Davitelj protiv davitelja (1984)

Davitelj protiv davitelja (1984)

davitelj 1

DAVITELJ PROTIV DAVITELJA:
KOMEDIJA STRAVE I UŽASA

odlomak iz knjige U brdima, horori: srpski film strave, Niški Kulturni Centar (edicija \’Eldorado\’), Niš, 2007.

ZAPLET: Beograd osamdesetih godina dvadesetog veka napokon dokazuje da je metropola istog ranga sa bilo kojom svetskom tako što dobija svog prvog serijskog ubicu, tačnije: davitelja. Rečeni adut je, u stvari, Pera Mitić – trapavi prodavac karanfila. On ima 48 godina, 120 kila, neoženjen je i edipovski vezan za svoju prastaru majku. \’Mama\’ ga često fizički kažnjava: svaki put kad ne uspe da proda svoje cveće, Pera mora da kleči na ljuskama oraha, istrpi šibanje dlanova a ponekad bude zatvoren i u cisternu za vodu u podrumu.

Zbog toga on svoje frustracije okreće ka devojkama koje odbijaju karanfile, sa motom \’\’Ko ne voli karanfile ne treba ni da živi\’\’… Na njegovom tragu je fanatični, ali ne naročito sposobni inspektor Ognjen Strahinjić; njegov prvi pokušaj mamljenja davitelja, sa agentom preobučenim u ženu, završava tragično. Stvari komplikuje neurotična rok zvezda, Spiridon Kopicl, čija fascinacija ubicom postaje više nego opasna, i ogleda se ne samo u hit-pesmi posvećenoj davitelju nego i u nekoj vrsti telepatskog kontakta sa njim. Pera čak \’nehotice\’ zadavi mamu u pokušaju da je ućutka kako bi na TV čuo svoju omiljenu pesmu…

Dok Pera davi sve što mu padne šaka, samo ako je žensko, nosi pantalone i ne voli karanfile, Spiridon je posebno usredsređen na Sofiju, voditeljicu popularne muzičke emisije na radiju. Beograd je ipak mali za dvojicu davitelja, i njihovi putevi se neminovno ukrštaju. U pokušaju da zadavi Sofiju, Spiridonu se na putu nađe sam Pera; Sofija uspeva da Peri u samoodbrani odgrize uvo, Spiridon za to vreme viče upomoć, i na kraju još dobije titulu spasitelja. On se venčava sa Sofijom, ali u prvoj bračnoj noći podleže svojoj opsesiji i davi je. To posmatra Pera, preobučen u odeću mrtve majke. Pera traži nazad svoje uvo. Spiridon beži u napuštenu i ruševnu zgradu gde mu, nakon malo gušanja, uspeva da davitelju namakne omču i obesi ga. Sve se okončava tako što je njegov zločin pripisan Peri, a obudoveli Špira venčava svoju zgodnu maćehu i komponuje simfoniju inspirisanu zločinima.

davitelj

KRITIKA:

DAVITELJ PROTIV DAVITELJA je \’komedija strave i užasa\’ (kako mu podnaslov kaže) – prvi film te vrste kod nas, a na neki način i jedini (jevtina travestija VAMPIRI SU MEĐU NAMA Zorana Čalića iz 1989. ne zaslužuje ni pomena a kamoli pomnije analize).

Četvrti bioskopski film u opusu Slobodana Šijana u vreme kada se pojavio nije postigao uspeh ni približan prvencima ovog autora, filmovima KO TO TAMO PEVA (1980) i MARATONCI TRČE POČASNI KRUG (1982), mada je vremenom stekao kultni status i otrgao se opskurnosti njegovog trećeg filma, KAKO SAM SISTEMATSKI UNIŠTEN OD IDIOTA (1983). U svoja prva dva dugometražna filma Šijan je znalački i nemilosrdno secirao ruralnu i malograđansku srž srpskog bića, a inovativno korišćenje crnog humora (u okviru kinematografije do tada slabo sklone mračnom smehu) bilo je izbalansirano sa prepoznatljivim likovima i situacijama tako da je i najprosečniji filmski konzument mogao da na takav humor odreaguje. Situacija je donekle drugačija u slučaju DAVITELJA: njegov urbani aspekt korespondirao je sa manjim delom tadašnje srpske publike, a gledanosti nikako nisu potpomogle brojne filmofilske konotacije i aluzije, te za ovu sredinu previše \’pomeren\’ nivo stilizacije i žanrovske persiflaže.

U filmovima KO TO TAMO PEVA i MARATONCI… Šijan je već ispoljio sklonost ka tekovinama američkog žanrovskog filma (slepstik komedija, vestern, road movie, gangsterski film, itsl.). Fabula MARATONACA tiče se porodice proizvođača, odnosno preprodavaca sopstvene pogrebne opreme, sačinjenoj od više generacija muških članova (\’Kako koja žena donese na svet muško dete, ona svene kao cvet…\’). Makabrični humor dominira filmom (\’Ukusan ovaj Pantelija!\’) a u nekoliko navrata prilazi horor burlesci, na tragu onih sa Abotom i Kostelom iz četrdesetih godina. To je najočiglednije u sceni ponoćnog iskopavanja sanduka koje sa lokalnog groblja za Topaloviće izvodi sitni kriminalac, Bili Piton, sa svojim pajtašima. Da bi preplašili Topaloviće koji tu dolaze nekim svojim mračnim poslom, Bilijevi momci se pokrivaju belim čaršavima i izigravaju duhove. U svojoj prevari uspevaju i Topalovići beže glavom bez obzira. Međutim, tada Šijan uvodi dodatni preokret: razdragani kriminalci, još uvek zacenjeni od smeha, na groblju susreću bledog čikicu u svečanom odelu, sa tragovima ilovače na sebi. Po svemu sudeći, to je \’vlasnik\’ praznog sanduka koji je upravo iskopan. Na njegovo \’Dobro veće\’ Bili Piton i njegova banda se smesta razbeže kud koji. Ova kratka intruzija natprirodnog (jer nema dvoumljenja, sve ukazuje na to da je dekica neupokojeni stanovnik svežeg groba) donekle narušava tkivo filma, ali makar služi za jedan od efektnijih gegova u celini koja im je ionako podređena.

Horora, naravno, ima mnogo više u DAVITELJU PROTIV DAVITELJA. Deo zasluge za to verovatno pripada koscenaristi, Nebojši Pajkiću, filmskom kritičaru i, kasnije, profesoru na FDU, inače velikom ljubitelju i poznavaocu američkog žanrovskog filma. DAVITELJ se oslanja na parafraziranje likova i situacija \’psycho-slasher\’ pod-žanra horora, kojeg je inaugurisao Hičkokov PSIHO (Psycho, 1960), a razradili ga italijani (Mario Bava, Dario Arđento, i brojni drugi) pre no što ga je \’reinterpretirao\’ Brajan de Palma. Izvesna paralela može se povući sa italijanskim \’giallo\’ filmovima (pre svega po stilizovanom koloritu bliskom radovima Marija Bave), kao i sa američkim trilerima poput BOSTONSKOG DAVITELJA (The Boston Strangler, 1968), gde su horor motivi spojeni sa elementima krimi filma, sa naglaskom na policijskoj istrazi. Prototip i jednih i drugih su brojne filmske varijacije na temu priče o Džeku Trboseku, a film počinje citatom Karla Pancrama, poznatog masovnog ubice, koji je izjavio: \’Voleo bih da ceo svet ima samo jedan vrat, sa mojim rukama oko njega.\’ Pajkić je u intervjuima odbijao one koji su DAVITELJA nazivali parodijom, preferirajući izraz \’\’žanrovska travestija\’\’ i tvrdeći da se strašno trudio da film ne bude parodija.

Mi se nismo trudili da bilo šta parodiramo. Mi smo jednostavno želili da iz sebe izbacimo što više svog filmofilskog iskustva bez ikakvog konkretizovanja, kao, mi ćemo sada da uzmemo sekvencu iz ovog ili onog filma, mi smo jednostavno pustili da nam mozgovi rade po materijalu kojim su napunjeni. U mom životnom iskustvu puno je značajniji aspekat iskustva koje sam dobio iz sadržaja filmova od onog što sam dobio gledajući oko sebe. Prema tome, mi smo se referisali na životno iskustvo koje je filmsko.

U očima kritičara kakav je Severin Franić upravo je ovo pozivanje na filmofilsko iskustvo bilo ključni nedostatak: on je DAVITELJA nazvao \’filmom iskustva\’, nasuprot, po njemu, superiornijem pristupu \’filma inspiracije\’ oličenom u KO TO TAMO PEVA. Njegova lepo-zvučeća distinkcija u praksi, međutim, nije tako oštra budući da je i KO TO TAMO PEVA zasnovan na inspiraciji filmskim iskustvom mnogo više nego li nekakvom društveno-svesnom, idejno angažovanom inspiracijom koju Franić, izgleda, ima na umu. On ne poriče Šijanovu formalnu kompetenciju, ali zamera odsustvo supstance iza nje:

Hladnokrvan u egzekuciji, profesionalac par excellence, više nego dobar znalac filmske tradicije, zatomivši u sebi sve nijanse sopstvene filmofilske i sinematičke senzibilnosti […] distanciravši se konačno od nje, Šijan se ovoga trenutka nalazi doista na granici preko koje preći, ne znači drugo do sjeći granu na kojoj sedi.

Bilo kako bilo, inspiracija za edipovski lik Pere Mitića, prodavca karanfila, nesumnjivo potiče od klasičnog psiho-ubice, Normana Bejtsa: on je stidljiv, seksualno inhibiran, neoženjen, infantilno fiksiran na majku, opsednut krem-pitama. Taško Načić je besprekoran u ovoj ulozi tako da je nemoguće zamisliti bilo koga drugog kao prvog srpskog (filmskog) davitelja. Sličan kvalitet ispoljava i Rahela Ferari kao njegova stroga, religiozna majka. Obitavalište ove krnje porodice (otac je nepoznat; moguća aluzija na sličnu situaciju u romanu i filmu KERI, 1976) ultimativno je oličenje gotik atmosfere na tragu italijanskih horora iz šezdesetih, ostvareno i ovoga puta majstorskim dizajnom scenografa Veljka Despotovića, i snimljeno u monohromatskom, zelenkastom tonu kakvim se u filmovima Marija Bave i Rikarda Frede potenciraju nekrofilni ambijenti.

Nesposobni inspektor Strahinjić (Nikola Simić), takođe je usamljeni lik; društvo mu pravi samo mačor Žorž. Sa svojim svetlim mantilom, tankim brčićima i unezverenim pogledom on kao da je sabrat inspektora Kluzoa iz serijala Blejka Edvardsa o Pink Panteru (s tim što ovde on, a ne njegov šef, dospeva u obloženu sobu ludnice da bi svoje frustracije istresao na gumenoj lutki). S druge strane, roker Spiridon Kopicl (Srđan Šaper) i pojavom i neurotičnim karakterom neodoljivo podseća na personu koju je Vudi Alen igrao u svojim ranijim, burlesknim filmovima. Sonja Savić kao radio-voditeljka ima najmanje profilisan lik, tanko napisan i oživljen jedino Sonjinim idiosinkratičnim manirizmom. Ostali likovi svedeni su na skice i karikature, i slabo se ističu, izuzev Radmile Savićević u ulozi srebroljubivog (i kratkovidog) svedoka zločina. Nedostatak jakih sporednih likova kakvi su krasili prva dva Šijanova filma oseća se i može biti jedan od razloga za slabije dejstvo DAVITELJA. Film, u velikoj meri, na svojim plećima nosi Taško Načić. S tim u vezi je možda i manji broj upečatljivih gegova i osećaj da je koncept pružao prostora i za više od ponuđenog.

Zaplet je začinjen mračno-ciničnim pristupom morbidne groteske karakterističnim, recimo, za kultne stripove o Alanu Fordu, čiji je uticaj vidljiv i u pojedinim likovima i epizodama (debela susetka kao svedok koji kao davitelja \’prepoznaje\’ policajca u civilu). Opšte je mesto da je komedija možda i najteži žanr, i da joj jedino horor prilazi blizu po kompleksnosti problematike koju treba savladati za uspešno ogledanje u žanru. I jedan i drugi zavise od suptilnosti autora i sposobnosti upravljanja gledaočevim emocijama. Robert Bloh (američki pisac trilera i horora, najpoznatiji po romanu Psiho) imao je običaj da kaže kako su horor i humor dve strane istog novčića; na to bi se moglo reći da se veština pravljenja dobre \’komedije strave i užasa\’ može porediti sa umećem da se novčić baci tako da ostane da stoji uspravno kako bi mu obe strane bile vidljive. U slučaju DAVITELJA Šijan se snalazi prilično dobro, i po tome čak i u svetskim okvirima sličnih filmova odskače od proseka.

Scene ubistava rešene su sa dobro odmerenim spojem strave i humora, tako da nasilje nije naturalističko i odbojno, već je čvrsto smešteno u stilizovani kontekst groteske, što je dobitna kombinacija koju će mnogo kasnije svojim zaštitnim znakom učiniti španac Aleks de la Iglesija (DAN ZVERI, GREŠNA ZAJEDNICA, PERDITA DURANGO…). Perino prvo ubistvo odrađeno je kao po udžbeniku (filmske) psihopatologije: pošto hipi devojka grubo odbije njegove karanfile, čak i kao poklon, Pera je zgrožen: \’I vi ste mi neka deca cveća!\’ On je prati u tramvaju i upadljivo stoji pod prozorom njene zgrade. Kada ga ova spazi, u naletu hrabrosti istrči napolje kako bi mu pokazala da ga se ne boji i oterala ga. Ona ne zna da Pera upravo proživljava hipnagogičku viziju kazni koje će od majke morati da istrpi zbog neprodatog cveća, i on joj u magnovenju, polusvestan, steže šake oko vrata.

Posebno se ističe njegovo naredno ubistvo: dešava se pod tušem i jedan je od zabavnijih omaža Hičkokovom PSIHU i njegovoj najcitiranijoj sceni. Pera strpljivo stoji u kadi, zaklonjen zastorom, i čeka žrtvu, opersku pevačicu koja je upravo bacila njegov buket karanfila kao \’smrdljiv\’. Njega ne ometa ni mlaz vode što mu kvasi lice i izobličava ionako markantne crte (prominentne u promo materijalu, odnosno na posterima i video-omotima). Dok je davi, umesto vriska čuje se njeno visoko \’C\’, a da omaž Hičkoku bude potpun, ubistvo pod tušem praćeno je identičnim oštrim potezima violine kao u nezaboravnom skoru Bernarda Hermana. Istina, ovaj skor je originalno ilustrovao scenu višestrukog zabadanja noža, pa u kontekstu drugačijeg metoda (davljenje) on više nema ulogu upotpunjavanja scene njenim ilustrovanjem, već deluje pre svega na konotativnom planu, kao svestan omaž autoru koji je serijske ubice na velika vrata uveo u svetski film.

Za razliku od ruralnog (KO TO TAMO PEVA) i palanačkog (MARATONCI…) ambijenta Srbije pre II svetskog rata, DAVITELJ je čvrsto smešten u velegrad tadašnjice. Kroz film defiluje dobar deo tadašnjeg urbanog, \’alternativnog\’ Beograda (Srđan Šaper, Koja, Sonja Savić, Nebojša Pajkić,…) što doprinosi DAVITELJEVOM mladalačkom duhu prkosa i parodije onoga što je u Srbiji, ipak, mejnstrim (u filmu se, npr, pojavljuju i Biljana Jeftić kao pevaljka u kafani i Vojkan Milenković kao TV novinar, tako da su i kič-folk i folk-TV pokriveni). Ovo je film nastao samo par godina nakon Titove smrti, i nalazi se na tački u vremenu kada se duh mladih generacija definitivno od socijalističkih ideala okreće modernoj, mladalačkoj zapadnjačkoj kulturi (rokenrol, strip, žanrovski film…). To je doba najvitalnijih dešavanja u domaćoj alternativnoj kulturi, umnogome centriranih oko beogradskog SKC-a, i DAVITELJ je učesnik i svedok tog vremena.

Ipak, film ima i neke probleme, od kojih je glavni upravo žanrovska smeša koja na momente deluje neujednačeno (niti je horor dovoljno strašan niti je humor dovoljno smešan). Čak tri narativne linije (\’podvizi\’ davitelja, inspektorova istraga, narastajuća opsesija rok-pevača) dramaturški komplikuju žanrovski i stilski već dovoljno heterogen film (na istom mestu: Hičkok, Bava, Blejk Edvards, Vudi Alen, Alan Ford, srpski rok, srpski folk…), a naglašena artificijelnost svega, kroz glas naratora na početku i kraju, te kroz natpise na međutitlovima pojačavaju gledaočevu distancu od zbivanja unutar zapleta. Potonja stilizacija je naročita kriva za (samo)svesno stvaranje odmaka od filma koji se sve vreme predstavlja kao fikcija, kao artefakt –što je još gore, kao otvoreno posredovani artefakt – sa konstantnim ironiziranjem situacija kroz upotrebu bombastične muzike i sa nepotrebnim autorskim komentarima u titlovima, kao npr: \’O, zar je Beograd morao postati poprište najmorbidnije, a u isto vreme i najneverovatnije priče o zločinu osamdesetih?\’

Na to bismo mogli uskliknuti: O, zar je horor žanr morao postati povod za toliko distance i izvinjavanja, zar se samo uz toliko napadne ironije i travestije mogao prihvatiti?

Čini se da scenario ne izvlači iz datih situacija onoliko i onakvog humora kakav bi se očekivao od tvorca dve možda i najbolje srpske komedije svih vremena. Ipak, za pohvalu je Šijanova hrabrost da se uopšte posveti persiflaži jednog žanra koji u ovim krajevima nikada nije bio naročito ni prisutan niti popularan, kao i njegovo opredeljenje da akcenat stavi na grotesku i krajnje \’pomereni\’ crni humor, inovativan za to vreme, barem u ovim krajevima. Umesto da ide na sigurno, i reprizira uspešnu formulu primenjenu u KO TO TAMO PEVA i u MARATONCIMA, on se u DAVITELJU obraća jednom užem krugu filmofilskih posvećenika i pravi delo čiji je duh potpuno stran starijim generacijama, dakle jedan mladalački, urbani, kultni film čiji brojni kvaliteti nadvladavaju postojeće probleme i čine ga još uvek znanim i voljenim među onima kojima je i namenjen.

Što se tiče njegove recepcije kod nas, DAVITELJ je pretežno podelio kritičare ali nije iznenadio autore kada je od etabliranih kritičara pretežno dobio negativne recenzije. Sasvim idiosinkratično za tadašnju domaću kritiku, čak i oni koji su mu bili naklonjeni behu lišeni adekvatnog kritičarskog aparata, iskustva ili referentnog sistema u odnosu na koji bi ga tumačili, što je dovodilo do komičnih i apsurdnih situacija, sličnih već navođenoj paraleli između VARIOLE VERE i STANARA Polanskog. Polanski je, uz Hičkoka, verovatno bio jedini autor čije su horor filmove naši tadašnji kritičari znali, što proističe i iz sledećih Pajkićevih reči:

Strašno je zabavno to što su nama u nabrajanju citata spominjali najneverovatnije reditelje. Recimo, dva beogradska novinara, Mirjana Bobić u Intervjuu i Milomir Marić u Dugi su neprestano insistirali na našem navodnom citiranju Polanskog. Polanski je reditelj kojeg Šijan djelomično i voli, ja jedva da ga respektujem. On je poslednji reditelj kojim bih se ja pozabavio u životu.

Sasvim logično, DAVITELJ je bolje komunicirao sa inostranim gledaocem. Kao finalnu potvrdu toga ne mogu a da ne navedem jednu anegdotu: 2004. sam se obreo na Filmskom festivalu u San Francisku, i tu sasvim slučajno upoznao jednog lokalnog poetu. Čuvši da sam iz Srbije i da se zanimam za horor, on me je smesta pitao da li znam za film DAVITELJ PROTIV DAVITELJA. Bio sam višestruko iznenađen: ne samo što je čovek, očigledno, znao za jedan u svetskim razmerama relativno opskuran srpski film, već je i njegov naslov izgovorio na srpskom, a ne engleskom (ne Strangler Versus Strangler nego baš DAVITELJ…). Dok sam još uvek pokušavao da dođem sebi od šoka, on je našoj zajedničkoj prijateljici, amerikanki, počeo da od reči do reči (istina, na engleskom) ponavlja uvodne reči naratora, o tome kako metropolu ne čine ni saobraćaj, ni metro, ni broj stanovnika, već – masovni zločinci kao što je davitelj. Ispostavilo se da je naša \’komedija strave i užasa\’ prikazana na tom istom festivalu u San Francisku sredinom osamdesetih, i da se urezala u pamćenje čoveka koji nema nikakve veze ni sa srpskom zajednicom ni sa horor žanrom. On ga je upamtio prosto – kao dobar, duhovit i upečatljiv film iz jedne malo poznate zemlje.

Na žalost, njegovi kvalitet i dan-danas ostaju ograničeni na dostupnost samo srpskim fanovima: jedino postojeće DVD izdanje urađeno je sa ne-remasterovanog, iskrzanog bioskopskog snimka koji je sa VHS trake samo prebačen u DVD format, bez engleskih titlova. Ovakva nebriga za sopstveno blago, na žalost nije ograničena samo na ovaj naslov, već na ogromnu većinu domaćih filmova koje je, prosto, nemoguće naći sa engleskim titlovima i tako ih ponuditi potencijalnim gledaocima, ili barem kritičarima i proučavaocima sa strane…

Režija: Slobodan Šijan
Produkcija: CFS Košutnjak, Jadran film, 1984
Trajanje: 91\’ (kolor)
Scenario: S. Šijan i Nebojša Pajkić
Direktor fotografije: Milorad Glušica
Muzika: Srđan Šaper, Vuk Kulenović
Efekti maske: Halid Redžebašić
Scenografija: Veljko Despotović
Uloge:
Taško Načić – Pera Mitić
Nikola Simić – Inspektor Ognjen Strahinjić
Srđan Šaper – Spiridon Kopicl
Sonja Savić – Sofija Mačkić
Rahela Ferari – Perina majka
Radmila Savićević – Mica Mojsilović, svedok
María Baxa – Natalija
Pavle Minčić – Dr Dobrica Kopicl
Žika Milenković – Inspektor Gane
Jelisaveta Sablić – Dobrila, poslastičarka

za P.U.L.S.E / Dejan Ognjanović

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
PeXoN
PeXoN
14 years ago

Odlicna kritika. Jedina zamerka na koriscenju reci kao sto su:persiflaza, hipnagogicka vizija, artificijelnost… Ocigledno je Dejan ovu kritiku pisao za druge kriticare, a ne za obicne citaoce.