Ulogujte se / Kreirajte profil

Emil Sioran: Beket

Da bismo odgonetnuli čovjeka toliko izdvojena poput Becketta, trebali bismo dobro promisliti o frazi ”držati se po strani”, prešutnoj devizi svakog njegovog časa, o tome koliko samoće i skrovite, podzemne upornosti ona podrazumijeva, o suštini jednog bića što stoji izvan i uporno nastavlja neumoljiv i beskonačan posao. U budizmu se za onoga koji teži prosvjetljenju kaže da mora biti ustrajan poput ”miša koji glođe mrtvački lijes”. Svaki pravi spisatelj ulaže sličan napor. On je rušitelj koji pridonosi egzistenciji, koja ga obogaćuje potkopavajući ga.

2014+15beckett

”Vrijeme što nam je dodijeljeno da ga provedemo na zemlji nije dostatno dugo da bismo ga upotrijebili za nešto drugo osim za sebe same”.

Te riječi jednog pjesnika pristaju svakome tko odbacuje izvanjsko, akcidentalno, drugo. Beckett ili nedostižno umijeće da čovjek bude on sam. Usto ne ide nikakva prividna gordost, nikakva stigma inherentna svijesti da je jedinstven: da riječ ljubaznost ne postoji, trebalo bi je izmisliti zbog njega. Stvar gotovo nevjerojatna, čak čudovišna: on ne ogovara nikoga, neznana mu je higijenska uloga zlobe, njezine ljekovite moći, njezino oslobađajuće svojstvo. Nikad ga nisam čuo ogovarati prijatelje ni neprijatelje. To je jedan oblik superiornosti zbog kojeg ga žalim i zbog kojeg vjerojatno nesvjesno pati. Kad bi me netko spriječio da olajavam, mogu zamisliti kakve bi me muke i nevolje, kakve bi me komplikacije snašle.

On ne živi u vremenu nego paralelno s vremenom. Zbog toga mi nije nikad palo na um da ga pitam što misli o ovom ili onom događaju. On je jedno od onih bića koja nam pokazuju da je povijest dimenzija bez koje je čovjek mogao biti.

Da je nalik svojim junacima, to jest da nije doživio nikakav uspjeh, bio bi posvema isti. Ostavlja dojam čovjeka koji se uopće ne želi afirmirati, kojemu je podjednako strana ideja o uspjehu i o neuspjehu. ”Kako ga je teško dešifrirati! I kakav samo stil ima!” To kažem sebi samome svaki put kad pomislim na njega. Kad nekim čudom, što je nemoguće, ne bi skrivao nikakvu tajnu, u mojim bi očima još uvijek predstavljao lik Nedokučivog.

JohnMinihan_SamuelBeckett_BoulevardStJacques_Paris_1985_3

Dolazim iz jednog kraja Europe u kojem su pretjeranosti, razgaljenost, povjeravanje, neposredno, ničim potaknuto, bestidno priznanje obavezni, u kojem se sve zna o svima, u kojem se zajednički život svodi na javnu ispovjedaonicu, u kojem je tajna doslovce nezamisliva i u kojem slatkorječivost graniči s mahnitošću.

Samo to ne bi bilo dostatno da objasni zašto me morao fascinirati tako natprirodno diskretan čovjek.

Ljubaznost ne isključuje razdražljivost. Na jednoj večeri kod prijatelja, kad su ga počeli gnjaviti odveć učenim pitanjima o njemu i njegovu djelu, posve je zašutio i čak nam je na kraju okrenuo leđa – ili gotovo okrenuo. Večera još nije završila kad je ustao i otišao, zatvoren u se i mračan, poput čovjeka kojega čeka operacija ili batinanje.

Prije otprilike pet godina, susreo sam ga slučajno u ulici Guynemer i kad me upitao da li radim, odgovorio sam mu da sam izgubio volju za rad, da ne vidim zašto bih se morao očitovati, ”proizvoditi”,  da mi je pisanje postalo paklenom mukom … Činilo se da je iznenađen, a ja sam se još više iznenadio kad mi je, upravo što se tiče pisanja, započeo govoriti o radosti. Je li doista upotrijebio tu riječ? Da, siguran sam. U istom času prisjetio sam se da mi je prilikom našega prvog susreta, deset godina ranije, u Closerie des Lilas, priznao da je užasno umoran, zasićen, da ima osjećaj kako se iz riječi više ništa ne može izvući.

Riječi, tko ih je volio poput njega? One su njegovi drugari, i njegovo jedino uporište. Osjećamo da je on, koji se ne oslanja na nikakvu izvjesnost, posred njih vrlo snažan. Njegovi napadaji malodušja podudaraju se nedvojbeno s časovima u kojima prestaje vjerovati u njih, u kojima pomišlja da ga izdaju, da mu bježe. Kad riječi odu, ostaje bez ičega, nije više nigdje. Žalim što nisam zabilježio i pobrojio sva mjesta gdje govori o riječima, gdje se bavi riječima – tim ”kapljama tišine u tišini”, kao što je rekao o njima u Neizrecivom. Simboli krhkosti pretvoreni u nerazorive temelje.

Francuski tekst Bez (Sans) na engleskom se zove Lessness; tu je riječ skovao sam Beckett, kao što je smislio i njemački ekvivalent Losigkeit.

image

Ta riječ Lessness (jednako neobjašnjiva poput Boehmova Ungrund-a) tako me opčinila da sam jedne večeri rekao Beckettu da neću otići u postelju prije nego što za nju pronađem dostojan ekvivalent na francuskom… Zajedno smo pretresli sve moguće oblike na koje upućuju riječi sans i moindre. Nijedna nam se ni približno nije činila odgovarajućom neiscrpnoj riječi Lessness, mješavini lišenosti i beskonačnosti, praznini koja je istodobno sinonim apoteoze. Rastali smo se poprilično razočarani. Vrativši se kući nastavio sam prevrtati u mislima taj ubogi sans. U času kad sam već htio kapitulirati, pade mi na um da bi trebalo iskati na drugoj strani: poći od latinskog sine. Sutradan sam napisao Beckettu da mi se čini da je iskana riječ sinéité. Odgovorio mi je da je i on pomislio na nju, možda u istom času kad i ja. No naš pronalazak, moram to precizirati, nije bio pravi pronalazak. Složili smo se da treba napustiti iskanje, da nema francuske imenice koja bi bila kadra izraziti odsutnost po sebi, odsutnost u čistom stanju i da se moramo zadovoljiti metafizičkom mizerijom pukog prijedloga.

S piscima koji nemaju što reći, koji nemaju svoj svijet, čovjek razgovara samo o književnosti. S njim vrlo rijetko, zapravo gotovo nikad. Više ga zanima bilo koja svakodnevna tema (materijalni problemi, brige svih vrsta) – u razgovoru, naravski. A ono što ne možemo nikako podnijeti jesu pitanja tipa: mislite li da je ovom ili onom djelu suđeno trajati? da ovaj ili onaj pisac zaslužuje mjesto što ga zauzima? Između pisca X i pisca Y koji će preživjeti, koji je od njih veći? Svako ga vrednovanje te vrste zamara i baca u očaj. ”Kakvog smisla ima sve to?”, rekao mi je nakon jedne napose mučne večere, na kojoj je rasprava za stolom bila nalik nekoj grotesknoj verziji Posljednjeg suda. On sam izbjegava govoriti o svojim knjigama i teatarskim komadima: nisu mu važne svladane prepreke nego one koje tek ima svladati: sav se predaje onome što upravo radi. Pitate li ga o nekom komadu, neće se zaustaviti na osnovi, na značenju, nego na interpretaciji, koju predočuje u najsitnijim pojedinostima, minutu po minutu, rekao bih gotovo sekundu po sekundu. Neću tako brzo zaboraviti s kakvim mi je zanosom objašnjavao zahtjeve što ih mora ispunjavati glumica koja hoće igrati Not I, u kojem jedan zadihani glas sam vlada prostorom i zamjenjuje ga. Kako su samo sjajile oči dok je gledao ta sitna, a ipak sveprisutna osvajačka usta! Kao da je prisustvovao zadnjoj preobrazbi, konačnom stropoštavanju Pitije.

Budući da sam cijelog života bio ljubiteljem groblja i znajući da ih i Beckett voli (Prva ljubav, sjećate se, započinje opisom groblja, koje je, usput budi rečeno, groblje u Hamburgu), susrevši ga minule zime na aveniji Observatoire, pričao sam mu o svom nedavnom posjetu groblju Père-Lachaise i o ogorčenosti što na popisu ”značajnih osoba” koje su tamo sahranjene nisam našao Prousta. (Beckettovo ime, da i to kažem usput, otkrio sam prvi put prije tridesetak godina u Američkoj biblioteci, jednoga dana kad sam slučajno naletio na njegovu knjižicu o Proustu). Ne znam kako smo počeli govoriti o Swiftu, iako, razmislim li bolje, taj prijelaz na Swifta nije ni najmanje neobičan, s obzirom na mračni karakter njegova humora. Beckett mi je rekao da upravo nanovo čita Putovanja, a da posebice voli ”Zemlju Houyhnhnm”, i to napose zbog prizora u kojem Guliver leži sav sleđen od užasa i gađenja dok  mu se približava jedna Yahoo ženka. Otkrio mi je – i to je za me bilo veliko iznenađenje, štoviše, veliko razočarenje – da Joyce nije volio Swifta. Uostalom, dodao je, Joyce, protivno onome što se obično misli o njemu, uopće nije imao sklonost satiri. ‘

‘Nikad se nije bunio, bio je ravnodušan, sve je prihvaćao. Za njega nije bilo nikakve razlike između pada bombe i pada nekog lista…”.

Izvanredan sud, koji me svojom oštrinom i čudesnom sažetošću podsjeća na odgovor što sam ga dobio od Armanda Robina, kad sam mu jednog dana postavio pitanje:

”Kako to da, prevevši tolike pjesme, nikad niste došli u iskušenje da prevedete Chuang-tzua, od svih mudraca najprožetijeg poezijom?” – ”Često sam na to pomišljao”, odgovorio mi je, ”ali kako prevesti djelo koje se može usporediti jedino s ogoljelim krajobrazom sjeverne Škotske?”

Otkad poznajem Becketta, koliko sam se puta upitao (pitanje napasno i poprilično glupo, priznajem) kakav bi mogao biti njegov odnos prema likovima iz vlastitih djela. Što im je zajedničko? Može li se zamisliti veća razlika? Treba li prihvatiti mogućnost da se ne samo njihov nego i njegov život kupa u onoj ”olovnoj svjetlosti” što je nalazimo u komadu Malone umire? Mnoge od njegovih stranica nalikuju mi na monolog poslije kraja nekog kozmičkog perioda. Kao da stupamo u nekakav posthumni univerzum, u nekakvu geografiju što je sanja neki demon oslobođen svega, čak i svojeg prokletstva?

Beckett

Bića koja ne znaju jesu li još živa, obuzeta užasnim umorom, umorom koji nije od ovoga svijeta (da se poslužim riječima protivnim Beckettovim sklonostima), bića koja je stvorio čovjek za kojega slutimo da je ranjiv i da masku neranjivosti nosi zbog stida – nedavno su mi se, u kratkotrajnom bljesku, ukazale sveze što ih spajaju s njihovim tvorcem, s njihovim suučesnikom…To što sam ugledao, točnije – to što sam osjetio u tom času, ne bih mogao izraziti jasnom, razumljivom formulom. No, unatoč tomu, otada me i najbeznačajnija riječ njegovih junaka podsjeća na modulaciju stanovitog glasa… No, moram odmah dodati da iznenadno otkriće može biti podjednako krhko i podjednako lažno kao i bilo koja teorija.

Od našeg prvog susreta shvatio sam da je došao do neke krajnosti, da je možda i počeo od toga, od nemogućeg, od izuzetnog, od slijepe ulice. A ono što nas zadivljuje jest činjenica da se nije micao, da, stigavši od prve pred zid, ustrajava jednako srčan kao što je vazda bio: granična situacija kao polazište, kraj kao prispijeće! Otuda onaj osjećaj da bi njegov svijet, taj zgrčeni, umirući svijet, mogao trajati beskonačno, dočim bi naš mogao nestati.

Nisam naročito oduševljen Wittgensteinovom filozofijom, no strasno me zanima taj čovjek. Sve što o njemu čitam kadro je dirnuti me. Više sam puta otkrio sličnosti između njega i Becketta. Dvije tajanstvene pojave, dva fenomena zbog kojih je čovjek zadovoljan što su tako zbunjujući, tako nedokučivi. Kod jednog i kod drugog ista odvojenost od bića i stvari, ista nepokolebljivost, ista kušnja šutnje, konačna odreknuća riječi, ista volja suočavanja s dotad neslućenim granicama. U neko drugo vrijeme privukla bi ih Pustinja. Danas znamo da je Wittgenstein u jednom času pomišljao otići u samostan. Što se tiče Becketta, mogu ga, nekoliko stoljeća ranije, vrlo lako zamisliti u posvema goloj ćeliji, bez i najmanjega ukrasa, čak i bez raspeća. Bulaznim? Prisjetite se onda dalekog, zagonetnog, ”neljudskog” pogleda što ga ima ne nekim fotografijama.

Razumije se da su naši počeci značajni; no odlučni korak prema samima sebi činimo tek kad više nemamo podrijetla i kad za biografiju pružamo isto tako malo materijala  kao i Bog … Važno je i uopće nije važno da je Beckett Irac. A posve je sigurno pogrešno tvrditi da je on ”pravi tip Anglosaksonca”. U svakom slučaju, ništa ga ne bi moglo više naljutiti od toga. Je li to zbog rđavih uspomena što su mu ostale od predratna boravka u Londonu? Pretpostavljam da Engleze okrivljuju za ”vulgarnost”. Tu osudu, što je on nikad nije izrekao, ali je ja izričem umjesto njega kao sažetak njegovih rezervi, ako ne i resantimana, ne bih mogao preuzeti na sebe, tim više što mi se Englezi – možda je to samo balkanska iluzija – čine kao najmrtviji i najugroženiji narod, što znači najrafiniraniji, najciviliziraniji.

Beckett, koji se, vrlo neobično, ćuti u Francuskoj posvema kao kod kuće, nema ništa sa stanovitom hladnoćom i krutošću, osobinom tipično francuskom, točnije – pariškom. Nije li značajna činjenica da je Chamforta pretočio u stihove? Ne cijelog Chamforta, doduše, nego samo neke maksime. Taj poduhvat, značajan sam po sebi i uostalom gotovo neshvatljiv (ne prisjetimo li se posvemašnje odsutnosti lirskog duha, karakteristične za suhoparnu prozu moralista), odgovara nekovrsnom priznanju, ne usuđujem se reći proklamaciji. Tajanstveni duhovi vazda, i unatoč sebi, odaju osnovu svoje naravi. A Beckettova je narav tako impregnirana poezijom da je od nje neodvojiva.

Samuel_Beckett_18239

Mislim da je svojeglav poput kakva fanatika. Čak i kad bi se svijet srušio, on ne bi ostavio posao kojim se upravo bavi, niti bi promijenio temu. U bitnim se stvarima na nj zacijelo ne može uplivati. Kad je riječ o svemu ostalom, o nebitnom, on je lišen obrane, vjerojatno bespomoćniji od svih nas, bespomoćniji čak i od svojih likova… Prije negoli sam započeo sređivati ove bilješke odlučio sam da ću pročitati sve što su, iz različitih perspektiva, napisali o ”plemenitom čovjeku” Majstor Eckhart i Nietzsche. – Nisam ostvario svoj nacrt, ali u nijednom času nisam zaboravio da sam ga zamislio.

(1979)

S francuskog preveo Mario Kopić

[Emil M. Cioran, Beckett, Exercices d’admiration, Oeuvres, Paris: Gallimard 1995, str. 1574-1579]

Filozofski magazin

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Emil Sioran: Beket

  1. MANIK

    16/09/2016 at 18:10

    IZVANREDNO!
    Ako postoji mogućnost i dovoljno velikana koji govore o drugim velikanima – obradujta nas pononovo … I opet!

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *