Dvije tišine

„Želim napisati roman o Tišini,“ reče on;

„o stvarima koje ljudi ne kažu. Ali

poteškoća je tu nesaglediva.“.

―Virginia Woolf, Putovanje brodom (1915)

Gornjim epigrafom iz romana koji bismo mogli prevesti i kao Putovanje van (The Voyage Out), započinje svoju romansijersku karijeru i umjetnički projekat jedna od najvažnijih britanskih i svjetskih spisateljki, Virginia Woolf. Dočim je po mnogima moderna u romanu započela Conradovim Srcem tame, gdje je težište na putovanju u unutrašnjost, doslovnom kao i figurativnom. Međutim, suština isplovljavanja je kod oboga ista: doći do srca života, do mjesta gdje nastajemo mi i naš jezik, gdje se rađa zvuk ― riječ, izlomljena i treperava ― kojom ćemo opet pokušati da se bacimo natrag ― unutra ili van ― i opišemo, tamu ili tišinu, kako se uzme.

Napisati roman od preko četiri stotine stranica i u njegovo središte (doista je u sredini knjige) staviti u usta lika koji je i sam spisatelj takvu formulaciju autorske ambicije na samom početku romansijerske karijere, je ne samo hrabro, nego i autokritizirajuće. Dvadesetdvije godine poslije ― u romanu Godine (The Years)― to joj je u potpunosti pošlo za rukom.

Dva romana koja se gledaju sa te vremenske distance od dvadesetdvije godine neobično su povezana. Oba su pisana u predratno vrijeme; oba su joj oduzela mnogo vremena i skoro život (prvi je pisala devet, potonji pet godina; u oba slučaja je po završetku doživjela nervni slom); oba su sadržavala ogromnu količinu teksta koga je valjalo beskrajno ispravljati i reducirati (Godine je na kraju skratila na polovinu prvobitnog broja riječi) i oba su široko prihvaćena mahom pozitivnim kritikama, za razliku od drugih njenih, više eksperimentalnih romana, koje su tada i kritizirali, ali koji danas čine jezgro njenog opusa.

Godine, knjiga koja će u pet godina pisanja, ispravljanja ― beskrajnog ispravljanja ― od 1932. do 1937, kako navodi biografkinja Hermione Lee, promijeniti mnoštvo naslova (Pargiterovi; Ovdje i sada; Muzika; Zora; Kćeri i sinovi; Kuće drugih ljudi etc.) i nekoliko formi (roman, roman-esej, roman i esej, drama, hronika…), po objavljivanju će posve neočekivano postati prvi i jedini autoričin bestseler za njena života. Ostaje nejasno šta je tačan uzrok toga, ali većina se kritičara i biografa slaže da je to vjerovatno pristupačniji i naizgled jednostavniji vid pisma. Istina je da je Woolf u ovom romanu, nakon brojnih uspješnih eksperimentalnih romana koji su rušili, svaki na svoj način, konvencije u formi, stilu, sadržaju, jeziku ili fabuli, u Godinama odlučila da se ipak, toliko godina kasnije, još jednom oproba u klasičnijem narativnom pristupu i fabuli. To je, međutim, reduktivno. Jer ova knjiga je od začetka (tokom jedne jutarnje kupke u kadi, 1932.) imala izuzetno kompleksnu strukturu, ništa manje kompleksnu od one u romanima Gospođa Dalloway (1925), Ka svetioniku (1927), ili Valovi (1931).

Ako je prisustvo uobičajene fabule, kakve nema u gore navedenim remek-djelima, i olakšavalo čitanje romana Godine, to je možda zato što je knjiga uspješna na toliko načina i uspjela je kroz formu nalik klasičnom engleskom romanu ponuditi mirijadu gledišnih stajališta na jednako mnogo ljudskih osobina i odnosa, te društvenih problema. Cijela politička i društvena povijest britanskog društva od 1880. do 1937. data je kroz prizmu (tipično za Woolf, i samorefleksivnu) jedne srednjoklasne porodice nalik Woolfinoj, Pargiterovima. U svemu tome, likovi misle i diskutuju ili prosto žive bratsko-sestrinske odnose, odnose roditelja i djece, odrastanje, odnose naspram „nepoželjnih“ članova društva ― od mentalnih bolesnika do sufražetkinja, „usidjelica“ i „neženja“ ―, muško-ženske odnose, razlike među generacijama, rat, mir, prijateljstvo, starenje, putovanje, seksualne slobode, dječje strahove i ― neprestano ― centralni humanistički problem: tko smo, odakle smo, gdje idemo?

Odustavši od esejističkih dijelova rukopisa iz čvrstog uvjerenja da njeni romani neće biti politički pamfleti (iako joj pamflet nije bio stran, ali za direktne političke i društvene napade radije je koristila svoje članke i eseje), Woolf u Godinama, bez obzira kako roman tumačili i koji njegov aspekt izdvojili kao najvažniji, težište stavlja na onaj cilj koji je sebi postavila još u prvom romanu: Tišinu. Nigdje više najvažnijih misli likova nije prekinuto potezom duge crte ―

Od menažerije porodičnog života na početku, u tmurnoj kući uskih prenatrpanih soba, gdje nitko ne uspijeva posve da se izrazi jer netko konstantno dolazi ili prolazi, bez trenutka privatnosti, pa sve do samostalnih meditacija pojedinih likova okrnjenih udarcima teškog odrastanja, nepravdi u rodnom, dobnom ili klasnom oblikovanju, te postupcima autoritativnih i(li) prezahtjevnih roditelja ―Godine su himna stvarima koje ljudi ne kažu. Nigdje nije toliko tišine uhvaćeno kao u ovom romanu u kome likovi neprestano govore.

„Svijet je ništa osim . . .“ Zaustavila se. Šta je on rekao? Ništa osim misao, zar ne? pitala se kao da je već bila zaboravila. Pa pošto je bilo nemoguće čitati i nemoguće pisati, pustit će se da bude misao. Bilo je lakše djelati stvari nego misliti ih. (…) Opružila se. Gdje je misao počinjala?

U stopalima? pitala je. Tamo su eno bila, stršila ispod jedne jedine plahte.

Sally, koja misli prethodni odlomak, blaga je psihička bolesnica s manom u ramenu, kojoj se slično kao i Woolf u stvarnom životu ili njenom liku Septimusu u romanu Gospođa Dalloway nalaže da leži, odmara se, diše čist vazduh, ne čita. Po povratku njene sestre sa zabave kojoj Sally iz tih razloga nije prisustvovala, isti citat iz knjige, kako je sve ništa osim misao, ona stavlja i pred sestru, koja potom prevrće:

„Svijet je ništa osim misao, da li on tako kaže?“ ponovila je, držeći zavjese raširenima.

Nešto slično pomislila je kada je taksi prešao Serpentinu; kada ju je majka prekinula. Mislila je, Da li sam ovo, ili sam ono? Jesmo li jedno ili smo odvojeni ― nešto tako.

A u tom mišljenju, jedni misle jedno, drugi drugo. Najstarija sestra druge porodične loze, pedesetogodišnja Eleanor, čekajući da voda u čajniku prokuha, sjedi u stolici 1908.

Kako je grozna bila starost, pomislila je; štrigala je sve što je čovjek bio kadar činiti, jedno po jedno, ali ostavljala nešto živo u sredini: ostavljala je ― odmaknula je isječke iz novina ― partiju šaha, neku vožnju u parku, jednu posjetu starog Generala Arbuthnota jedne večeri.

Ali dok Eleanor tako misli o starosti, iako joj je tek pedeset i do kraja romana imat će dug i ispunjen život, njeni mlađi brat i sestra prisjećaju se djetinjstva sa sličnim epitetima:

„Kakve grozne živote proživljavaju djeca!“ rekao je, mašući rukom prema njoj kako je prešao preko sobe. „Zar ne, Rose?“

„Da,“ reče Rose. „I nikome to ne mogu reći,“ dodala je.

No, među tim prekidima, malenim udubljenjima gdje boravi tamna tišina, postoje i drugi, svjetliji. Nemogućnosti saopštavanja, razumijevanja, evolucije u komunikaciji rasute su posvuda u naizgled uobičajenim razgovorima koji su pak nesvakidašnje duboki. Ta druga tišina je ona koju likovi konačno uspijevaju uhvatiti, izraziti neobično običnim gestama, pokojom rječju, raspravama o trivijalnom, ili zajedničkim uspomenama, ali i, obećavajuće, intuitivnim pristupom čak i sa neznancima ili onima koje se površno poznaje, u čemu leži Woolfin istinski humanistički projekat čuvanja, kako ih ona naziva, „trenutaka bivanja“. U jednoj sceni iz ratne 1917., između sada pedesetdevetogodišnje Eleanor i srednjovječnog homoseksualca Nicholasa iz Poljske koga je ova upravo upoznala došavši na ručak kod svojih nećaka, nepoznanstvo se brzo pretvara u igru nadopunjavanja strančevih jezičkih i inih praznina u komunikaciji.

„Govorio sam,“ nastavi on, „upravo sam govorio kako mi ne znamo sami sebe, obične ljude; pa ako ne znamo sami sebe, kako možemo načiniti religije, zakone, koji ―“ i učinio je potez rukom koji prave ljudi koji vječito kubure s jezikom, „koji ―“

„Koji pašu ― koji pašu,“ reče ona, opskrbljujući ga rječju koja je bila kraća, bila je u to sigurna, nego neka riječ iz rječnika koju bi stranci uvijek koristili.

„― koji pašu, koji pašu,“ reče on, prihvatajući riječ i ponavljajući ju kao da je bio zahvalan za njenu pomoć.

„… koji pašu,“ ponovi ona. Nije imala pojma o čemu su razgovarali. Zatim, odjednom, kako se sagnula da zagrije ruke iznad vatre, riječi zaploviše skupa u njenoj glavi i sačiniše jednu razumljivu rečenicu. Činilo joj se da ono što je rekao bijaše, „Ne možemo načiniti zakone i religije koji pašu jer ne poznajemo sami sebe.“

„Kako čudno da baš to kažete!“ reče ona, smješkajući mu se, „jer sam i ja sama često o tome mislila!“

„Zašto je to čudno?“ reče on. „Svi mislimo iste stvari; samo ih ne govorimo.“

Nešto kasnije, kako razgovor odmiče od trenutnog stanja do pogleda u budućnost, praznine postaju sve veće, prekidi sve češći, ali razumijevanje nasuprot tome jednako raste, kao da su izmislili posve novi jezik za komuniciranje ― jezik tišine.

„O čemu razmišljaš, Eleanor?“ prekide je Nicholas.

On me zove Eleanor, pomisli ona; to je pravo.

„O novom svijetu…“ reče ona naglas. „Šta misliš, hoćemo li napredovati?“ upita.

„Da, da,“ reče on, kimajući glavom.

(…)

„Ali kako…“ započe ona, „… kako možemo da se poboljšamo… živimo više…“ ― spustila je glas kao da se plašila da ne probudi spavače ― „… živimo više prirodno… bolje… Kako možemo?“

„Samo je pitanje,“ reče on ― zaustavi se. Privuče se bliže k njoj ― „učenja. Duša…“ Opet zastade.

„Da ― duša?“ ponuka ga ona.

„Duša ― cijelo biće,“ objasni on. Načinio je udubljenje u svojim šakama kao da zatvara krug. „Ono želi da se širi; da ide u avanture; da čini ― nove kombinacije?“

„Da, da,“ reče ona, kao da ga je uvjeravala da su njegove riječi bile tačne.

„Dočim sada,“ ― on se povuče; sastavi stopala; izgledao je kao neka stara gospođa što se bojala miševa― „ovako živimo mi, stisnuti u jedan maleni, čvrsti maleni ―čvor?“

„Čvor, čvor ― da, tako je,“ kimnula je.

„Svatko u svojoj vlastitoj kockici; svatko sa svojim vlastitim krstom ili svetom knjigom; svatko sa svojom vatrom, svojom suprugom…“

Vratimo li se onda uspjehu ovog romana kod publike, možemo bez mnogo brige zaključiti da dobar dio razloga tog uspjeha vjerovatno leži u činjenici da, za razliku od ostalih Woolfinih romana, ne slika savršeno izražene scene, nego scene nalik poluzavršenim fauvističkim slikama. Isprekidane misli su kao mreže za spavanje, prostor u koji se svi mogu zavući i otpočinuti. Moć isprekidanih misli je u tome što ih svatko može nadopuniti po vlastitom iskustvu i očekivanjima ― na mjesto tuđe tišine položiti vlastitu.

Tekst eseja i prevod odlomaka: © V. B. Borjen

Za P.U.L.S.E  V. B. Borjen

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Književnost, roman, V. B. Borjen, Virdžinija Vulf