Franc Kafka – Proces

Franc Kafka – Proces

Zamislite da Strašni sud funkcioniše na ovom svetu kao paralelna institucija. I dalje je lociran negde gore, samo što je to “gore” sa nebeskih visina spušteno na prašnjave, zagušljive tavane. Ne tvrdim (mada pretpostavljam) da je Kafka nužno imao tako nešto na umu kad je pisao “Proces” – to tumačenje je problematično kao i bilo koje drugo – pre svega zato što “Proces” bez sumnje jeste i kritika habzburške birokratije. Svaki element ove fantastične pripovesti može se tumačiti na bar dva načina koja bi se, prema zakonima logike, morala međusobno isključivati, ali ovde ipak egzistiraju u neponovljivom skladu. Dvosmislenost je simbolično prikazana u nožu sa dvostrukim sečivom, kojim je K. ubijen. Neki drugi simboli – kao što je boginja pravde koja, na Titorelijevoj slici, liči na boginju lova – nisu do kraja razrađeni, što nas podseća (i to stalno moramo imati na umu) da Kafka nije imao vremena da dovrši svoje remek-delo – a ko zna da li bi i tada pred tumačima bio lakši zadatak. Tačno shvatanje jedne stvari i nerazumevanje iste stvari ne isključuje potpuno jedno i drugo, kaže sveštenik u IX glavi Procesa. Pokušajmo da se ne zadržimo na tačnom shvatanju.

Mladog, ambicioznog i perspektivnog bankarskog službenika po imenu Jozef K. jednog lepog jutra hapse dvojica stažara, iako nije učinio ništa loše. K. je ogorčen i uvređen. Tog dana je njegov trideseti rođendan. Godinu dana kasnije, veče pred njegov trideset prvi rođendan, ponovo dolaze dva čuvara, odvode ga do kamenoloma izvan grada i ubijaju ga u ime Zakona; K. im dopušta.

Proces je hronika K.-ovog suđenja, njegove borbe (ako se to može nazvati borbom) sa nespoznatljivim Zakonom i nedodirljivim Sudom. Ovaj roman može da se čita kao opis diktiranog (od strane države?) psihološkog samouništenja. Ipak, kao što je slučaj sa svim Kafkinim delima, značenje je daleko od jasnog. Kao što parabola o vrataru koju izlaže sveštenik u IX poglavlju izaziva bezbroj komentara i različitih tumačenja, tako i Kafkin Proces predstavlja kamen spoticanja dvadesetovekovne kritičke interpretacije.

Na samom početku se susrećemo sa nečim što bismo, s određenom rezervom, mogli nazvati tipičnom kafkijanskom situacijom: uz obaveštenje o, u najmanju ruku, neobičnom (uistinu alogičnom) događaju ide naivno, savršeno zdravorazumsko objašnjenje od kog se do kraja ne odustaje, iako događaji o kojima se pripoveda nemaju veze sa zdravim razumom. Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen. Junak “Preobražaja”, Gregor Samsa, pretvorio se u bubu jer je suviše naporno radio – to je jedini artikulisan pokušaj objašnjenja fenomena Samsine nesreće u celoj pripovetki. Jozef K. je uhapšen jer ga je neko oklevetao, jer on – razume se – nije kriv. Drugo objašnjenje je da su mu kolege s posla priredile rođendansku šalu.

Čitava problematika u tumačenju Procesa sadržana je u traženju odgovora na dva pitanja:

1. U čemu se sastoji K.-ova krivica?
2. Kakav je to uopšte sud?

U romanu ne dobijamo definitivne odgovore (nigde nisu jasno izrečeni), jer svet vidimo kroz perspektivu Jozefa K., a on se tim pitanjima nije bavio, sve do samog kraja. Uostalom, ko bi to očekivao od njega. Podsetimo se kakav je bio njegov položaj pre “hapšenja” – visoko pozicionirani birokrata, savršeno uklopljen u sistem koji, po njemu, besprekorno funkcioniše.

Ali K. živi u državi u kojoj postoji pravo, svuda vlada mir, svi zakoni su na snazi, ko se dakle usuđuje da u njegovom stanu izvrši prepad na njega?

Zar bi se od čoveka koji tako razmišlja moglo očekivati da (1) preispituje sebe i (2) preispituje svet?.

Lik Jozefa K.

Tumači se slažu u tome da za likove u romanu Proces ne možemo upotrebiti pojam “ličnosti”, budući da im nedostaje psihološka komponenta. Sporedni likovi (tj. svi osim Jozefa K.) do krajnosti su instrumentalizovani i predstavljaju samo opredmećenja svojih funkcija u romanu. Sa K.-om stvari stoje malo drugačije, on se ipak nalazi u centru, kroz njegovu tačku gledišta posmatramo svet. Pa opet, ni njegov lik nije psihološki razrađen (znamo da je to bilo namerno, Kafka je povodom toga zapisao “poslednji put psihologija”).

Čak ni to što Jozef K. na početku romana odbacuje i suđenje, i mogućnost krivice, a na kraju postaje saučesnik u sopstvenom smaknuću, ne može se objasniti ni psihološkim razvojem, ni psihološkim slomom. U pitanju je određeno saznanje, a ne razvoj ličnosti: u poslednjoj glavi romana vidimo da K. poseduje znanje (gotovo da sam u iskušenju da napišem – informaciju) koje na početku nije imao. U tom smislu, bitno je primetiti preokret koji se dogodio prilikom K.-ovog razgovora sa sveštenikom u IX glavi Procesa. Tu stoji i jedna rečenica za koju bi psiholozi mogli da se uhvate: K. se osetio napuštenim..

Sud

Famozni Sud iz Kafkinog Procesa možda predstavlja Strašni sud, ali je svakako oblikovan prema ovosvetskim uzorima – sudu, crkvi, državi. Možemo, naravno, govoriti i o Kafki-proroku i upoređivati svet Procesa sa svetom nakon Kafkine smrti, ali moramo paziti da, idući u tom smeru, ne zaobiđemo u širokom luku mogućnost poređenja ovog suda sa institucijom crkve. U samom tekstu ima mnogo osnova za takvo poređenje, štaviše – posmatrane iz tog ugla, mnoge situacije i objašnjenja u romanu prestaju da deluju apsurdno.

Najočigledniji primer je kazivanje Titorelija (koji je, moramo naglasiti, prva ličnost koja Jozefu K. govori o sudu, ne pokušavajući pri tom da ga obmane) – on govori o mogućim ishodima svakog procesa. Čovek, dakako, može biti osuđen; postoji i mogućnost oslobađanja, ali postoje tri vrste oslobađanja: pravo oslobađanje (koje je jako teško, gotovo nemoguće postići, koje samo retkima polazi za rukom, o čemu se u stvari i nema saznanja, jer svaki trag o procesu u tom slučaju biva izbrisan), prividno oslobađanje (koje proglašava niži sud i koje ne podrazumeva brisanje procesa, tako da čovek jednog dana ponovo može da bude uhapšen) i odugovlačenje (veštačko zadržavanje procesa u određenom stadijumu kako do presude uopšte ne bi došlo).

Ako reč “oslobađanje” zamenimo rečju “spasenje”, stvari postaju mnogo jasnije, a ishode procesa možemo nazvati tradicionalnim imenima: pakao (osuda=prokletstvo), čistilište (prividno oslobađanje i odugovlačenje) i raj (stvarno oslobađanje=spasenje). Sa druge strane, reč “oslobađanje” je sugestivna, jer upućuje na čovekovu slobodnu volju i ideju da čovek jedino sam sebe može da oslobodi. Ovo postaje još očiglednije u IX glavi romana.

Zadržimo se još časak na Titoreliju. On je sudski slikar. Svoje znanje i zvanje nasledio je od oca. Pošto učestvuje u procesu mistifikacije Suda, zna ponešto i o njegovom pravom licu. Zna, na primer, da sudije koje slika, mada ih nije video lično, nisu ni tako moćne, ni tako strašne, kao što na slikama izgledaju – izgledaju tako jer gospoda su sujetna, a dozvoljeno im je da se tako slikaju. Precizno je propisano kako svako, u skladu sa svojim položajem, može da bude predstavljen, pa tako čak i niže rangirane sudije smeju da se sede na predsedničkoj stolici (tronu?), okruženi simbolima moći koji ne moraju biti ovozemaljske prirode – npr. boginje pravde i pobede (oreol?). Ovo zaista podseća na hrišćansku ikonografiju i načine na koje se konvencionalno prikazuju sveci.

Jedan od Klijenata K.-ovog advokata Hulda, trgovac Blok, govori o raznim vrstama advokata koje je usput krišom angažovao. Zar to ne bi mogli biti sveštenici drugih religija koji, svaki na svoj način, obećavaju vernicima spasenje?.

Parabola Pred Zakonom

Najvažnije mesto za razumevanje suštinske poruke romana nalazi se u IX glavi. U katedrali sveštenik, koji se predstavlja kao tamnički kapelan, iznosi K.-u sledeću priču o Zakonu.

Ova parabola (koju je, uzgred budi rečeno, Kafka za života objavio samostalno, kao kratku priču) predstavlja zagonetku koja nužno svakog čitaoca prvo navodi na pogrešno tumačenje, koje zatim treba da bude ispravljeno, ali na taj način da onaj koji pokušava da je odgonetne mora da uvidi da jedinstveno rešenje ne postoji. Da li? Sasvim je izvesno da je Kafka, kroz razgovor između sveštenika i Jozefa K., hteo ponešto da kaže i o značenju romana u celini, pa nam to može poslužiti kao vodič. Ipak, moramo biti oprezni sa takvim vodičima – oni i vode i zavode. Većina vodiča koje Jozef K. sreće na svom putu imaju za cilj da ga obeshrabre. Na isti način, vratar pred Zakonom obeshrabruje čoveka koji je hteo da u Zakon uđe. K. je, prirodno (kao i mi koji smo se, prilikom prvog čitanja, uživeli u njegov lik, uprkos svom onom anti-psihologizmu), odreagovao tvrdnjom na je čovek prevaren. Dobro, on jeste prevaren, ali ko ga je prevario? Ta on je slobodan čovek koji se sam odrekao svoje slobode. Ko onda može da oslobodi Jozefa K.?

I priča o vratima zakona ima zgodnu analogiju u stvarnom svetu. Uzmimo da je Zakon neki viši, transcendentni poredak, koji obično zovemo Božijim zakonom. Postoje dokumenti, sveti spisi raznih konfesija – sve je dostupno običnom čoveku, ali ovaj se retko kad usudi da čita, još ređe da tumači, a tek poneki pojedinac taj zakon traži u sebi. U isto vreme, postoji nebrojeno mnogo posrednika, sveštenstvo pozvano da tumači zakone, tako da slobodan čovek često zaboravlja da je slobodan, da čitava organizacija postoji da bi mu ulila pobožni strah i da često članovi te organizacije (a to su upravo oni niže rangirani sveštenici sa kojima narod dolazi u neposredan kontakt) o zakonu znaju taman toliko koliko ovaj vratar ili neki od stražara koji su uhapsili Jozefa K.

Sve ovo ne mora striktno da se primeni na crkvu – u moderno doba ateizam je veoma rasprostranjen i među nemislećim svetom – zato postoje razne spiritualne vođe, ulogu sveštenika preuzima svako ko ima ambiciju da posreduje između čoveka i njegove duše. Ma koliko ovo paradoksalno zvučalo, većina ljudi traži mir van sebe, umesto u sebi, i ne samo da prihvata, nego čak traži posrednike na tom putu..

Krivica Jozefa K.

Najsloženije pitanje u romanu Proces tiče se K.-ove krivice. Pouzdano možemo zaključiti da je ta krivica u najtešnjoj vezi sa, sa jedne strane, K.-ovim nepoznavanjem Zakona, i sa druge strane, sa odsustvom samokritike i preispitivanja svoje prošlosti (ne u krivično-pravnom, nego u jednom suštinskijem vidu).

Jozef K. sve do razgovora sa sveštenikom pokazuje težnju da sve dovede u red, tj. da učini da sve bude baš onako kako je bilo pre hapšenja. Ne samo to, nego i taj incident dovodi u vezu sa tim što se tog jutra nije ponašao na uobičajen način, tj. razumno. Usput priznaje stražarima da ne poznaje zakon.

K.-ova krivica se može dovesti u vezu sa Kafkinim razmišljanjima o prvobitnom grehu. S tim u vezi, u IX poglavlju Jozef K. kaže svešteniku: Ali ja nisam kriv. (…) To je zabluda. Kako čovek može uopšte da bude kriv? Ta mi smo svi ljudi, i svi smo jednaki. Zatim kaže da će još potražiti pomoć, a sveštenik mu odgovara: Ti isuviše tražiš tuđu pomoć, naročito kod žena. Istina, K. se previše oslanjao na žene, kao da je planirao da se domogne spasenja putem seksa. On liže Fraulajn Birstner kao žedna životinja, upušta se u erotske odnose sa Leni, bolničarkom advokata Hulda, i sa ženom sudskog poslužitelja, pretpostavljajući da su poslednje dve veoma uticajne i da će mu pomoći u procesu.

Dok ga vode na pogubljenje, K. shvata: Uvek sam hteo da sa dvadeset šaka zgrabim svet, i to još za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogrešno. Video je gospođicu Birstner, koja za njega znači opomenu. Kakva je to opomena? Šta je to tako posebno kod gospođice Birstner? Jednostavno je – ona je slobodna! Ona je jedina ličnost sa kojom K. dolazi u kontakt koja ne pripada sudu. Istovremeno, protiv nje se ne vodi nikakav proces. Za Jozefa K. ona predstavlja opomenu, za nas – izraz Kafkine nade da je spasenje ipak moguće. Ni božanstvena, ni ljudska – Proces je egzistencijalistička komedija koja, uprkos porazu koji doživljava protagonista, ne poriče mogućnost spasenja.

Nakon Kafkine prerane smrti (1924. godine, u 41. godini života, podlegao je tuberkulozi), suprotno njegovim željama, objavljeno je sve što je ikad napisao; u isto vreme su mnogi košmari o kojima je pisao dobili svoje konkretizacije u novim evropskim totalitarnim režimima. Njegovi romani Amerika, Proces i Zamak ostali su nedovršeni, ali ipak je imao poštovaoce za života. Zbirke pripovedaka koje je objavio bile su malo prodavane, ali veoma cenjene u akademskim krugovima. Šira publika je počela da obraća pažnju na Kafku kada je svet počeo da liči na njegova dela, kada je postao “kafkijanski”. Proglašavali su ga prorokom, naglašavajući da su neke osobe koje su Francu Kafki bile izuzetno bliske nestale u koncentracionim logorima, mnogo godina nakon njegove smrti. Za veliki broj čitalaca, situacije prikazane u Procesu predstavljaju sablasnu anticipaciju psihološkog oružja kakvo se koristi u mnogo podmuklijim režimima od onog iz Kafkinog vremena.

Ne znam da li je bio prorok. Bio je genije.

©Valentina Đorđević

Interpretacije.com

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

15 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Snežana Moračić
Snežana Moračić
13 years ago

Sigurno ti je poznato da je Nabokov bio jedan od najposecenijih predavaca knjizevnosti na Cornell univerzitetu u NY; zamisli da imas Nabokova, a lista ‘obavezne literature ‘ za diskusiju : Gustave Flaubert (Madame Bovary), Charles Dickens (Bleak House), Jane Austen (Mansfield Park), James Joyce (Ulysses), Franz Kafka (“The Metamorphosis”), Robert Louis Stevenson (“The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde”) i Marcel Proust (Swann’s Way), a posto nije bio clan katedre za engleski jezik nije mogao da ukljuci radove americkih pisaca, ali i ova lista/ koju je Nabokov koristio skoro 10 godina stalno/je sasvim impresivna, pogotovu kada o njima kontemplira Nabokov.
Nabokovljeva filozofija je bila da predavac-profesor treba da uci svoje studente knjigama a ne idejama, kao sto je pokazao u slucaju Joyceovog Ulyssesa/ napravio je dijagram ulica u Dublinu kojima se kretao Bloom / i anatomsku formaciju/kako bih rekla/ Samsine bube u Kafkinim Metamorhosis…gresim li ako sam tvoj pristup , na neki nacin, uporedila sa Nabokovljevom filozofijom?

Bojan Kozić
13 years ago

Ukratko i na brzinu, slazem se da je Kafka skrajnut u jednom jako vaznom aspektu svog dela – upravo je Proces potpuno distopijski, a Kafku (koliko god slavljen bio) nekako ne posmatraju danasnji tumaci u tom svetlu.

Nego, Sneki, oko Nabokova na Kornelu. Pincon mu je slabo isao na predavanja, kaze, nije ga bas doziveo kao previse interesantnog. Sto je mozda i srecnije po Pinconov opus, da je postao teacher’s pet, mozda bi postao epigon Nabokova umesto samonikli genije paranoidne provenijencije 🙂

Snežana Moračić
Snežana Moračić
13 years ago

a vidite ovu fantasticnu fotografiju iz Velsovog Procesa sa Entoni Perkinsom
a i blog je interesantan
http://madamepickwickartblog.com/?p=16545

Bojan Kozić
13 years ago

Ma, prihvati moju opasku sa vrecom soli, umesto poslovicnog zrna :D.

Kad rekoh “tumaci” mislio sam na ono, neku generalnu percepciju, a ne na knjizevnu teoriju koju i ne pratim osim povremeno i manje-vise slucajno, tako da ti verujem na rec

Mislio sam vise na ono, kad se kaze “distopija” svi najpre krenu da se vrte u krug sa Orvelom i Hakslijem (mozda se pazljiviji sete i “Zapisa iz podzemlja” Dostojevskog ali to je to). A neki fanasticni romani su zanemareni kao distopije, ne samo Proces (recimo Vonegata i danas drze u toj fioci zanra koji je, je li, “manje ozbiljan” 🙄 od te literature koju profesori na katedrama vole)

Snezana Moracic
Snezana Moracic
13 years ago

pa dostojevski je ‘otac distopijske literature’ koliko ja znam,/valentina?/, meni ona njegova kratka prica san smesnog coveka je bas skolski primer.
cak bih smela da tvrdim , laicki, da je distopija sveprisutna u knjizevnosti odavno i stalno.
i bojane, kud ces vecu distopiju od americkog sna?
mada je meni lord of the fles najbolja.

val, ti ne mozes neozbiljno da pises!

Bojan Kozić
13 years ago

Cek, kad kazes “Americki san”, mislis na tamosnji nacionalni credo, ili na onaj Mejlerov roman? Distopija u oba slucaja, slazem se 😉

Snezana Moracic
Snezana Moracic
13 years ago

both, zar nije?!

Bojan Kozić
13 years ago

Ma jok,koje prevrtanje, i ja ga pronadjoh sasvim slucajno. Kad ugrabis priliku, pronadji njegov Player Piano, jedan od ranih romana (ima i u nasem prevodu, iz nekog SFRJ-perioda, dobro revedeno tako da citanje nije glavobolja nego ide kako treba, Mehanicki Pijanino..). Odlicna (crno)humorna distopija a tako ignorisan roman.

Snezana Moracic
Snezana Moracic
13 years ago

sa mr brainwasha, preko warhola do kafke, ’60’ degrees of separation
https://prima.cemagref.fr/kafka-by-warhol/view

J Matkovic
9 years ago

slazem se sa Snezana Moracic

Matija Dj.
Matija Dj.
8 years ago

Da li biste mogli da napisete nesto vise u vezi sa njegovim poslednjim recima ‘kao pseto’, zasto je on to izgovorio, i zasto je Kafka izabrao bas kamenolom za K.-ovo smaknuce ?

Mihailo
Mihailo
7 years ago

Njegova krivica zbog koje je optuzen je krivica vecinje ljudi danas. Prepustio se procesu, rezimu, vlasti, diktaturi ako mogu reci tako. Izgubio je samostalnost, samokritiku, poptuno se prepustio tom sistemu i “izgubio svoju glavu”, nema svoje misljenje. Dopusta da sistem idlucuje i veruje u njega. Zivimo potpuno prepusteni sistemu i dozvoljavamo da misle umesto nas. Verujemo svemu sto cujemo i vidimo! Naglasavam!! Ovo je moje misljenje