Ulogujte se / Kreirajte profil

Gradovi sa municipalnom upravom

Teško je povjerovati da se srećemo s nekom „spontanom generacijom“ gradova koji su obdareni visokim stepenom razvoja, a da prethodno nisu imali dužu municipalnu upravu. Izgleda vjerovatnije da su ovi gradovi imali život u okviru civilizacije čije se postojanje prenebregava. Urbana istorija mnogih jadranskih gradova daje nam osnov za takav zaključak.

Uzmimo za primjer Dubrovnik. Rezultati istraživanja ostataka velike vizantijske bazilike (poslije zemljotresa 1979) upućuju da ona pripada „drugoj polovici VI stoljeća“, a ne XI stoljeću (kako se smatralo), čime je vrijeme nastanka grada pomaknuto unaprijed. Dubrovnik svakako nije jedini kojem bi nova istraživanja pomjerila vrijeme gradnje u doba istočnog Rimskog carstva. U opisu Dubrovnika naveli smo mogući tok prenošenja gradogradnje iz starog grada (Epidaura) u novi, posredstvom rimskih građana i običajnih pravila. I Hvar takođe naseljavaju rimski građani Salone i „nose“ pravila gradogradnje. Sukcesivna gradnja Pirana, od vizantijskog kastruma do grada takođe je analogna gradnji Dubrovnika. Svi ovi gradovi slijedili su urbanu povijest istočnog Rimskog carstva ili su ih, kao Ston i Pag, podigli istočnorimski gradovi u susjedstvu.

Ovi primjeri bacaju drugačije svjetlo na pitanje: da li zaista postoji „praznina” između rimskih gradova na obali Jadrana poslije propasti Rima i gradova koji nose isto ime i koji se, kako se zapisuje, uglavnom grade poslije XI stoljeća? Da li je to, zaista, vrijeme diskontinuiteta koje doživljuju gradovi u zapadnoj Evropi? Nedoumici oko diskontinuiteta doprinjela je i interpretacija istorije (iz XVIII stoljeća) prema kojoj je, poslije propasti Rima propalo i Rimsko carstvo. Budući da je Rimsko carstvo nastavilo život, očuvan je i kontinuitet u gradnji gradova. Osnovano se može pretpostaviti da su Justinijanove vojskovođe Velizar i Narzes na Jadranu obnovili ili podigli znatan broj gradova i kastruma. Dovoljno je pogledati razmještaj gradova na karti i shvatiti da su admirali morali na jadranskom putu imati kastrume, na primjer, u Ulcinju, Budvi, Dubrovniku, Korčuli, Hvaru, Šibeniku i dalje obalom. Život Rimskog carstva, čija je prestonica u Vizantu, nastavljao se u gradovima Istre sve do franačkog osvajanja 788. g., a u južnijim gradovima do osvajanja Zadra 1202, odnosno Carigrada 1453. Tokom dugog vremena jadranske gradove nastanjivali su u kontinuitetu rimski građani koji su očuvali tradiciju municipalne autonomije, bez koje bi teško bilo objasniti njen visoki nivo u gradovima kad su se, u XIII–XIV stoljeću, stekli povoljni uslovi. Sve to upućuje na zaključak o kontinuitetu urbane istorije jadranskih gradova, izuzimajući vrijeme najezde varvara.

Urbana istorija jadranskih gradova omogućuje da zaključimo, prvo, da ne postoji „praznina” između gradnje gradova po gradograditeljskim pravilima u vrijeme Rima i onih koji su građeni od X do XIV stoljeća, jer se grade u kontinuitetu Rimskog carstva. I drugo, da su statute mogli donijeti samo oni gradovi koji su već ranije postojali, ali to vrijeme nisu očuvali u kamenu.

Iako u baštini ne nalazimo svjedočanstva o gradovima koji su nastali kolonizacijom stanovništva, takav nastanak možemo pretpostaviti. Istočno Carstvo imalo je razloga da nastavi praksu kolonizacije iz vremena Rima; znatno skromnije jer su gradovi već postojali, a i Carstvo je bilo siromašnije. Poznato je da u VII i VIII stoljeću Carstvo uspostavlja vojne teme i kolonizira Slovene na koje može da se osloni (primali su hrišćanstvo). Kolonizacija je podrazumijevala, kao i ranije, podjelu zemljišta i izgradnju glavnih zgrada. To što iz ovog vremena gradnja nije „zapisana“ u kamenu ne dovodi u sumnju postojanje grada. U to vrijeme država nije imala sredstva da gradi kuće kolonistima; izdijelila je gradsko zemljište i izgradila gradske zidine, crkvu i lođu ili zgradu za kneza, a građanima ostavila mogućnost da, kad budu bogatiji, kuće od pletera i drveta zamjene kućama od kamena. Uostalom, Porfirogenit, u svojoj knjizi, s uvažavanjem navodi gradove Krk, Rab, Osor, Nin, Biograd, Hvar, Korčulu, Risan, a u ovim gradovima nije otkrivena urbana baština iz njegovog vremena. Zaključak je očigledan: gradovi su postojali i prije nego što su podignuti u kamenu.

Rovinj, rimski Ruvigno, potpadanjem pod franačku državu (IX st.) Rovinj, kao i ostali gradovi u Istri, gubi municipalni karakter, 1310. priključuje se Veneciji, a u XVI st., kao i drugi gradovi Istre učestvuje u borbi protiv Turaka. Oblik otoka i prvobitno naselje, vjerovatno kastelijersko, odredili su tkivo naselja, s uskim i krivudavim ulicama, starom stambenom cjelinom uz more, ostacima fortifikacija (iz XVI st.), nekoliko malih nepravilnih trgova, više renesansnih i baroknih palata; nasipanjem kanala (1763) povezan je s kopnom. Gradom dominira crkva sv. Eufemije (replika sv. Marka u Veneciji) s visokim zvonikom.

Srednji vijek ne poznaje tehniku plana

Proučavanje urbane baštine jadranskih gradova omogućava da se otkloni i nedoumica oko toga da li je pravilna gradnja gradova podrazumjevala prethodnu izradu plana. Naime, u opisima ovih gradova često se ističe da su građeni na osnovu plana. Urbana baština to ne potvrđuje. Pravilna gradnja se neosnovano izjednačila s planom.

Kao „najstariji urbanistički plan“ predstavljen mi je „plan“ Malog Stona izrađen početkom njegove gradnje (oko 1393), koji je nađen u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Dubrovnika. Međutim, to je bio crtež zemljišta grada koje obuhvata zidine unutar kojih su Dubrovčani ucrtali podjelu zemljišta na ulice, između ulica su parcele i u svakoj je upisano ime porodice kojoj se ustupa parcela. U ovom crtežu nema ni građevina ni trga. To je bio plan podjele zemljišta, od davnina poznata osnova za zasnivanje grada. Dalja istraživanja sve više su me uvjeravala da dilema u vezi s „planom“ nije bila nužna, jer grad se gradio na osnovu graditeljskog reda i pravila koja su vremenom dobila karakter običajnih pravila. Dovoljno je pročitati kapitul XLI Statuta Dubrovnika iz 1272. (kojim se reguliše izgradnja predgrađa) ili kapitul LVII (koji uređuje izgradnju kuća poslije velikog požara 1296) i shvatiti da je grad u njima praktično „nacrtan“. Ne treba sumnjati da ga je, takvog, lakše „puk odobravao sakupljen, po običaju, zvukom zvona“, a gradski oci primjenjivali, nego da je bio nacrtan.

Uostalom, vidjeli smo još kod Helena, da je osnovno bila jasna zamisao o gradu. Srednji vijek nije poznavao tehniku plana. Potvrdu ovom stavu našao sam u studiji Lakava, koji u istoriji plana Monpelijea, objašnjava: „Prezentacija prostora u egzaktnom smislu zapravo počinje sa XVI stoljećem. Srednji vijek ne izgleda da je poznavao tehniku plana, stvarnosti koja je umanjena više ili manje u srazmjeri. Iz antičkog ili srednjovjekovnog svijeta jedva da poznajemo nekoliko itinerera trgovaca ili putnika; planova nema. Plan je, isprva, uobličeni inventar zemljišnog bogatstva neke ’vlasti’….“ Grad, sve dok je u mjerilu čovjeka, graditelji „drže“ u glavi. Kad zemljište postane privatno vlasništvo i vlasnik svoj interes suprotstavi opštem, nastaju protivriječni odnosi u gradu i potreba da se oni urede planom kao dokumentom gradske vlasti.

Za kontinuitet urbane istorije na Jadranu zaslužna je i Venecija. Svoj milenijski život Venecija je počela kao autonomni grad (697) u krilu Vizantije, koja joj otvara pomorske puteve i tržišta. Od XI stoljeća je nezavisna republika. Gradovi na istočnoj obali traže njenu zaštitu i postupno priznaju njenu vlast. Venecija ne zaposjeda velike teritorije, nego zauzima gradove, razvija trgovinu i obezbijeđuje plovne puteve. Potreban joj je oslonac na gradove i zato im ostavlja lokalnu autonomiju. Sljedbenik je Vizantije, ali nije teokratska država. U Srednjem vijeku anticipira društveno uređenje Novog vijeka, republiku koja je odvojena od Crkve, statute i municipalno ustrojstvo uprave. U Novom vijeku preuzima stratešku ulogu u odbrani istočne obale Jadrana od turskog osvajanja. U XVII i XVIII stoljeću Mediteran gubi raniji značaj i s njim i Venecija. Godine 1797. Veneciju okupira Habzburško carstvo.

Baština gradova na istočnoj obali Jadrana čuva kontinuitet helenskih, rimskih i vizantijskih gradova i predstavlja najdragocijeniji fond baštine južnoslovenskih gradova. Helenski gradovi, preuzimajući iskustvo Istoka, gradnji grada dali su državni smisao i civilizacijski koncept. Rim ga je učinio univerzalnim, kao i svoju imperiju. Vizant mu je čuvao kontinuitet kad su zamirali gradovi u Evropi. Venecija ga je uspješno slijedila. Značajno je da su ti gradovi i danas, velikim dijelom, očuvani u izvornom stanju. Žermen Bazen je napisao da je Venecija „jedini zapadni grad koji nam dolazi neposredno iz antičkog sveta“, a takvih gradova, neki i stariji od Venecije, desetak je na istoj obali Jadrana.

Dubrovnik je grad koji se u Srednjem vijeku gradi na isti način kao i rimski, iako nema osnovu preuzetu iz antike. Kada su Obri osvojili Epidaur (Cavtat), njeni su se građani, kako opisuje Porfirogenit, tu naselili. Njegov opis ukazuje da su graditelji, preseljavajući se u Ragusinum, prenijeli graditeljska pravila iz rimskog Epidaura. Naselje postaje glavno pomorsko-trgovačko uporište tzv. Gornje Dalmacije. Nakon što su križari osvojili Konstantinopol, grad potpada pod upravu Venecije (1205). Godine 1272. donosi jedinstven statut u kojem su kodificirana i sva pravila po kojima se gradi. Kapitul XLI statuta uređuje gradnju ulica nakon što je „pripojen novi grad koji je dosad bio predgrađe“. Naime, morski rukavac koji je ostao između kopna i poluotoka municipalna uprava je zasula, dijelom nadsvodila i stvorila Placu (sada Stradun). Na osnovu istih pravila obnovljen je grad poslije požara (1296) i ponovo građen poslije „velike trešnje“ 1667. Graditelji imaju jasnu zamisao o cjelini grada i grade ga, čuvaju i obnavljaju po pravilima „koja treba da ostanu za sva vremena“. Prvo su podignute gradske zidine, potom je utvrđen ortogonalni raspored ulica, izvršena podjela zemljišta za gradnju kuća i gradnja nastavljena određivanjem mjesta glavnih građevina. Geopolitički položaj, kontinuitet municipalne uprave, mudra politika prema Veneciji i prihvatanje da budu pod formalnim suverenitetom Osmanskog carstva (od 1526), učinili su Dubrovnik bogatim gradom na istočnom Jadranu. Preuzima trgovinu sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, prevenstveno srebrom, zlatom, drvetom, stokom. Zadarskim mirom (Venecije i Ugarske, 1358) priznat je kao Republika i vrijeme nezavisnosti donosi političku afirmaciju i privredni napredak – zlatno doba Dubrovnika. Grad broji 30.000 duša, a mornarica 300 brodova. U baštini ostavlja značajne palate svih razdoblja. Napoleonova osvajanja završavaju (1806) vrijeme Republike. U Spisak svjetske kulturne baštine upisan je 1979, treće godine po uspostavljanju Spiska.

Gradovi u unutrašnjosti zemalja

Za razliku od gradova na Jadranu gradovi rimskih provincija Panonije i Mezije, na početku Srednjeg vijeka, nisu preživjeli pustošenja dva talasa najezdi i seoba. Glavni gradovi na Savi i Dunavu su osvojeni, Sirmium 582, Singidunum 584, a srušeni su Emona, Celeia, Poetovia, Siscia, Marsonia, Viminacium, Naissus, Domavia, Iustiniana Prima, Scupi, Stobi, Herakleja i drugi. Veličanstvena Justinijanova obnova, sa stanovišta baštine, bila je sjajna epizoda, ali nije opstala. Urbani život na kopnu je zamro, a opstao je ruralni život plemenskih zajednica. Svijetu nomada koji je nastupao ne samo da nije bio potreban urbani svijet, nego ga je srušio.

Iz vremena slobodnih srednjovjekovnih slovenskih zemalja – Hrvatske, Slavonije, Zete, Raške, Bosne, Huma i drugih zemalja – baština gradova malo je očuvana. Gradove su zamjenili burgovi i gradine. O njihovom postojanju posredno svjedoče toponimi: gradina, gradišče, gradac, gradiška. Izvori ukazuju da su to bili utvrđeni gradovi, od kojih su očuvani djelovi zidina, u nekima i crkva, a od stambenih kuća nema ostataka budući da su građene od trošnog materijala. Da bismo objasnili nastanak, sadržinu i karakter ove baštine, bilo je neophodno „rekonstruirati“ osnovne elemente urbane istorije zemalja. Na primjer, nastanak gradova i osnivače – vodeće staleže zemlje, njihovu urbanu strukturu, graditeljski program.

Nastanak i karakter gradova slovenačkih zemalja ne može se razumjeti izvan procesa formiranja pokrajina Kranjske, Štajerske, potom Koruške i uspostavljanja zemaljske (deželne) vlasti u njima, ali i crkvene vlasti u biskupijama koje su dobile ogromne posjede od njemačkih kraljeva. Gradove su najčešće zasnivali zemaljski i veliki feudalni gospodari, kao i biskupi; postali su sjedišta zemaljske vlasti ili biskupskih namjesnika. Stoga su neki dobili naziv: deželnoknežje mesto (grad zemaljskog kneza) ili škofijski (biskupski). Grad je postao zajedničko mjesto nosilaca zemaljske i vjerske vlasti, trgovine i zanata, podrazumjeva se i naseljenih stanovnika. Snažno obziđe grada odvajalo je građane od seljana. U građenju gradova strogo su poštovana pravila koja su prihvaćena, ali nacrta nema.

Gradovi slovenačkih zemalja čuvaju najbogatiju baštinu srednjovjekovnih gradova u unutrašnjosti južnoslovenskih zemalja. Ona potvrđuje da su gradovi bili moćno sredstvo veleposjednika i crkve u utvrđivanju vlasti. Istovremeno sa zasnivanjem gradova u Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj oni ostvaruju istorijski poduhvat kolonizacije velikih posjeda. Ova dva graditeljska procesa obezbijeđuju preobražaj srednjovjekovnog seoskog društva u urbano. U njima nije teško naći porijeklo ravnomjerno urbanizirane teritorije kakvu danas ima Slovenija. Slijedeći način rimskog zasnivanja gradova očuvan u germanskim zemljama, vjerujemo kao običajna pravila, Germani su zasnivali naselja kao što su ih svojevremeno podizali Rimljani. Fister uočava značajnu činjenicu: „Veoma pravilno, iako ni izdaleka ne tako kako su to činili Rimljani, oni su” (misli na Spanhajme i za njima Habzburžane) „za Maribor … zacrtali pravilno pravougaono obziđe. U njemu su, u početku naslonjeno na prvobitnu vijugastu tržnu cestu, kasnije vidno pravilnije, rasporedili mrežu ulica, koje su povezale tri osnovna dijela grada: glavni tržni prostor, gradski i crkveni trg.“ Konstatacija da u germanskim zemljama u Srednjem vijeku gradnja gradova počiva na rimskim graditeljskim pravilima nije neočkivana. S istom činjenicom susreo sam se tragajući za najstarijim graditeljskim pravilima u Njemačkoj. U najstarijem njemačkom graditeljskom redu, u Bauordnungu iz 1564. za švapsku zemlju (die schwabischen Lan-de), našao sam zapisana upravo rimska graditeljska pravila.

Navedene činjenice vode nas ka interesantnom zaključku. Znamo da su gradovi na obali Jadrana u istočnom Rimskom carstvu građeni po graditeljskim pravilima rimskog porijekla. Sad se susrećemo s činjenicom da germanski gradovi sredinom Srednjeg vijeka počivaju na rimskom graditeljskom redu. Slijedi da se u dva udaljena dijela Evrope, u različitim okolnostima, gradovi grade po pravilima rimskog gradograditeljskog reda. Ova pravila opstaju stoljećima. I jedna i druga dobijaju trajno mjesto, jedna upisana u statutima jadranskih gradova, druga anticipirajući pojavu Bauordnunga.

Kranj, mjesto stare utvrde zemaljskog grofa Kranjske (1075), koja „u sebi skriva iste oblike kao i kmetovska kolonizatorska naselja“; grad zasnivaju Andeši (Andechsi) u XIII st. Sačuvane su tri gotičke crkve, gradska vijećnica, trg sa više građanskih kuća iz kasnog Srednjeg vijeka. Ovo srednjovjekovno zanatsko središte, zahvaljujući svom razvoju, preobrazilo se u savremenom dobu u jedan od najrazvijenijih industrijskih centara; stara gradska jezgra očuvana su u savremenom tkivu grada.

Hrvatske zemlje najranije su se osamostalile

Gradovi u unutrašnosti hrvatskih zemalja, za razliku od onih na Jadranu, nisu očuvali znatnu urbanu baštinu. Hrvatske zemlje, nalazeći se u međuprostoru koji nije bio čvrsto podijeljen između Vizantijskog i Franačkog carstva, najranije su se među južnoslovenskim zemljama osamostalile.

Hrvatska država nastaje u Dalmaciji sa Trpimirom koji vlada sredinom IX stoljeća (845–864), jača za vrijeme kralja Tomislava (910–928) i sjedinjuje i zemlje u Slavoniji. U X stoljeću izrasta u značajnu državu koja se prostirala od Drave na sjeveru do Jadrana na jugozapadu. Hrvatsko plemstvo prihvatilo je ugovorom s Ugarskom 1102. godine (Pacta conventa) ugarskog kralja kao zajedničkog i sačuvalo imanja i feudalne privilegije. Hrvatska je jedina među južnoslovenskim zemljama, očuvala državopravnost, sabor i bana.

Posljedice su bile dalekosežne; ostale su izgubile svoju aristokraciju i u istoriji se javljaju kao seljačke zemlje. U to vrijeme nastupaju i povoljne okolnosti za osnivanje gradova u unutrašnjosti; razvijaju se kao sjedišta hrvatskih knezova, vladara ili biskupija, pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva. Gradovima koji su se razvili, a ugarska „kruna“ imala razloga da ih podrži, ugarski kralj je dao privilegije, Varaždinu (1209), Vukovaru (1231), Virovitici (1234. Najezde tatarskih hordi (1241) opustošile su, poslije Ugarske, Hrvatsku i Primorje do Trogira (kao i Bosnu). Ugarski kralj Bela IV spasao se bjekstvom u Zagreb, potom u Trogir. Potonje okolnosti podstakle su razvoj i utvrđivanje gradova. Sredinom XIII st. povelju slobodnog grada dobili su i Zagreb–Gradec (1242), Samobor (1242), Križevci (1252) i Bihać (1262); autonomni su od župana, sami upravljaju i sude.

Baština gradova u Hrvatskoj i Slavoniji daleko zaostaje za onom kako je bila najavljena osnivanjem i gradnjom gradova u prvoj polovini XIII st. – dovoljno je pogledati koliko ih i kada dobija status „slobodnog kraljevskog grada“. Međutim, poslije pustošenja Tatara (1241–1242) i turskih osvajanja (kraj XV i XVI st.) već izrasli gradovi dramatično su rušeni i ostalo je premalo ostataka građevina, sa izuzetkom Zagreba i Samobora.

Zagreb pripada rijetkim „dvojnim“ gradovima kojeg su u srednjem vijeku činili Kaptol i Gradec; oba su izrasla na obroncima Medvednice (Zagrebačke gore), uz važnu regionalnu saobraćajnicu i sa dvije strane tada plovne Save; svaki za sebe bio je potpuna gradska cjelina i oba su bila opasana zidinama. Kaptol je stariji, podignut na mjestu rimskog municipija Andautonia; pominje se 1094. kad ugarski kralj Ladislav premješta u njega sjedište biskupije iz Siska. Već u XII st. grad dobija katedralu, koju Tatari ruše (1242), ali uskoro, na temeljima ruševine, počinje da se podiže nova čija će gradnja trajati više stoljeća. Kao sjedište biskupije Kaptol nosi karakter biskupskog grada. U njemu se osniva samostan dominikanaca, franjevaca, potom i cistercita. Nastanjuju ga crkveni dostojanstvenici, kanonici i laici u službi crkve. Pred najezdom Osmanlija, početkom XVI st., Kaptol se opasuje zidinama i postaje utvrđeni grad; u urbanoj strukturi Kaptola prepoznaje se osnovna cesta koja se proširuje prema trgu pred katedralom koja, iako na ivici grada, ostaje njegova dominanta. Na visokoj terasi s druge strane Save, nakon pustošenja Tatara, obrtnici i trgovci podižu novi grad, Gradec, na mjestu županske utvrde. Od Bele IV grad dobija povelju „slobodnog kraljevskog grada“ (1242), pa se ta godina uzima kao godina njegovog osnutka. Urbana struktura grada, razlikuje se od ostalih gradova središnje Hrvatske po izgrađenom obziđu, ortogonalnoj osnovi ulica sa pravilnom podjelom zemljišta i trgom u njenom središtu na kojem je podignuta crkva sv. Marka; ova struktura prepoznaje se, u to vrijeme, u mnogim gradovima Evrope; nepravilni trougao osnove grada odredila je konfiguracija gričke terase sa strmim padinama; kuće su skromne, do XVII st. uglavnom u drvenoj građi; u XVIII i XIX st. grad se obogaćuje baroknim zgradama plemstva. Šta nam saopštava urbana baština Kaptola i Gradeca? Svakako rijetku pojavu dvojnog grada. Ali daleko značajnije je to što tokom dugog vremena uporedo izrastaju dva sasvim svojevrsna grada, Gradec kao građanski grad i sjedište banske vlasti i Kaptol kao feudalno-vjersko sjedište Hrvatske; oni su istovremeno i komplementarni i suparnički. Ništa manje od pisane povijesti oni saopštavaju osnovno obilježje društva krajem Srednjeg vijeka. Na ovom tlu ne postoji grad koji bi svojom urbanističkom „dvojnošću“ upečatljivije potvrđivao koegzistenciju i suparništvo klero-feudalnog društva i građanske klase koja izrasta i to gradu Zagrebu pribavlja visoko mjesto u baštini ovih krajeva.

Prethodni nastavak

Sledeći nastavak

Autor: Branislav Krstić

Danas online

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Gradovi sa municipalnom upravom

  1. Damir

    07/04/2015 at 09:25

    Mala ispravka, uz dužno poštovanje autoru.
    U tekstu o Zagrebu, dva puta se potkrala greška – Kaptol i Gradec (Grič) nisu na dve obale reke Save, već na obalama potoka Medveščak (Cirkvenik).

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *