Ulogujte se / Kreirajte profil

Dogvil – Lars fon Trir

“Noć se spustila na grad kao anestezirani pacijent na operacioni sto” (Empson)

Dogville 1

“Dogvil” je najveći film prve dekade 21. vijeka! Ne bih mogao reći da je “Dogvil” film beznađa. To je samo pošteno izrečena đavolova dilema: Da li će mi ljudi doći glave ili sam već postao dio njih?

Da bih objasnio svoju istinsku fascinaciju “Dogvilom” dužan sam da kažem da ja, u principu, ne volim ljude i da im ne vjerujem. Zašto Lars fon Trir pravi film u ogoljenom studiju, sa najosnovnijim naznakama ulica i kuća?

Zato što ga ne interesuje materijalno (pojavno) već želi da u “formalin” slike, u epruvetu, na obdukcijsku vagu stavi unutrašnje organe čovjeka. Sve što ometa taj ogled Trir svodi na trivijalnost, na mimikriju.

Jer, govore djela, a ne riječi, postupci a ne namjere. Zar je manje opasan ubica koji uljudno kuca na vrata od onoga koji ih razbija nogom? Đavo se krije u malim stvarima.

Dogville 2

Priča o humanosti ljudi smještena u neku zagubljenu varoš u kome žive “tihi susjedi”, “obični ljudi” i osobi koja je u bijegu, tražeći skrovište ili azil – pretvara se u emotivno silovanje i ruiniranje predstave o čovjeku kao onome koji posjeduje osjećaj za samilost.

Mala je (nikakva) granica između pristojnosti i pritvornosti, humanosti i koristi, dobročinstva i iskorištavanja, ponude i ucjene, pomoći i manipulacije. Ona koja treba pomoć postaje rob!

Jer, zabluda je da se nešto daje ni za šta! U materijalnom svijetu nema veresije. Samo kamate. A one se naplaćuju do kraja. Do krvi, do ropstva, ako nema drugog načina (“Manderlej” kao nastavak “Dogvila”). Oni koji se sa izrečenim ne slažu, treba da se iskreno zapitaju da li bi radije bili ubice ili ubijeni? Da li bi da žive ili da umru?

Kada neko opravdava ljude i njihove postupke onda je na dobrom putu da postane talac iluzije, svojevoljni sužanj, onaj ko ide na klanje sa pjesmom na usnama. Ne zavaravajmo se, tako su nestale cijele civilizacije.

Gledajući “Dogvile” zapitao sam se: Na čijoj sam ja strani zapravo? Na njenoj (žrtvinoj) ili njihovoj? Koji su moji motivi kada volim, trebam, tražim, zahtijevam, očekujem, činim?

Čak i robinja, na kraju, postaje dio njih (nas) izdajući nalog da se smakne cijela varoš. Ne čini ona to u ime kosmičke ili bilo kakve druge pravde ili pravedne kazne već iz zadovoljstva osvete. Iz potrebe da poruči: “Ja sam vaša, a vi me niste htjeli. Eto vam sad!”

Ljudi su svijet izgradili po svojoj mjeri, a ne Božijoj. I Dogvil je tako izgrađen. Kao mjesto na kome ljudi žive znajući da lica koja gledaju u ogledalu nisu njihova. To je normalno, jer ni njihove namjere i pobude iz kojih sve potiče nisu onakve kakvima ih predstavljaju.

Mimikrija (prilagođavanje) kao osnova opstanka nije nužnost već izbor ljudi. Motivi? Samoživost! Beskrupuloznost! Korist! To sveto trojstvo (naglo) prohodalog homo sapiensa.

Ne bih čak mogao reći da je ovaj film pesimistički pogled na ljudski rod. “Dogvil” je tek fotografija izbliza čudovišta koja obitavaju (žive) ispod naših koža i izlaze da se provjetre u trenucima kada naše prave prirode (naravi) dođu u iskušenje da kažu nešto o sebi.

Da li sam ikada otkrio njegov trag gledajući sebe na slikama? Ako i jesam, nisam konstatovao drugog sebe, jer je duboko u mojoj svijesti. Jer smo taj pritajeni i krotki đavo i ja – oduvijek jedno.

Samo rijetki uspijevaju da se otrgnu (na kratko) svom sijamskom blizancu. I za trenutak postaju rijetka vrsta. Slobodni i dobri. A onda – bivaju kažnjeni. Uostalom, za bolji dio nas smrt je dovoljna kazna. Ali, naša čudovišta nastavljaju da žive kroz naša djela i riječi. Ona su vječna.

Dogville 3

Kako Lars fon Trir postiže taj egzorcizam? Brisanjem tanke linije između dobra i zla. Prolascima likova kroz (nepostojeća) vrata u (nepostojeće) kuće (nepostojećih) stanovnika koji umjesto duša imaju “kasice-prasice”.

“Dogvil” je, stilski gledano, filmovana pozorišna drama (kao i dobar dio ostalih Trirovih filmova, uostalom). Sa naracijom koja ništa ne objašnjava, već nastoji da tok događaja prepriča neutralno kao da se obraća bićima sa druge planete.

Autor drobi žanrove i razne umjetnosti da bi “prizvao kišu” tj. napravio ugođaj za striptiz duše. “Dogvil” je surov. Udara kao nož u stomak. Sugeriše da nema druge strane. Samo mi protiv nas.

Na čijoj strani je Trir? Ili možda vjeruje da je otpadništvo moguće? Ne znam. Ali to ne mijenja tok ovog “horora humanosti”. Pravo pitanje glasi: Na čijoj je strani gledalac? Postoje dva odgovora – da nema druge strane. A drugi – da mi se film ne sviđa. Volio bih da mogu da dam drugi odgovor. Ali, ne mogu.

“Dogvil” je Trirov srednji prst podignut čovječanstvu koje je isprobalo sve sisteme, ali (u duši) nikada nije odustalo od onoga u kojem se najbolje osjeća – robovlasničkog.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

5 komentara na tekst Dogvil – Lars fon Trir

  1. Anamnesis

    12/03/2010 at 00:22

    Danski majstor filmske provokacije Lars von Trier ogolio je “Dogville” do srži i stvorio remek-djelo.

    Objedinio je u posebnu, dojmljivu cjelinu:

    kazalište: koncentracija na glumi i priči – minimalizam scene (nacrtana scenografija), jednostavni svjetlosni efekti;
    radio dramu & književno djelo: narator koji pojašnjava emocionalne i psihološke aspekte događaja i likova;
    film: sudionici dramatične i uznemirujuće priče, poruke koju nosi (suživljavanje s Grace).

    Emocionalni potres “Dogvilla” osnažen je biblijskim motivima:

    žrtva – Grace
    križni put – boravak u Dogvillu
    oprost grijeha (Novi zavjet) – Grace (milosrđe)
    apostol Petar (tri puta zatajio Isusa) – Tom Edison
    biblijski bijes osvete (Stari zavjet) – Grace (anđeo osvete)

    Tema “Dogvilla” univerzalna je i bezvremenska: ljudska narav u pogodnim prilikama, mogućnost da se zlo ostvari.

  2. Snezana Moracic

    12/03/2010 at 13:45

    film je, sada kada si ga iskopao iz secanja, vrlo slojevit i kompleksan .
    secam se da sam samu sebe iznenadila kada sam u jednom trenutku civilizaciju zamenila barbarstvom i sasvim sam se dobro osecala kao i stanovnici malog mesta.

    nisam vise ni sugarna da li bih toma i chucka i veru/ oni su mi najcivilizovaniji, najobrazovaniji/ mogla da nazovem licemerima, izdajicama, zato sto se u jednom trenutku trier poigrao sa mojim osecanjem morala, izprovocirao moju reakciju i naterao me da u stanovnicima prepoznam i svoje slabosti – samokriticnost, licemerje, zavist, pohlepa…koje kao i stanovnici ili nisam prepoznavala ili ih jednostavno nisam priznavala da uopste postoje.

    film nije stavio na ispit moral samo stanovnike mesta, vec i nas. moze da se dublje analizira da li se dobrotom vraca dobro ili se dobrotom ustvari otkrivaju svi skriveni poroci? a opet, ako su stanovnici vec prekrsili zakon i izvrsili zlocin I precutali da drze begunca, onda taj begunac-kriminalac mora i da ispasta, zar ne? dogville postaje zatvor za grace…
    tako da ovaj film ima univerzalnu poruku i amerika je mozda izabrana kao najdrasticniji primer i kapitalizma i eksploatacije i robovlasnistva …vise metaforicno, poruka je mnogo jednostavnija, po meni, ‘homo homini lupus’.

    kraj je bravura taj masakr koji je samo brutalna verzija onog sto je svako od njih cinio grace. ja sam bila ocarana krajem, jos ona odjavna spica sa young americans, samo tekst te pesme je dovoljan da zaokruzi trierovu poruku.

    i nije mi jasno, da li trier zene tretira kao zenske isuse ili jednostavno vidi zene onako kako ih ‘muski svet’ i dozivljava, bez obzira na civilizaciju, feminizam i all that jazz, kao emocionalno eksploatisane, fizicki i duhovno nipodastavane i td…

  3. aleksandar

    06/06/2010 at 02:36

    Skarmus je rekao sve!
    Svaka cast!

  4. d.

    03/10/2013 at 11:28

    da, dogvil je surov.’ udara kao nozh u stomak’.

  5. Bojana

    29/11/2016 at 17:28

    Ne slazem se sa idejom da se svi mogu prepoznati u stanovnicima Dogvila.Mislim da je savest i empatija ono sto nas cini humanim,a to je individualno.Ljudsko drustvo je generalno zavidno, iz sopstvene nesigurnosti I straha da nase mane i slabosti budu razotkrivene tezimo da se stopimo sa vecinom i prihvatimo takve stavove. Ni jedan covek nije bezgresan ali ako tezimo ka tome da nasa dela budu dobra i ako preispitujemo svoje postupke cinimo svet boljim za toliko. Mislim da sustina nije u tome da generalizujemo coveka i drustvo. Mislim da ovo delo ima malo dublju poruku od cistog generalizovanja drustva. Samo ime junakinje Grace nam ukazuje na to da je ona u ovom slucaju olicenje necega viseg, i ostaje dosledna svog imena i na kraju kada ubija stanovnike Dogvila. Njena arogancija je prisutna ali ni u jednom momentu ne postoji momenat sebicnosti i egocentrizma. Kada ubija stanovnike gradica ona ne radi to iz licne osvete, vec se preispituje mogucnosti takvog zlostavljanja na nekom drugom koji bi mozda trazio pomoc od grada. Glavno pitanje i mozda i sustina je u recima njenog oca “da treba znati kada I prema kome treba biti milostiv”. Tako da pokolj stanovnika pod njenom naredbom nije preokret njene licnosti nego milostiv gest prema covecanstvu i svetu prema nekom ko bi mozda prosao isto, lekcija koju bi trebala da se razume. Stvarno genijalno delo, nazalost analizirano vrlo povrsno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *