Ulogujte se / Kreirajte profil

Glumac koji je odbio igrati pred licima ubojica

Bekim Fehmiu bio je seks simbol, bio je Albanac, vazda glumac na stranim jezicima, i bio je veliki pisac dvaju naroda.

izlozba-bekim-fehmiu-najava

Godine 2001, u Paviljonu Veljković, u Birčaninovoj ulici, sreo sam Branku i Bekima. Ona: velika pozorišna glumica, fina i delikatna beogradska gospođa, na kojoj se te večeri nije vidio trag zlih vremena i nezgodnih okolnosti u kojima ih je provodila. On: već duže od desetljeća, iz protesta, izvan javnosti, s licem koje je postalo drukčije od lica po kojem smo ga na filmu prepoznavali. Lijepo je stario, ali se u međuvremenu lice jednoga od seks simbola jugoslavenskoga i europskog filma pretvorilo u lice asketa. Da je Ahmed Nurudin stigao ostariti, ili da ga je Selimović uosobio kao starca, u filmu bi ga igrao Bekim Fehmiu. Zapravo, ne bi ga igrao, jer je Bekim odlučio, najprije iz protesta zbog odnosa prema Albancima u Beogradu i Srbiji, a onda i zbog mnogo čega drugog, da više ne glumi. Jednom ću ga, godinama kasnije, pitati zašto, a on će mi razložno i smireno objašnjavati kako je za njega gluma igra, premda vrlo ozbiljna igra, i kako se on više ne može igrati nakon što su se dogodile strašne stvari. Govorio je polagano i lijepo, kao da svaki put nanovo uči ovaj naš njemu tuđi jezik i svaku izgovorenu riječ cijeni kao da je riječ čovjek. Govorio je lijepim glasom, kakvoga se pomalo dobije rođenjem, ali ga se u određenom smislu treba i zaslužiti. Bio je lišen onoga tako čestog, zapravo i simpatičnoga, glumačkog afektiranja. Bio je naglašeno dostojanstven čovjek, samo što to nije bilo dostojanstvo iz engleskih kostimiranih serija, niti iz ledenih Bergmanovih prizora građanskog života. Njegovo je dostojanstvo bilo načinjeno od topline i od prihvaćanja.

Bekim_Fehmiu_pored_lampe

Iskreno sam mu, ali samo jednom, rekao što mi je kao dječaku značio. Nisam htio da zvučim kao neka šiparica ili tinejdžer koji upoznaje facu s postera sa zida svoje dječje sobe. Bilo mu je drago kada sam mu rekao da moja nona nije mogla da gleda onu scenu kada Beli Bora dopola razbije čaše, a zatim u dertu tresne po krhotinama. Neke stvari na filmu djeluju stvarnijima nego što su u životu mogle biti.

bekim-fehmiu-u-kriterionu

Bekim Fehmiu srpski i ostale naše jezike nije govorio onako kako ih govorimo mi. Ali krivo bi bilo reći da ga je odavao naglasak, jer naglasak mu je, uglavnom, bio na mjestu. Njegova intonacija bila je drukčija, drukčiji je bio ritam njegovih riječi. Staccato njegovih hrvatskih i srpskih i bosanskih i crnogorskih rečenica ušao je u kulturnu memoriju jedne zemlje i jednoga vremena. Tako je samo Bekim govorio i krivo je misliti da je to zato što mu naši jezici nisu bili materinji. U Bekimov je način govora bila ugrađena njegova osoba, glumačka i privatna, pa bi cijela jedna epoha, najveća i najvažnija od svih epoha u povijesti čovječanstva, epoha naših djetinjstva, mladosti i prvih spoznaja, izgubila sinkopu da Bekim Fehmiu nije tako govorio.

U „Specijalnom vaspitanju“ Gorana Markovića igrao je vaspitača Munižabu. Da, znam, smešno prezime – priznao je u jednoj od prvih replika, koju, možda, i nije izgovorio. Čudnog je čovjeka u tom filmu igrao, moćnoga i u sebe uraslog, pa i nije neobično što su mu u nekrolozima, uz vijest o smrti, toliko spominjali baš „Specijalno vaspitanje“. U njegovome slučaju bio je to onaj film kakav postoji u karijerama svih velikih glumaca, a ustanovi se da je baš taj tek na kraju, dok se nabrzinu sklapaju i sastavljaju posljednji pozdravi.  Testamentarni film neki su snimili na početku karijere, drugi na kraju, a Bekim Fehmiu nekako u sredini.

hqdefault

Te 2001. u Zagreb sam se vratio s prvim dijelom njegove biografske proze „Blistavo i strašno“. Počeo sam je čitati u vlaku i pročitao polako, u tri noći. Iako se o toj knjizi po beogradskoj štampi pisalo s poštovanjem, a vrlo je lijepo u dva-tri navrata spomenuta i u hrvatskome tisku, njezina veličina i unutarnji intenzitet ostali su izvan javnog diskursa, za neka buduća vremena, u kojima će se moći pročitati s više mira i strpljivosti. Kao da su joj prepoznali važnost, a zatim je odložili na noćni ormarić za kasnije.

Bekim Fehmiu pripovijeda o odrastanju u dobrostojećoj albanskoj obitelji na Kosovu, u godinama oko Drugoga svjetskog rata. Polako, riječ po riječ, sliku za slikom, slaže mozaik, koji će čitatelja najprije iznenaditi visokim stupnjem stilizacije. Iako u sebi nema ničega što bi bilo bolećivo na način Marcela Prousta, ova je proza u svojoj finoći i senzitivnosti, ali i ambijentom neke starovremenske gospoštine, neka vrsta kosovskoga traganja za izgubljenim vremenom. Ali osim što se „Blistavo i strašno“ da čitati kao veliki roman o odrastanju, koje se događa svejedno gdje, na kojemu poznatom ili nepoznatom kraju svijeta, radi se o knjizi iz koje južnoslavenski, a naročito srpski, čitatelj o Albancima i o albanskome obiteljskom životu na Kosovu sazna više nego iz svega što se u prethodnih devedesetak godina, koliko smo s njima živjeli u istim državama, moglo pročitati u novinama, časopisima i knjigama, objavljenim na našim jezicima. I sve to sa sviješću o dostojanstvu, kako čovjeka, tako i književnoga teksta. To je za Bekima Fehmiua bio jedan isti moralitet, jer on naprosto nije umio da ima dva morala. Zato mu je i bilo tako teško.

Pripovijest završava prije nego što je glavni lik postao glumac. Pitao sam ga hoće li nastaviti. O, da, naravno! I kad god bih sreo njega i Branku – ili samo Branku, jer njega bez Branke nikada nisam vidio, što je za mene bio znak neke više ljubavi – pitao bih šta je s drugim dijelom. Pitao sam jer me je zanimalo, ali i zato što vjerujem da je piscu važno kada mu postavljaju takva pitanja. Trebao je to biti znak moga poštovanja prema piscu u Bekimu. Stvarno velikome piscu.

Odlučivši da više ne igra, Bekim Fehmiu osudio se na samoću. Svjetovi i identiteti koji su u ratna i poratna vremena oko njega nastajali nisu bili njegovi. Živio je u ljubavi i u samoći. Tko zna što je kad od to dvoje bilo veće. Svoje probleme s nepripadanjem i s time da se i moj identitet, manje dramatično nego njegov, te uz moralni ulog koji je u odnosu na njegov bio beznačajan, svodio na jedninu i na samoću, često sam rješavao misleći o Bekimu. Ne treba zamjerati onima koji su u svakoj prilici nastavljali da igraju, ali čovjeku zna biti životno važno kada se može diviti glumcu koji je to odbio.

blistavo-i-strasno-bekim-fehmiu-473806

Prvih dana proljeća 2009. na moju mail adresu stigao je, u privitku uz Brankino i Bekimovo pismo, rukopis drugoga dijela knjige „Blistavo i strašno“. Zamolili su me da ga pročitam, pomognem im oko jedne privatne dvojbe, te da im iskreno kažem što mislim o tekstu. Knjigu sam isprintao i vrlo je brzo pročitao, ali trebala su mi dva mjeseca da odgovorim. Jedna velika priča, posve različita od one prve, ali jednako blistava i strašna, slila se u mene, pa sam im napisao da je treba što prije objaviti. Bio je sretan. Pravi pisac, na žalost, nikad ne zna da je napisao dobru knjigu, pa mu treba netko tko će mu to reći.

Na kraju romana piše kako je počinjao rat:

„Predvečerje. Nebo je sivonarandžasto. Crkva Gračanica. Ljudi u koloni ulaze i izlaze. Ljube ikonu. Na kupole crkve sletele su crne vrane. Iznad njih, drugo ogromno jato, krešteći i grakćući leti i, kružeći, čini nebo još crnijim. Na horizontu, krvava crvena brazda razdvaja zemlju od neba. Graktanje nad Gračanicom je zaglušujuće!

Noć. Stojim na prostranoj terasi u potkrovlju Dijine kuće. Lišće se ne miče. Sa visine posmatram. Dole, na raskrsnici, kod Tauk bašte, pet specijalaca. Vidi im se samo žar cigareta kad uvlače dim. Iz daljine dopire smrad sumpora. Azotara. Na grad je legla čudna, teška tišina! Svetlost je ogluvela!“

Ima nečega doista divnog što će se jednoga dana znati, a ja dobro znam da će se znati, jer drukčije ne može biti, da je dvije goleme, iskupljujuće knjige srpske književnosti s početka ovoga stoljeća napisao Albanac.

_bekim_fehmiu_pasuri_e_humbur_

Bekim Fehmiu umro je svojom voljom. Njegova volja bila je odviše čvrsta za ovaj svijet. I opet moramo poštovati tu Bekimovu volju. Sva njegova samoća prešla je u ljubav.

Miljenko Jergović

Subotnja matineja

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Glumac koji je odbio igrati pred licima ubojica

  1. saschaein

    29/05/2016 at 02:34

    e, to je više od glumca … to je blisko Vječnosti.

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *