Expomodigliani.com – Martina Delerm

Expomodigliani.com – Martina Delerm

Grad isijava zlokobnu svetlost. Prljav sneg zaleđen na zadnjoj strani oluka pravi brazgotine u limu na krovovima. Mesečina se uvlači kroz visoke prozore ateljea ocrtavajući modri krug jezivog vodenkastog sjaja. Oko bez dužice. Na ugašenoj peći, voda se zaledila na dnu jedne posude.

Jedna mlada žena, bezmalo devojka, neumorno ponavlja reči života telu koje umire. Amedeo. Amedeo. Ali, taj muškarac ih ne čuje. Već satima ga njiše u naručju. Njeni šapati tkaju poslednju nit između dve duše. On gori, drhti. Daleko je. Njegov promukao i slabašan dah je razdire. Ona ne želi da zna, ali ipak zna. Od samog početka je znala.

Akademija Kolarosi, njeni slikarski snovi, beg u Nicu, ćerkini osmesi… Iskrsavaju komadići prošlosti, nasumični, krhki. Hladnoća koja razmiče prozore izoštrava zadah lanenog ulja, plesnivih tkanina i zidova prekrivenih šalitrom. Ona ga privija. Uz sebe. Zadržava ga.

Jeanne Hebuterne
Jeanne Hebuterne

Trebalo im je… uglja, novca, italijanskog sunca… a Zborovski ništa ne prodaje, platna se gomilaju, život beži. On kašlje. Žanina kosa plamti u polumraku. Njen pogled samo je još ta mesečeva voda u kojoj se već rastače nadolazeća tišina. Praznina, beskonačni časovi, nemogućnost proživeti ih bez njega, bez njegovog glasa, bez njegovih ruku, ne gledajući ga kako slika. Njiše ga. Parket istačkan krvavim zvezdicama. Ona bi želela da svane, da konačno nestane tmina.

Amedeo! Glasovi, koraci na stepeništu, udari pesnica o vrata. Neka lupaju koliko hoće, šta su ikada učinili za njega? On je samo njen, neće im otvoriti. Pada sneg.

Pada sneg. Isti 24. januar kao nekad. Zarobio je grad u svoje sivilo. Zaledio ga. Oni su tu, stoje u redu dugačkom više od sto metara, pomireni s tim da će čekati po hladnoći. Junački vode razgovore dok cupkaju da bi se ugrejali. Neki čovek koji je došao s posla cvokoće u neverici: Treba imati baš veliku petlju za čekanje u redu po ovoj hladnoći! Zašto li ih ima ovoliko? Zar stvarno ima toliko ljudi koji vole njegove slike?

jeanne-hebuterne-with-necklace

Sneg pada kao nekad. Luksemburški muzej. Modiljani. Anđeo ozbiljnog lica. 23. oktobar/2. mart. www.expomodigliani.com. Red sporo napreduje. Da bi se prekratilo vreme, zapodevaju se razgovori, odlomci rečenica, reči koje greju:

– Ne bih verovao da po ovom vremenu…

– Ipak su te žene bez očiju nešto stvarno posebno…

– Da, ali je zanimljivo…

– Taman sam to hteo da vam kažem!

– Umro je mlad.

– Od gadne bolesti, mislim od sifilisa…

– Rekao bih da je od tuberkuloze.

– Moguće, neka boleština koja je harala u to vreme.

– Svejedno, kakav talenat!

– Mislim da mu je sve uvek malo na isti kalup, zar ne?

– To je stil! To se zove stil: ili ti se sviđa, ili ne. O tome se ne raspravlja. Sudeći po dužini ovog reda, ima nas mnogo kojima se to sviđa.

– Dobro je da još ima ljudi koji….

Pada sneg. Dnevno svetlo se jedva nazire iza zastora od pahulja kojima vetar zasipa okna. Zbog polomljene kvake, vrata neprestano lupaju. Ušli su, odveli su ga, izgovorili su utešne reči koje ona nije čula. Sada kada su njihovi povici utihnuli, u potpunoj tišini njegovog odsustva, Žana posmatra, ne videći ih, ramove slika okrenutih prema zidu. Sama.

self-portrait

Sama je. Beba se rita u stomaku. Meškolji se, kaže da želi da se rodi, da je s tamom gotovo, da je željna boja, da hoće da zna. Dete se pomera, ali ga Žana ne oseća. Dete udara, ali ga Žana ne čuje. Ona sedi, blago pognute glave, bezizražajnih očiju, rukama obgrlivši kolena, zauvek nepomična.

Pada sneg. Red napreduje ka ulazu u muzej. Ispod baršunastih baldahina koji natkriljuju stepenište okačene su fotografije u prirodnoj veličini. Amedeo Modiljani. Žana Ebitern. Tako mladi. Tako lepi. Tako živi. Dve prijateljice opijene kulturom su zaprepašćene:

– Shvataš šta to znači, da imaš umetnike kao što su oni, a da toga ni ne budeš svestan!

– Često bude tako… Negde sam pročitala da je Pikaso naslikao jednu svoju sliku preko Modiljanijeve… Čak i među njima…

– Ali je s druge strane dobro patiti, patnja je potrebna… Danas su oni prezaštićeni i ne prave više ništa što vredi..

26. januar. Sneg je prestao. Pariz spava pod olovnim nebom. Ulica Amijo, nedaleko od Luksemburškog parka, tri sata ujutru. Prozor na petom spratu se otvara. Jedna žena pada. Nećemo saznati ništa o njenom oklevanju. Da li je bosonoga prošla kroz stan? Da li je oslušnula ujednačeno disanje onih koji spavaju? Da li je poljubila čelo svoje ćerke ili je samo produžila hodnikom? Kao mesečar. Ništa nećemo znati ni o njenom strahu, ni o bolu.

Samo žena, slikarka od 23 godine. Slikarka čiju izložbu nikada nećemo videti.

 S francuskog prevela Jelena Stojanović

Za P.U.L.S.E Jelena Stojanović

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments