Ulogujte se / Kreirajte profil

Herbert Markuse: Prepiska s Hajdegerom

Herbert Marcuse 4

28. kolovoz 1947, Washington,

D.C.Dragi g. Heidegger,[1]

Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati. Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945. Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo. Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji. Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)

Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.

Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.

posljednji-filozof-martin-hajdeger-slika-367390,,17615415_303,00

20. siječanj 1948, Freiburg

Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!

Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:

1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.

2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.

3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.

4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.

5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.

6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.

Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.

Srdačan pozdrav,

M. Heidegger

13. svibanj 1948, Washington, D.C.

x_4a6c8de4

Dragi g. Heidegger,

dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio. Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine. Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a[2] puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:

Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.

Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)? Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti. Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.

Srdačan pozdrav,

H. Marcuse

Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih.

S njemačkog preveo Alen Sućeska

Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.

__________________________________

1.Ova je prepiska pronađena u Marcuse-arhivu u Frankfurtu i objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. Mi je preuzimamo sa internet stranice posvećene Marcuseu:http://www.marcuse.org/herbert/pubs/40s … degger.htm Sama prepiska odvila se neposredno nakon Marcuseova posjeta Heideggeru u Todtnaubergu. ↑

2.Tzv. Sturmabteilung (njem. Jurišni odred) bila je paravojna organizacija NSDAP-a tijekom Weimarske Republike koja je odigrala ključnu ulogu u usponu nacizma i dolaska Hitlera na vlast. Snažnim pritiskom na druge političke stranke i udruge, ponekad i upotrebom nasilja, eliminirali su političke protivnike. – op. prev. ↑

TwitterGoogle+

2 komentara na tekst Herbert Markuse: Prepiska s Hajdegerom

  1. sascha Ein

    24/11/2015 at 03:18

    Sad nešto malo na stranu Hajdegera: Nije se nacizam predstavljao u svom početku kao ono na što će kasnije izaći. I bolje da je bilo u tom režimu i u tom vremenu i na tom mjestu osvještenih ljudi, lako je bilo tek pobjeći, ali to otvara još širi prolaz za ono što je nastupajuće. Njemačku je tad zahvatilo to, i ne bi valjalo da su svi otišli, a ako ništa bar za kolektivnu svijest koju ublažavaju veliki umovi-umjetnici i ljubavnici Božanskog tek prisustvom svojim. Svi su navalili na Hajdegera jer ne mogu mu oprostiti filosofsku Veličinu. A Markuze? Ateist. Divio se Frojdu. Zar i to nisu uzroci velikih sukoba? I ne samo među zemljama već u samom društvu, u pojedincu koji se lomi zbog pogrešno definisanih prioriteta. A to što je Hajdeger učinio za cijeli svijet svojim djelima, malo će ko.

  2. Barbaroanarh

    27/11/2015 at 14:45

    Nažalost ne samo Markuze već i mnogi drugi su velikana kakav je Hajdeger konstantno pokušavali da svuku na svoj prizemni nivo poimanja. Priča o nacizmu i Hitleru će u bilo kom obliku izbledeti sa vremenom ali će zato Hajdeger zauvek ostati, dok će imena njegovih kritičara ostati zaboravljena jer su im dela manje više potpuno bezvredna. Hajdeger uz nezaobilaznog Ničea i Žil Deleza čini sveto trojstvo zapadne filozofije i uzdiže se u moru osrednjosti i izvikanih imena.

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *