Ulogujte se / Kreirajte profil

“Glumci rade sa osjetljivim instrumentom”

Pronašli smo ga u malom bifeu Dječijeg pozorišta, mjestu gdje se zapravo odvijaju svi značajni momenti odigranih predstava i njihovih glumaca. Duško Mazalica, glumac Dječijeg pozorišta u Banjaluci, u tom momentu radosno je prepričavao i dočaravao osjećaje ushićenja što je završio još jedno poglavlje u životu – magistrirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu na odsjeku Kreativne FTV produkcije. Svi su mu iskreno čestitali a on je odvraćao zadovoljnim pogledom – srećan, uzbuđen i ponosan.
00
Bio je to, osim dugogodišnje karijere u pozorištu , još jedan povod za razgovor sa ovim neobičnim glumcem, iza čijeg lica se kriju gomile likova koji nas sve vraćaju u djetinjstvo, gdje smo se s njima družili i gdje su nas učili životu. Mogli smo ga vidjeti kao Don Kihota, Kapetana Kuku, Gulivera, ali nas je i u dječijoj emisiji Kvizolog podučavao onim suštinskim životnim istinama. A može se pohvaliti i filmskom ulogo u filmu Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubija aždahu”, gdje je odigrao lik Gavrila Principa.

Rođen je u Banjaluci marta 1977. godine, gdje je odrastao, školovao se, zaljubio, zaposlio i doživio sve one momente koji su ga izgradili da danas bude ličnost kakva jeste – jednostavan i pristupačan, a odan onome što radi.

Iako očekujemo da glumac zna koja je to predstava koja je obilježila početak njegove karijere, Duško kaže da ne može izdvojiti predstavu iz mase njih, koje ga sve i jedna podsjećaju na početke glumačke karijere, u koju je zaronio ne bojeći se njenih izazova.

– Još dok sam pohađao gimnaziju, volio sam da učestvujem u školskim predstavama i mislim da sam tu prvi put osjetio zadovoljstvo koje mi gluma pruža. Sjećam se kao da je juče bilo da sam učestvovao u predstavi koju smo pripremali povodom obilježavanja 100 godina Gimnazije i od tada sa uvijek bio član neke pozorišne scene.

Međutim, poslije završene gimnazije Duško prvo ide da odsluži redovni vojni rok, poslije kojeg se vraća u Banjaluku i ipak upisuje prvo Elektro-tehnički fakulte, pa tek poslije godinu dana se odlučuje da prati svoj san i instikt, te postaje student prve generacije banjalučke Akademije umjetnosti.

– Ne, ne, nisam ja za posao koji nema veze sa umjetnošću. Da nisam glumac – bio bih producent. Ne vidim se zaista nigdje van umjetnosti i kreativnosti .
01
Dok priča, zamišljeno gleda u daljinu, vadi duhan i lulu i kao da u mislima pokušava staviti sebe u odijelo i kravatu. Ne ide mu baš. Pa ga ni ona lula ne sluša.

– Biti glumac dječijeg pozorišta znači čitav život biti dijete. Stalno moraš gajiti onu simpatičnu dozu radoznalosti i iskrenosti. Uh, moraš biti opasno iskren u komunikaciji sa djecom, moraš vjerovati u svaku svoju riječ, jer u suprotnom oni ti neće vjerovati. A ako ne vjeruju – oni to odmah i nestrpljkivo pokazuju. Zato djeca i jesu najzahtjevnija publika, jer laž prepoznaju izdaleka i nema foliranja. Ili te prihvate ili te ne prihvate. I to najviše govori koliko si dobar glumac.

Poslije 20 godina rada u pozorištu, više od 60 odigranih premijera i predstava čiji broj prelazi 900, Duško kaže da trema ne postoji. Čak je ne može ni u sjećanju naći.

– Jednostavno, kada uđem u lik, imam osjećaj da sam to ja. Ne razmišljam kao Duško Mazalica nego kao taj lik. Veliki je broj predstava koje sam odigrao da bih sada mogao pričati o tamo nekoj tremi. Strahu. Nervozi. Sigurnost nekako dođe sama od sebe.
02
Međutim, iskreno nam priča Duško, desi mu se da mu je mnogo teže izaći iz nekog lika kojeg glumi, naročito ako je u pitanju osoben lik, karakterističnih životnih motiva i stavova koje glumac mora usvojiti, bar dok igra predstavu.

– Kada god imam priliku da odglumim lika koji je drugačiji, zanimljiv, karakterističan – to me nekako preuzme. Na primjer, glumeći Don Kihota od Servantesa ili majstora iz Bulgakovog romana „Majstor i Margarita“, prosto su me bilr obuzele te tematske i umjetničke kvalitete tih likova i onee te i produhove još više, jer ti kroz njih ne samo što saznaš nego i zaista doživiš i oživiš emocije koje inače ne bi.
Jer, iako nama publici često ne izgleda tako, Dušan kaže da svaki glumac sve likove koje tumači crpi iz sebe i svojih iskustava, pri tome nalazeći u sebi nešto što je značajno, plemenito i što treba gajiti i na taj način se ličnost bogati.

– Sama teorija da smo mi glumci kolektivno nesvjesno povezani i da u nama postoji mnogo više nego što se golim okom vidi i što mi trenutno jesmo u svojoj svijesti, zaista postoji i upravo iz te teorije mi crpimo određene vrste životnih principa, stavova i razmišljanja, osjećanja. Pa se s obzirom na to može reći da smo mi glumci kroz sam taj naš rad povlašteni, bavimo se predivnom umjetnošću. Pri čemu često zaboravljamo nešto što ne smijemo nikako zaboraviti – da radimo sa osjetljivim instrumentom a to je naša duša i sve to prenosimo na publiku. I to su na neki način prednosti ove profesije. Međutim, kao i svaka druga profesija, tako ni ova glumačka nije idealna.

– Postoje i momenti, i to vrlo česti, kada se zaneseš sa svim tim što uđe u tebe, i kada izgubiš komunikaciju sa realnim svijetom i životom. Zato, kada ne radim i ne glumim, pokušavam što više se uključiti u svakodnevni život i baviti se jednostavnim, svakodnevnim stvarima.
03
Kada se predstava završi, spušta se zavjesa, slijedi oduševljen aplauz publike kada se glumci vraćaju na scenu, sa nekim drugim izrazima na licu nego koji su bili kada smo ih do maloprije gledali, duboko se klanjajući publici, dok aplauz postaje sve gromoglasniji. Potom odlaze da se presvlače. To jeono što se vidi iz ugla publike. Ali šta se zaista dešava iza zavjese kada se ona spusti?

– Kada se predstava završi sa jedne strane osjećaj je predivan, dobiješ aplauz, vidiš da je publika zadovoljna, i to je sve super i sjajno, a onda dolazi momanat kada se ti moraš vratiti u neki realan svijet, realan život, i to onda zna biti miks nekog super osjećanja i momenata praznine i tišine – samoće u suštini. Mi to obično pobjeđujemo sa ovakvim druženjima u našem pozorišnom kafe klubu, koji je malen ali pun ljubavi i uvijek se nađe da neko nešto slavi. Upravo tu svi zajedno liječimo tu tugu završene predstave, pričajući o utiscima i doživljajima. To je nešto što ne može da razumije neko ko nije glumac.
Tako da je u svemu tome veoma bitna stavka je i činjenica da svi oni koji rade na određenoj predstavi u pozorištu nismo uspješni kao pojedinci, nego su kao tim jaki. Naravno da je i pojedinac bitan u svemu tome, kaže Duško, ali mora biti dio tima. Ista pravila važe kao i u sportu.

– Snaga tima je veoma bitna, da se razumijemo i uspijeh se ogleda u našem radu po principu svi za jednog, jedan za sve. Nigdje i nikad se ne ističe pojedinac. Zato, kada postignemo na sceni da nas vodi ta kolektivna energija, onda se tome svemu vrlo lako i publika priključi, pogotovo djeca, koja su krajnje iskrena i po njihovim reakcijama se vidi da su oni to prepoznali i mi to osjetimo i uzvraćamo emociju. Međutim, ako naiđe neko ko iskače iz naših okvira, ta energija koju kolektiv ima i od koje živi, vrlo brzo ga natjera da sam odustane od toga, jednostavno ili se uklapa ili se ne uklapa.
04
Pozorište, naročito dječije, ima veoma važnu ulogu u razvoju kulture grada u kojem se nalazi, ali i pogotovo ako se iz njega šire uticaji na ostale dijelove regije. Zato je značajno i pitanje kakvu kulturnu podlogu ima Banjaluka?

– Banjaluka ima kulturnu istoriju, ali ona nije dovoljno razvijena i kvalitetno plasirana. Još uvijek se krije po selima i humkama. I ne može nikako da dođe do šire publike. Kulturna istorija Banjaluke je možda najbolje određena životom i djelom Petra Kočića, zato što je on prosto uspio udahnuti taj neki senzibilitet ovog našeg napaćenog naroda sa vedrinom i toplinom i sa tom snagom preživljavanja. Jer , ovo je područje kroz istoriju bilo uvijek ugnjetavano i kažnjavano zbog nečega. Tako da je on, kao i Branko Ćopić, uspio najbolje da opiše narod koji je u svoj toj svojoj nesreći prostodušan i u teškim trenucima i jednostavan i bistar i čist.

Međutim, s druge strane,kaže Duško, nevolja je ta što kulturna ponuda Banjaluke trenutno sada ali i unazad neko vrijeme u nekom tom građanskom smislu nije dovoljno ni jaka ni bogata.

– Rekao bih da je razlog tome to što se nikada niko nije dovoljno time bavio, pa da bi se desio kulturni procvat. Niti se desio neki veliki događaj kao na primjer što je Sarajevo doživjelo Olimpijadu, pa je samim tim bilo povoda i za kulturno bogaćenje. Banjaluka je prosto uvijek živjela u toj nekoj sijenci . Pa čak i kada je postala glavni grad Republike Srpske i stekla uslove za kulturni i duhovni procvat, niko se nije uhvatio u koštac s tim, da se izbori da kultura i umjetnost koje nastaju u ovom gradu postanu njegova prednost, a postoje svi uslovi za to. I dan danas se dešava taj problem da mi sami ne vidimo naše kvalitete, dok smo drugima veoma interesantno kulturno podneblje iz kojeg se može crpiti puno različitih i interesantnih priča i talenata. Međutim, niko se nije s tim ozbiljnije pozabavio, stavio na stabilne noge i dao vjetar u leđa ka evropskom i svjetskom tržištu.
05
Da bi kultura jednog regiona dobila svoj pravi plasman, prije svega potrebno je da ima pravog vođu. Čovjeka koji se zalaže za nju i koji će je na pravi način plasirati i pomoći njeno razvijanje.

– Međutim, ovdje osim što građani sami ne cijene i ne štite u dovoljnoj mjeri svoje talente, i ne dozvoljavaju sebi da kritički posmatraju kulturna dešavanja, priličan problem je i taj što se za ministra prosvjete i kulture ne bira neko ko je stručnjak iz ove oblasti, nego neko ko je stranački podoban. Pa onda tu ne dođe neko ko će se boriti za kulturu i pronalaziti puteve kako da je stvai na stabilne noge, nego će samo ispoštovati formu – biti ministar i uživati sve povlastice koje to mjesto nudi, ali neće umjeti niti imati potrebu da na pravi način iskoristi naše potencijale. Prepustiće da se ljudi koji to rade bore kako znaju, a on će to pratiti i podržavati ali nažalost samo pasivno.

Tako se kroz rad banjalučke Akademije umjetnosti stvorila se kritična masa muzičara, koji apsolutno nemaju kulturnu instituciju koja bi podržala njihove talente, ali i predstavila ih široj publici. Šta vrijedi onda njihov talenat, koji je neosporiv, ako nemaju mjesto gdje će ga pokazati i gdje će se cijeniti?

– E, tada se desila Opereta – „Orfej u podzemlju“ , operska predstava koja se ovih dana opet prikazuje, a oko koje se okupila grupa ljudi kako bi pokazala šta umiju, ne obraćajući previše pažnju koliko će biti plaćeni za to. Predstava je oduševila publiku, podigla se velika prašina, što znači da su taletnti prepoznati. Ali, poslije svega, treba to i cijeniti. Jer svi ti ljudi koji su radili tu predstavu ipak imaju i svoje materijalne prohtjeve, svoje porodice i sve ostalo što svaki čovjek na planeti ima. Međutim, tom prilikom uspjeli su pokazati i dokazati da mi posjedujemo i kulturnu podlogu i talente i volju na njoj, ali nemamo pravog vođu.

Tako je i jedan od glavnih razloga što je upisao produkciju ma master studiju bio upravo taj što kod nas niko ne radi na promociji ljudi koji imaju šta da pokažu.

– Nema nikoga ko će znati zaokružiti jedan umjetnički poduhvat i predstaviti ga u pravom svjetlu kako kod nas tako i van naših prostora. Jer, to je vrlo bitan dio cjelokupne priče. Kako bih se i sam uhvatio u koštac sa tim problemom, napravio sam film koji je autentičan nama, a koji se razlikuje od svih ostalih naših filmova koje sam ja gledao, a ne vjerujem da ću ikada gledati. Na taj način, dajem i ljudima koji su učestvovali na tom filmu, a koji jako vrijede i imaju neiscrpne talente, da se predstave na raznim festivalima, takmičenjima i jednim dijelom izađu iz anonimnosti.

Ono što je najbitnije a što niko ne zna je da je komisija bila oduševljena sposobnostima glumaca koji su radili na tom filmu. Kada su sve to vidjeli, priča Duško, shvatili su da je to u tom trenutku bilo kvalitetnije od svega drugog što su beogradski studenti pokazali. Vraćajući se na početak razgovora i razloge slavlja u malom pozorišnom bifeu, odlučio je da kaže i koju riječ o filmu, iako će publika morati sačekati njegovu premijeru da prođe sve potrebne festivalske ocjene i priznanja.
06
– Film je jednostavnog naziva „Ah što ćemo ljubav kriti“ i naročito sam ponosan na to što sam uspio da okupivši mlade banjalučke talente oduševim beogradske profesore. Potpuno autentičan za ove predjele, film je drugačiji od ostalih jer nema dijaloga, ali su glumci uspjeli sve da kažu pogledima i govorom tijela. A bitnu ulogu igra i muzička podloga, gdje je Marija Šestić otpjevala nekoliko naših starogradskih pjesama. Sa ove tačke gledišta, bio je to veliki izazov i put pun neizvjesnosti.

Film je sniman u 2013. i 2014. godini u Dječijem pozorištu RS i na Čokorskim poljima nadomak Banjaluke. Osim Duška, u filmu glume Božana Bjelić, Đorđe Janković, Ljubiša Savanović, Aleksandar Blanić. Fotografiju je radio Igor Šamara, montažu Mladen Đukić i Aleksandar Bundalo. Muziku sa glumačkim ulogama su radili Marija Šestić i Siniša Stjepanović, a obradu zvuka radio je Predrag Blagojević.
08
Kada su u pitanju producenti na koje bi se mogao ugledati i čiji rad veoma poštuje i cijeni, Duško kaže da su to Klint Istvud i od domaćih Dragan Bjelogrlić i Tihomir Stanić.

– Bjelogrlićev Montevideo Bog te video je jedno suštinski pitko ostvarenje, koje nije umjetnički pretenciozno, ali je priča jednostavna i zanimljiva, a od Tihomira Stanića bih izdvojio film „Neprijatelj“, jedan od filmova koje je uradio u totalno nemogućem vremenu.

Posao kao i svaki drugi pa tako i glumački zahtjeva odmor i opuštanje. Svako od nas to radi na svoj način, a Dučko kaže da najviše voli pobjeći na selo.

– Volim prirodu i sve ono što ona posjeduje. Opuštanje poslije napornog dana se ogleda jahanjem konja po livadama, šumama i brdima. Član sam konjičkog kluba „Čokorska polja“ i tamo provodim većinu svog slobodnog vremena, jer sam u sedlu zaista slobodan. To mi je hobi u kojem zaista uživam već nekih 7 ili 8 godina. Mada, volim i pogledati neki dobar fim, a najradije gledam nešo što me tjera na razmišljanje, nešto što me uzbuđuje kao umjetnika, pri čemu mi u glavi stalno lebdi misao da je neko napravio nešto drugačije i novo i što me motiviše da i ja napravim nešto autentično.

Kada sebi zada cilj, sve će uraditi kako bi do njega došao. Prepreke na koje nailazi, pokušava da zaobiđe.
– Da, ponekad idem i glavom kroz zid. Upravo tako se nekada osjećam kada pokušavam savladati prepreku kako bih došao do cilja koji sam sebi zacrtao. A mislim da su prepreke vrlo poželjna stvar, jer , ako mene pitate, one nas jačaju, čine boljima kada ih savladamo i ni jedne prepreke se ne bojim. Čak sam u situaciji da sam sebi nekad stvorim prepreku, naročito kada je posao producenta u pitanju, pa stavljam sebi visoke ciljeve i zahtjeve uz koje naravno idu i prepreke koje treba savladati i doći do cilja. Međutim, nekada naravno naiđu i totalno neočekivane smetnje na putu. Njih uvijek sa osmijehom dočekam i koristim sve svoje kapacitete da ih savladam.

Duško kaže da bi glavom i bradom mogao biti istoimeni lik iz crtanog filma – pogažate već koje – Duška Dugouška.
– Smiješan je, veseo, brz i uvijek spreman da uradi nešto novo i nešto zanimljivo. Dovitljiv je i nikada ga ne možete vidjeti ljutog, žalosnog… Mislim da sam i ja nekako takav u životu.

Kroz život je naučio da mu je porodica vrlo bitan oslonac u životu. Pa tako svoju djecu Lenu i Todora pokušava naučiti tim vrijednostima, kojima su njega njegovi roditelji naučili.

– Porodica mu puno znači, samim tim što sve što sam uradio do sada moji roditelji su uvijek bili tu uz mene, pa tako i ja vidim sebe na isti način da ću pomoći svojoj djeci i biti uz njih kada to bude trebalo. Imam punu podršku svoje porodice za sve što radim. Lena i Todor svako na svoj način se interesuje za ono što radim i meni je to veoma važno. Lena je čak učestvovala i u filmu koji sam snimio za master, i neko sam ko će ocjene i komentare svoje djece zaista uzeti u obzir.

Kao glumac Dječijeg pozorišta i neko ko se svakodnevno sreće sa djecom različitog uzrasta, Duško vrlo često primjeti i greške današnjih roditelja, koje su često možda i nesvjesne.

– Šta poručiti roditeljima je najteže pitanje, na koje postoji samo jedan vrlo jednostavan odgovor – a to je da je najvažnija ljubav koju treba svojoj djeci da pruže, ali i da ne zadaju prevelike ambicije za dijete, jer ono mora prvo da nauči one jednostavne stvari. Osim toga, naročito bih skrenuo pažnju roditeljima na najnovija istraživanja u pihologiji i medicini koja pokazuju da je za dijete jako bitno fizičko kretanje i tjelesna aktivnost koja dovodi do stvaranja sinapsi u mozgu, od kojih opet zavisi razvoj inteligencije. Tako da je u današnjoj civilizaciji sjedenje pred televizorom i kompjuterom veliki neprijatelj inteligencije naše djece, pa shodno tome bih preporučio da djecu što više vode na sportske aktivnosti, i to da isprobaju što više različitih sportova, jer ne mora dijete odmah odlučiti koji ga sport zanima. Ili s druge strane, ne mora to biti isključivo sport – može to biti i šetnja parkom, kroz šumu, bilo kakva posjeta prirodi, životinjama, biljkama, selu. Da upznaju drveće sa kojeg beremo voće, bašte koje nam daju povrće. Ne smijemo da glumimo elitističko društvo u kome je bitan samo građanski svijet i dešavanja u gradu. Prosto ne smijemo zanemraiti i seosku zajednicu, koja je vrlo važan segment naših, a tako i života naše djece.
08
A kao pripadnik muške populacije, ni on nije imun na uticaj Banjalučanki, koje prati glas da su najljepše djevojke u regionu. Međutim, ipak on misli da se previše prepuštaju uticajima modnih pista i nerealnih ciljeva.

– Zamjeram im to što se olako prepuštaju uticajima pomodarstva koje je Evropa prošla prije pet godina, ali je kod nas to moderno i samo im je to bitno, odjednom nema mjesta za sopstvene želje. Mislim da trebaju malo više da budu žene, a manje lutke. Previše dozvoljavaju da reklame utiču na njih i prave od njih nešto što nisu. Zamjeram im što nisu malo više prirodne. Što su zanemarile ulogu majke, koju im je priroda podarila. Nego žele da budu ostvarene kao poslovne žene sa reklama.

Intervju vodila: Ana Bencun

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *