admin
14 years ago

Mogu se složiti sa tobom oko većine stvari – oslobađanje od Beretovog duha, standardni – komercijalni album, polirana i očišćena produkcija, orijentacija na gitaru (dodao bih i korišćenje saksofona, ženskih glasova)…ali se ne bih složio barem oko dve stvari: oko njihove muzičke virtuoznosti, i da je Animals možda njihov najbolji album. Elem, rekoh da mi je Gilmorov solo u C.Numb (i ne samo tu) nešto najbolje što sam čuo, jeste da je Voters odličan basista (zajedno sa Kris Skvajerom iz Yes-a, a na bazi Mekartnijevog rada 🙂 preteča je joydivisio-neworder tretmana basa u pesmama, odličan je i Rajt ali…ali..možda pod virtuoznošću podrazumevamo drugačije stvari. Takođe, nikako ne mogu posmatrati Animals kao njihov najbolji album. Čak daleko od toga. Ima tu odlične svirke….ali sama činjenica da je Voters preuzeo stvari previše u svoje ruke (Gilmor je potpisao muziku za Dogs) uključivši koncept, dizajn omota, ideju za korišćenje lutke svinje, tekstove itd…itd..i da je to vodilo preko Zida (gde su najbolje pesme one koje je uradio Gilmor + Hey You i Another brick) do maltene prvog Votersovog solo albuma Final Cut, odudara mi od onoga kako sam doživljavao Floyde. Možda je draž Dark side of the moon-a pored toga što smo do sada ispisali, činjenica da ga uradili svih njih četvorica….A da li je najbolji njihov album…ne znam…danas mislim da je to Meddle sa sve “You’ll never walk alone”

Moca
Moca
14 years ago

Dobro, da stavimo virtuoznost na stranu. Ne znam za tebe, ja sam totalni laik, osim vazdušne gitare nisam nikad ništa svirao. Međutim, oko najboljeg albuma, nemam nikakvih dvojbi. Wish You Were Here i Animals su mi mnogo bliži kao ideje, kao boje koje vidim dok ih slušam. Nekako mi ta gitara nije bila na Dark Side toliko dobra, toliko sugestivna, toliko me pogađala tačno u…gde treba. Pošto sam takav tip da muziku najlakše percipiram preko zvuka gitare, ona mi je i najvažnija, a gitara je u nekim momentima ova dva kasnija albuma ono što ameri kažu “beyond comprehension”. Jebemu, skoro da smem da se zakunem da je Gilmour najbolji gitaroš koji je ikad svirao. I mislim da je taj njegov zvuk samo spolja hladan, kao Odiseja na primer. Ima nešto u tom zvuku što mi ne da mira. Ne znam kako da objasnim, osim da pustim prvi solić iz Shine On You Crazy Diamond, dvodelni solo iz Dogs i uvod iz Pigs i onaj razigrani kraj u Sheep. Ne znam da li se “to” zove “apstraktna komunikacija”? U svakom slučaju, vrlo tečno komuniciram sa “tim”.
Na kraju i da priznam da sam post-Animals period slušao znatno manje, nije mi legao, počevši sa Wall-om, već mi je to bio neki “treći” Pink Floyd…koji mi se nije svideo.

Boban Savković
Admin
14 years ago

Ja sam Moco još veći laik…uspelo mi je jednom da “skinem” gitarski početak na “Wish you were here” :). I ja takođe, dugo vremena sam mogao da se zakunem da je Gilmour najbolji gitarista. Ali, biće da ima nekolicina njih boljih. Hendriks, Klepton, Houv…da ne nabrajam…mada, koliko se sećam taj solo u C.Numb je izabran za najbolji solo u studijskim pesmama i za četvrti solo uživo ikada (ili obratno). Dok gledam DVD iz Earl’s courta iz 1994, sa svim onim čudesima na sceni, spreman sam da tvrdim da je bolje od toga nemoguće.

Taj period, taj osećaj nekog “trećeg” Pink Floyda ja imam sa “Animalsima”…(a ne zaboravljam onaj fenomenalni, središnji, instrumentalni segment u Pigs koji se završava onim neljudskim krikom od niotkuda “Rebel”). Pravi Pink Floyd meni je ta, uslovno govoreći, triologija “Meddle”, “Dark side…” i “Wish you were here”

Mira
Mira
11 years ago

“Kako je počelo…… Da vidimo, to je jedna od prvih ploča koju sam čuo i kupio”
Nisam mogla da odolim i da se ne nasmejem 🙂
Moje prve dve ploče su bile 461 Ocean Bulevard – Eric Clapton a zatim Dark side of the Moon – Pink Floyd ali za mene su Wish you were here i naravno Shine on you crazy diamond stvari koje mogu da slušam uvek i uvek iznova….
Svi ti albumi su neka divna sećanja na klince, kakvi smo bili i sada da ne pominjem ogroman broj veoma dobrih albuma koje pamtimo i podjednako volimo na svako novo slušanje….

Boban Savković
Admin
11 years ago
Odgovor korisniku  Mira

🙂 Drago mi je, Miro

Pera
Pera
11 years ago

Pošto se ovde ljubitelji Pink Flojda izjašnjavaju o svojim naklonostima, poželeh i ja.

Tekst je dobar, sviđa mi se i ne bih mnogo prigovarao. Za pohvalu je analiza samog albuma “The dark side of the Moon”, naročito ako se uzme u obzir da ju je pisao obožavalac i grupe i albuma.

Meni lično cela karijera Pink Flojda deluje kao priprema za “The Wall”. Da, i ja iz te pripremne karijere najviše volim “Meddle” (neću da tvrdim da je najbolji, meni jeste, ali mi je najbolji zato što mi je najdraži). Da, naravno, u vrh njihovog rada spadaju još i “Wish you were here” i ovde obrađeni “The dark side of the Moon”. Da, nikada nisam stvarno preslušavao “Atom heart mother” i posebno ne “Ummaguma”. I, za razliku od autora, ne, Pink Flojd bez Ričarda Votersa nije Pink Flojd, nego zanatlijsko udruženje.

I, to nije pomenuto u tekstu, ali pomenuću ja – osim “The Wall” zaista najviše sam voleo kompilaciju singlova “Relics”. Sid je stvarno bio nešto drugo (a ipak, album “The piper at the gates of dawn” nikada nisam mogao da slušam).

Boban Savković
Admin
11 years ago

Da, Pero, prva ploča (delimično i druga) su nešto sasvim drugo od Floyda koje znamo. Ummagumma i Atom heart mother su priprema za, meni najbolji deo karijere Floyda: Medle, Dark Side i Wish you were here. Već na Animalsu (izvanredno odsviranoj ploči) počinje dominantan uticaj R. Watersa koji je rezultirao na The Wall-u (najbolju pesmu je tu napisao Gilmoure) i nekako tu ploču smatram prethodnicom The Final Cut-a gde su Pink Floyd potpisani samo kao prateći bend. Nije sporno da bez Watersa PF nije Pink Floyd…ali barem su odsvirali jednu od najboljih turneja 1994. godine i onih četiri pesama na Live 8, 2005. godine, u originalnoj postavi) su jedan od najuzbudljivijih trenutaka rok muzike i njihov stvaran kraj.

Lucem Ferre
Lucem Ferre
7 years ago

The piper at the gates of dawn лако може да вам буде један од омиљених албума ако бисте стварно схватили какав је био Сид Барет. Неслућена узбуђења која носи живот, са страховима и надањима… песме су као бајке. Иначе, три најбоља су Meddle, Animals,The Dark Side of the Moon.

Vanja
Vanja
4 years ago

@Lucem Ferre Tako je! Cyd im je napravio “putokaz”, da ga tako nazovem. To sam naravno mnogo kasnije shvatio jer u početku nijesam volio (shvatio) zvuk niti textove “Pipera”. No, smatram da se ne može reći ni da su se “oslobodili” Cyda, tu je, na Echoes, On the Run, Brain Damage, na snimanju Shine On You Crazy Diamond se čak pojavio u studiju… Sve ono što su ga gledali kako radi dok je bio zdrav, sjajno su implementirali u, moguće je, nešto različitije, ali ipak ga ima. Najbolje pitati (sada već nemoguće, umro je) i slušati početak Bowieve karijere, tu se najbolje vidi ko mu je bio uzor.

Za mene, najbolji album: “Dark Side…” zbog koncepta, produkcije, nevjerovatnih tekstova i dobrih gitara jer vidi se na poslednjoj turneji kada je išao “Dark…” uživo koliko su te gitare bile dobre. SLUŠATI ga u kvadrofoniji, glasno, ili u ovim novim 5.1 i sl. Najbolja pjesma: Shine On You Crazy Diamond”, naravno za Cyda, sva četvorica uobličili su svoj ukus i stvaralaštvo u svoj autorski pečat i napravili “Betovena/Mocarta” za prošli vijek. Najgori album: (“Final Cut” mi je dno i Watersov solo album, pa ga i neću spominjati) The Wall. Zašto? Zbog već tada Watersove “solo” opcije, iako je on tvrdio drugačije. Najbolje pjesme na albumu su ipak potpisane uz Gilmorea i Wrighta, njih četiri kod mene na ploči: Hey You, “Brick”, Comfortably Numb i Run Like Hell. Ostalo, pojedinačno, prosječna antiratna priča, da nije bilo Gilmorea sa ciglom, koja im je i iznijela taj album da se čuje, a “Brick” je po meni i NAJBOLJA singl ploča svih vremena. Da me ne shvatite pogrešno, koncept “Walla” je sjajan, slušao sam ga bezbroj puta ali za album se čulo samo zbog “da nemaš na kasetu đe onu pjesmu što pjevaju đeca na kraj, znaš… ima strašna gitara”!

Vesna
Vesna
3 years ago

Tekst mi je stavio takav osmeh na lice! Bas tako kao da je pao grom iz vedra neba. Hvala! //Inače, i meni je Meddle omiljeni album 🙂

Gari
Gari
2 years ago

Vrlo tinejgerski text, ispod nivoa Pulse-a.