Ulogujte se / Kreirajte profil

Emina

aleksa_santic_01Desetu godišnjicu austrougarske okupacije Mostar dočekuje veći i ljepši nego što je ikad bio. Već tri godine dimi “Ćiro” za Metković, a prema Sarajevu tračnice su postavljene do Rame. Popravljeni su stari i izgrađeni novi putevi, koji Mostar spajaju sa svim mjestima u Hercegovini, sem dalekog Trebinja, a kiridžije lako stižu do Lijevna i Bugojna. Ćepenici na Velikoj Tepi zamjenjuju se prostranim, zidanim magazama. Uz Staru, Krivu i Oručevića ćupriju i četvrta je zakoračila preko Neretve. Početa je u turski vakat kao ćuprija, završena u novi, austrougarski 1883. kao “Franz Jozef Brucke”. Godine 1888. most carskog imena se rekonstruiše i ukrašava. Te godine u Mostar, u posjetu, navraća nadvojvoda Rudolph sa suprugom Stefanijom. Čarsija se ne može nadiviti carskim kočijama, ali Muslimanima i Srbima nije potaman što je trg odvazda zvan Mejdan preimenovan u “Rudolph platz”, a šetalište na desnoj u “Stefanijale”. Na radost djece, a ibret starijih, održana je prva biciklistička trka na Novom godišnjem pazaru. Krajem godine Srbi slave dozvolu Zemaljske vlade iz Sarajeva za osnivanje Srpskog pjevačkog društva “Gusle”, Hrvati Narodnog pjevačkog i glazbenog društva koje će tek kasnije dobiti ime “Hrvoje”, a velika je radost i u kući imama i hafiza, Saliha Sefića.

Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić, poznanici po čaršiji čestitaju:

– Nek ti je s hairom šćer, moj Salih.

Djevojčici dadoše ime Emina, a u kući Sefića mevlud se učio čitavu godinu…

Od rođenja Salih plaho pazi šćer. Mlađi sin je u mektebu, stariji pošao u ruždiju. Mati je povazdan u kući za bakračima i demirlijama, a čuje iz bašte:

– Elif, be, te, se, džim, ha, hi…

Posjeo Salih šćer na šćemliju, hoda oko nje i govori joj arapsku abecedu, a ona ponavlja… Kako je rasla, nauk se mjenjao:

– Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah pripadao je redu Hassim iz plemena Kurejss…

Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojčurak, s 14 ćusta djevojka. Jednog petka, nakon džume, ču je Salih kako uz basamake pjevuši:

“Đul miriše, mila moja majko,
Čini mi se Omerova duša…”

Obrati se ženi:
– Jel ovo ova naša o Omeru i Mejremi?
– Biće da jest.
– Zacurila nam šćer?
– I meni se čini.

A Emina Sefićeva baš zacurila. Kad silazi na česmu, uz Glavnu ulicu, nema muška, a da se ne okrene. Okretati se za ženskom u Mostaru ni prije ni tad nije adet, al’ muško je vazda bilo i ostalo muško… Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.

“Nije žensko”, uzdiše muslimanska mlađarija. “Emina Sefićeva je dženetska hurija.”

Pravoslavci i katolici ćućore:

– Anđeo na zemlji, pa to ti je!
– Emina, šćeri – savjetuje je otac Salih – kad si na izvana, oči preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.

Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova – k’o iz musafa…

Pedesetak metara uniže od Sefića sokaka, na Glavnoj ulici, kuća je Svetozara Ćorovića, za kojeg je udata Aleksina sestra Persa. Sestru Aleksa neobično voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke sreće i česte nesreće. Sveto mu je srodnik po lirskoj duši i pobratim, te ih rado i često posjećuje. Silazeći s Brankovca, Aleksa susreće imamovu kćer. Za djevojčetom se pjesnik ne okreće. A rano dozrelu, omamljujuću ljepotu, zapaža. U jednoj od besanih, vrelih noći 1903. što mirišu na behar i čežnju, grli djevojče, stihom. I njen ibrik i baštu s đulom i s jasminom, i pletenice teške, razigrane i miris te kose “kao zumbul plavi”. Pjesmu objavljuju u Beogradu, a hor “Gusala” premijerno izvodi “Eminu” u prostorijima na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora, Alekse. Pjesmu čaršija hvali:

– Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha… E, beli je sva naša, mostarska… Golemo! … Aferim, Aleksa, care!

Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu po njemu:

– Ti, brate, vazda istu pjesmu k’o Švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva. Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost – ludost, a i kuferaši su, nije domaća. Došla – prošla. Al’ ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!

– Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo napišem iz muslimanskog života, pa sam…

Pero podiže ruku, znak da zaćuti.

“Nije ovo više onaj moj bracuka, Pero, u svemu se na u Adžu izmetnuo. Nema mi druge nego saslušati litaniju!” – pomiri se, a Pero nastavi :

– Pa si zabrlj’o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako ja, a bogami i čaršija, sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren’o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumijes li? Od kad je djed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s Muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije… A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš’o, nije se vratio. Ako nije šta stek’o ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek’o opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati!

– Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san… Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.

– E, sad me vučeš za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o vizijama ostavi onim dangalacima što ti štampaju pjesmuljke od kojih živ rob haira nema. Vidim ti po očima, nije ti pravo što ja ovako, iskreno, a kome ću, ako neću bratu. Ljutio se, ne ljutio, još ti jednom ponavljam i molim te: okani se ćorava posla. Lijepo je što držiš do Muslimana, a i oni do tebe. Poštuju te kao ni jedno kršteno čeljade u čaršiji k’o da si, bože me ‘prosti, rođen njihov. I za rađu je dobro. Al’ se okani pjevanija o Muslimankama. Ja se sad sklanjam na ulici ispred imama Sefića, nemam obraza čovjeku u oči pogledati… Ne valja! Nikako ne valja! Ovo će, velim ti, na veliku bruku izaći.

Nije izašlo. Salih Sefić je i dalje ostao mušterija u Šanitića magazi, muslimanski Mostar nije zamjerio, Emina se sa 16 udala za Avdagu Koludera, trgovca, a niz mostarske sokake, uz Stefanijino šetalište, po sijelima – prvo tiho, a onda sve glasnije, poteče pjesma:

“Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina…”

Sa trinaestim od četrnaestoro Eminine djece, sinom Besimom i snahom Enisom, listam porodični album, predratne 1990. godine.

– Na žalost, nema fotografija iz majčine mladosti. Em nije bio adet žensku čeljadetu da se često fotografiše, em nije voljela, em je odnio rat. Ostala je samo ova jedna. – pokazuje mi Besim.

Ta jedna nije original. Reprodukcija uljanog portreta. Portret je sačinio slikar Kesler po originalnom fotosu koji je nestao u plamenu Drugog rata. Naručio ga je her Griner, glavni gradski baštovan u vakat gradonačelnika Mujage Komadine. Her Griner bijaše vješt baštovan, a pažljiv suprug. Poklonio je platno supruzi, zaljubljenoj u pjesmu, za zlatan pir.

– Ja sam se rodio mnogo poslije pjesme – govori Besim. – Ali mi je stariji brat, Alija, pričao kad se pjesma prvi put pomenula u kući. Otac se vratio s puta, po Bosni. Pa je pripovijedao kako je zanoćio, u hanu, u Bugojnu. Kako je tamo bila muzika. I kako je čuo sevdalinku.

– Ime je tvoje – obratio se majci – a rekoše da je spjevao naš Mostarac, Aleksa Šantić. Ćusta mu pjesma.

– Mati je odćutala, pozabavila se oko šporeta. Inače, oko pjesme nije voljela razgovarati. Samo jednom, kad sam se zamomčio, pa me raja zapitkivala kako se osjećam kao sin Lijepe Emine iz pjesme, pitah majku sjeća li se Alekse? Govorila je:

– Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u skolu, jal’ na česmu. Rijeci razmjenili nikad nismo. Vidjala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale panatale, porezati bi se mogao kako su opeglane… Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek. Mostarske cure su sknadile i potajno pjevale:

“Kujundžijo, tako ti zanata,
sakuj meni junaka od zlata,
na priliku Alekse Šantića.”

Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio je ov’da; tu su im na broju četeres’ bile “Gusle”. Vazda je bio u muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna priča, pričala mi kóna s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije do onih koja bi izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i koga… Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore; ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad nije zaboravila.

– Eto, to mi je mati rekla tad i nikad više za života na tu temu riječi nije prozborila. A ja moram dodati još jednu. Kako me ona raja stalno zapitkivala o pjesmi, jednog dana odem pravo na vrata Ćorovića kuće. Persa, sestra Aleksina, bila još živa, a Svetozar je umro od tuberkuloze odmah poslije onog rata. Pa joj je i kćer pokupila tuberkuloza, ostala je sama k’o ćuk, nesretnica. Otvori mi vrata, sva je u crnini. Kažem tako i tako, ja sam sin njihove bivše komšinice iz Sefića sokaka, i predstavim se. Obradova se. “A, ti si Eminin – veli – živ mi i zdrav bio. Samo izvoli! Pita hoćemo li u kuću, il’ u avliju? Lijepo je vrijeme, kažem, u avliju bih. Avlija, sređena, puna cvijeća. Sjednemo na klupu, znam da je on sjedio na njoj, godra mi. Zaustih da kažem zašto sam došao, ne stigoh, pita jesam li za kafu il himber od drenjaka. Nema limuna, a himber je domaći, nevesinjski. Donese leden himber. Pita kako mati i otac sa zdravljem, koliko nas je djece, a pripaljuje cigar na cigar. U neko doba kažem što sam došao: volio bih vidjeti rukopis pjesme o majci, čuo sam da ona sve čuva. Čuvam, veli, sad ću ja. Ode, eto je nosi nekoliko kutija. Kutije su od cipela, kartonske. Spusti na sto. Vidim na onim kutijama piše: Svetina pisma, Aleksina pisma, slike, Aleksine sveske… Otvori, prebira, izvadi jednu svesku, lista. Sve je pisano crnim mastilom, dosta je križano, prepravljano. I nađe mi “Eminu”. Pa nađe i drugu. Obje su prepravljane. Uzmem pa čitam, opet mi godra, ne pitaj. Poslije kad je otvorena Šantićeva soba, otišao bih ponekad sam il’ s rajom. Rukopis je bio povećan i stajao na zidu… A da ti i ovo ne zaboravim. Pokazivala mi je slike kćeri, Nedice. I pjesme što joj je Aleksa pisao, dječije. Sve ih je pisao na razglednicama, s putovanja. A jedno pisamce Aleksino Svetozaru mi je više reklo kakav je čovjek taj Aleksa bio nego sve što je o njemu napisano i što će se još napisati. Ne želim da te uvrijedim, ali ja tako mislim. Nije ni pisamce, ceduljica od pola lista istrgnutog iz trgovačke knjige Šantića. Na poleđini je poruka. Bolestan je, pa moli Svetu da odnese 50 kruna nekoj muslimanskoj porodici u Donju Mahalu, vratiće on to Sveti čim se pridigne. “Udaju kćer, piše, a ti znaš koja je to sirotinja.” I još dodaje da ne govori ko je poslao. E, vidiš, tu bi poruku trebalo danas povećati pa oblijepiti čaršiju. Da se zna kakve je ljude ovaj naš Mostar rađao. Meni je ta poruka čitava knjiga…

emina-sefic-_-mostar-_-840                                                                             162c0o

Izvini, ovo sam ti morao ispričati, a sad da se vratimo pjesmi. Kad bi krenula na radiju, mati je izlazila nekim poslom u baštu, nekud… A stizala su na našu adresu stalno pisma, dopisnice, razglednice. S pozdravima od nepoznata svijeta. Adresirano: Za lijepu Eminu. Rahmetli stari bi se samo smješkao, a ona obarala pogled, rumenila. Nama, djeci, sve je to bilo i smiješno i muteber. Jednom banu neki mornar. Donio kafe, šećera, došao da je pozdravi. Svraćali su ljudi, najviše mladi. Vrata nikom nije zatvorila, ugostila bi ih, a razgovarala o običnim stvarima.

– Kad joj pomenu pjesmu, ćutala bi i smjeskala se. – dodaje supruga Besimova, Enisa. – Evo, vidite, i na ovoj fotografiji u zimu ’60. nasmiješena je. Pred fotografisanje sam je počešljala. Nigdje sijede. Imala je gustu kosu kao djevojka, nije češalj htio kroz nju. Sedam dana kasnije nije se probudila. Čitav je život pamtim sa smiješkom i otišla je nasmiješena. I kao mejt, bila je lijepa, prelijepa, rahmet joj duši.

– Kad je mati otisla na ahiret – govori Besim dok pobožno sklapa porodični album – radio je objavio, novine. Stigle su stotine i stotine telegrama sa izrazima saučešća iz svih krajeva Jugoslavije. Od prijatelja i poznanika, ali i od ljudi koje nikad nit’ čuli, nit’ vidjeli. Čak se i onaj mornar s broda javio. Zato sam ja zahvalan Aleksi Šantiću, što je moju majku sačuvao zauvijek mladom i lijepom. A moram vam reći i ovo. Prvi i jedini put u životu uvrijedili su majku i mene, pa i Aleksu, kad su počele ove naconalne stranke. U penziji sam, šta ću, odem u frontu, razbacimo tavle, ubijem vrijeme. Sve je tamo go đuturum, a čim si đuturum namah si i ters. Te se lako rashorcamo i poinatimo. Poinatim se s onim jednim, nejse, nije važno ime, kad će ti on meni:

-“Šta je, Besime, šta ti pametuješ, tebe je oni Vlah, Aleksa, napravio.” Znam ga od kad za sebe znam, znam da ne misli tako, izvinuo mi se poslije, ali džaba. U što se izmetnu onakav Mostar, bože moj? Ružan je vakat došao, a sve me strah da ide i gori.

Lijepa Emina je posljednja podigla svog pjesnika sa samrtne postelje. Čuo je, iz bašte, pjesmu. Sestra Persa i služavka Đurda su mu pomogle do prozora. Dolje, u bašti nad Neretvom, horovi “Gusala”, “Hrvoja” i sarajevske “Sloge”, pjevali su “Eminu”.
“Nisu me zaboravili, nisu me zaboravili” – jecao je teško, kroz suze, sjećala se Persa.

Nakon drugog rata, Mostarka iz Donje Mahale, Sevda Katica je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće.”

Niko od Eminine djece više nije živ. On se nije ženio, izrodio je samo pjesme. Eminino prapotomstvo živi rasuto svijetom. Aleksino skupljeno u knjigama. A pjesmi je ostalo da se pjeva… I nikad posijedi.

 EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama.
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi.

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’…

Aleksa Šantić (1903.)

 

Milenko Mišo Marić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *