Evanđelje po Marku – H.L.Borhes

Stvar se dogodila na stočarskom imanju La Colorada, u južnijem dijelu okruga Junin, u posljednjim danima ožujka 1928. Nositelj radnje bio je student medicine, Baltasar Espinosa. Za sada ga možemo odrediti kao jednog od tolikih buenosaireskih momaka, bez drugih obilježja dostoj-nih spomena osim govorničke sposobnosti koja mu je zasluženo omogućila više od jedne nagrade u engleskoj školi u Ramosu Mejiji i osim gotovo neograničene dobrote. Nije volio prepirke; više mu se sviđalo da sugovornik bude u pravu, nego on sam. Premda su ga zanimale igre na sreću, bio je loš igrač, jer mu je bilo neugodno pobjeđivati. Njegova je otvorena inteligencija bila nemarna; da bi diplomirao s trideset i tri godine nedostajalo mu je da dade još jedan ispit iz predmeta koji ga je najviše privlačio. Njegov otac, koji je bio slobodni mislilac, kao sva gospoda njegova doba, podučio ga je doktrini Herberta Spencera, ali njegova je majka, prije nekog puta u Montevideo, tražila od njega da svake noći moli Očenaš i da se prekriži. Sve godine nikad nije prekršio to obećanje. Nije mu nedostajalo odvažnosti; jednog jutra izmijenio je, s više ravnodušnosti nego bijesa, dva ili tri šakačka udarca sa skupinom kolega koji su ga željeli prisiliti da sudjeluje u sveučilišnom štrajku. Zbog popustljivosti bio je pretrpan sumnjivim mišljenjima ili navikama: domovi-na mu je bila manje važna od opasnosti da u stranom svijetu povjeruju da rabimo perje; obožavao je Francusku, ali podcjenjivao Francuze; omalovažavao je Amerikance, ali odobravao činjenicu da u Buenos Airesu postoje neboderi; vjerovao je da su nizinski gauči bolji jahači nego oni planinski ili brdski. Kad mu je njegov bratić Danijel predložio da ljetuje u La Coloradi, odmah je odgovorio potvrdno, ne zbog toga što bi mu se sviđalo na selu nego zbog prirodne uslužnosti i zbog toga što nije tražio valjane razloge da kaže ne.

Središte imanja bilo je veliko i pomalo zapušteno; zgrade u kojima je živio poslovođa imenom Gutre nalazile su se vrlo blizu. Gutreovih je bilo troje: otac, sin, koji je bio posebno neotesan, i neka djevojka neodređena očinstva. Bili su visoki, snažni, koščati, s vlasima koje su vukle na crveno i s poindijančenim licima. Gotovo nisu govorili. Poslovođina žena bila je već godinama mrtva.

Espinoza je na imanju učio stvari za koje nije znao ni da postoje. Primjerice, da ne treba galopirati kad se čovjek približava kućama i da nitko ne jaše konja osim da bi obavio neku zadaću. S vremenom je razlikovao ptice po kliktanju.

Nakon samo nekoliko dana Danijel je morao otići u glavni grad da bi zaključio neki posao sa stokom. Posao će mu uzeti najviše tjedan dana. Espinosa, koji je već bio pomalo sit bonnes fortunes svoga bratića i njegova neumorna zanimanja za krojačke varijacije, radije je ostao na imanju sa svojim priručnicima. Vrućina je toliko pritiskala da ni noć nije donosila olakšanje. U zoru ga je probudila grmljavina. Vjetar je derao lišće kasuarina. Espinosa je čuo prve kapi i zahvalio Bogu. Odjednom je stigao hladan zrak. Uvečer je Salado prelio korito.

Sljedećega je dana Baltasar Espinosa, gledajući s galerije poplavljena polja, razmišljao da metafora koja uspoređuje pampu s morem nije, barem toga jutra, u potpunosti kriva, premda je Hudson zapisao da nam se more čini većim, jer ga gledamo s brodske palube, a ne s konja ili naše visine. Kiša nije prestajala; Gutreovi su, pomognuti ili ometani seljacima, spasili dobar dio blaga, premda je bilo mnogo utopljene stoke. Postojala su četiri puta da se stigne na La Coloradu: sve ih je prekrila voda. Trećega dana vode su ugrozile poslovođinu kuću; Espinosa im je dao sobu u dnu, uz nadstrešnicu za oruđe. Premještanje ih je zbližilo; jeli su zajedno u velikoj blagovaonici. Razgovarati se pokazalo teškim; Gutreovi su znali toliko stvari o seoskom životu, ali ih nisu znali objasniti. Jedne večeri Espinosa ih je pitao čuvaju li ljudi kakvo sjećanje na indijanske prepade, kad se glavni stožer nalazio u Juninu. Odgovorili su mu potvrdno, ali bi isto tako bili odgovorili i na pitanje o smaknuću Karla Prvog. Espinosa se prisjetio da je njegov otac običavao reći da su gotovo sve trajnije dogodovštine koje se dogode na selu slabo upamćeni događaji ili s maglovitim konceptom nadnevaka. Gauči često ne znaju ne samo godinu u kojoj su rođeni nego ni ime onoga koji ih je začeo.

U cijeloj kući nije bilo drugih knjiga osim serije časopisa La Chacra, veterinarski priručnik, luksuzni primjerak nakladnika Tabare, Povijest Shorthorna u Argentini, nekoliko erotskih ili policijskih priča i roman koji se nedavno pojavio: Don Segundo Sombra. Da bi na neki način ispunio neizbježno sjedenje za stolom nakon jela, Espinosa je pročitao nekoliko poglavlja Gutreovima, koji su bili nepismeni. Na nesreću, poslovođa je bio odveć priprost da bi ga mogla zanimati tuđa sudbina. Rekao je da je ono bio lagan posao, da su uvijek vodili tegleću marvu sa svime što je nužno i, da kojim slučajem nije bio prostačina, nikad ne bi bio stigao do Gomezove lagune, do Bragada i do Nunezovih polja u Chacabuku. U kuhinji se nalazila gitara; prije događaja o kojima pričam nadničari bi posjedali u krug; netko bi je ugađao i nikad ne bi stigao zasvirati. To se zvalo gitarijada.

Espinosa, koji je pustio da mu raste brada, znao je zastati pred zrcalom da pogleda svoje promijenjeno lice i smiješio se misleći da bi u Buenos Airesu dosađivao dečkima pričom o poplavi Salada. Začudo, nedostajala su mu mjesta na koja nikada nije išao i neće ići: ugao ulice Cabrera na kojem se nalazi poštanski sandučić, cementni lavovi u veži ulice Jujuy, na nekoliko blokova od trga Once, dućan s katom od pločica pečene gline za koji nije znao gdje se točno nalazi. Što se ticalo njegove braće i njegova oca, već će preko Danijela saznati da se nalazi izoliran — riječ je, etimološki, bila ispravna — poplavom.

Pretražujući kuću okruženu vodom sa svih strana naišao je na Bibliju na engleskom. Na posljednjim su stranicama Guthriejevi — to im je bilo pravo ime —ostavili zapisanu svoju povijest. Bili su rodom iz Invernessa, stigli su na ovaj kontinent početkom devetnaestog stoljeća, nedvojbeno kao nadničari, i izmiješali se s Indijancima. Kronika je završavala oko tisuću osam stotina sedamdeset i koje; više nisu znali pisati. Nakon nekoliko naraštaja zaboravili su engleski; kastilijanski im je, kad ih je Espinosa upoznao, zadavao muke. Bili su bezvjerci, ali u njihovoj su krvi trajali tvrdi kalvinski fanatizam i pampska praznovjerja. Espinosa im je govorio o svom nalazu i jedva da su ga slušali.

Prelistavao je knjigu i njegovi su prsti je otvorili na početku Evanđelja po Marku. Da bi uvježbavao prevođenje i možda da bi vidio razumiju li nešto, odlučio im je pročitati taj tekst nakon večere. Iznenadilo ga je da su ga slušali s pozornošću i poslije sa šutljivim zanimanjem. Možda su mu zlatna slova na naslovnici davala veći autoritet. To nose u krvi, razmišljao je. Također mu se javila misao da su ljudi, u svim vremenima, uvijek ponavljali dvije priče: onu izgubljenoga broda koji po sredozemnim morima traži voljeni otok, i onu jednoga boga koji se daje razapeti na Golgoti. Sjećao se predmeta govorničke vještine u Ramosu Mejiji i ustajao da bi propovijedao parabole.

Gutreovi su žurno gutali pečeno meso i sardine da ne bi otezali s Evanđeljem.

Janje koje je djevojka mazila i ukrašavala plavom vrpcom ozlijedilo se o ogradu od bodljikave žice. Da bi zaustavili krvarenje, željeli su omotati paučinu; Espinosa ga je izliječio s nekoliko tableta. Zahvalnost koju je izazvalo to ozdravljenje nije ga prestajala začuđivati. U početku nije imao povjerenja u Gutreove i bio je u jednu od svojih knjiga sakrio dvjesto četrdeset pesosa koje je imao uza se; sada, u odsutnosti vlasnika, on je zauzeo njegovo mjesto i davao bojažljive zapovijedi, koje su se smjesta izvršavale. Gutreovi su ga slijedili prostorijama i hodnikom kao da tumaraju izgubljeni. Dok bi čitao, zapazio bi da kupe mrvice koje bi on ostavio na stolu. Jedne večeri iznenadio ih je dok su govorili o njemu s poštovanjem i s malo riječi. Završivši Evanđelje po Marku, želio je pročitati neko drugo od tri preostala; otac ga je zamolio da ponovi ono koje je već pročitao, da bi ga dobro razumjeli. Espinosa je osjetio da su poput djece, kojoj se više sviđa ponavljanje nego promjena ili novost. Jedne noći sanjao je Potop, što ne treba čuditi; probudio se od čekićanja kao da se gradi arka i pomislio da su to možda gromovi. Uistinu, kiša se bila smirila, ali se ponovno pogoršala. Bilo je jako hladno. Rekli su mu da je oluja razbila krov nadstrešnice i da će mu ga pokazati kad urede grede. Više nije bio stranac i svi su se odnosili prema njemu s pažnjom i samo što ga nisu mazili. Nikomu od njih nije se sviđala kava, ali za njega se uvijek našla šalica, s obiljem šećera.

Oluja se dogodila u utorak. U četvrtak noću probudilo ga je meko kucanje na vratima koja je, zbog dvoumica, uvijek zaključavao. Ustao je i otvorio ih: bila je djevojka. U mraku je nije vidio, ali je po koracima zapazio da je bosa i poslije, u krevetu, da je s dna kuće stigla gola. Nije ga zagrlila, nije izustila ni jednu jedinu riječ; ispružila se uz njega i podrhtavala. Bilo je prvi put da je upoznala muškarca. Kad je otišla, nije mu dala poljubac; Espinosa je pomislio da čak ne zna ni kako se zove. Potaknut nekim unutarnjim razlogom koji nije pokušavao provjeriti, zakleo se da u Buenos Airesu o tome neće reći nikome ništa.

Sljedeći dan započeo je kao prethodni, osim što je otac razgovarao s Espinosom i pitao ga je li Krist pustio da ga ubiju da bi spasio sve ljude. Espinosa, koji je bio slobodni mislilac, ali se smatrao dužnim da opravda ono što im je čitao, odgovorio mu je:

— Da. Da sve spasi od pakla.

Onda mu je Gutre rekao:

— Što je pakao?
— Mjesto pod zemljom gdje će duše gorjeti i gorjeti.
— I spasili su se također oni koji su mu zabili čavle?
— Da — odgovorio je Espinosa, čija je teologija bila nesigurna.

Bojao se da će poslovođa tražiti da položi račun za ono što se dogodilo noću s njegovom kćeri. Nakon objeda zamolili su ga da ponovno pročita posljednja poglavlja.

Espinosa je odspavao dugačku sijestu, lagani san prekidan upornim čekićanjem i neodređenim predosjećajima. Predvečer je ustao i izišao na hodnik. Rekao je kao da glasno razmišlja:

— Voda se spustila. Treba još malo.
— Treba još malo — ponovio je Gutre, kao jeka.

Sve troje slijedilo ga je. Klečeći na kamenom podu tražili su njegov blagoslov.

Poslije su ga proklinjali, pljuvali na njega i odgurali ga prema dnu. Djevojka je plakala. Espinosa je shvatio što ga čeka s druge strane vrata. Kad su ih otvorili, vidio je nebeski svod. Kliknula je neka ptica; pomislio je: češljugar. Nadstrešnica je bila bez krova; rastavili su grede da bi napravili Križ.