Dijalog s penisom – žene u domaćem filmu

 

“Riljaj Lazo, riljaj! Riljam ženo, riljam!” (Ljubav na seoski način)

POCEPAJ ME!

Koliko je talenta i pripreme za ulogu potrebno da raširite noge, naguzite se u kukuruzištu, prilegnete (goli) na šoferšajbnu, primite ga u kadi punoj vode ili da jaučete pod kakvim masnim siledžijom u štali, ulazu u haustor ili da vas pljeskaju po guzi kad god je glavnom (muškom) liku potrebno da objasni svoje traumatološke dileme? Pa, talenat je tu samo sluga strpljenju.

Danica Maksimović, danas zvijezda tv sapunica, objasnila je svojevremeno kako je izgledala jedna od njenih psiholoških uloga. Parafraziram: “Trebalo je da me on u štali tuca. Moj zadatak je bio da usred polnog akta, vičem – Pocepaj me! Na stranu što je sve bilo prljavo, a glavnom glumcu se osećalo iz usta…”

Zašto, dakle, u srpskom i (pre)potentnom eks-Ju filmu gotovo da i nije bilo snažnih, “nosećih” ženskih uloga? (i ne samo u filmu)… Ko je i zašto cijeli jedan umni i polni univerzum sveo na mjaukanje, porode u šumi i na konjskoj zaprezi, kresanje (bilo da je supružničko, ljubavničko ili onako usput – što je najčešći slučaj)? Žene su zapravo najbrojniji epizodisti u srpskim i eks-Ju filmovima.

NEOJEBERALIZAM

Nije prvi slučaj “karakterne” ženske uloge u filmovima o kojima je riječ, ali je bitan, jer je opet u gro planu domaća diva Milena Dravić. Čuvena scena silovanja u visokoj travi iz “Kozare”. Djevojka koju sustiže raspaljeni njemački vojnik i… ona ostaje nijema. Kako tada – tako i uvijek.

Milena Dravić dobila je kansku nagradu (najrespektabilniju koju je dobila neka srpska i eks-Ju glumica) za ulogu u filmu “Poseban tretman”. Šta je vrhunac te uloge? Pa scena u kojoj sadista i diktator, prikriveni alkoholičar, kog (brilijantno) tumači Ljuba Tadić, “razvaljuje” svoju domaćicu u fabrici piva na stolu u njenoj kancelariji. Neki kritičari (domaći gušteri) ismijali su tu nagradu, kao da je srpski film prepun iznijansiranih ženskih uloga. Šipak!

Čak je i Žika Pavlović u svojoj kultnoj seriji “Pesma”, rađenoj po romanu Oskara Daviča, jednu od svojih dramaturški najjačih scena posvetio ženi kao sredstvu za pražnjenje (ideološkog) libida. Kad Veković (opet Ljuba) nosi pralju u korpi za veš (kao kakvu umiljatu macu), on mumla: “Što volim kad je žena kurva!”, a ona – Mira Banjac (svjesna podjele posla u fikciji i stvarnom životu) odgovara: “Dođi dragi, dođi…”

I cijeli Crni talas srpskog i eks-jugoslovenskog filma tretirao je ženu, što bi drugovi rekli kao “objekt, a ne kao subjekt”. Raspojasana, ali uvijek kultivisana erotika Eve Ras iskorištena je u nizu filmova za aluzije na (s)jebano društvo: “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a”, itd.

Tu je i grešna do maksimuma, i nemilosrdno iskorištena ljepota Jelene Žigon, Rade Đuričin, Nede Arnerić (više koitusa nego replika), Dragane Varagić, Ružice Sokić…

ŠTA JE ONO, OČE MAKARIJE? DOBRA PIČKA, SINE MOJ.

Pa cijeli serijal Živka Nikolića, koji je, govoreći o položaju žene u crnogorskoj tradicionalnoj kulturi, potisnutoj seksualnosti i o tome kako “čojstvo” djeluje na “junaštvo” – uslikao žensku potčinjenost i stavio je na pijedestal one kojoj svi pljuju u gaćice, a potajno onanišu.

Taj pogled na ženu kao teritoriju koju treba osvojiti (čitaj: povaliti), ne samo fizički već i mentalno, odlično ilustruje scena iz filma pomenutog autora (antologijska replika): “Šta je ono, Oče Makarije? To je, sine, što bi narod rekao, dobra pička!” – dok Savina Geršak za to vrijeme skakuće po vrleti kao divokoza, uplašena životinja.

Najveći karakterološki domet (“korak naprijed”, što bi rekli političari, stari pornografi) u domaćim crno-talasnim ili novo-talasnim erama jeste scena (eh, taj neugodni Živko) iz “Lepote poroka” u kojoj Mira Furlan pokorno nosi pogaču koju će staviti na glavu, kako bi je muž dokusurio maljem, jer je (jelde) bila sklona naturalizmu – tom najljućem neprijatelju balkanskog mačizma, ali samo kada se radi o našim ženama, naravski.

Doduše, bilo je tu i nekih psiholoških pomaka u pogledu osvajanja ženskog prava na orgazam (đavolji posao): “Da me vidi moja mila majka!” – viče raspomamljena švalerka u navedenom filmu, dok jaše onu stvar, koja je u srpskom i eks-jugoslovenskom filmu vađena više puta nego revolver u bezbrojnim kaubojcima starog dobrog Holivuda.

Uostalom, kurac bješe (a i danas je) najčešći partner našim glumicama. Pretjerujem? “E ne, da mu jebem oca!”

POZNAĆE ME MARKAN PO GUZICI!

Veza mlade drugarice koja obavlja visoku funkciju u državi (ministarka) i tada mladog, a danas jednog od najvećih srpskih pjesnika, koji će slavu steći mnogo godina kasnije, čije je intimne trenutke snimala UDBA, karakteristična je po pitanju: “Voliš li moj kurac više od Partije?” – samo to pitanje za ženu koja je cijelu karijeru (i dobar glas revolucionarke) žrtvovala za ljubav.

Svetlana Bojković, pozorišna primadona, na filmu je (na njenu sreću) igrala tek nekoliko puta. Za šta je iskorištena žena koja je odigrala cijeli klasični repertoar u srpskom glumištu? U filmu “Pas koji je voleo vozove” silovana je u (čini mi se) automehaničarskoj radnji. Razlog? Valjda ga se scenarista sjeća? Možda Goran Paskaljević može pomoći, kao režiser dotičnog?

U domaćoj instant komediji “Halo taksi” podvode je lokalnom bosu (Voja Brajović) koji je tretira kao “ženku”. Da, igrala je i u jednom domaćem krimiću (Neka druga žena), ali je tamo bila okrivljena za ubistvo. Epizodna uloga u kojoj se nije skidala. Pa, i nije loše za domaće filmske uslove. Pogotovo ako se uzme u obzir kako su prošle neke (eufemizam za gotovo SVE) njene koleginice.

Sjetimo se glasovitih prdeža (Tatjana Pujin) u Žilnikovom radu, kojima ona gasi palidrvca svom dragom, što ovome, ali i publici, više govori o radničkoj klasi od bilo kakvog Marksovog pisanija. Ili kako drug Meša u “Ocu na službenom putu” kitom kažnjava bivšu švalerku koja ga je otpremila na Goli otok: “Ti misliš da mi zbog pizde hapsimo?” Ma jok!

Tu je i priglupa seljančica u “Ko to tamo peva” koju seoski djevac (eto drage dame gdje još možete naći svog muškarca iz bajke) povaljuje na ledini pred horom drkadžija: “I tata bi sine!” Bogamiii…

Ili rasprodate Mire Furlan koju ondašnji jugo-režiseri nisu mogli da poskidaju onoliko puta koliko su naumili. Zabranjujući joj da govori bilo čim sem tijelom i bilo kako drugačije sem od grudi pa nadole. Jedan režijski nekrofil čak je tražio da legne gola na stol u mrtvačnici, usred formalina koji je ostao iza leša koji je netom podignut?!

Izuzetak potvrđuje pravilo. “Petrijin venac”? Nema zbora, jedan od veoma rijetkih srpskih filmova sa nosećom ženskom ulogom. Ali tu je paradoks – film je, zapravo, priča o muškom svijetu. Ipak, bez Petrije ne bi bilo priče. Istini za volju, Mirjana Karanović u tom filmu nije prošla bolje od ostatka ženske glumačke populacije, sa svim onim što je već rečeno, ali je bar dva sata bila glavna.

Sjetimo se i eks-jugoslovenske preteče Žilijet Binoš – Božidarke Frajt. U ingenioznom filmu-drami “Žena s krajolikom” Ivice Matića, lokalni dilber joj (trudnoj) zadiže suknju i nasjeda je na mravinjak: “Kaži, koji te je ujeo?” – pita i sve suče brke. Ili seoskog top-modela naivnog slikarstva iz istog remek-djela i njenog potresnog krika, nakon što je sebe ugledala na platnu: “Kuku meni, poznaće me Markan po guzici!”

Ne zaboravimo (pred)ratno puhanje u ženske gaćice u “Padu Italije” Lordana Zafranovića ili psihoanalitičke koituse u (inače sjajnom) filmu “Muke po Mati”. Ali, da budemo pravedni, domaći film ne “miriše” ni gošće iz inostranstva. Uostalom, jedna od najcitiranijih filmskih replika glasi: “Ko kara onu Šveđanku?”

KO KARA ONU ŠVEĐANKU?

“Nešto između”, film iz koga potiče ova “smjehotresna” opaska, jedan je u nizu filmova u kojima strankinje upoznaju najjači srpski i balkanski (filmski) brend – onu stvar. A onda, zbog ljubavi ginu, naravno jebači. Pitajte Dragana Nikolića.

Čak ni u “Dečku koji obećava” strankinja nema drugog posla do li da nauči našeg dečka kako se pravilno, po svim briselskim standardima, radi felacio, odnosno, da citiramo bilo koji domaći film – dobra “pušiona”.

Ko će se sjetiti svih (ne)mogućih koitusa ili beznačajnih uloga majki, šutljivih žena, ojađenih sestara, lokalnih kurvica, urbanih kamenjarki… koje su prodefilovale ili još defiluju domaćim pokretnim slikama. Ta polna neravnoteža u srpskom filmu liči na udove – odlično razvijenu desnicu i ljevicu koja je tu samo radi estetike. Zašto je, dakle, domaći film bio i ostao mačistički i patrijarhalan?

Radi društva u kome egzistira? Radi ekstremne muške šovinističke estetike prema kojoj je moguć čak i čuveni stih (neodeseterac): “Mila majko, vjerna ljubo moja”?! Zbog manjka žena među filmadžijama? Zbog neke užasne i misteriozne tajne koja je umrla zajedno sa posljednjim Tarabićem?

Ako mene pitate, svi ovi odgovori mogu biti tačni, ali nisu. Naime, srpski Almodovar ili Bunjel nisu mogući jer mi – nemamo žene!

PLAČEŠ PIČKO, PLAČEŠ!

Šta je najteža kletva u našem narodu? Kada nekoga hoće da uvrijede, onda mu kažu – pičko! Takvima se ne piše dobro, tavi su izopšteni iz bilo kakvih moralnih vrijednosnih okvira.

Kod nas još nije doprla svijest da ne-imati kitu ne znači nužno biti podređen, omalovažen, autsajder, “donji”. Pisac ovih redova još nije sreo sagovornika koji mu je bez unjkanja i šaputanja priznao da ima (i da je svjestan da ima) svoju žensku stranu psihe i tijela, a da normalno funkcioniše kao muškarac.

Kod nas čak i one koji bi trebalo da budu žene, obožavaju čuvene uzrečice: “Eh, da mi je nešto ona stvar!” ili “Eh, da sam muško!” ili “Eh, da sam kurata!” (pjesnički izraz koji je imanentan našoj ženskoj prozi)… Kod nas ni žene (bar ne javno i ne u većini) ne vole da priznaju da im je lijepo bez kite, da im je baš drago što su pičke.

Ukratko, zatomnjeni seksipil ne pretvara se u umjetnost već u pritvornost i ne ide u kina, pozorišta ili galerije već u – sigurne kuće, kao posljednje utočište negiranja da nemaju “visuljak”. Čemu, dakle, ženski svijet na filmu kada ga nema ni u životu? A pošto je kamera “hladno i objektivno oko”, ne može ni da snimi ono čega nema.

Ne govorim pri tome, naravno, o podjeli prema onome što visi između nogu, već o podjeli na one koji su svjesni i one koji nemaju svijest da piškiti stojećki i piškiti sjedećki nije samo stvar poze, već su to različite percepcije života.

U narodu koji je “jedno i po polan” (ono pola vodi tek noćni život) jedna od najnježnijih i najtužnijih filmskih replika glasi: “Plačeš pičko, plačeš”…

I naplakaćeš se, bogami.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

 
Tekst autorke/a objavljen 1. September 2010.. U kategorijama Film. Sve komentare i aktivnosti vezane za ovaj tekst možete pratiti preko RSS 2.0. Ukoliko želite da ostavite Vaš komentar, to možete učiniti u poljima ispod:

8 komentara na tekst Dijalog s penisom – žene u domaćem filmu

  1. Anamnesis

    16. September 2010. at 20:53

    Pokušavajući se prisjetiti ženskih naslovnih uloga u domaćoj (Ex YU) kinematografiji, nametnula se činjenica da su glumice tokom 50-ih i 60-ih godina bile u povoljnijem “nosećem” položaju, negoli kasnije…

    Milena Dapčević (supruga generala Peke Dapčevića – brata su mu oprostili, nju nisu) u filmu Vladimira Pogačića: “Anikina vremena”, po noveli Ive Andrića. Anika koja je ljepotom očarala cijelu kasabu, zbog neuzvraćene ljubavi slabića baca svoj obraz pod noge i otvara kuću muškarcima.

    Nada Škrinjar u ulozi tjelesno, klasno i emotivno hendikepirane pijanistice Eme u remek-djelu Branka Belana: “Koncert”. Epizode imaju ritam koncertnih stavaka (režijski prolazak kroz nekoliko stilova) i oslikavaju Eminu turobnu svakodnevicu u dane velikih povijesnih događanja – svojevrsni hrvatski “Novecento”.

    Još jedna šepava, nesretna i tragična djevojka u naslovnoj ulozi, velika Marija Kohn kao Roža u oporoj seoskoj komediji Fedora Hanžekovića: “Svoga tela gospodar” (po noveli Slavka Kolara), koja u miraz između ostalog donosi i Pisavu – najbolju kravu u selu.

    Sjajna Olivera Marković kao Katarina Izmailova, ogrezla u zlu – ubojstvima, kako bi obranila i sačuvala svoju patološku ljubav za Sergeja, u ostvarenju Andrzeja Wajde (unutar Ex YU kinematografije): “Sibirska Ledi Magbet”, po noveli Nikolaja Leskova.

    Prelijepa Špela Rozin, nalik glumicama francuskog novog vala, tumačeći lik Minje u filmu Jovana Živanovića: “Čudna devojka” (prema romanu Grozdane Olujić) označila je početak seksualne revolucije 60-ih na našim prostorima – moderna gradska djevojka toga vremena.

    Milena Dravić kao Hasanaginica u istoimenom filmu Miodraga Miće Popovića, prema narodnoj baladi. Jašući prostranstvima imotske krajine otkrivena lica, željela je biti slobodna: gospodar svoga tijela i svoje duše – majka svoje djece koja su joj igrom sudbine (tragičnim nesporazumom) oduzeta.

    Ljerka Draženović u ulozi otmjene supruge austrougarskog pukovnika (desetkovanog puka) u filmu Đorđa Kadijevića: “Pukovnikovica”. Gubitak poštovanja nakon smrti pretpostavljenog – spoznaju o propasti Monarhije koja ih je kolonizirala, dvojica vojnika u njezinoj pratnji iskazat će silovanjem na bojnom polju.

    Jedna od najljepših glumica jugoslavenskog filma, Merima Isaković kao Jovana u filmu Živka Nikolića: “Jovana Lukina”. Svi putnici namjernici kroz crnogorski krš, na kome usamljeno živi sa suprugom – poželjet će je imati. Dojmljiva scena plesa u transu pred skupinom Cigana, kojim se (naga) Jovana oslobađa stega.

    Naslovna (debitantska) uloga Mirjane Karanović, punu energije i emocija, u ostvarenju Srđana Karanovića: “Petrijin venac” (po romanu Dragoslava Mihajlovića) – priča o tragičnom životnom putu Petrije, nepismene žene sa sela.

    Putena Katalin Ladik kao svjetioničareva žena u “Ujedu anđela” – stanje stalne tjeskobe i seksualne nadraženosti dovest će je do smrti “od kurca” u veličanstvenom finalu. Stilizirani spoj erosa i thanatosa u režiji Lordana Zafranovića.

    Šećer za kraj, srednji prst u oko filmskim muškarčinama: fantastična Božidarka Frajt u ulozi Ljubice – iznimno jaka, samosvjesna, samostalna žena (i majka). Senzibilan (afirmativan) odnos za ženu i njezin položaj u društvu muške dominacije, Krešo Golik (hrvatski Claude Lelouch) u filmu “Ljubica” doveo je do vrhunca.

    Nažalost, poražavajuća istina je da se mnogobrojne ženske uloge Ex YU kinematografije mogu svesti na zajednički nazivnik – antologijsku repliku Trokrilnog (U raljama života), koji “poznaje” žensku dušu: “Sad ću da te karam! Skidaj se!”

    Tko je ovdje silovan a govori srpsko-hrvatski? Odgovor na pitanje leži u samom naslovu teme – žene u domaćem filmu.

  2. Snežana Moračić

    16. September 2010. at 21:15

    ima tu tradicionalnih-socijalnih-politickih- obrazovnih- kulturoloskih razloga, kompleksna je to stvar kako i zasto balkanac tako tretira zenu. kao i zasto nasi filmovi obiluju grafickim prikazivanjem seksa, golotinje i slobodnog jezika/mislim na psovke/

    kad si spomenuo almodovara, vidis, razne organizacije za zenska prava u spaniji protestuju ispred buioskopa skoro zbog svakog njegovog filma, upravo zato kako on tretira zene u filmovima.

    almodovar voli zene, ali vise kao predmet obozavanja, kao esetski dozivljaj.
    voli njihovu lepotu i voli njihov stil. daje im glavne uloge, ali te uloge su stereotipne i pune klisea, zene su cesto prostitutke, drogerasice /Tie Me Up! Tie Me Down, High Heels, All About My Mother, Volver…medjutim, kod njega je sasvim ‘opravdan problem’, nema jakih, izrazenih muskih likova, ali zato ima zenskih diva i transeksualaca.

    naravno, sve te njegove glavne zenske uloge su njegovim glumicama /manje ili vise/ obezbedile svetsku slavu.
    a nasim?
    mozda neki svedsko-nemacki soft porno ili italijanski horor b produkcije.

    da nije meril strip koja je pretplacena na ‘karakterne’ uloge ne bih nesto mogla da nabrojim / iskljucujem filmske dive zlatnog doba holivuda – bet dejvis, dzoanu kraford, lanu tarner, gretu garbo…../ovako iz glave jos neku vaznu.

    nisam mogla da odolim, evo divne scene, poezija, stefica cvek
    http://www.youtube.com/watch?v=7I3CFjplXqY

  3. Skaramush

    16. September 2010. at 22:02

    Cini se zaista da je u svojim pocecima eks ju film vise postovao zene!

    A opet sve su to (umjetnicki jaki) ipak – izuzeci… Kao sto je poseban izuzetak bas Kreso Golik. Jedan od najvecih stilista eks ju filma. Kod njega je svijet u ravnotezi, pa su i filmovi uvijek dvopolni!

    Sto se tice, Almodovara on u glumicama ispoljava svoju drugu (zensku) stranu. Otuda su na neki uvrnut nacin i zene kod njega zapravo u funkciji oba pola! Vise ima karakretnih crta u njegovim besvjesnim divama iz genljalnog “Pricaj s njom”, nego kod cijelog spiska zenskih likova nasih autora koji su klasici.

    Ja iskreno vjerujem da je “zensko pitanje” u nasem filmu samo – dijagnoza. I to kolektivna.

  4. Moca

    18. September 2010. at 00:40

    opasan tekst.

    vazda smo kuburili sa dobrim ženskim ulogama, a imali smo glumice koje su mogle da se izbore sa jakim ulogama.

    meni prvo pada na pamet neda spasojević u “kad budem mrtav i beo” i u “walteru”. odlična glumica.

    kad pogledam današnje ženske “vedete” domaćeg filma uhvati me muka.

    još jednom, sjajan tekst.

    povodom strankinja, “šveđanke” se pojavljuju i u tajvanskoj kanasti, kad petar božović dođe sa dve plavuše (naravno) koje je pokupio na aerodromu “samo da se malo operu pa ćemo da ih karamo…”

  5. jelena

    26. September 2010. at 17:59

    naravno da je opasan…a najopasnije po ovu naciju je to sto ga ti uopste nisi razumeo..niti ces ikada moci…. a i kako bi…. kad si emotivno osakacen balkanskim machoizmom…. kad inteligenciju merite u santimetrima….
    strasno…..

  6. Moca

    30. September 2010. at 17:17

    jelena,

    pusti sad naciju, velike su to teme. predlažem da se fokusiraš na pojedinca, tj. mene, i probaš da me malo popraviš, podučiš, ukažeš na greške. učini nešto za svoju naciju, makar i simbolično. ajde, ako te ne mrzi, objasni ovaj izliv rezignacije.

    p.s. od ovih silnih trotački mi se čini kao da si plakala dok si kucala prethodni komentar. nije valjda da sam te toliko uznemirio?

  7. moogs

    18. October 2010. at 04:56

    Teško je sročiti taj izliv rezignacije u nekoliko rečenica ili pasusa. Cijelog života razmišljaš na jedan način, osakaćen si svojim jednodimenzionalnim viđenjem svijeta, uskim poimanjem seksualnosti, sopstvenom nesigurnošću ili čim već. Pri tom, ne obraćam se tebi, već projektovanom paradigmatičnom “muškarcu” u ovom dijelu svijeta, kom se obraća Jelena.
    Možda zgodna poduka bi bila da odeš u neki drugi kraj svijeta, npr. Francusku. Daleko od ove moralno unakažene, horor stvarnosti i gledaš, osjećaš, upijaš, široko otvorenih očiju! Ljudi se mijenjaju, treba da želiš i vjeruješ u to.
    “Srpski film” Srđana Spasojevića dojmljivo slika balkanski mačo-šovinizam i nedostatak elementarnih civilizacijskih vrijednosti. Nažalost, žene često same podržavaju gaženje svojih prava, omogućavajući prolongiranje tužne slike. Izgleda da je potreban malj u glavu, da bi ljudi shvatili koliko smo kao društvo zaostali, ako i to. Postoji scena u filmu gdje mlađahna razgolićena djevojka sama hoda mračnim ulicama Beograda, a dva tipa joj dobacuju:
    - Halo, bre! Pa gde si pošla ti? Šta, došla gola, a neće da ga primi? Šta znači
    to?
    - Pristojan budi, devojka je maloletna!
    - Pa šta ako sam maloletna?
    Ovaj izuzetan film dalje teče kako teče, ne bih da spojlujem.

  8. issues issues

    23. October 2011. at 23:52

    bas da se i ogranicimo na spomenute filmove, ovaj clanak je trivijalizacija navedenih uloga i izdvajanje iskljucivo sadrzaja koji ide u prilog neodrzivoj tezi. da ne ponavljam u drugim komentarima vec spomenute kontraargumente rekao bih da je zbog te banalizacije za mene upravo ovaj clanak degradirajuc po zene (ja sam musko btw). *cak* i kada bi bilo tocno da su zenske uloge bile ogranicene na opisano, takve zahtijevaju snagu da se odigraju, a ne kako se sugerira samo “dizanje nogu u zrak” i bas takve salju bitnu poruku drustvu koje istina je i u muskom i u zenskom dijelu ima o cemu razmisljati kada je u pitanju polozaj zena u drustvu.

Ostavite komentar

E-mail adresa nije vidljiva drugim posetiocima sajta. Obavezna polja *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>