Ulogujte se / Kreirajte profil

Derviš i smrt – odlomak

Reci: došla je Istina!

Mogao sam gledati u sat i tačno pogađati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadži Sinanudinovim dućanom, sad je sve gotovo. Uzeo sam u račun njihove stečene navike, osjećaj sigurnosti, želju za odmazdom, zato sam znao da nisam uzalud bacio mamac. Stečene navike gone na ponavljanje postupaka, osjećaj sigurnosti oduzima razbor, želja za odmazdom ubrzava odluke. Ako ništa ne učine, treba da očekujem smak svijeta.
.
dervisA začudo, caršija je mirna, iznad nje se diže svakodnevni huk isturenih riječi, topola, otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni običnošću. Čak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.  Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U čemu sam pogriješio? Jesam li više očekivao od ovih ljudi? Hoće li oćutati, kao i onda, kad su mene zatvorili? Jesam li se prevario, bacivši mamac, možda im se probudio razbor? Jesu li ga odveli od kuće, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno? Ali to je nemoguće. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreća, jer smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni. A hadži Sinanudin je isto što i caršija, ako se njemu nešto desi, svako će smatrati da je i sam ugrožen. I oni su cjelina, u kojoj je svako za sebe važan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak. Ili sam požurio, gonjen nestrpljenjem koje rđavo računa?  Ili se ne usuđuju da udare po njemu?  Ili me Mula-Jusuf prevario? Ili se sav svijet okrenuo naglavce.
.
Polako sam išao sokakom između isturenih cefenaka, slušajuci mirni šum zivota, koji nikad nisam teže podnosio.
.
Maločas sam bio bodar i siguran, upravljao sam događajima i činilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to doživio, a bio mi je prirodan taj osjećaj nadmoćnosti. Jedva sam ga i zapazao dok je trajao, zračio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se čak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda čudno i daleko; ljudi i život nisu ispod mene već oko mene, zaključani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u životu, poraza sigurno ima. Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruženost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, čim je nastala, ili su me čula upozorila kad je postalo čudno.
.
Prvo sam čuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk počeo da širi dalje. Ličilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobično, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam. Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.
.
Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukčiji nego maločas, drukčiji nego svaki dan, mukli i opasni, slični teškom uzdahu, pa prituljenom režanju. Čuo sam u njima iznenadjenja, strah, ljutinu, čuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, čuo sam sve što sam htio. Opet mi se vratio osjećaj lakoće i sigurnosti.
.
Pošao sam za caršinlijama, pomiješan s njima, osjećajući njihovu jaru i ljut miris njihovih tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio: u boju ljudski miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vraćanje, suludo mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile vazne riječi već to zmijski piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno, čega se više nisu ni sami sjećali.
.
Valjali smo se caršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema nečemu što čekamo, naprijed, dodirujuci se ramenima, stisnuti, a ne videći jedan drugoga, istiskujući slabije, ali nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu. S mukom sam se odupirao čudnoj i snažnoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela čestica, čuo sam svoje vlastito režanje i osjećao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila. Oživljavao sam svoj osjećaj nadmoćnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s ugrozenim plemenom.
.
.
Hadži-Sinanudinov dućan je širom otvoren, i pust. Potrčali smo u drugi sokak, u treći, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala. Probio sam se s mukom. Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, izmedju ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadži-Sinanudina.
.
Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj čas je došao.
Iskoračio sam na slobodan prostor, uzbudjen, znajući da me gleda stotinu uzagrenih očiju, i pošao za sejmenima.
– Stanite! – viknuo sam.
.
Gomila je zatvorila sokak. Sejmeni su zastali, pogledali me, začudjeni. Pogledao me i hadži Sinanudin. Lice mu je mirno, učinio mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam želio da tako bude, u uzbudjenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbudjen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruženog sejmenima, zbog važnosti ovoga što cinim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam čekao cijelu dugu vječnost. U tišini, koju sam očekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške i okrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoružan, upitao me ljutito:
– Šta hoćeš?
.
Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvača.
– Kuda ga vodite?
.
– Šta te se tiče?
.
– Ja sam šejh Ahmed Nurudin, božji rob i prijatelj tog dobrog čovjeka što ga vodite. Kuda ga vodite? Pitam u ime ovih ljudi koji ga poznaju, pitam u ime prijateljstva koje me veze za njega, pitam u njegovo ime, jer on sad ne moze da se brani. Ako je išta rdjavo rečeno o njemu, laž je. Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najčestitiji čovjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!
.
– Zreo si – rekao je čovjek mračno – i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.
.
– Idi kući, šejh Ahmede – rekao je hadži Sinanudin, za čudo vedro. – Hvala ti na prijateljskim riječima. I vi, dobri ljudi, razidjite se. Ovo je neka greška i ispraviće se, sigurno.
Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo. Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadži-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeći u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu riječ za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Nije me uznemirio osjećaj krivice što je zatvoren dobar čovjek, jer da je drukčije, sve ovo ne bi imalo nikakva smisla, ne bi ničemu poslužilo. Ako i strada, poslužilo bi to vecem i vaznijem cilju nego što je život ili smrt jednog čovjeka. Sve ću učiniti za njega što budem mogao, a Bog neka odredi kako hoće. Srećom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.
.
Ljudi su otišli za hadži-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za ćošak, vidio sam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim dućanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao, kao opčinjen, sa strahom u nesigurnim očima. Čega se boji? Učinilo mi se da njegov pogled i njegova misao ne idu za hadži-Sinanudinom, već se zadržavaju na meni, ukočeni, užasnuti, ne usudjujući se ni da me izbjegnu.
– Jesi li ovdje cijelo vrijeme?
.
– Jesam.
.
– Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?
.
– Ništa.
.
Pokušao je da se osmijehne, s naporom, ali je to licilo na trzaj, na grč, i opet je onaj izraz straha, koji uzalud zeli da prikrije, sledio njegovo lice što je počelo da gubi svježinu. Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.
.
– Zašto si uplašen? – upitao sam ponovo, tiho, ne okrecuci se. – Da se nije desilo štogod nepredvidjeno? Požurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju riječ. Ne iz ljubavi.
.
– Sve sam učinio kako si rekao. Obećao sam i učinio.
.
– I sad ti je krivo?
.
– Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Učinio sam kako si naredio, vidio si i sam.
.
– Pa šta je onda?
.
Okrenuo sam se prema njemu, možda suviše naglo, začudjen njegovim nesigurnim glasom i batrgavim riječima, ljut na sebe što me se to tiče i što ga pitam, ali sam htio da znam da li se desilo nešto što ne smije da prizna, jer bi sad svaka greška bila opasna. Ali kad sam ga tako iznenada pogledao, možda i zbog neočekivane kretnje, ili zbog prijetnje u glasu, on se trgao, nesvjesno zastao, kao da izmice od udarca, ili ga je strah ukočio, a lice mu se pretvorilo u masku strave. Tada sam znao: mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli mišici nisu mogli da ih pokrenu i uobliče, zgrceno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i samo zatečeno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute zile su propustile zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obični oblik, mala plava kružnica u sredini očiju počela je da se kreće.
.
– Bojiš se mene?
.
– Ne bojim. Zašto bih se bojao? Bijes me obuzimao, ničim ga više nisam mogao zadržati.
.
– Slao si ljude u smrt, a sad ti grč zapliće crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pričuvaj se. Sam si pristao, ne mozeš više nazad. Dok te ja ne otjeram.
Provalilo je iz mene neočekivano, kao potreba da se rasteretim, istutnjim, poslije dugih časova napetosti. Silovito se izlivao iz mene mutan talog, kome razum i opreznost nisu dopuštali da se ranije pokrene. Možda ni sad nije bilo pametno ni oprezno da ovako postupim, ali dok sam mladića bičevao riječima koje su se davno rodile u meni, osjećao sam kako nezaustavno lipte iz mojih zila, ispunjavajući me slašću koju sam jedva mogao i da slutim. Kad je prva snaga pražnjenja oslabila, i kad sam vidio kakav poražavajući utisak ostavlja na mladićevu licu ova otvorena provala mržnje i prezira, došlo mi je do svijesti da njegov strah moze da bude i koristan: vezaće ga uza me jače nego ljubav.
.
.
Pričinjavala mi je zadovoljstvo i njegova zaprepaštenost što pred sobom vidi sasvim drukčijeg čovjeka nego što je bio onaj raniji šejh Nurudin. Ovaj mladić je pomagao da se ubije taj mirni i blagi čovjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji. Ovaj sadašnji se rodio u mukama, i samo je lik ostao isti.
.
On misli da se svetim. Ne tice me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma sličan onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere, onom ludom dervišu, drukčijem od ovog današnjeg po tome što je bio bez lukavstva i bez mudrosti, koje nam samo težak život može da daruje.
Pokoj ti vječni, davni neiskusni mladiću u kome je čista vatra gorjela, i potreba za žrtvom.
.
Pokoj vječni i tebi, časni i plemeniti šejh-Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i božje riječi.
.
Palim vam svijeću u sjećanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.
Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odričući se ničega vašeg, osim naivnosti.

Vrijeme je do sad bilo more što se polako giba medju velikim obalama trajanja. Sad je ličilo na brzi tok rijeke koja nepovratno odnosi trenutke. Nijedan ne smijem izgubiti, za svaki je vezana jedna mogućnost. Uplašio bih se da sam ranije mislio tako, izbezumio bi me taj siloviti huk i nezaustavno kretanje, a sada sam prisiljen da ga sustižem, pripremljen u sebi, jer mi se žuri. Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što će naići iz mraka budućnosti, i čin kojim ću ga oploditi, da se desi ono što čekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i posljedica.

Znao sam šta ce mi Alijaga reci kad čuje, a prvo sam otišao njemu. A on je vec sve čuo, glas je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da ću čuti sutra, ili poslije podne, bilo je samo sočnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, žut, providan, mršav, i grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kažem, da im pomenem oca i mater, iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog čina i položaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski, čast mi svaka i rekao im ono što treba da kaže pošten čovjek za poštena čovjeka.
.
Stajao sam i čekao da ta gomila riječi izljulja iz njega, uzbudiće sam sebe još više, neka se samo ljute, i mislio kako se svi brinu za njega, kako su uzbudjeni i pozlijedjeni, a niko se nije rastužio ni rasrdio kad su mene odveli, niko nije rekao ono što pošten čovjek treba da kaže za poštena čovjeka. Ko nije pošten, ja ili oni? Ili možda i ne treba govoriti o poštenju, svakome je pošteno ono što se njega tiče. A ja nisam njihov, nisam ničiji, i moram sve da svršim sam. Sam, kao i onda, ali će sad oni biti moja vojska, a ničim me neće obavezati. Nisam njihov, i ne tiču me se. Pustio sam niz vodu njihova čovjeka, i oni ce ga vaditi, ne znajući da rade za mene. I za pravdu, jer sam na božijoj strani, pa neka budu i oni, nehotice.
.
Duznost mi je bila da to učinim (rekao sam starcu, umanjujuci svoj čin), a biće mi duznost da učinim i više. Ako ne zaštitimo pravdu, pravde neće biti. Ne ustajem protiv vlasti, ali bi me stigla kazna božija kad ne bih progovorio protiv neprijatelja vjere, a to je svako ko joj ruši temelje. Ako ih ne spriječimo, ohrabriće ih naš strah, pa će činiti sve veće zlo, prezirući i nas i božji zakon. A možemo li, smijemo li to dopustiti?
.
Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alijaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovici. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. – Pošalji po kadiju – naredio mi je, zaboravljajući na obzire, kao i svaki čovjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima.
.
Bojao sam se da će to reći, i pripremao sam se unaprijed, ne znajući šta bi kadija mogao da učini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i caršiju. Ali ako bi on pristao, ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadži-Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije nego što je i počelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelica mogućnosti koja bi me ucinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno čekanje druge prilike. Upitao sam mirno, uvjeren u svoj razlog:
– Zašto ti je potreban kadija? Od svega što bi mogao da mu ponudiš, ili čime bi mogao da mu zaprijetiš, njemu je važnija njegova sigurnost. Ako ga pusti, sebe je optužio.
.
– Šta hoceš? Da čekamo i gledamo u bob? Da učimo dove?
.
– Treba poslati pismo u Carigrad, Mustafi, sinu hadži-Sinanudinovu, neka spasava oca kako zna.
.
– Kasno će biti dok pismo stigne. Moramo ga izvući prije.
.
– Učinimo oboje. Ako ga ne spasemo, neka ih bar kazna ne mimoidje.
.
Pogledao me nesigurno, kao da ga je porazila mogućnost prijateljeve pogibije.
.
– Pošten čovjek, kao on, nikakvo zlo nije mogao da učini. Šta bi onda moglo da mu se desi?
.
– I ja sam tako mislio za brata. A znas šta mu se desilo.
.
– To je drugo, zaboga!
.
– Šta je drugo, Alijaga? Hadži Sinanudin nije sitan i beznačajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kažes? Možda je tako, ali to znaju i kadija i muselim. Zašto su ga onda zatvorili? Da ga puste kad vi zaprijetite? Ne budite naivni, ako boga znate!
.
– Šta ti hoceš? Da se osvetiš?
.
– Želim da stanem na put zlu.
.
– Dobro – rekao je hripavo – neka bude oboje. Ko će napisati pismo?
.
– Vec sam ga napisao. Stavi i ti svoj pečat, ako hoćeš. I treba naći nekoga da odnese, što brze moze. Treba i platiti. Ja nemam.
.
– Platiću. Daj pismo.
.
– Ja ću odnijeti.
.
– Ne vjeruješ nikome? Možda imaš pravo. Menzilhana je čudno mjesto, pamtio sam je po jakom mirisu konja i konjskog djubreta, po čudnom svijetu što izvire odnekle i odlazi nekuda, po rastrešenom pogledu putnika u ispražnjenim očima, s mislima što ih šalju kao prethodnice, ili vuku sa sobom, kao prtljag, izgubljeni, slični prognanicima.
.
Sad su, začudo, svi gledali u mene, radoznalo i sumnjičavo.
.
– Je li pismo važno? – pitao me menzilhandžija.
.
– Ne znam.
.
– Koliko je novaca Alijaga dao? Pokazao sam.
.
– Izgleda da je vazno. Hoceš li da ja svršim s tatarom?
.
– Moram da mu kazem kome će predati.
.
– Kako hoceš.
.
Uveo je tatara u sobu, i izašao. Tataru se žurilo.
.
– Pismo bez imena? Malo plaćaš.
.
Drsko me gledao sitnim očima, lice mu je grubo od vjetra, od sunca, od kiše, nešto je nemilosrdno u izrazu tog čovjeka što juri dalekim drumovima, noseći poruke o tudjim srećama i nesrećama, a ne tiču ga se ni suze ni radost.
.
– Ne plaćam ja. Samo prenosim tudju poruku.
.
– Meni je svejedno. Plati mi odmah sve. Bakšiš kad se vratim.
.
– Pola sad, pola kad se vratiš. A bakšiš ćeš dobiti od onoga kome nosiš.
.
– To nikad nije sigurno. Ako je vijest dobra, zaborave da daju, zbog sreće. Ako je loša, naljute se, i opet zaborave.
.
– Ovaj kome nosiš pismo, na visokom je položaju.
.
– To je još gore. Takvi misle da nam je čast što ih sluzimo. Plati sve odjednom.
.
– Izgleda da me ucjenjuješ, prijatelju. Držao je pismo na dlanu, kao da mjeri koliko je teško.
.
– Možda i ucjenjujem. Šta misliš koliko bih dobio kad bih ga dao nekom drugome.
.
– Kome drugom?
.
– Pa, na primjer, muselimu.
.
Pretrnuo sam, i osjetio kako me znoj oblio pod košuljom. Nikad čovjek ne moze sve da predvidi, igramo na sreću više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proračunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku. Namirisao je odmah moje neiskustvo, a nedostajalo mi je sve čega bi mogao da se boji.
.
U strahu što me obuzeo, prva moja misao bila je, da se dočepam pisma, ma po koju cijenu: ruke su mi vec podrhtavale, spremne da ga uhvate za vrat. Srećom, uspio sam da se savladam, čak sam se i nasmješio, i rekao mimo:
.
– Učini kako hoceš. Ne znam šta je u pismu, i ne znam da li bi ti se isplatilo.
.
– Razmisliću.
.
– Čuj me, prijatelju. Možda se i šališ, ali ja ti sad ne vjerujem. Daj mi pismo.
.
– Šalim se, veliš? Ne šalim. Htio sam da vidim je li opasno, da znam šta nosim. Sad znam, opasno je. Sam si mi kazao.
.
– Šta sam ja kazao?
.
– Sve. Sledio si se kad sam pomenuo muselima. Znaš ti dobro šta je u pismu. Evo ti ga. Drugi tatar ide kroz pet dana. Njemu ceš platiti još više.
Platio sam što je tražio, i rekao silahdarevo ime, olakšano misleći kako se glupo šalio i svojim i mojim životom.
Izašao sam umoran, gotovo iscrpen od strašne misli da ga ne pustim živa s opasnim pismom. I predao mu ga opet, kad sam vidio da je samo lukav.
.
Ali sam to učinio olako, naglo se oslobadjajući unutrašnjeg pritiska, a sumnja me opet obuzela čim sam izašao na sokak. Jesam li sam sebe optuzio i upropastio? Jesam li ostavio dokaz protiv sebe u nesigurnim tatarevim rukama? Prije ovoga govorio sam nerazumno: sve ću sam učiniti. A kako čovjek može sve da učini sam?
.
Dva puta sam polazio da mu oduzmem pismo, i vraćao se, bez prave odlučnosti da izadjem iz igre, a treći put, kad me strah natjerao, došao sam u dvorište menzilhane, da sve prekinem, da iscijepam cage što je vikalo protiv mene. Ali tatara nije bilo. Izašao je u caršiju, niko nije znao zbog čega.
.
.
Sad sam mogao samo da čekam. Hodao sam po okolnim sokacima, uznemiren, prezav, ljut na sebe, ne znajući da li da i dalje ovako glupo kruzim, ili da se sklonim, toliko nesiguran u sebe da sam ličio na uplašeno dijete. – Nije trebalo da to učinim – prekoravao sam se, i ne znajući tačno u čemu sam pogriješio. Je li trebalo da ništa ne počinjem, ili da ne pošaljem pismo? Ništa ne početi značilo je dići ruke od svega, ne poslati pismo značilo je ništa ne učiniti, pomiriti se, a to nisam htio. U čemu sam onda pogriješio? Ili sam toliko uznemiren zbog slučajnosti, koje sam zaboravio u svojim računima, a one su izgleda presudne u zivotu? Ili zbog neizbjezne zavisnosti od mnogih ljudi, a nikome ne mogu da vjerujem?
.
A onda sam, valjda zbog zamora, osjetio kako se klonulo smirujem i prepuštam čekanju. Ništa više ne zavisi od mene i ništa ne mogu da izmijenim. Biće što Bog odredi. Ali nije pravo. Svejedno je, ali nije pravo. Na tatara ni pomišljao nisam, toliko je nevazan, kako sad da me uništi? A ne moze čovjek misliti na sve tatare u zivotu.
.
Prije podneva sam ga ponovo potrazio, ne znajući zašto mi je to potrebno; toliko je vremena prošlo, da je mogao učiniti sve što je htio. Ali ga nisam našao, otišao je na svoj dugi put. Ako je pokazao pismo, uskoro će sve biti svršeno. Nemam kud da bježim.
Nisam imao snage da čekam. Smorila me ova dva sata neizvjesnosti. Pošao sam prema muselimatu, da se riješim more. I čim sam se odlučio, bilo mi je lakše. Kraj je isti, i ako me nadju i ako se predam. A opet je sve drukčije, jer sam idem u susret rješenju. Vratila mi se hrabrost, i bodrije raspoloženje, zato što sam izmijenio težište, prenijevši odluku na sebe. Izgleda sitno i lici na varku ovo okretanje lica prema prijetnji, a sve je u tome. Djeluješ, a ne cekaš. Učesnik si, a ne zrtva. Možda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prodju tolike godine da bih otkrio ovako vaznu tajnu?
.
Rekao sam stražaru ko sam i zamolio da me muselim primi. Neka kaze: neki derviš, neka zapamti ime i čin, vazno je. Ako me primi, mnogo šta sam mogao da mu kazem. Da zamolim milost za prijatelja, hadži-Sinanudina. Da objasnim zašto sam molio stražare da ga puste. Da upozorim na uzbudjenje koje je zavladalo u čaršiji. Da kazem bezbroj stvari koje me ne obavezuju a znaće dobru volju.
.
Nisam bio sasvim miran, ali sam znao da je ovo najbolje od svega što mogu da ucinim: ne krijem se, ne bježim, sam dolazim na razgovor, s dobrim namjerama i čistom savješću. Ako je dobio pismo, odmah će me uvesti, i sve će se brzo razjasniti. Pa čak i to da se desilo, ima nade. Pismo je Alijagino, ja sam ga samo napisao. I došao sam da mu to kazem.
.
I dok sam čekao, razmišljajuci o svemu što je mogao da upita, palo mi je na um da ću, osim ovog ružnog čekanja i razgovora punog poluistina, pa i laži, morati da učinim mnogo šta što nije lijepo, zbog djela koje je lijepo. Možda cu biti natjeran na djela kojih bi se stidio u jednom praznom životu, zbog pravde koja je važnija od svih grijehova. Ali još bih mogao da se zaustavim, ako je to božja volja.
.
Bože, šaptao sam u sebi željno, gledajući sivo nebo nad kasabom, otežalo snježnim oblacima. Bože, je li dobro ovo što činim? Ako nije dobro, pokolebaj moju čvrstinu, oslabi moju volju, učini me nesigurnim. Daj mi neki znak, zaljuljaj grane topola, samo daškom vjetra, nikakvo čudo ne bi bilo u ovo jesensko doba. I odustaću, ma kolika bila moja želja da ovo učinim.
.
.
Nijedna topola na obali rijeke nije se pokrenula. Stajale su mirno, tankim vrhovima zakačene za oblačno nebo, ćutljive i hladne. Podsjetile su me na topole moga zavičaja, nad većom i ljepšom rijekom, nad većim i ljepšim nebom nego što je ovo. Nije to bila prilika da se vraćam u sjećanje, javilo se kao bljesak, kao uzdah. I nestalo. A ostao je siv dan preda mnom, i teški oblaci nad glavom, i nekakav mutan talog u meni. Hoće li se javiti sjenka Ishakova? Ovo je njegovo vrijeme.
.
Stražar se vratio. Muselim ne može da me primi.
.
– Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?
.
– Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaze. Dodji drugi put.
Nije znao za pismo. Odjednom je nestalo svih sjenki, zaboravio sam na topole, na mutan dan, na tugu, na uspomene. Imao sam pravo: ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret. Ako čovjek nije glup ni kukavica, nije ni bespomocan.
.
Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je trazio da svakako dodje, ona ne zna zašto.
.
Zastao sam na samom pocetku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se čuo razgovor. Ne bih ga osluškivao da me nije iznenadio i da mi nije bio potreban. Starac je tražio od kćerke da mu kadija svakako dodje. Nije odustao od svoje namjere.
.
– Vazno je – čuo sam kako šišti. – Učinio je glupost, on ili drugi, ali će i on biti kriv. Neka dodje, ili neka pusti čovjeka. Da se i ja smirim.
.
– Ne miješam se u njegove poslove, ne ticu me se. Sad ponajmanje. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
.
– Misliš da želim da se miješam? Ne želim. I ne mogu. Star sam, nemoćan, bolestan. Kako mogu da se brinem za druge? Ali, moram. Očekuju to od mene.
Je li to Alijagin glas, plačljiv, slabotinjski, gnjecav od samosažaljenja? Jesu li to njegove riječi? Boze veliki, zar nikad ništa neću saznati o ljudima!
.
– Ne moraš, vec hoćeš. Navikao si da se čuje tvoja riječ. Ti voliš što je tako.
.
– Ne volim. Neću više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam.
.
Pomozi mi, neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaze da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kazem?
.
– Dobro, oče, još cemo razgovarati, nismo preko svijeta.
.
– Hitno je. Vrlo hitno.
.
– Doći ću sutra.
.
– Dodji rano, da mi kazeš šta je rekao. Noć je dobra za razgovore.
Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam držao da je stijena najčvršca. Osjetio sam prezir prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnu poslu. Sišao sam do papucluka, kao da sam tek stigao. Digla je ruku da spusti pecu na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prodje. Morao sam je zadržati, nisam snebivljiv kao nekad.
– Samo dvije riječi, ako ti se ne žuri.
.
– Žuri mi se.
.
– Proljetos smo počeli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat je, doduše, mrtav, ali ja sam ziv.
.
– Pusti me da prodjem.
.
– U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.
.
– Šta se to mene tiče?
.
– Pomoći ću ti u onome što zeliš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti hadži-Sinanudina. Drukčije se ne nadaj ničemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.
.
– Ti meni nudiš sporazum?
.
– Nudim. I ne preziri ovo što kažem. Preko blistavih ženinih bionjača preletjela je sjenka mržnje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija neće pustiti hadži-Sinanudina, čak da je i namjeravao.
.
Nije mi bilo lako da budem grub. Pogodila me njena srdžba, kao bič. Potrebna bi mi bila bozžija milost kad bi se udostojila da mi bude neprijatelj.
.
Ušao sam u Alijaginu sobu, misleći više na munju u ženinim očima nego na njenu ljepotu. Kuda ide njena zatvorena misao, suviše vrela da bi mirovala? U što se ispreda njeno prezrivo ćutanje? Bila bi možda dobra žena i dobra majka, a šta je kad to nije?
.
– Jesi li predao pismo?
.
Nesabrano sam gledao u starca, još zasjenjen ženinim prezirom.
.
– Dolazila ti je kći?
.
– Svaki dan dolazi. Brine se što malo jedem. Jesi li razgovarao s njom?
.
– Zar ona i s kim razgovara?
.
– Pa razgovara, čini mi se. Ti je ne voliš?
.
– Molio sam je za hadži-Sinanudina. Neka nagovori kadiju da ga pusti.
.
– I šta je rekla?
.
– Ništa.
.
– Čudna je ponekad.
.
– Kako se osjećaš? Izgledaš čio. – Tako se dobro osjećam da ću poželjeti, Bože oprosti, da mi svaki dan zatvaraju prijatelje.
Ovaj glas je bodar i siguran. Zar nisam maločas čuo drukčiji, uplašen i plačljiv?
Kakvu on to igru igra? S kime? Sa sobom, zbog drugih? Ili s drugima, zbog sebe? I šta je on? Splet navika? Zamišljena slika? Produženo sjećanje? Je li vaznije ono što drugi od njega ocekuju, ili njegova vlastita nemoc? A oboje u njemu živi, i odlučuje. Stari ponos ga goni da se umiješa, a odupire se sve njegovo sadašnje. Predsmrtni umor ga tjera da sklopi oči, a pokazuje ljudima privid nekadašnje snage, njenu sjenku. Završava li svaki čovjek tako što se bori sa sobom bivšim.
Šta će prevagnuti?
– Tatar me ucjenjivao – rekao sam, sjedajući mu podno nogu. – Bio je bezobrazan kad je vidio da je pismo bez imena.
.
– Što ga nisi poslao u… Oprosti. Trebalo je da platiš. Odmah bi se smekšao.
.
– Prilično sam se uplašio. I to me navelo na misao, da li je u redu što sam te opteretio ovom brigom, i što sam te nagovorio da se umiješaš.
.
– Ne znam o čemu govoriš.
.
Glas mu je nestrpljiv, gotovo uvrijedjen.
.
– Nagovoriti mozeš budalu, ili nerazumno dijete, a ne mene. Ti si govorio samo o pismu. Ja sam rekao da moramo učiniti više. Ili me pamet sasvim izdala? A cime si me opteretio? Ustati ne mogu, ali govoriti, srećom, mogu. A niko me ne moze osloboditi brige o prijatelju. To je pitanje moje savjesti.
.
– Moglo bi da bude opasno.
.
– Za mene više ništa ne moze biti opasno. Ili ako hoceš, sve je opasno. Smrt čuči za vratima, čeka. Dok nešto činim, ne mislim na nju, ne tiče me se. Živim.
Govorio je sigurno, i zvučalo je ubjedljivo. Kao i ono drugo, maločas. A nešto od to dvoje mora da je više njegovo, bliže onome što misli i želi.
.
Uostalom, svejedno. Utvrdjivaću ga u onome što mi je potrebno, vjerujući mu. Rekao sam, laskajuci:
.
– Drago mi je što to kazeš. Cijenim hrabre i plemenite ljude.
.
– I treba. Ako ih nadješ. Samo, stari ljudi nisu ni hrabri ni plemeniti. Nisam ni ja. Možda sam samo lukav, to je od dugog trajanja. Šta mogu meni, ovakvom? Hoće li zatvoriti ili ubiti čovjeka koji je vec stao na svoju posljednju stazu? Ljudi su glupi, poštedjeće nekorisnog starca, a uništice mladića pred kojim je život. Zato ću uzeti sve na sebe, baš sve, iskoristicu tu prednost, javlja se samo jednom u životu.
.
Smijao se, kašljuci.
.
– Pakosno, je li? Biti junak bez opasnosti. Pakosno, i šaljivo.
Ne znam je li šaljivo, niti sam siguran da bi ga poštedjeli. Ali neka bude, starče, kako ti hoceš. Zalio bih ako stradaš, a još više bih žalio ako ne uspijem. Nismo više važni ni ti ni ja. Začudo, nijednom do sada nije me upitao zašto je hadži-Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao sam, kako sam čuo, da je nečim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje početak hajke na ugledne ljude, zbog sve cešćeg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplaćena ratna pomoć. To podbijanje zuba treba da posije strah, poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer niko me. Kao što i ne treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo vece pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi želio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, tobože pod vidom zakona, i koji bi svojim rdjavim postupcima mogli natjerati ljude na ružna i krvava djela. Ako hadži-Sinanudinova nesreća pomogne da ih Bog odstrani od nas, neće biti uzaludna ni ta nesreća, ni naše brige.
.
.
Odmahnuo je rukom na hadži-Sinanudinov tobožnji grijeh, ili zato što mu se nije činio težak, ili što nije vjerovao, a za hajku je rekao da to uvijek ljudski strah pronosi, a nije ni daleko od pameti, jer nikad nije bolje već gore, ili nam se tako čini zato što je uvijek teže ono što jest nego ono što je bilo, i uvijek je lakši oduženi dug nego onaj za vratom. Ne vjeruje da je to iko čuo, jer da misle tako učiniti, ne bi pričali. A ako su pričali, ne misle učiniti, već plaše ljude. Što se tiče vlasti, ona je uvijek teška, uvijek ce nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da će biti drukčije, i žele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a šta je to? Što se njega tiče, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih. Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za nekakav viši zakon, običnom čovjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne moze učiniti. Stvore toliko mržnje, da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što žele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje ih smekšava prijetnja, ako se kaze tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slučaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu kusur u nečijem računu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što zeli, to je da pomogne hadži-Sinanudinu, a svejedno mu je hoce li ovi ostati ili će ih djavo odnijeti.
.
Njegovo mišljenje je nešto drukčije od moga, ali bi bilo besmisleno da mu protivurječim, dok mi ne smeta. Zamolio me da Mula-Jusuf prenoći kod njega. Nema nikog od momaka. Mladić je poniknuo očima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane. Mutno predvečerje, oblaci teški i nepomični, nad kasabom tišina.
.

Cio dan su ljudi nešto očekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih očiju, nesabrani za obične razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbudjenja, suviše gluho, kao da su se neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i cekaju noć, ili jutro, da započne okršaj. I baš ta tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je napregnutost, iz časa u čas veću, i kraj će biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga, gledali u prolaznike, gledali niz sokak, čekali. Sve može biti znamen. I ja sam gledao niz sokak. Još nije počelo. Ali čekam, čekamo, nešto će se desiti, uskoro, pucketaju temelji stare kasabe, jedva čujno huji vjetar s visina, škripi svijet.

.
S krikom bježe ptice preko crnoga neba, ljudi ćute, krv me boli od čekanja.

Mehmed Meša Selimović; Derviš i smrt; 14. poglavlje

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *