Evropa na putu nestanka

Evropa na putu nestanka


 

Evropa, na vrhuncu svog uspeha, izgleda prazno iznutra, paralisana zbog krize sistema koji kruži, krize koja dovodi u pitanje njen život, koja zavisi, da tako kažemo, od presađivanja koje će eliminisati njen identitet. To slabljenje duhovnih moći poklapa se sa činjenicom da se Evropa etnički nalazi na putu nestanka.

Postoji čudno odsustvo želje za budućnošću. Deca koja su budućnost doživljavaju se kao pretnja sadašnjosti. Ona nam odnose deo našeg života, tako se razmišlja. Ona nisu nada, nego ograničenje sadašnjosti. Nemoguće je ne porediti tu situaciju sa padom Rimskog carstva: i ono je funkcionisalo kao veliki istorijski okvir, ali u suštini je već živelo na uštrb onih koji su ga urušavali, zato što sami nisu imali vitalnu energiju za njegov nastavak.

Ovim stižemo do problema sadašnjosti. U pogledu budućnosti Evrope nailazimo na dve dijagnoze koje su pritivrečne. Sa jedne strane stoji teza Osvalda Špenglera koji je verovao da može da utvrdi za svaki izraz kulture neku vrstu prirodnog zakona: postoji trenutak nastajanja, postepenog rasta, cvetanje kulture, lagano slabljenje, starenje i smrt. Špengler obogaćuje svoju tezu na impresivan način, dokumentovanjem činjenica iz istorije kulture, u kojima se može uočiti taj prirodni zakon. Njegova teza je da je Zapadni svet došao do svog kraja, da nezadrživo trči ka smrti kontinentalne kulture bez obzira na sve pokušaje da se to spreči. Naravno, Evropa svoje bogatstvo može preneti nekoj kulturi u usponu, kao što se i ranije dešavalo kada je neka kultura nestajala, zato što ima dragoceno iskustvo za sobom.

Ova teza žigosana kao biologistička, naišla je na tvrde protivnike između dva svetska rata, pre svega u katoličkim krugovima. Na impresivan način protiv nje je ustao Arnold Tojnbi, sa postulatima kojima se danas malo ko bavi. Tojnbi uviđa razliku između materijalno-tehničkog razvoja sa jedne strane i realnog razvoja, koji on definiše kao spiritualizaciju. Priznaje da Zapad – zapadni svet – prolazi kroz krizu, koju on vidi u činjenici napuštanja religije i jačanja kulta tehnike, nacije, militarizma. Kriza po njegovom mišljenju kao posledicu donosi: sekularizam.

Ukoliko se poznaje uzrok krize može se naći i put ozdravljenja: neophodno je ponovo uvesti religiozni faktor, po njemu to su religiozna nasleđa svih kultura, a iznad svega „ono što je ostalo od zapadnog hrišćanstva“. Biologističkoj teoriji se suprotstavlja voluntaristička, koja se oslanja na kreativnu manjinu i izuzetne pojedince.

Pitanje koje se nameće je sledeće: da li je tačna ova dijagnoza? Ako jeste, da li je u našoj moći da uvedemo ponovo religiozni momenat u sintezi preostalog hrišćanstva i religioznog nasleđa čovečanstva? U poslednje vreme pitanje između Špenglera i Tojnbija ostaje otvoreno, zato što ne možemo gledati u budućnost. Nezavisno od toga, postavljamo pitanje na čemu gradimo garancije za budućnost i na kojim temeljima Evropa može da živi unutrašnji identitet imajući u vidu sve istorijske metamorfoze. Jednostavnije: šta danas i sutra mogu da osiguraju čovekovo dostojanstvo i njegovu egzistenciju.

Radi odgovora na to pitanje moramo, još jedanput, da pogledamo sadašnjost a istovremeno i da imamo u vidu njene istorijske korene. Stali smo kod Francuske revolucije u XIX veku. Tada su nastala dva nova evropska modela. U latinskim narodima nastaje laički model: država je strogo odvojena od vere i njenih institucija, koje su prepuštene privatnoj sferi. Država sama odbija religiozni osnov i priznaje bazu zasnovanu na moralu i intuiciji. Nasuprot razumu ovi sistemi su se pokazali slabašni i lako postajali žrtva diktature. Oni preživljavaju samo zato što delovi starog moralnog sistema nastavljaju da egzistiraju i time postoji konsenzus osnova morala. Sa druge strane, u germanskom svetu postoje na različite načine modeli državne crkve liberalnog protestantizma, u kome hrišćanska iluministička religija, u suštini stvorena kao moralna – sa formama vere koju garantuje država – garantuje moralni konsenzus i širok religiozni temelj, kome se pojedinačne vere koje nisu državne moraju prilagoditi. Ovaj model u Velikoj Britaniji, u skandinavskim zemljama a u prvo vreme i u Nemačkoj, kojom su dominirali Prusi, dugo vremena je omogućavao koheziju države i društva

Državne crkve kao žrtva iscrpljivanja


 

U Nemačkoj je pad Pruskog državnog hrišćanstva prouzrokovao prazninu, što je ponudilo otvoreni prostor za diktaturu. Danas su državne crkve posvuda u nestajanju kao žrtva iscrpljivanja: religiozna tela koja proizilaze od države nemaju nikakvu moralnu snagu, kao što ni sama država ne može proizvesti moralnu snagu, nego je mora graditi na crkvi.

Između dva modela nalaze se SAD koje sa jedne strane – formirane na osnovama slobodnih crkava – polaze od rigidne dogme razdvajanja, sa druge strane, bez obzira na veroispovest, uobličene su na konsenzusu hrišćansko-protestantskom bez konfesionalnih elemenata, koji se povezuje sa posebnom svešću zadatka u odnosu prema ostatku sveta, tako da religioznom faktoru daju specifičnu težinu, jer kao pre-politička i nad-politička snaga može biti odlučujuća za politički život. Ne bi trebalo kriti da se u SAD-u rasplinjavanje hrišćanskog nasleđa neprekidno odvija, dok nagli rast hispanskog elementa i prisustvo religioznih tradicija iz celog sveta menjaju sliku. Može se primetiti da pojedini krugovi u SAD-u promovišu naširoko protestantizaciju Latinske Amerike i slabljenje Katoličke crkve u korist slobodnih crkava, s ubeđenjem da Katolička crkva nije u stanju da garantuje stabilan politički i ekonomski sistem, jer ona nije sposobna da vrši edukaciju ljudi, dok se očekuje da će model slobodnih crkava omogućiti moralni konsenzus i demokratsku obuku javne volje, kao što postoji u SAD-u. Da bi cela slika bila još komplikovanija, treba reći da je Katolička crkva najbrojnija verska zajednica u SAD-u, koja po pitanju života u veri čvrsto stoji na katoličkom identitetu, a katolici su kroz odnos crkve i politike shvatili tradiciju slobodnih crkava, u smislu da samo crkva koja se ne meša sa državom može da garantuje moralne osnove, tako da uzdizanje demokratskog ideala izgleda kao duboka moralna obaveza u skladu sa verom. To se može tumačiti i kao nastavak, u skladu sa vremenom, modela pape Đelazija, o kome smo ranije govorili.

Vratimo se Evropi. Na dva modela koja sam pominjao, u XIX veku se nadovezao i treći, socijalizam, koji se brzo podelio na dva krila, totalitarno i demokratsko. Demokratski socijalizam je bio u stanju od početka da se postavi između dva postojeća modela, kao protivteža radikalnih liberalnih pozicija, obogatio ih je i ispravio. Pokazao se kao nešto što ide iznad vere: u Engleskoj on je bio partija katolika, koji se nisu mogli osetiti lagodno ni na terenu protestansko-konzervativnom, niti onom liberalnom. I u carskoj Nemačkoj, katolički centar se morao osetiti bližim socijalizmu nego konzervativnim snagama koje su bile pruski orijentisane i protestantske. U mnogim stvarima, demokratski socijalizam je bio blizu katoličke socijalne doktrine, tako da je sigurno doprineo građenju socijalne svesti.

Nasuprot tome, totalitarni model je bio povezan sa materijalističkom i ateističkom filozofijom. Istorija se posmatra deterministički, kao proces koji kreće od religiozne faze ka onoj liberalnoj da bi stigao do apsolutnog i konačnog društva, u kome će religija kao relikt prošlosti biti prevaziđena, a funkcionisanje materijalnih uslova može da garantuje sreću svih. Na prvi pogled naučna, ona krije netolerantni dogmatizam. Duh je proizvod materije, moral je proizvod situacije i treba ga definisati na osnovu ciljeva društva. Sve ono što može poslužiti konačnom cilju države je moralno. Ovde je kompletirano naopako tumačenje vrednosti koje je Evropa stvorila. Štaviše, ovde je realizovan prekid sa kompletnom moralnom tradicijom čovečanstva. Ne postoje vrednosti koje su nezavisne od ciljeva razvoja, sve može u datom trenutku biti dozvoljeno, čak i neophodno, može biti moralno, u novom značenju tog termina. I čovek može da postane instrument. Nije bitna jedinka, nego budućnost postaje strašno božanstvo koje nadzire sve, ljude i stvari.

Bezuslovno dostojanstvo čoveka ispred svakog državnog zakonodavstva


 

Komunistički sistemi su propali, pre svega, zbog svog lažnog ekonomskog dogmatizma. Zanemaruje se činjenica da su propali, još više, zbog prezira ljudskih prava, zbog nipodaštavanja morala i stavljanja u zahteve sistema radi njegovog obećanja za budućnost.

Prava katastrofa je ne ono što su ostavili za sobom na ekonomskom planu, nego usahnuće duša, uništavanje moralne svesti. Suštinski problem našeg vremena je što se nikada ne osporava činjenica ekonomske propasti, stoga su komunisti veterani, po pravilu, postali liberali u ekonomiji, a religiozna i moralna problematika o kojima se u stvari zaista radi se ne postavljaju kao pitanja. Problematika koju nam je marksizam ostavio nastavlja da egzistira. Nestajanje prvobitnih stavova čoveka o Bogu, o sebi i o univerzumu – nestajanje svesti o moralnim vrednostima, je još uvek na dnevnom redu i može dovesti do samouništenja evropske svesti, koju moramo početi da razmatramo – bez obzira na viziju Špenglera o sumraku – kao stvarnu opasnost.

Stižemo do pitanja kako bi trebalo ići napred? U nasilnim potresima današnjice, postoji li identitet Evrope koji ima budućnost i za koji bi trebalo da uložimo sve naše snage? Ne bih ulazio u detaljniju diskusiju o budućem evropskom Ustavu. Želeo bih, ipak, da ukažem na nekoliko osnovnih moralnih elemenata koje, po mom sudu, niko ne bi smeo da zaboravi.

Prvi element je „bezuslovnost“ sa kojom dostojanstvo čoveka i ljudska prava moraju biti predstavljena kao vrednosti koje idu ispred svakog državnog zakonodavstva. Te osnovne vrednosti ne stvara zakonodavac, niti su dati građanima, „postoje po sopstvenom pravu, zakonadavac ih se uvek mora pridržavati, njemu su predati kao vrednosti po višem redu“. To pitanje ljudskog dostojanstva koje je iznad svake političke delatnosti i svake političke odluke, još jednom nas upućuje na Gospoda: samo Bog može utvrditi vrednosti koje su osnova ljudskog bića i koje su nedodirljive. Da postoje vrednosti koje su iznad svega i koje niko ne može oduzeti su prava i jedina garancija naše slobode i ljudske veličine. Hrišćanska vera u tome vidu tajnu Tvorca i slike Božje koju je on predao čoveku.

Danas skoro niko neće negirati da su ljudsko dostojanstvo i osnovna ljudska prava iznad svake političke odluke. Još uvek su sveža zlodela nacizma i rasnih teorija. Ipak, na polju takozvanog napretka medicine postoje realne pretnje za te vrednosti, ako govorimo o kloniranju, o čuvanju ljudskog fetusa radi istraživanja i donacije organa, ili kada govorimo o celom polju genetičke manipulacije – svi mogu da prepoznaju lagano urušavanje ljudskog dostojanstva koje nam tu preti. Na sve to možemo dodati porast trgovine ljudima kao nove forme ropstva, trgovinu ljudskim organima sa ciljem presađivanja. Uvek se pomenu dobri ciljevi radi pravdanja onoga što se ne može opravdati.

Rezimirajmo: potreba za vrednostima koje će biti stavljene na papir, kao što su dostojanstvo čoveka, sloboda, jednakost i solidarnost sa osnovnim postulatima demokratije i pravne države, impliciraju sliku čoveka, moralnu opciju i ideju prava koje nisu očigledne, nego su osnovni faktori identiteta Evrope koji moraju biti garantovani u budućem evropskom Ustavu kao njene konkretne posledice i koje se mogu braniti samo ukoliko se neprestano gradi odgovarajuća moralna svest.

Druga tačka gde se javlja evropski identitet su brak i porodica. Monogamijski brak, kao osnovna struktura odnosa između muškarca i žene, a istovremeno kao ćelija u formiranju države, je ustanovljen još u biblijskim vremenima. On je dao Evropi, kako Zapadnoj tako i Istočnoj, njeno lice i njenu čovečnost, zato što je forma vernosti i odricanja tu data kao nešto što se neprestano mora dostizati, uz mnogo muke i odricanja. Evropa ne bi bila više Evropa ukoliko bi ta osnovna ćelija njene građevine nestala ili bila suštinski promenjena.

Izlazak iz moralne istorije čovečanstva


Svi znamo koliko su brak i porodica ugroženi – sa jedne strane putem prekidanja braka kroz forme sve lakšeg razvoda, a sa druge putem stava koji se sve više širi, života muškarca i žene bez pravne forme braka.

U neskladu sa svim ovim je i zahtev za homoseksualnim brakom, za koji se sada paradoksalno traži pravna forma koja bi u manjoj ili većoj meri odgovarala braku. Ovim tendencijama izlazi se iz moralne istorije čovečanstva, koja je uprkos razlikama pravnih formi braka, oduvek brak videla, po svojoj suštini, kao zajednicu muškarca i žene, koji se kao porodica mogu širiti dobijajući decu. Ovde se ne radi o diskriminaciji, nego o pitanju šta je čovek i kako zajednica muškarca i žene može dobiti pravnu formu. Ako se njihova zajednica udaljava od pravne forme, ako sa druge strane homoseksualni par može dobiti rang braka, onda smo pred raspadom predstave o čoveku čije posledice mogu biti izuzetno ozbiljne.

Poslednja tačka koju bih dotakao je religiozno pitanje. Ne bih ulazio u složene diskusije iz poslednjih godina, ali bih podsetio na suštinski aspekt za sve kulture: poštovanje onoga što je sveto za druge, iznad svega poštovanje u najvišem smislu, poštovanje Boga, ono što se može naći kod onih koji ne veruju u Boga. Tamo gde se to prekrši, društvo gubi nešto suštinsko. U našem društvu, Bogu hvala, kažnjava se nepoštovanje Izrailjske vere, njegove predstavu o Bogu. Ko god uvredi Kuran i osnovna učenja Islama biće kažnjen. Kada se radi o Hristu i onome što je sveto za hrišćane tada je sloboda mišljenja vrhunsko dobro, ukoliko se postave ograničenja radi se o pretnji ili kršenju tolerancije i slobode. Sloboda mišljenja, ipak, nalazi na svoje ograničenje u ovome, zato što ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugog, ona nije sloboda laži ili rušenja ljudskih prava.

Postoji u tome mržnja Zapada prema sebi, što je jako čudno i može se tumačiti patološki. Zapad na pohvalan način pokušava da se otvori ka spoljnim vrednostima, ali ne voli sebe. U svojoj istoriji nalazi samo ono što je prezrivo i uništavajuće, a nije u stanju da uoči ono što je veliko i čisto. Evropi, da bi preživela, potrebno je novo – kritičko i ponizno – prihvatanje sebe, ako želi da preživi. Multikulturalnost, koja se sa strašću ohrabruje i favorizuje, ponekad je napuštanje i negiranje onoga što je naše, beg od sopstvenih stvari. Ali multikulturalnost ne može da postoji bez zajedničkih tački, bez tački oslonca sa vrednostima koje su naše. Ona sigurno ne može da postoji bez poštovanja onoga što je sveto. Deo toga je poštovanje svetog kod drugih, ali to možemo da učinimo samo ako nam ono što je sveto – Bog – nije daleko od nas. Naravno, možemo i moramo da naučimo šta je sveto drugima, ali pred drugima i zbog drugih naš je zadatak da pokažemo lice Boga kako nam se ukazao – Boga koji ima samilosti za siromašne i slabe, za udovice i siročad, za strance, Boga koji je postao čovek, čovek koji pati, koji pateći sa nama daje bolu dostojanstvo i nadu.

Ukoliko to ne uradimo ne samo da negiramo identitet Evrope, nego odbacujemo nešto na šta drugi imaju pravo. Za svetske kulture potpuna sekularizacija koja se formira na Zapadu je nešto veoma daleko. One su uverene da svet bez Boga nema budućnost. Stoga nas multikulturalnost poziva da pronađemo sami sebe.

Prethodni nastavak

Sledeći nastavak

Danas online

Autor: Jozef Racinger  – BENEDIKT XVI

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments