Džojs je košmar koji pokušavamo savladati

Džojs je košmar koji pokušavamo savladati

Neke od osnovnih značajki Joyceova djela on otkriva već u početnim poglavljima, dok nas sa drugima upoznaje postupno, prateći razvoj i mijene Joyceovih misli i stila. Jedno će nam, tako, poglavlje prikazivati određeni period Joyceovog života, govoriti o jednoj knjizi, ali će neumitno biti nerazlučivo od te knjige Paris pronalazi i osvjetljava u drugim knjigama također, čime ukazuje na koherentnost i konzistentnost Joyceovog djela. „Džojsova genijalnost ogleda se u potpunoj hronologiji.“ (85) Paris je vrlo dobro shvatio prirodu Joyceovog djela: ono je svojevrsna evolucija, koja traje od Dablinaca do Portreta umjetnika u mladosti, manično buja od Uliksa do Finneganovog bdijenja, „čudovišta koje sve nadilazi“ (189), i u toj evoluciji svaka je knjiga neizostavna etapa; sve se u njoj nastavlja, nadograđuje, nadopunjuje.

photo-entertainment-pisci-Joice_01_u_267453889

Potkraj 19. stoljeća u Književnom pozorištu u Dablinu pojavio se čovjek neobičan, čudnovato odjeven – uopće ekscentrik. Nije imao karte, ali je jednom munjevitom rečenicom preuzeo kontrolu. „Ja sam Joyce.“ Tada mladić, Joyce se je smatrao za genija, i šepurio se, ponosan na svoje djelo, – iako se ono sastojalo od tek nekoliko eseja, članaka i pjesama. „Nikada nisam naišao na toliko pretencioznosti, a da ima tako malo toga da je opravda“, govorio je Yeats o njemu. Ali tokom sljedećih decenija James Joyce ostvarit će djelo koje će ga svrstati među najznačajnije autore 20. stoljeća.

O tom je djelu napisano i pisat će se mnogo, unatoč njegovoj kompleksnosti – ili upravo zbog nje. Vrijednom prikaza i preporuke čini se knjiga Džojs Jeana Parisa, koja je prikaz Joyceovog djela i života. U ovoj knjizi Paris daje Joyceovu biografiju, ali se ne zanosi time da ona bude konačna, iscrpna i cjelovita; nego on prosto označava najbitnije detalje iz Joyceovog života i sagledava načine na koji su se oni odrazili na njegovo literarno djelo. Paris daje sopstvene kritičke sudove o Joyceovom djelu, analizira ga i interpretira, pružajući nam uvod i smjernice za čitanje i razumijevanje njegove kompleksnosti.

files

Svoj portret Joycea, Paris počinje poglavljem o Irskoj. U njemu Paris Irsku prikazuje kao mističnu i herojsku zemlju, ali je već u sljedećem poglavlju prepoznaje kao jedan od glavnih razloga Joyceovog skepticizma. Kao prvotni uzrok Joyceovog podozrenja prema domovini, nameće se politički skandal iz 1889., koji je optuživao C. S. Parnella za preljubništvo. To je bio ogroman udar za porodicu Joyce, koji su bili parnelisti, a osobito za mladog Jamesa. Tri njegove dominanantne teme, antinacionalizam, antifeminizam i antiklerikalizam, začete su u toj tragediji-farsi. Ali taj događaj ima i veće, univerzalnije razmjere i značenja, jer je u njemu korijen Joyceove ozlojeđenosti. „U njegovim očima, Parnelov pad postao je zločin koji je osporavao veru u čovečanstvo.“ (34)

Ništa u Joyceovom djelu neće upućivati na bilo kakav idealizam; on je isuviše pronicljiv da bi se zanosio takvim obmanama. Sve će upućivati na kaos osrednjosti i gluposti, na klevetu, potkazivanje, prostakluk, razmetljivost, trivijalnost, izdaju, itd, itsl. „Ovde nećemo naći plemenite duše, niti primernu etiku, jer će ljudi otkriti upravo ono što jesu: komedijanti, ‘sumporno žuti lažljivci’“. (21) Za njega su svijet i njegova pojavnost samo tašta krinka, niz sladunjavih laži, prijetvorbi i iluzija, a uloga je pisca da bude naučno objektivan, i prokaže takav svijet, „da najtačnije moguće naslika čovečanstvo, ali i da se istovremeno uzdrži od osuđivanja i pohvala“. (22) Joyce će svijet vidjeti onakav kakav jeste, i bit će potresen onim što vidi. „Džojs nas uviđavno obaveštava da je njegova umetnost potekla iz bola, ali će se, kao Svift, i on potruditi da ga prikrije irskom koketnošću. Čak i bolje, da ga savlada.“ (63) Pokadšto će osloboditi svoju sjetu, ali će češće biti svirepo ironičan i sarkastičan, jer on, kao pravi Irac poznaje „okrepljujuću moć sarkazma“. (11) Njegovi su likovi banalni, bez dostojanstva, i robuju gluposti, kao kakvoj boginji; on je, dakako, razočaran time, ali se istoj gluposti, i njezinim robovima, zlurado i zajedljivo podsmijava. On ismijava, banalizira banalnost, buni se i kleveće; nije selektivan u osudi, u odmazdi, ironiji; svaka stvar ili pojava, makar i najsvetija, kod njega također podrazumijeva svoju parodiju. „Prosto, za Džojsa je Istorija, kao i za svakog Irca, hronika jednog pakla od koga su skeptičnost, mudrost i humor najbolja odbrana.“ (73)

Potreba za tačnošću i objektivnošću jedna je od najuočljivijih odlika Joyceovog stila. Sve što je pisao rezultat je pomnog opserviranja i analiziranja, rezultat privilegije da se svijet može sagledati u njegovoj realnosti. Naučna strogost je stilska novina koju je uveo. Njegova toliko značajna tehnička revolucija u romanu predstavljena je, ukratko, u intenciji da se svijet i čovječanstvo prikažu, u svojem totalitetu, onakvi kakvi zaista jesu, sa svim proturiječjima, i da s, što tačnije, u cjelosti naslika čovjekova uzaludnost, izgubljenost, utamničenost u svijetu. Njegova je, zatim, namjera da se oslobodi vremena, da ga poništi ili pobijedi, „kako bi ustoličio svoje delo van domašaja vremena“. (63) U tim ogromnim ambicijama počiva pogubna monumentalnost njegovog djela.

files (1)
Photo. conorsaysboom.files.wordpress.com

Cijeli grad sažeti u jednu knjigu, deset godina odisejskih putovanja prikazati u jednom danu L. Blooma – to su, između ostalih, nastojanja kojih se poduhvatio u Uliksu. „Borio se protiv neuhvatljivog, nepobedivog neprijatelja: protiv vremena. Njegov san? Prevazići čoveka koji pripada Istoriji, tako što će istoriju nadvladati, naći neko univerzalno uređenje kojem je i ona podređena. T. S. Eliot je morao prvi primetiti to demijurško nastojanje u Uliksu. Otuda ta sličnost, koju će mnogi kritičari naglasiti, između džojsovske misli i Božanstvene komedije, srednjovekovne teologije, okultnih nauka ili elizabetanskog pozorišta, uostalom sličnost sa svim oblicima kulture koji mikrokosmos izjednačavaju sa makrokosmosom, to jest izjednačavaju ‘ono što je dole’ sa ‘onim što je gore’. Džojsa treba posmatrati kroz tu perspektivu, kroz tu eshatološku struju koja sebi u zadatak stavlja poricanje vremena, a čija deviza može biti: ‘Istorija je košmar iz kojeg pokušavam da se probudim.’“ (83) U Finneganovom bdijenju bio je, međutim, još smjeliji i neskromniji: htio je kroz san, grotesknom mješavinom mnoštva svjetskih jezika, alegorijski ispripovijedati univerzalnu historiju čovječanstva, napisati knjigu za budućnost i pomoću nje definitivno prevazići vrijeme. „Ova najambicioznija knjiga svih vremena sadrži u sebi gotovo nemoguće nastojanje da u snu prikaže planetu i čitavu njenu istoriju, da na silu ispredaje njene nejasnoće, koje u svakom prolasku kroz delo pomalo otkrivaju istinu koja je u isto vreme ohrabrujuća i beznadežna: u svakom času se ta priča (ponovo) rađa, (ponovo) umire i (ponovo) počinje.“ (209—210)

Međutim je Joyce, bježeći od košmara historije i suprotstavljajući se tiraniji osrednjosti, stvorio djelo monstruozno, nesvakidašnje po obimu, koje sâmo izgleda jednako kaotično i košmarno. Mogli bismo reći da je Joyce košmar kojega pokušavamo savladati, prihvatiti. U njemu je doista teško snaći se, i stoga nam je nerijetko potrebna pomoć. Paris u svojoj knjizi nastoji dati neke od ključeva za shvatanje njegovoga djela.

Neke od osnovnih značajki Joyceova djela on otkriva već u početnim poglavljima, dok nas sa drugima upoznaje postupno, prateći razvoj i mijene Joyceovih misli i stila. Jedno će nam, tako, poglavlje prikazivati određeni period Joyceovog života, govoriti o jednoj knjizi, ali će neumitno biti nerazlučivo od te knjige Paris pronalazi i osvjetljava u drugim knjigama također, čime ukazuje na koherentnost i konzistentnost Joyceovog djela. „Džojsova genijalnost ogleda se u potpunoj hronologiji.“ (85) Paris je vrlo dobro shvatio prirodu Joyceovog djela: ono je svojevrsna evolucija, koja traje od Dablinaca do Portreta umjetnika u mladosti, manično buja od Uliksa doFinneganovog bdijenja, „čudovišta koje sve nadilazi“ (189), i u toj evoluciji svaka je knjiga neizostavna etapa; sve se u njoj nastavlja, nadograđuje, nadopunjuje. Sve je u tom djelu promišljeno i svrhovito, i ništa nije suvišno, nijedno poglavlje, niti jedna riječ. Ta Joyceova evolucija podsjeća na slike koncentričnih krugova na površini vode: „svako delo stvoreno iz prethodnog, razrešava se u sledećem, još opširnijem, upotrebljava ciklus reči, tema, simbola koji se stalno šire, kao da se pružaju ka beskonačnom, kao da se sjedinjuju sa kosmosom“. (86)

Chiharu Shiota
Chiharu Shiota

Da bismo razumjeli Joycea, Paris nas također upućuje na iznimno važnu „dvojnost stvarnosti i simbola“, (115) koja je u njegovom djelu izražena do krajnosti. Ono obiluje simbolima, metaforama, alegorijama, aluzijama, referencama, itd, koje nas tjeraju na aktivno promišljanje pročitanog. Već u Portretu umjetnika u mladosti počinje ta igra simbola, a u Uliksu i Finneganovom bdijenju ona će prerasti u stvaralačku filosofiju, i imati ogromne, ludačke razmjere. „Nijedan pisac, u našoj epohi“, smatra Paris, „nije u toj umetnosti analogije otišao dalje od Džojsa.“ (140) Na mnoge od tih analogija i višeznačja Paris precizno ukazuje, iznoseći pritom različita tumačenja, što je jedan od prvih kvaliteta njegove knjige.

Premda je stara više od pola stoljeća, a neka od tumačenja koja nudi raširena, dobro poznata, čak uobičajena, ova knjiga ipak nije izgubila na vrijednosti, na svježini, na neposrednosti koja nam približava Joyceovu osobnost i osebujnost njegovog djela. Kao autor ogromne erudicije i gorkog životnog iskustva, Joyce je stvorio zapanjujuće, bizarno djelo, bremenito očajem i ništavilom, ali djelo u kojemu se, ipak, nazire neka tanana, sjetna, ironična nada. Kao zagonetka, ono neprestano poziva čitatelje u igru odgonetanja. Knjiga Jeana Parisa nije konačna odgonetka, ali je sasvim dovoljna pomoć čitatelju u toj zavodljivoj, mada teškoj igri. To je knjiga koju ne treba zanemariti pri bilo kojem ozbiljnom čitanju Joycea.

Piše: Almir Kljuno

e – novine

Žan Pari: Džojs. Kiša (Otvorena knjiga, 2012, prevod: Sonja Šešlija)

*Prenosimo iz zbornika Nacija i poststrukturalizam. Alternativna književna tumačenja (Sic!, Sarajevo, 2013.)

Tekstovi o Džojsu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments