Ulogujte se / Kreirajte profil

Đavo kod Dantea i Miltona

Koliko je velik Dante Alighieri govori posebna grana kritičkog ocjenjivanja njegovih djela – dantologija. S druge strane, John Milton je svojim izvrsnim radom i prije Izgubljenog raja stekao štovatelje, tzv. Miltoniste koji su veličali piščev „uzvišeni stil“.[1] Iza njihove ingenioznosti stoji ne tako sjajna prošlost, koja je vidno prepoznatljiva u epovima.

Oba autora živjela su u vremenima velikih ekonomskih i političkih promjena, koje su svakako utjecale na društvo i duh. Njihovo stvaralaštvo je povezano sa njihovim ličnostima i trenucima kada su djela nastajala.[2] Politička previranja Gvelfa i Gibelina u tadašnjoj Italiji, engleske revolucije i svrgavanje kralja u XVII samo su neki od bitnijih događaja matičnih država Dantea Alighierija i Johna Miltona. Bez pritiska općih i ličnih događaja koji su zadesili Miltona, Izgubljeni raj ne bi bio onakav kakvog ga danas poznajemo. Duhovno čistilište i bogatstvo doživljaja koje je pisac prošao, od građanskog rata, pisanih političkih polemika, nesretnog braka sa prvom suprugom te smrt Katherine Woodcock, do gubitka vida, utjecali su na stvaranje ovog renesansnog pisca.[3] Tu uviđamo gorke sličnosti sa talijanskim velikanom: učestovanje u političkom životu omiljene mu Firence koja ga potom progoni, smrt voljene Beatrice Portinari, izgnanstvo djece i život osuđen na lutanje.[4] No, bez ovakvih sudbina, pisci sigurno ne bi spoznali život i ljudsku narav, te tu istinu koju su spoznali ne bi iskoristili kao materijal u umjetničkom stvaranju. Kao najvišu tačku u razvitku i u stvaralaštvu ova dva pisca izdvajaju se, jasno, srednjovjekovni ep Božanstvena komedija i renesansni, obimni ep Izgubljeni raj.

Illustration for “Paradise Lost” by Terrance Lindall

Vjerovanje u đavola ne mora se uvijek izjednačavati sa pukim iskorištavanjem materijala u umjetničke svrhe. To će reći da umjetnost koja je stvorila, ili bolje rečeno, iskoristila metafizičku figuru direktno ne potvrđuje njeno postojanje, niti ga isključuje. Ona samo koristi i oblikuje taj materijal, čije tumačenje dalje ovisi od čitaoca do čitaoca. Tako će pojedinci čitajući Komediju uživati u prikazima Pakla, Raja i Čistilišta iako ne vjeruju u Boga a samim tim ni u život poslije ovog, dok će drugi u Miltonovom epu još jednom upoznati veličinu Boga i njegovih djela.

Sam lik đavola pojavljuje se u svetoj Bibliji. Prikazan kao božiji odmetnik, on egzistira uz samog čovjeka i odvraća ga od Boga i čvrste vjere. Đavo je ekvivalent zla, a fasciniranost zlom u književnosti prikazivala se na mnoge načine i kod mnogih autora. Goetheov Faust, Bulgakovljev Majstor i Margarita, Hugov La fin de Satan, samo su neka od poznatijih književnih djela koja direktno pišu o đavolu. Odakle tolika inspiracija za pisanje o ovome? Možemo ju pripisati vječitom odnosu dobra i zla, Boga i njegove krajnje suprotnosti – đavola. Ako pogledamo dublje u biografije pisaca koji su pisali na ovu temu, vidjet ćemo zajedničke tačke u prošlosti – većina ih je imala problema sa državnim institucijama i stanje u državi su kritikovali preko svojih likova. U našem slučaju, Dante i Milton su u svojim životima iskusili nepravde u matičnim državama, a to je već obrazloženo u pasusu iznad.

Onomastika đavolja

Za početak, krenimo od najmanje ćelije ovih epova, a to je sam naziv za lika đavola. Dante koristi ime Lucifer za svog, dok ga Milton imenuje Sotonom. U samom Starom zavjetu (Knjiga proroka Isaije, 14:12), susrećemo se sa onim nazivom koji je najbliži imenu Lucifer:

Kako pade s neba, zvijezdo Danice, kćeri Zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode?

Latinske riječi lux i ferre[5] označavaju svjetlonošu, tj. Lucifera, božijeg anđela u raju. U Novom zavjetu, s druge strane, insistira se na imenu Sotona, kao u pričama o Jobu, Judi i iskušenjima Isusa Krista. Svaka od ovih novozavjetnih priča nosi u sebi zlu ćud Sotone i njegovih djela. On više nije božiji pali anđeo, već prokleti odmetnik. U njemu nema ništa dobro; ništa povezano s onim rajskim i anđeoskim – tome je on dijametralna suprotnost. Dakle, Sotona je ime koje đavo dobija nakon pada iz raja.

Ukoliko povežemo ovu analizu upotrebe imena đavola sa onim što su uradili Dante i Milton, možda možemo zaključiti da Dante nije naivno koristio naziv Lucifer – posljednji krug u Paklu posvećen je izdajicama, a sam Lucifer jeste anđeo, izdajica Boga i svega božijeg. Milton sa svojim Sotonom kao da želi da počovječi samog đavola (što ćemo potvrditi u nastavku analize) pripisujući mu mnoge ljudske osobine. Sotona je kod njega razjaren, željan osvete, ratoboran; izašao je iz raja kao iz političke stranke. Jednostavno rečeno, radi se o drugačijim idejama đavola koje upisuju u epove John Milton i Dante Alighieri.

Danteov Lucifer i Miltonov Sotona

Oba djela počinju in medias res i sa invokacijom muze. Bez većeg uvoda, kako i dolikuje epovima, Dante nas vodi u Pakao poznatim stihom:

Na pola našeg životnog puta (…)[6]

S druge strane, Milton opisuje stanje nakon samog protjerivanja iz raja, gdje đavoli i sam Sotona razgovaraju. Sotona drži govor o nepravdi koju je Bog učinio kada mu je oduzeo slobodu. Milton svoj ep počinje:

O prvom ljudskom Neposluhu i Voću

Zabranjenog Stabla, čiji smrtni ukus

Donese Smrt na svet i sav naš jad,

Gubitkom Edena, dok veći Čovek

Ne iskupi nas, vrativši snova

Mesto blaženstva, pevaj Muzo Neba, (…) [7]

U prvom dijelu Božanstvene komedije, Paklu, Dante opisuje grešnike raspoređene u devet krugova sa unutarnjim pojasevima, rovovima i zonama. Tako se Lucifer nalazi u četvrtoj zoni devetog kruga, zvanoj Giudecca, ili Judina zona. Upravo naziv govori o jednom čovjeku koji je počinio veliki grijeh izdajstva. Tu je đavo ovjekovječen u posljednjem pjevanju, a čitaoci moraju proći s Danteom i Vergilijem onaj dugi put do devetog kruga Pakla kako bi doživjeli Luciferovu pojavu i energiju. Trideset i četvrto pjevanje govori o samom silasku kod Lucifera, a na početku piše: Vexilla regis prodeunt Inferni.[8] Ovaj stih je adaptacija himne križu, koja u originalu izgleda ovako: Vexilla regis prodeunt, fulget crucis mysterium, a Eros Sequi prevodi: Idu kraljeve zastave, sja misterij križa.[9] Kod Dantea idu zastave paklenog cara, a to se odnosi na ogromna Luciferova krila, koja lede prostor i prije nego što mu se junaci približe:

Car se tog bolnog carstva uvis diže

Od pola grudi, drugo led je krio,

Al’ stasom bijah ja gigantu bliže

 

No što bi gigant njeg’voj ruci bio;

Sad vidiš kolik’ sav bijaše, kada

Toliki bješe jedan njegov dio.

 

Bješe li lijep ko ružan što je sada,

Pa protiv tvorca diže vjeđe svoje,

Moro je postat uzrok svakog jada. [10]

Ovim snažnim opisom Lucifera, Dante pred nas čitaoce izlaže nekoliko važnih segmenata. Prvo, on ne odlučuje da odmah opiše Lucifera, već nas lagano sprema za sam „susret“, preko prvog stiha i zastava paklenog cara, do atmosfere u stihovima koji slijede, gdje vješto koristi motive tmine, magle i sjene sa ličnom emocijom straha. Onda nas upoznaje sa veličinom njegovog đavola, gorostasnom figurom koja je prije bila lijepa. Opis se nastavlja:

O, što se oči začudiše moje.

Tri lica na njem smotriv iz blizine!

Jedno je sprijeda, rumene je boje,

 

A od dva druga, što iznad sredine

Ramena svakog s obje strane glede,

Te navrh glave sva cjelinu čine. [11]

Upravo u ovim stihovima vidimo da Dante pjeva o anđelu Luciferu, onom koji je nekad služio Bogu prije pobune. Sada on ima tri ružna lica, a ova trisekcija Luciferove glave služi da ismijava sveto trojstvo. Svaka usta proždiru i kažnjavaju jednog izdajnika, pa možemo slobodno reći da u ovom slučaju izdajnik proždire izdajnike. Ovo govori o akcentuaciji kazne kod Dantea, koju je usavršio kroz trideset i četiri pjevanja Komedije. Nakon ovog dijela opisa Lucifera, Danteu njegov vodič kroz Pakao govori kako moraju krenuti dalje, što znači da su vidjeli sve što se dalo vidjeti: Lucifera kako mehanički vječno lomi svojim ustima tri čovjeka, tri izdajnika. U Danteovom Paklu, fokus je na grešnicima, njihovim djelima i životima. Đavoli se pojavljuju ponekad, kao oni koji muče ili prevoze grešnike i Dantea sa Vergilijem do odredišta.

Lucifer by Alessandro Vellutello

Kod Miltona, đavoli su ti o kojima se najviše pjeva. Za razliku od Danteovog Lucifera, koji je predstavljen kao krajnja tačka u Paklu, pasivno zlo koje ne govori i koje nema karaktera, Miltonov Sotona i njegovi podanici razgovaraju o egzilu iz Raja, prisjećajući se sretnih polja. U prvom pjevanju nailazimo na dugi opis onoga što su đavoli činili na Zemlji, kako su obmanjivali ljude, kojim sredstvima i šta su zauzvrat dobili od ljudi. Milton opetuje jaku metafizičku karakterizaciju đavola, koji je ovdje bez fiksnog tijela: on je čas muškarac, čas žena:

Jer duhovi kad izvole mogu i pol da poprime čak, il’ oba. [12]

Sotonin karakter i lik izrasli su ponajviše iz njegovih govora na samom početku, te sveopćoj aktivnosti. Milton slika Sotonu kao pravog antičkog heroja, koji okuplja vojsku i pokreće ju svojim oratorskim vještinama. On je vojskovođa: postrojava i broji svoje vojnike, vjerujući u ishod rata. Međutim, ono što privlači pažnju jesu sljedeći stihovi:

I sad ponosom srce

Njegovo se puni i jača mu snagom

Slavu: jer se od postanka čoveka

Ne vide takva sila, ko ta ovde (…) [13]

Sama glorifikacija đavolje vojske unižava svaku čovječiju. Još iz svetih knjiga poznat je osjećaj ljubomore koju đavo oduvijek ima prema najsavršenijem božijem stvorenju – čovjeku. I ovo Milton koristi kako bi Sotonu prikazao onako kako su o njemu čitali ljudi monoteističkih religija. Nije tu više riječ samo o ponosnom vojskovođi koji svoju vojsku vidi kao najbolju; riječ je o najljućem protivniku Boga i ljudi koji se sprema u boj protiv ruke koja ga je stvorila, i koja ga je na poslijetku i protjerala. Autor ide dalje u humanizaciji Sotone: u drugom pjevanju Sotona se pri izlasku iz Pakla susreće sa svojom kćerkom nazvanom Grijeh, s kojom ima sina koji se zove Smrt. I tu uviđamo ono što Danteov Lucifer nema: dublje ili bilo kakve odnose sa drugima, promjenu mjesta u kojem se nalazi.

Zlo je metafizički nužno i Milton ga takvog prikazuje. Kod njega nema moralnih skala na kojima se nalaze vrijednosti, nema one Danteove vertikale po kojoj se kreću likovi u Paklu, i na osnovu koje je izgrađen i sam Pakao. Ni Izgubljeni raj ni Božanstvena komedija ne uzimaju đavola kao glavnog junaka, već preko njega prikazuju put do Boga i čovjekovu grešnu sudbinu.[14] Tako lik Lucifera i Sotone postaje samo sredstvo kojim se aludira na nešto mnogo značajnije. Ako bismo smjestili ova dva epa u vremenske periode kojima oni primarno ne pripadaju, dakle, van XIV i XVII stoljeća, mogli bismo itekako zamisliti Sotonu kao glavnog junaka, o kojem se pjeva, koji se veliča i koji nema nikakav dublji smisao. Međutim, govoreći o srednjem vijeku i renesansi kao isključivim vremenskim odrednicama kroz koje djela treba tumačiti, ne smijemo dopustiti olako shvatanje likova.

The Inferno by Paul Gustave Dore

Danteov Lucifer je statičan, zaleđen i proždire izdajice Judu, Kasija i Bruta. Tu je on kao najveća suprotnost Bogu, sami kraj Pakla preko kojeg se izlazi u Čistilište. Ljudi su u Božanstvenoj komediji u prvom planu, a kod Miltona Sotona i njegovi pali anđeli vode glavnu riječ. Koliko je Božanstvena komedija puna ljudskih grijehova i koliko izdvaja čovjeka govori i Danteova organizacija prostora Pakla, koja funkcioniše i u svom vertikalnom i horizontalnom planu. Oba pisca jasno demarkiraju ljude i đavole, ali izdvajaju onog koji je prije bio anđeo i o njemu sa posebnim žarom pjevaju.

Važno je napomenuti kako lik đavola u bilo kojem od spomenutih književnih djela nije izraz piščeve idiosinkrazije ili tobožnjeg veličanja đavola. Nije riječ ni o klasičnoj demonologiji niti o desakralizaciji, već o posebnom korištenju i oblikovanju materijala iz stvarnosti. To nije ona stvarnost koja samu sebe ironizira; to je stvarnost najveće ljudske utjehe – religije. Nju poznaje i onaj koji nikada nije pročitao svete spise i onaj koji odbija da vjeruje u istu. Tako zaključujemo da su Milton i Dante stvorili djela koja su po svojoj temi jasna i pristupačna čitateljstvu.

Nakon analize stihova Izgubljenog raja i Božanstvene komedije, lako je zaključiti da se dva prikazana đavola razlikuju. Danteov Lucifer ima karakter u prošlosti, on je sav u prošlosti kao Božiji, pali anđeo koji sada samo mehanički kažnjava slične njemu. S druge strane, Miltonov Sotona je na početku pravi heroj i govornik, lik karakterno oblikovan skoro kao čovjek. On dobija karakter nakon progona iz raja i potvrđuje ga iz pjevanja u pjevanje. Jasno je da je Miltonov ep o Sotoni i njegovom padu, a Danteova Komedija o ljubavi prema Bogu, no dva lika koja susrećemo u djelima su neizostavni dijelovi bez kojih nema funkcionalnosti. Iako idejno i karakterno različiti, đavoli imaju čvrstu i jasno razrađenu poziciju u kojoj funkcioniraju. U umjetnosti je teže stvoriti pozitivne likove koji će se učiniti onako zanimljivim kao oni negativni.[15] Zaista se izdvajaju i pamte takva dva negativna lika kakva susrećemo u Božanstvenoj komediji i u Izgubljenom raju.

Za P.U.L.S.E Ermina Ribić

Literatura:

  1. Alighieri, Dante. Pakao (Beograd, Rad, 1963.)
  2. Biblija (Beograd, Preporod, 2008.)
  3. Frajnd, Marta; Kostić, Veselin; Kovačević, Ivanka; Pervaz, Draginja. Engleska književnost (Beograd, Nolit, 1979.)
  4. Milton, John. Izgubljeni raj I (Beograd, Filip Višnjić, 1989.)
  5. Ricks, Christopher. Milton’s grand style (Oxford University Press, 1963.)

[1] Ricks, Christopher: Milton’s grand style, Oxford University Press, 1963., str 295

[2] Kovačević, Ivanka (et al.): Engleska književnost, Nolit, Beograd, 1979, str. 293

[3] Ibid, str. 297

[4] Alighieri, Dante: Pakao, Rad, Beograd, 1963., str. 224

[5] www.behindthename.com (pristup 27.4.2017)

[6] Alighieri, op. cit., str. 3

[7] Milton, John: Izgubljeni raj I, Filip Višnjić, Beograd, 1989., str. 97

[8] Ibid, str. 26

[9] Ibid, str. 9

[10] Alighieri,op.cit., str. 216

[11] Ibid, str. 217

[12] Milton, op. cit., str. 108

[13] Ibid, str. 111

[14] Kovačević, op. cit., str. 299

[15] Kovačević, op. cit., str. 300

Jedan komentar na tekst Đavo kod Dantea i Miltona

  1. Pingback: Đavo kod Dantea i Miltona - Student BL

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *