Ulogujte se / Kreirajte profil

Erika Jong – 40 godina ‘Straha od letenja’

Dvije godine prije nego što sam se ja rodila, Erica Jong napisala je “Strah od letenja“. Trebalo ih je proći još dvadesetak prije nego što sam je pročitala, u ranim dvadesetima. Ne, nije bilo prekasno. Isadora Wing i njezina “ševa bez šlica“ nisu obrazovna literatura za nekoga u tinejdžerskim godinama. Tamo negdje u mojoj dvadesetoj i drugoj već sam ponešto znala o ljubavi i psihoterapiji. I letenju i strahu. U svakom slučaju dovoljno da mi bude smiješno i poznato to što sam čitala. Jer onaj tko misli da “Strah od letenja“ govori o seksu, ili isključivo o seksu, grdno se vara. “Strah od letenja“ govori ponajprije o ženama – tim luckastim, iracionalnim stvorenjima kojima treba pola života da shvate što im je taj glas, koji je vrištao u njima u njihovim ranim dvadesetima, zapravo govorio. I na kojem prokletom jeziku.

43d4d9e572be385d93ed2b91bb8b0eec

Erika Jong

Gledam sad taj svoj primjerak iz 1994. godine. Džepno izdanje, stranice su mu požutjele, na naslovnici ima bananu sa šlicom. Jeftino, znam. Ali tada je to bilo provokativno. Primjerak je na engleskom jeziku, nikad je nisam čitala na hrvatskom. Gledam tu knjigu i gotovo mi dođe da ju zagrlim, jer se sjetim svega od prije gotovo dvadeset godina. Osjećaja tjeskobe jer ne znaš tko si, iritacije i zbunjenosti zbog one ludače koja vrišti u tebi na nepoznatom jeziku i smijeha. Najviše smijeha.

Ne znam hoće li za mene ikad biti smješnije prve rečenice od one kojom počinje “Strah od letenja“. One o tome kako je na Pan Amovom letu za Beč bilo 117 psihoanalitičara i kako su nju, Isadoru Wing – ali mogla je to biti bilo koja od nas – liječila najmanje šestorica. Za sedmog se udala. Bog zna, piše Erica, treba li to pripisati nesposobnosti psihića ili njezinoj slavnoj nemogućnosti da je se pošteno analizira, no Isadora se u tom trenutku letenja bojala više nego kad je započela svoju analitičarsku avanturu prije 13 godina.

Njen suprug, psihoanalitičar broj sedam, u trenutku polijetanja hvata je za ruku. “Isuse, hladna si kao led“, primijeti on pronicljivo. Ali pustimo mi njegova lupetanja. Jer i Erica i Isadora i ja znamo pravu istinu – to prokleto kopile od aviona leti samo zahvaljući našoj koncentraciji. Mi ga, snagom svog uma, održavamo u zraku i zapravo pomažemo pilotu.

I eto nas sad u 2013. godini. Četrdeset godina nakon prve objave “Straha od letenja” najpopularniji literarni žanr na svijetu je erotski roman. Pišu ga žene “živopisnih” imena kao što su Erika, Samantha i Sylvia. Vjerujte mi, ne zanimaju vas prezimena. (A ako vas baš i zanimaju, guglajte sami.) Četrdeset godina nakon što je Erica Jong, danas 71-godišnjakinja, utabala put emancipaciji, “dopustila“ ženama da se ševe neobavezno kao i muškarci i, mnogo važnije, pokazala ženama da se može biti i osoba, a ne samo žena, ne samo spol – da ne napišem nešto gore – te iste žene i njihove kćeri, nakon dekade uzdisanja za vampirima koji svjetlucaju na danjem svjetlu, sada uzdišu za muškarcima – redom, gotovo arhetipski, emotivnim invalidima – koji će ih seksualno osloboditi uz pomoć bičeva, lisica i sado-mazo seksa, a nakon toga vječno voljeti.

helmut_newton_various_photos05

Foto: Helmut Njutn

02_HelmutNewton_VilladEste.jpg-19599a469f53bd57

Foto: Helmut Njutn

Ne znam gdje su bile te žene punih četrdeset godina. Jer mi jesmo oslobođene već dosta dugo.

Godine 1973., kad je nakon deset godina pokušaja pisanja romana, mlada pjesnikinja Erica Jong, iza koje su bile dvije objavljene zbirke poezije, konačno objavila “Strah od letenja”, taman je “pogodila” drugi val feminizma koji je u Sjedinjenim Državama započeo ranih 60-ih godina. U prvom valu feministkinje su se borile za jednaka spolna prava pred zakonom – uglavnom za pravo na glasanje i imovinu. U drugom valu, koji je potrajao do početka 80-ih godina, debatiralo se mnogo šire: o seksualnosti, obitelji, radnom mjestu, reproduktivnim pravima, zakonima koji bi definirali silovanje u braku, skloništima za pretučene žene i promjenama u propisima o razvodu i skrbništvu nad djecom.

Čovjek bi pomislio da će feministkinje objeručke dočekati Ericu Jong, prostrijeti joj sag do panteona na kojem su obitavale te hrabre, “brkate” žene koje su se borile za druge žene, ali k vragu… Stvari ni izbliza nisu bile tako jednostavne. U intervju Salonu iz 2003. godine Erica Jong, u tom trenutku već žena u šezdesetim godinama, koja je za desetljeće prevalila strah od pedesetih (kako se zove i jedna njezina knjiga), otkriva kako su je u to doba šamarali i ženski i muški moralisti.

helmut_newton_le_smoking

Foto: Helmut Njutn

“Muški šovinsti nazivali su me u to doba ‘mamutskom stidnicom’. Tako me opisao Paul Teroux koji je recenzirao roman za New Statesman. Vjerujte mi, nikad ne zaboravite takvu recenziju. Merv Griffin je pak rekao: ‘Ti samo želiš pišati stojećki’. O, ne, nije rekao pišati. Rekao je: ‘Ti samo želiš koristiti toalet stojećki.’ Feministice su pak tvrdile da Isadora nije feministica jer nosi ruž, voli muškarce, hoda u štiklama i sviđa joj se čipkasto donje rublje. Tako da sam dobila od obje strane”, priznala je Salonu.

Jong je termin “ševa bez šlica” skovala kad je imala 31 godinu. “Ševa bez šlica apsolutno je čista. Lišena je skrivenih motiva. U njoj nema igre moći. Muškarac ne ‘uzima’ i žena ne ‘daje’. Nitko ne pokušava mužu nabiti rogove ili poniziti suprugu. Nitko ništa ne pokušava dokazati ili dobiti bilo što od bilo koga. Ševa bez šlica najčistija je stvar koja postoji. I rijetka je poput jednoroga. I ja ju nikad nisam doživjela.”

Činilo se, ako je vjerovati onome što je pisala mlada pjesnikinja u već drugom braku, kako žene žele “ševu bez šlica”: “Bez šlica, stoga što se šlicevi, kad se dvoje ljudi nađu, otvaraju poput ružinih latica, a donje rublje odlijeće u jednom dahu kao pahulje maslačka. Za pravu, ultimativnu A-1 ševu bez šlica, neophodno je zapravo da nikad ne upoznate muškarca dobro”.

U to vrijeme, kruže legende, nakon što je knjiga objavljena, američki frajeri bi stajali na uglovima i čekali da zgodne sekretarice krenu na pauzu za ručak, pa bi za njihovim uzbibanim kukovima dovikivali: “Hej, mala, jesi li za ševu bez šlica?” Pjesnikinja Anne Sexton, Jongičina prijateljica, sugerirala je da bi sintagmu trebalo pomalo izmijeniti za odgovor takvima: “Zakopčaj taj k…. dok ga sama ne zatražim!”

Kako god, “Strah od letenje” trebao je biti nešto sasvim drugo. Erica Jong roman je počela pisati u ranim dvadesetima i trebala je to biti ispovijest luđaka. Erica Jong znala je ponešto o tome što piše jer se s 22 godine prvi put udala, za Michaela Werthmana, za kojeg se pokazalo da boluje od shizofrenije.

“Moj je muž doista pokušao hodati po vodi, u Central Parku. Bilo je to prije nego su postojali dobri antipsihotici, pa su mu liječnici dali tisuću miligrama Thorazinea, što ga je pretvorilo u zombija. Prije nego su ga hospitalizirali, gotovo me ubio – pokušao je sa mnom izletjeti kroz prozor stana. Bio mi je prvi dečko, prvi ljubavnik, moja srodna duša… Čini mi se da je jedan od razloga zašto sam se drugi put udala za psihijatra, Allana Jonga, bila upravo želja da me zaštiti od mentalnih bolesti”, ispričala je Salonu.

Roman koji će postati “Strah od letenja” trebao se, dakle, zvati “The Man Who Murdered Poets” (Čovjek koji je ubijao pjesnike). U to je vrijeme iza Erice već bila objavljena knjiga poezije “Fruits and Vegetables”, koju je uredio Aaron Asher. Asher je bio urednik Saula Bellowa i Philipa Rotha i u trenutku kad su Jong i on dogovorili objavu njezine druge knjige poezije, upitao ju je: “Gdje je roman koji čekam?”

Kad mu je pokazala što je dotad napisala, Asher joj je rekao kako je roman objavljiv, prilično dobar, ali kako ga neće objaviti i da će mu ona jednoga dana zbog toga biti zahvalna. “Ovo nije tvoj glas. Zašto ne napišeš roman kao što si pisala pjesme? Potpuno iz pozicije žene?”

Vratila se kući i počela pisati roman kao Isadora Zelda White Stollerman Wing, 29-godišnja židovska pjesnikinja, koja je objavila dvije zbirke poezije i koja na putu prema Beču, kamo je s drugim suprugom krenula na simpozij psihoanalitičara, odluči da će udovoljiti svojim seksualnim fantazijama, ali s drugim muškarcem.

“Strah od letenja” nije postao trenutni hit. Tvrdo izdanje prodavalo se usmenom preporukom, uglavnom uz napomenu da je roman napisala talentirana pjesnikinja, no kad je objavljeno u mekom izdanju 1974. godine, nastala je potpuna histerija – u samo tri mjeseca prodano je čak tri milijuna primjeraka knjige. Do danas se “Strah od letenja” prodao u više od 20 milijuna primjeraka.

“Meko izdanje uredila je žena, urednica Elaine Koster, koja je imala osjećaj da je priča iz romana zapravo priča njezina života. Prije nje nije bilo žena na poziciji urednice u nakladničkoj kući, barem ne onih koje bi mogle odlučiti hoće li se neka knjiga promovirati i kako. Od nepoznate osobe, preko noći sam postala osoba koja je morala izbrisati svoj broj telefona iz imenika. Doslovce su me opsjedali”, navodi Jong u Salonu.

Mnogi su samo otvorili knjigu i vidjeli “ševa bez šlica” – za njih je to bila ženska pornografska knjiga, slična valjda onima koje su pisali Henry Miller, Anaïs Nin ili Philip Roth. Da, svakako, Miller i Nin postali su ljubavnici ubrzo nakon što su se upoznali, iako su oboje bili u braku, a Miller je – koje li muške emancipacije – bio čak i svojevrsna preteča suvremenog uzdržavanog muškarca, jer mu je Nin plaćala stan u Parizu u kojem je živio i financirala objavu njegove “Rakove obratnice”. On joj je pak zahvalio tako što joj je prepustio u krevetu svoju suprugu June ako je vjerovati tračevima (Nin je, doduše, to do kraja života negirala). Roth je postao literarna zvijezda tek nakon “Portnoyeve boljke” iz 1969., opore i duhovite poluautobiografije pisane u formi ispovijesti: napaljeni židovski momak s Edipovim kompleksom, Alexander Portnoy, ispovijeda se svom psihoanalitičaru doktoru Spielvogelu pri čemu nas ne štedi niti takvih sramotnih detalja kao što je masturbacija s komadom jetre.

Svi oni su, kao i Erica Jong, o seksu pisali eksplicitno, bez suzdržavanja, bez stigme ili osjećaja srama, mistično, čak pomalo filozofski, ali nisu pisali samo o seksu ili primarno o seksu – pisali su o životu, i ljubavi, uspjesima i porazima, a seks je dio svega toga. Mimo seksa, da Miller nije napisao “Rakovu obratnicu”, jezik literature danas vjerojatno ne bi bio toliko slobodan. Roth je jedan od najnagrađivanijih pisaca svoje generacije – dvaput je dobio National Book Award, dvaput National Book Critics Circle Award, triput PEN/Faulkner Award, što prilično argumentirano dokazuje da njegova literatura nije (samo) onanija. Nin i Jong kroz seks su otkrivale koliko mogu biti slobodne – i od braka, i od muškaraca, i od arhetipske uloge žene koju nameće spol ili društvo koje spol doživljava striktno. Pitanje je možda je li itko od seksu pisao s tolikom senzualnošću i prodornošću kao Anaïs Nin i je li itko u “krevet” unio toliko humora kao “Strah od letenja”. (Erica Jong je, inače, upoznala Nin kao mlada pjesnikinja na nekom skupu. Anaïs Nin tom je prilikom u svom govoru rekla: “Pročitala sam kako žene koje iskreno pišu o seksu nikad neće shvatiti kao ozbiljne pisce”. Rekla je to objašnjavajući zašto je “čistila” svoje dnevnike prije prve objave. Erica, koja je sjedila u publici, podigla je ruku i rekla: “Ali, gospođo Nin! Pa to moramo promijeniti.”)

Uostalom, ako želite znati koliko uistinu dobro piše Erica Jong, pročitajte “Sapfin skok”.

Dakle, neki su ljudi otvorili “Strah od letenja” samo zašto što su unutra vidjeli riječ ševa, odnosno “fuck”. Često su Erici Jong muškarci, tamo 70-ih, znali govoriti: “Kad bih vidio tu knjigu na ženskom noćnom ormariću, znao bih da će mi se posrećiti”. Žene bi joj pak pisale: “Sjećam se gdje sam bila dok sam čitala knjigu. Bila sam u Grčkoj. Upravo sam upoznala muškarca smeđih očiju. Izgledale su kao maslinovo ulje. I imala sam vašu knjigu u ruksaku… Provela sam se sjajno zašto što sam bila usred čitanja… Hvala vam!”

Erica Jong u svojoj je 31. godini tako, neplanirano, postala pop-zvijezda. U tom trenutku već je pet godina u braku s psihoanalitičarem Allanom Jongom, od kojeg će se rastati četiri godine kasnije, 1975. godine. Predavala je na pola radnog vremena i primarno brinula o tome da dovrši doktorat. Živjela je na Upper West Sideu i nije bila pripremljena na čudne telefonske pozive i muškarce koji bi, direktno po izlasku iz zatvora, počeli kampirati pred njezinim vratima. Takva vrsta slave nije joj se činila realnom, što je bilo dobro jer joj nije udarila u glavu.

“Ja sam htjela biti Colette. Doživjeti 80 godina i imati punu policu knjiga s vlastitim imenom na koricama. Imala sam u glavi taj europski ideal o piscu koji izbacuje jednu knjigu za drugom. Sva ta slava bila mi je čudna. S vremenom se naviknete. Maknete ime iz telefonskog imenika i malo se bolje pazite. Čuvate se onih među nama koji su malo luđi. Bilo je tih žena koje bi mi pisale: ‘Muž me tuče. Tako sam jadna. Čitam ‘Strah od letenja’… Mogu li doći živjeti s vama? Ja i moja djeca?’ Potom su tu bili muškarci koji su mi slali svoje gole slike, uz poruku: ‘Izvanredno sam obdaren, a po vašem pisanju vidim da ste i vi kraljevske veličine…’ E, to je bilo zastrašujuće.”

No, bilo je i lijepih stvari – poput pjesme Boba Dylana, “Highlands”, s njegovog tridesetog studijskog albuma “Time Out of Mind” (1997), najdulje Dylanove studijske snimke koja traje 16 minuta i 31 sekundu. Naziv pjesme posuđen je iz pjesme škotskog pjesnika Roberta Burnsa, “My Heart’s in the Highlands”, a u njoj spominje glazbenika Neila Younga i Ericu Jong.

“Then she says, ‘You don’t read women authors do ya?’ at least that’s what I think I hear her say / Well, I said, “How would you know and what would it matter anyway?” / Well she says, “You just don’t seem like you do.” I said, “You’re way wrong.” / She says “Which ones have you read then?” I say, “I’ve read Erica Jong”, pjeva Dylan kojeg Erica Jong nikad nije upoznala, ali je svejedno dobila posvetu.

U to se vrijeme počela i dopisivati s 83-godišnjim Henryjem Millerom koji je bio uvjeren, stajalo je u prvom pismu, da je napisala žensku verziju “Rakove obratnice”. Istog je trenutka izjurila van i pokupovala sve njegove knjige koje dotad nije pročitala, smatrajući kako inače neće biti dostojna odgovoriti na njegovo pismo.

23

Henri Miler, foto: Man Rej

Dopisivali su se šest mjeseci, a potom ga je i prvi put otišla posjetiti u njegov dom u Pacific Palisades u Kaliforniji. Bilo je to, prisjeća se, 1974. ili 1975. godine. Tad je Miller bio već star i slab, u invalidskim kolicima, a većinu dana provodio je prikovan za krevet.

“U 5.30 sati dovezli bi ga u kolicima u njegov dnevni boravak i gosti bi se okupili oko stola. Odjednom bi oživio i pričao o Parizu tridesetih godina. Sve je poznavao. Bio je nevjerojatno energičan u tim trenucima. Stol bi nekad bio popunjen ljudima u njihovim dvadesetim, tridesetim godinama, a on bi se svejedno tamo činio kao najmlađa osoba. Ispitivali bismo ga o njegovom radu, o Parizu, o Brooklynu u kojem je odrastao. Pričao bi dok se ne bi iscrpio. A potom bi ga u kolicima odvezli natrag u njegovu sobu i samo bi se srušio. Imao je običaj govoriti: ‘U glavi imam najluđe erotske fantazije’”, prepričava Erica.

Millerova kuća pred kraj života bila je napučena mladima koji su živjeli s njim i kuhali mu. Erica Jong, koja ga je često posjećivala, jednom je prilikom pitala može li snimati njihove razgovore, jer bi možda jednoga dana o njima pisala. “O, naravno, samo snimaj. Jedino im reci da ja nisam pornograf. Cijeli život sam tražio smisao života.” Nekad bi ga samo posjetila i ne bi ništa snimala. Drugi put bi traka bilježila njihove razgovore – mladu spisateljicu kako starog pisca ispituje o životu. Dotad je već bila napustila Allana Jonga i preselila u Kaliforniju jer se zaljubila u pisca znanstvene fantastike Jonathana Fasta, s kojim će dobiti jedino dijete – Molly Jong Fast, rođenu 1978. godine, dvije godine prije nego će umrijeti Henry Miller. U braku će ostati pet godina, do 1982.

Pomalo je ironija što se Molly Jong Fast, danas i sama spisateljica, strašno boji letenja. Sigmund Freud – a ne trebamo ga zanemariti s obzirom na broj psihoanalitičara koji lete u avionu s Isadorom – smatrao je kako su svi snovi o letenju zapravo ekspresija seksualne žudnje, snošaja, ili života u maternici. Letenje je, prema njemu, barem u snovima, bilo i simbol ambicije, apstraktnog mišljenja i izdizanja iznad vlastitih strahova. (Da je kojim slučajem doživio pojavu prvih mlažnjaka, vjerojatno bi i u tome svašta pročitao, imajući na umu koliko je bio uvjeren da sva ženska frustracija proizlazi iz zavisti zbog penisa.)

tumblr_lq6ps6lYqo1qdy7vgo1_500

Pina Bauš, 1977

Za razliku od svoje majke, koja se također jednom bojala letenja, pa je uz pomoć seksa taj strah nadvladala, Molly je prilično konzervativna. Ili nije? Je li Isadora Wing uistinu Ericin alter-ego?

“Tužna je istina da sam eksperimentirala s mnogo čime, ali sam u stvari monogamna i moralna osoba. Većina mojih veza su naprosto bile niz monogamnih veza. Vrlo sam odana. Volim intimnost koja se može osjetiti s drugom osobom. Doista želim jako biti intimna sa svojim suprugom i neprestano s njim komunicirati. Prezirem sve stvari koje bi mogle narušiti tu intimnost. Osobito sada, u mom četvrtom braku, s osobom koju smatram svojom srodnom dušom i koja mi je dragocjena. Ne želim to ugroziti eksperimentirajući s drugim ljudima. Dakle, eksperimentirala sam kao mlada. Svakako se toga sjećam. Sjećam se te divlje strasti”, pojasnila je Erica Jong koja se po četvrti put udala 1989. godine, za odvjetnika Kennetha Davida Burrowsa, i s njim je i danas u braku.

Ako ona nije Isadora, tko je onda Isadora?

U članku u The New Yorker iz 2008. godine i ta je tajna razotkrivena kad je Ericina sestra Suzanna Daou, rođena Mann, priznala kako je “Strah od letenja” zapravo “razotkrio njezin život dok je živjela u Libanonu”. Suzanna je šiznula na knjigu, osobito na ulogu muža Isadorine sestre. U romanu je, naime, Isadorina sestra Randy udana za Pierra, koji se upucava objema ženama, kao i njihovim drugim dvjema sestrama. “To nije roman, nego biografija. Puno gadosti je završilo u tom romanu. No, oproštam joj za sve, osim za onaj dio gdje je napisala da joj se moj suprug uvukao u krevet i tražio fellatio, jer nije”, ispričala je Suzanna Daou. Jong je odbacila sestrine tvrdnje, rekavši kako “svaka obitelj ima svoga luđaka”.

Isadora, Erica, Randy ili Suzanna, u vrijeme kad je objavljen “Strah od letenja”, sve se, možda i nepravedno, vrtjelo oko ženskog užitka, a manje oko nekog Pierra i fellatija. Danas se Amerika, ali i ostatak svijeta, vjeruje Erica Jong, nekako opet vratila Kralju Penisu.

“Današnja djeca, mladi, mnogo se lakše i više upuštaju u seksualne odnose, ali većina tih seksualnih odnosa svodi se na opsluživanje muškarca. Četrnaestogodišnjakinje i petnaestogodišnjakinje izvode oralni seks, ali ga ne smatraju seksom; tako otkrivajući kako muškarcima oduzeti moć, ali istodobno ne uživaju i ne doživljavaju orgazme. To je samo manevar moći.”

helmut_newton_hinter_of_akt

Foto: Helmut Njutn

Seks je danas, zaključuje Erica Jong, manje slobodan nego prije jer je postao dio pop kulture – u redu je da su cure slobodne, ali zato što su slobodne percipira ih se i kao drolje, pri čemu su savjeti ženskih magazina “sto načina kako ga izludjeti u krevetu” samo to – kozmetički savjeti. Malo koje društvo danas odobrava da su cure slobodne onako kako je bila slobodna Isadora prije četrdeset godina, u 70-ima i 80-ima, kad je vladalo “zlatno doba seksa”. Ženska ševa bez šlica posramljeno je ustuknula pred novim konzervativizmom.

Ako pođemo od hipoteze da je literatura odraz stvarnosti, da se u fikciji mogu prepoznati kulturni obrasci svakodnevnice, onda je sasvim primjetno da je “ševa bez šlica” došla i otišla, a da i dalje prevladava taj romantični mit o djevici koju oslobađa muškarac: najprije romantični vampir, pa seksualni sadist, što mi je, osobno, posebno ljigavo jer su kriteriji dvostruko dvostruki u toj novoj erotskoj literaturi – glavne junakinje redom su djevice prije susreta s fatalnim muškarcem, a onda instantno zavole BDSM seks, iako se zagrcnu od srama na riječ “klitoris”.

Od početka 20. stoljeća naovamo svijet su zapljusnula tri vala feminizma – treći još traje, no to svejedno nije bilo dovoljno da se zatre možda i jednu od najopasnijih ideja: onu da bilo koji aspekt ženske slobode ovisi o muškarcima. Ne znači to da bi se žena trebala ponašati kao muškarac, seksualno slobodni muškarac (s obzirom da je njima to ipak od društva dopuštenije). Žene bi se trebale ponašati – autentično, onako kako se uistinu osjećaju, jer su primarno ljudska bića, a tek na drugom, trećem ili desetom mjestu – žene. Seks je, u tom smislu, i za Millera, i za Rotha, i za Anaïs Nin, i za Ericu Jong bio samo metafora kroz koju su se oslobađali, javno govoreći i pišući o dijelu naše ljudskosti – tjelesnosti – oko koje smo najčešće najosjetljiviji i najzakopčaniji (jer ipak je riječ o nagonu koji je, jednim dijelom sigurno, izvan naše voljne moći).

helmut-newton-2-e1359366954841

Foto: Helmut Njutn

Usprkos tome – i literatura i stvarnost – i dalje manijakalno žvaču istu koru kruha: žena koja se ševi bez šlica je drolja, to smije eventualno samo ako se prije toga fatalno zaljubila. Masovna literatura to posebno voli: raspuštenice koje uživaju obično izvise; uplakane djevice, ili skoro pa djevice (one koje prikriju ili izmijene kontekst prijašnjih seksualnih iskustava), budu nagrađene. Za ljubav i seksa treba, naime, najprije dobro patiti, da bi sve to imalo smisla i da bi se on promijenio, a tko to može bolje izvesti od žena? Možda eventualno vampir. Ali on nam je dosadio.

Tanja Tolić

Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *