Ulogujte se / Kreirajte profil

Hadrijanova vila u Tivoliju

U Tivoliju, gradiću nedaleko Rima, nalazi se jedna od najljepših rezidencijalnih građevina podignutih tijekom dugog postojanja Rimskog Carstva. Na površini od stotinjak hekta­ra podi­gnuto je više od trideset pojedinačnih zgrada ovog jedinstve­nog urbanog kompleksa koji, iako opustošen stoljećima pljački i deva­stacija, i danas pokazuje tragove svog nekadašnjeg sjaja.

Plan kompleksa Hadrijanove vile
1. Grčki teatar 2. Palestra 3. Nimfej Fede 4. Terasa Tempe 5. Donja terasa biblioteka 6. Paviljon Tempe 7. Carski triklinij 8. Hospitalija 9. Latinska biblioteka 10. Grčka biblioteka 11. Dvorište biblioteka 12. Carska palača 13. Kriptoportik 14. Dvorana dorskih pilastara 15. Zlatni trg 16. Stoa Poikile 17. Dvorana filozofa 18. Pomorsko kazalište 19. Terme 20. Kasino 21. Vrt Stadium 22. Zimska palača 23. Kvadriportik 24. Male terme 25. Vestibul 26. Velike terme 27. Pretorij 28. Kanop 29. Roccabruna 30. Akademija 31. Apolonov hram 32. Odeon 33. Inferi 34. Veliki trapezium 35. Mauzolej 36. Plutonov hram

Vilu je kao svoju rezidenciju sagradio car Hadrijan, poznat kao jedan od Petorice dobrih careva, veliki vladar i vojskovođa za čije je vladavine Rimsko Carstvo doseglo svoje najdalje granice te bilo konsolidirano. Car je poticao gradnju mnogih građevina pa je tako po njegovom naređenju u Engleskoj podignut 120 kilometara dugačak zid koji je čuvao rimsku granicu od upada barbara sa sjevera, danas poznat kao Hadrijanov zid. Za njegove vladavine izgrađen je i Panteon, a neki povjesničari vjeruju da je planove hrama dovršio sam Hadrijan. U središtu Rima kao svoj mauzolej sagradio je Anđeosku tvrđavu ili Castel Sant’Angelo.

Ali, među svim građevinama koje je podigao, vila u Tivoliju ima posebno mjesto.

Povijest vile

Tivoli ili antički Tibur smješten je desetak kilometara jugozapadno od Rima, u pitomom pejzažu zelenih brežuljaka i razgranate mreže rječica, potočića i ljekovitih sumpornih izvora. Još od vremena Republike, Tivoli je bio mjesto gdje su bogati Rimljani podizali svoje ljetnikovce i ladanjske kuće u kojima su se odmarali od gradske vreve. Kad je nakon Trajanove smrti 117. godine Hadrijan proglašen carem, odlučio je svoju službenu rezidenciju sagraditi upravo u Tivoliju.

Jedan od kipova na ulazu u Kanop.

Zemljište na kojem se nalazi vila smješteno je u nizini nekoliko kilometara od samog Tivolija, a bilo je u vlasništvu obitelji careve supruge Sabine, Trajanove nećakinje. Tu se već otprije nalazila mala ladanjska kuća podignuta u I. st. pr.Kr. koja je imala tradicionalan tlocrt rimskog domusa s vrtom i kućom s atrijem i peristilom. Neki su njeni dijelovi uklopljeni u carsku vilu. Gradnja je s kraćim prekidima trajala tijekom čitave Hadrijanove vladavine, a neki su manji dijelovi završeni i nakon njegove smrti, za vrijeme vladavine Antonina Pija. Spominje se da su se dijelovi građevina kojima car-arhitekt nije bio zadovoljan po njegovu povratku s putovanja i ratnih pohoda rušili kako bi građevina bila u skladu s njegovim zamislima.

Iz jednog Hadrijanovog pisma vidi se da se već 125. godine vila koristila kao carska rezidencija. Tu je on mogao obavljati sve svoje državničke poslove, a da mu je isto­vremeno bila zajamčena i privatnost, daleko od dvorjana i Senata koji su ga okruživali u samom Rimu.

Nakon Hadrijanove smrti vila je bila nastanjena sve do kasne anti­ke kada su je opustošili barbari, a tijekom srednjeg vijeka bila je tek izvor građevnog materijala za izgradnju grada Tivolija. Ponovno je “otkrivena” krajem XV. stoljeća, a postala je slavna nakon što je papa Pio II. Piccolomini obišao njene ruševine i opisao ih u djelu Commentarii.

Stoa Poikile
Po uzoru na istoimenu stou u Ateni podignuta je velika esplanada, odnosno umjetna terasa nazvana Poikile. Svojim najvećim dijelom leži na građevini koja se zove Cento Camerelle (Stotinu sobica) i mjestimice je visoka više od dvadeset metara. Po sredini terase nalazi se veliki bazen Euripus, a oko njega vrtovi i dugačka šetnica s trijemovima koja je, kako kažu neki izvori, bila namijenjena za carevu šetnju nakon večere. Pretpostavlja se da je oko bazena bila staza za utrke s kočijama, pa se ova građevina naziva još i Hipodrom.

Tijekom renesanse i baroka gotovo da i nije bilo arhitekta koji nije posjetio Hadrijanovu vilu, ne samo kako bi pronašao inspiraciju za svoja djela, nego i otkrio tajnu rimskog graditeljskog genija. Vilu su posjećivali i proučavali Pirro Ligo­rio, Andrea Palladio, Michelangelo, Leonardo, Borromini, Piranesi, Canova i mnogi drugi. Neki su od njih ostavili skice i crteže ruševina, pa čak i pokušaje rekonstrukcije pojedinih građevina. Istodobno se odvijala i najveća pljačka ostataka vile, a svako iskapanje zapravo je bilo lov na blago. Kipovi pronađeni unutar vile danas se nalaze u muzejima i privatnim zbirkama širom svijeta, a bogati mramorni ukrasi ostali su sačuvani samo u tragovima.

Danas Hadrijanova vila ima status zaštićenog spomenika svjetske baštine UNESCO-a. Istraživanja koja se provode na prostoru vile još uvijek nisu obu­hvatila trećinu kompleksa i zacijelo će trajati još desetljećima.

Kanop i Serapisovo svetište

Kanop je egipatski grad koji se nalazio na delti Nila nedaleko Aleksandrije, a bio je poznat po svetištu posvećenom Serapisu, glavnom božanstvu iz razdoblja Ptolemejevića. Istoimeni kanal vodio je od Nila do Serapisovog svetišta. Prema ovom egipat­skom uzoru podignut je jedan od najljepših ansambala Hadrijanove vile.

HADRIJAN_SerapeumDuž male udoline iskopan je bazen dimenzija 119×18 metara nazvan Kanop koji je završavao Serapisovim svetištem. Na ulazu u Kanop nalazila se polukružna kolonada sa statuama Marsa, Merkura i Minerve, dok su uz dužu stranu kanala stajale Karijatide, replika onih s Erehtejona na atenskoj Akropoli, te dva kipa Silena. Oni su nosili sjenicu koja se odražavala u vodi kanala.

Na južnom završetku Kanopa nalazio se nimfej, odnosno Serapisovo svetište. To je polukružna apsidalna građevina s osam niša, u kojima su se nalazili kipovi, i umjetnom špiljom u pozadini koja je nizom podzemnih bazena i kaskada povezana s kanalom. Glavna dvorana bila je ukrašena kipovima Izide, Ozirisa i Ptaha, te pokrivena polukupolom promjera 22 metra. Većina kipova iz Serapisovog svetišta danas se nalazi u Vatikanskom i Kapitolinskom muzeju.

Arhitektura vile

Budući da je mnogo toga na prostoru vile ostalo neistraženo, teško je sa sigurnošću rekonstruirati, ali i pojmiti ovaj golemi kompleks kao cjelinu.

Giovanni Battista Piranesi (1720.-1778. g.) izradio je više grafika s prikazima ostataka Hadrijanove vile. Na ovoj se vide ruševine Pretorija.

Naime, kao niti jedan vladar do tada, Hadrijan je bio svestran čovjek kozmopolitskog duha i s puno sklonosti za kulturu, poeziju, umje­tnost i znanost. Tijekom svoje vladavine mnogo je vremena provodio na dugim putovanjima Carstvom na kojima se upoznao s grčkom i egipat­skom kulturom. Pojedini dijelovi vile tako reproduciraju neke od građevina koje je vidio na svojim puto­vanjima i koje su na njega ostavile osobito snažan utisak. Zbog toga se pretpostavlja da je veći dio građevina unutar kompleksa sagrađen prema njegovim zamislima.

Po svojoj se koncepciji Hadrija­nova vila razlikuje od većine palača antičkog svijeta jer raspored građevina unutar prostora vile ne slijedi stroge principe simetrije, već je on slobodan i zamišljen tako da zadivi posjetitelja stvarajući iznenađujuće ambijente i perspektive. Građevine različitih tipova u slobodnoj su kompoziciji povezane u jedinstvenu cjelinu i skladno uklopljene u pejzaž. Uz to, svaka pojedinačna građevina predstavlja remek-djelo rimskog graditeljskog umijeća, pri čemu njihov izgled nije nimalo strog ni konvencionalan, već i u tlocrtima građevina i u oblikovanju njihovih pročelja prevladavaju krivu­lje. Krovovi su pokazivali čitav rimski repertoar: smione kupole, križne i bačvaste svodove i kupole u obliku bundeve kojima se podsmjehivao arhitekt Apolodor iz Damaska.

Karijatide uz Kanop.

Neke od najznačajnijih građe­vina na prostoru vile su: Grčki tea­tar, Palestra, Carski triklinij, Hospi­talija, Grčka biblioteka, Latinska biblioteka, Dvorana filozofa, Zlatni trg, Carska palača, Terme, Stoa Poikile, Dvorana dorskih pila­stara, Vrt Stadium, Zimska palača, Pretorij, Kanop, Pomorsko kazalište (Teatro Marittimo), itd. Osim samih građevina, tu su se još nalazile i tera­se, umjetne pećine, bazeni, fontane, vodopadi, ribnjaci i jezerca koji su odražavali građevine slobo­dno rasute među zelenilom, cvjetnim gredicama i nasadima, a također i nastambe sa životinjama, pticama i zabavni park.

Iako odaje dojam lakog pri­stupa, vila je bila zaštićena i dobro čuvana za carev siguran boravak. Oko vile su bili podignuti dugački zaštitni zidovi, a u nju se moglo ući samo ograničenim brojem pristupnih cesta koje su bile pod neprekidnom stražom. Pojedinačne građevine bile su međusobno povezane putovima i stazama osmišljenim tako da ih je bilo jednostavno i lako nadgledati.

Glavni ulaz u vilu bila je poplo­čena cesta s okretištem za kočije koja je vodila do Vestibula. Nedavno je pored glavnog otkriven i sporedni ulaz namijenjen robovima. Naime, osim nadzemnog sustava staza i prometnica kojima su se služili car, njegova pratnja i gosti, postojao je i onaj nevidljivi, podze­mni sustav, namijenjen slugama. Hadrijanova vila ima nevjerojatnu mrežu podzemnih ulica i galerija koje povezuju različite građevine. Njima se dopremala hrana, piće i ogrjev za terme, a sluge i robovi tuda su se neprimijećeni kretali između različitih građevina. Na prostoru Grande Trapezio jedna je od najdužih podzemnih servisnih ulica – imala je više od četiri kilometra, a čak je bila i osvijetljena malim ­otvorima u svodu.

Jedan od nekoliko pronađenih ­kipova Hadrijanovog prijatelja Antinoja.

Prema svojoj namjeni pojedi­načne građevine unutar Hadrijanove vile mogu se podijeliti u tri skupine. U prvoj su rezidencijalne zgrade, namijenjene boravku cara i njegove pratnje. U drugoj su skupini sekundarne zgrade namije­njene višem osoblju poput svećenika, čuvara, vojnih zapovjednika, dok su u trećoj skupini bile zgrade za sluge, robove i ­vojnike.

Građevine namijenjene slugama najčešće nisu bile niti samostojeće, već je to obično bio niz prostorija smještenih unutar potkonstrukcije drugih zgrada ili obrambenih zidova. Podizale su se na više etaža međusobno povezanih drvenim stubištima i galerijama. Prostorije su bile popločane opekom ili grubim mozaikom, a zidovi bez ukrasa i grubo ožbukani. Bile su neposredno povezane s podzemnom uličnom mrežom. U ovu skupinu ubraja se sklop pod nazivom Cento Camerelle.

Hadrijan, bista iz Kapitolinskog muzeja

Sekundarne zgrade bile su je­dnostavne samostojeće zgrade pravokutnog tlocrta smještene na izdvojenom, često i sakrivenom prostoru. Pristupne ceste i prilazi bili su otvoreni, ali skriveni i odvojeni od onih koji su vodili u rezidencijalni dio. Postojala je i veza s podzemnim sustavom putova. Ukrasi i završna obrada bili su bogatiji u odnosu na dijelove za sluge, ali nisu bili luksuzni. Mozaici su bili crno-bijeli, s biljnim ili geometrijskim uzorkom, a zidovi ukrašeni jednostavnim fre­skama. U ovoj skupini zgrada bile su Velike terme, kupalište namijenjeno stanovnicima sekundarnog dijela vile i robovima, te Hospitalija, gdje je živjela careva pretorijanska garda.

Ove dvije skupine zgrada zapravo su tretirane kao servisne, a tek se u arhitekturi rezidencijalnih zgrada vidi sva raskoš i monumentalnost Hadrijanove vile.

Rezidencijalne građevine

Nemoguće je ukratko opisati sve rezidencijalne građevine Hadrijanove vile i to ne samo zbog njihovog broja, nego i zbog velike raznolikosti njihovih stilova, tehnika, oblika i struktura. One zauzimaju najveći dio prostora vile, nalaze se na dominantnim lokacijama s panoramskim pogledom na okolinu i međusobno su povezane širokim otvorenim pristupnim putovima i trijemovima.

Ostaci Zimske palače.

U termama i u nekim od najva­žnijih zgrada postojao je sustav grijanja, a većina zgrada imala je i tekuću vodu. Vrtna blagovaonica, odnosno triklinij s tekućom vodom, bila je nezaobilazan element carskih i plemićkih posjeda. Voda je imala važnu ulogu jer se na pro­storu vile nalazio velik broj vodenih bazena, nimfeja i fontana, a izobilje vode bilo je dokaz bogatstva i luksuza. Još se uvijek mogu vidjeti ostaci akvadukta koji je vjerojatno bio povezan s velikim javnim vodovodom za snabdijevanje Rima.

U središnjem dijelu komple­ksa nalazi se niz građevina koje su istraživači identificirali kao carsku rezidenciju unutar vile. To su Zimska palača, Vrt Stadium, Kasarna straže, Male terme, itd., a način na koji su ove građevine bile međusobno povezane, pristupni putevi i kontrolne točke omogućavali su sigur­nost i privatnost cara i njegove pratnje. Svaka građevina u monumentalnom, carskom mjerilu odgovara elementima rimskog domusa, kako ga opisuje Vitruvije. To je bilo srce vile i mjesto na kojem je car provodio najviše vremena.

Pomorsko kazalište (Teatro Marittimo)

Pomorsko kazalište je po svome značenju najzagonetnija, a u arhitektonskom smislu najoriginalnija i najsloženija građevina Hadrijanove vile. Njen tlocrt sastoji se od niza koncentričnih oblika, a cijeli je sklop u potpunosti sagrađen od krivulja, kružnih oblika i zavojitih svodova.

Oko kružnog jarka nalazi se natkriveni trijem s četrdeset mramornih jonskih stupova, te iza njega kružni zid od opeke visok pet metara. Unutar vodenog jarka nalazi se otočić na kojem je smješten središnji paviljon, te niz manjih popratnih prostorija, uključujući i male terme. Pristup na otočić bio je preko dva drvena pokretna mosta.

Prema mišljenju nekih suvremenih autora, Pomorsko kazalište je zapravo simbolička slika ko­zmosa, gdje otok predstavlja Zemlju, a kružni jarak primordijalni ocean koji okružuje Zemlju. Nadalje, neki stari izvori navode kako je središnji paviljon bio pokriven drvenom ili brončanom kupolom s mehanizmom planetarija koji je reproducirao kretanje zvijezda i planeta. U skladu s tim ova kupola predstavlja nebo po kojem se neprekidno kreću zvijezde, a cijela koncentrična konstrukcija odražava antički koncept Univerzuma koji se sastoji od niza sfera sadržanih jedna unutar druge. Tu se car, čija je strast za astrologijom bila poznata, savjetovao sa zvijezdama.

U ovim zgradama zahtijevala se najveća elegancija i luksuz, pa su im podovi bili popločeni raznobojnim mramorom koji je dolazio iz svih dijelova Carstva, a zidovi obloženi mramornim panelima, oslikani ­freskama ili ukrašeni štukaturama. Osobito glasoviti bili su mozaici Hadrijanove vile. Čuveni mozaik s golubovima, koga je 1737. godine u zgradi Akademije pronašao kardinal Alessandro Furietti, sastoji se od tisuća precizno složenih djelića tek nešto većih od milimetra i danas se smatra jednim od najljepših mozaika svih vremena.

Dio makete s rekonstrukcijom cijelog kompleksa vile.

Još od vremena renesanse mnogi su autori pokušali definirati ulogu i značenje Hadrijanove vile jer ona očito nije bila samo carska palača. Raskoš i monumentalnost njenih građevina nadilazile su potrebe svakodnevnog života, čak i ako se radi o tako važnoj osobi kao što je car. Prema jednom objašnjenju radi se o dnevniku Hadrijanovih putovanja pri čemu svaka zgrada odgovara nekoj od znamenitih građevina koje je on na putovanjima vidio, a prema drugom, car je tu napravio neku vrstu izložbe gdje je na jednom mjestu pokazao virtuoznost i vještinu svojih gradite­lja i umjetnika. Međutim, takva su objašnjenja prilično površna, s obzirom da se o Hadrijanu uvijek govorilo kao o izuzetno inteligentnom, naprednom i obrazovanom čovjeku. Puno je vjerojatnije da je veći dio građevina podignut kako bi se njima izrazile određene ideje vezane uz različite kulture i religije s kojima se Hadrijan susreo tijekom svog života i koje su na njega ostavile utisak.

Glasoviti mozaik s prikazom golu­bova, danas se čuva u Kapitolinskom muzeju.

U svakom slučaju, kao što danas možemo tek naslutiti kako je Hadrijanova vila izgledala u svom punom sjaju, tako nam je i prava namjera njenog tvorca samo daleka i maglovita ideja. Možda će neka buduća istraživanja pomoći u razjašnjenju značenja vile kao cjeline i dati odgovore na sve nepo­znanice koje danas imamo.

Autor: Suzana Dobrić Žaja

Nova Akropola

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *