Ideologija ženske inicijative

Ideologija ženske inicijative – Nije teško prihvatiti Lakanovu definiciju da je istina zapravo čitava fikcijska priča, a ne naš sopstveni i jednodelni stav. Uverila sam se u to na teži način, u momentima kada sam shvatila da moderna spoljašnjost je maska nekakvog naličija humanosti i inteligencije, a iza toga još uvek stoji patrijarhat gde žene traže sigurnost i grade gnezda. Muškarci su naravno postali pasivnija grupa kojima više nije ni stalo do toga da li je to patrijarhat ili nešto novo sve dok imaju svoje video igrice koje im pomažu da pobegnu od sebe, ali da li smo mi žene sada postale te koje izgledaju kao moćne individue a tražimo još uvek utehu u sigurnosti konformizma zajednice?

Kada sam malo bolje o tome razmislila, uvidela sam da mi je jako teško da priznam da sve moje drugarice ne traže umetnika koga će odnegovati ka zvezdama, makar prošle kroz pakao životnih neprilika i to dok i mi same kreiramo soptvenu umetnost… Teško mi je da poverujem, ali  da li tražimo uspešnog, ili sada je neubičajeno popularna reč, „situiranog“ muškarca za koga ćemo da izmislimo da je kreativna individua ne bi li tako sebe varale da smo mi još uvek moderne žene? Da li smem to da se pitam? Da li će mi ženski ideološki svet dozvoliti da postavim sebi to pitanje?

Nije bitan naš stav, koji je sigurno to da mi jesmo moderne žene koje su kreativne i inteligentne, bitna je čitava fikcija, koja kaže da smo mi nežna maska te moderne žene sa beskorisno situiranim i još uvek jakim muškarcom uz nas. On nema dušu, ali govorićemo da ima dok on švrlja po poljima Lol-a, Wow-a, Dnd-a i sličnih svetova gde mu se ponekad pridružimo da ne pomisli da ga ne volimo i ne poštujemo. A mi nemamo našu umetnost, imamo samo stil, drvenu masku koja govori da izgledamo kao neko ko je krhka, ali ipak moćna i inteligentna ženstvena individua…

Ruslan Bolgov

Adelinu sam srela u Hamburgu, nekako smo kliknule u pogledima dok sam sedela na poslovnom ručku pored nekolicine kolega. Ona je sedela sama za stolom, ne mareći što mnogi gledaju u njene mnogobrojne tetovaže i pirsinge koje nije skrivala, potpuno provokativno obučena. U Nemačkoj u skupim restoranima nije previše čudno videti opuštene i ekscentrične osobe. Još uvek one privlače pažnju, ali to su restorani gde dolaze uspešni ljudi, i nije bitno kako ko izgleda, već da li može sebi da priušti da tu obitava. Ona je očigledno mogla i to ju je činilo društveno prihvatljivom.

Prišla sam joj nekoliko minuta nakon što su nam se pogledi sreli, primetila sam da čita modernu kritiku marksizma i zapodenuli smo strastan razgovor o kolektivizmu. Ostavila sam moj sto ne brinući se za kolege jer sam svejedno htela da raskinem okove tog tadašnjeg posla, i sad kada pogledam unazad… Da, tražila sam incidente unaokolo, da me opomenu, da napravim naivnu scenu i pobegnem domu daleko od obaveza te poslovne utopije.

Nešto čudno mi je ipak bilo kod Adeline, tada nisam nikako mogla da izravnam šta je to tačno, nešto u njenom tonu dok je pričala o tome što je čitala, kao da postoji neki nerealan prizvuk, kao da priča radi uloge, a ne radi sebe… I konstantno se osmehivala i gledala je u mene sa nekom dozom zabave dok sam ja se strasno upuštala raspravu o tome kako je Marks neshvaćen i pogrešno stigmatizovan. Trebalo je da prođe nekih 24 časa da shvatim šta je iza njenog osmeha, iako još uvek nisam sigurna da li sam ja ta koja je naivna posle svega.

Proveli smo noć zajedno, nije mi to prvi put bio da provodim noć sa ženom, iako je bilo veoma retko i konstantno sam imala utisak da postoji nekakva distanca u njoj, neki neprobojni prozor iza koga me posmatra, a nisam uspevala da shvatim kakav…

Rano ujutru, dok se spremala, pozvala me je da je posetim na njenom radnom mesu dok sam ja sanjivo otvarala oči. Već je disciplinovano oblačila svoju poslovnu, ali prilagodljivo ekscentričnu odeću i spremala se da izađe. Prihvatila sam i nastavila sam da spavam. Sanjala sam zatim, tu u njenom krevetu i sanjala sam nju kako negde u budućnosti mi govori da je dala otkaz i da konačno ima novca da drži predavanja koja je toliko želela i  kreće da menja svet sa svojim idejama. Bile smo srećne tada jer nam se otvarao novi svet… Kada sam se probudila i otvorila oči, shvatila sam da se taj svet zatvorio naglo i bez nade. U čitavoj našoj priči prethodne večeri, ona nigde nije spominjala neki realan plan o tome kako će menjati svet i dati otkaz… To je bio neko drugi.

Mislila sam tada da je sve to moja glava preuveličala i da grešim, da moj instinkt se ne vara, inače ne bih tako olako sela do nje te večeri. Ne bih otišla u njen stan. Ne bi mi proveli noć zajedno… Sa tim mislima ja sam otišla na njeno radno mesto dok mi je mobilni telefon primao desetu poruku od mojih kolega sa posla…

Kasnije su mi javili da su već tog dana odlučili da ne žele više da trpe moje incidentne porive i da me šalju na drugu poziciju i ja sam naravno tri dana kasnije nesvesno vikala na njih i rekla da ne prihvatam takav narativ i da mogu da prihvate moj otkaz zauzvrat. Međutim tog dana ja nisam znala šta se sprema bila sam u limbu nekoliko stvarnosti opčinjena brinetom sa misterioznim osmehom i provokativnim izgledom koja se nekako sa velikim poštovanjem šeta kroz poslovni svet…

Provela sam jedva deset minuta u njenoj firmi. Nisam želela duže da ostajem. Sve je bilo ogledalo postmodernog stanja svesti. Svi su bili uglađeni, stilizovani, ljubazni i svi su obavljali poslove kao i u mojoj firmi tada i ja zaista ne znam zašto sam očekivala nešto drugo, a ona se ponosila svojim mestom tamo i pričala mi je o tome kako je ponosna i kako je konačno uspela da se ustali posle toliko godina odbacivanja u jednu poslovnu zajednicu. Znala je da ima mesta za nju u ovom svetu iako veoma ceni svoj ekscentrični stil i izgled… Tako je u mojim očima vatra naglo nestajala i vraćala se ona stara maglena razočaranost, meni iz nekog čudnog razloga i više nego poznata…

Dogovorili smo se da se vidimo ponovo na večeri, ali meni se stvarnost okretala i hvatala me je polako muka. Ipak pristala sam i veče je bilo tu.

„On je dobar lik, ima svoje kvalitete, ne poznaješ ga.“ reče dok smo vraćali menije konobaru. Razgovor je već tada ulazio u završnicu. „Dobar je otac, i savesno radi, znaš li koliko je to teško danas naći?“ Pričala je o svom šefu.

„Ali on izgleda kao takva lutka za korišćenje,“ rekoh, a pričali smo na engleskom, tako da je izraz zapravo ‘tool’ kao ona čuvena grupa. „kako možeš reći da on vredi kao osoba? Deluje kao programirani zombi… Pa šta ako je savestan i istrajan, to verovatno znači da pati od teške depresije po izrazu njegovog lica.“

„O čemu pričaš sada, ne pratim te… Znaš li koliko je teško u ovom svetu pronaći odgovornu poziciju, pogotovo ako izgledaš ovako kao ja…“ nije me gledala u oči dok je ovo izgovarala već je čitala pamflet sa stola.

„Zar nije tvoj izgled bunt prema modernosti i njihovim striktnim granicama? Zar on nije propraćen i tvojim stavovima gde ćeš ti jednoga dana promeniti sistem iznutra?“

… posle par sekundi postala sam svesna da je to bila ideja o njoj u mojoj glavi. Ona me je gledala hladnim i poluzabrinutim pogledom jer sam ovu rečenicu izgovorila u prikrivenoj panici.

„Zašto se onda oblačiš tako i zašto imaš sve te tetovaže i pirsinge,“ nastavih „ako je to sve samo spoljašnji stav koji nema veze sa stvarnošću?“

Sada je bio red na nju da se naljuti.

„Ja neću dozvoliti da mi ovo upropastiš sada.“ reče „Ja sam se godinama oblačila ovako i bila sam predstavnik estetskog ekstremizma kada to niko nije bio. Godinama sam se borila da dokažem svoju seksualnost i borila sam se da dokažem da i mi znamo biti produktivni i odgovorni na poslovima. Zašto me ne prihvatiš? Zašto mi zabranjuješ da postojim ponovo?“

„Estetski ekstremizam…“ ponovih tiho i više za sebe „O bože…“ tada mi je konačno sve leglo na mesto. Shvatila sam kako sam dospela tu i shvatila sam sa kim pričam. „Ti samo želiš da budeš prihvaćena, zar ne? Nema nekog plana o razbijanju sistema iznutra, nije ga nikada ni bilo… Tvoje knjige, tvoj intelekt, tvoj izgled, tvoj seks, to je samo estetski ekstremizam. Ti želiš da se dokažeš da vrediš u okvirima nazadnog sistema, ti ni ne želiš novi. O bože… Kako ti uopšte čitaš sve kritike o društvu? Da li ih čitaš ili ih samo držiš u rukama jer odgovaraju tvom imidžu? Šta je sledeće, udaćeš se za nekoga ko je sličan tvom šefu? Da li je biseksualnost deo imidža?“

„Samo jednom se desilo to između mene i šefa i molim te nemoj nikome pričati to, ipak je on oženjen čovek…“ reče ona, a ja se sledih. Prvo jer je to rekla kao da to nije ništa čudno, i izgledalo je da se skoro hvali sa tim. Drugo, nisam je ni pitala da li je spavala sa svojim šefom i kao da je premostila čitav razgovor sa ovom izjavom… I treće i ono najgore i najhladnije: ona je potpuno momentalno i hladno prihvatila ulogu šefove zavodnice i ušla u formu nekakvog trač razgovora kao da u njemu nema ničega niskog i kao da je to sve i više nego normalno.

„Povratiću.“ rekoh i momenat kasnije da konobar nije ispustio čitavu tacnu na pod i prekinuo moj toksični tok misli, ko zna da li bi se to i desilo. Bio je to jedan od momenata mog života kojih se najmanje ponosim. Bila sam u drugoj zemlji, u drugoj kulturi, izgubljena i sama.

Kada pogledam unazad, ovako se sećam našeg vremena. Uvek sam pokušavala da vidim Adelinu sa njenim prelepim imenom i izgledom u boljem svetlu i uvek sam pokušavala da je volim više u svojim sećanjima ali nekako mi to nikada nije uspevalo. Da li moderna žena zna van korita reke uspešnosti, šta mislite? Da li je sve maska intelekta dok mi same čekamo nekakvog glupog princa na belom konju da nas spase u njihov svet “situiranosti”? A mi ćemo zatim tamo da komentarišemo filmove o superherojima, gledaćemo horor serije više elitne srednje klase i potpuno ćemo da zaboravimo na strahove koje smo nekada osećali… Da li je to poenta, drage moje moderne žene?

A sa takvom podeljenošću, hoćemo li pričati da volimo i našu decu koja će biti produkt zajednice ili su i ona samo deo imidža da mi možemo da se dokažemo kolektivu da vredimo? Nešto se plašim da moja nekadašnja ljubavnica neće znati kako da vaspita svoje dete… Šta će tačno reći ona njemu? Bori se da izgledaš kao da si pametan i upečatljiv, a posle samo nađi nekoga da živiš kao i svi ostali?

Mora postojati neki bolji svet. I taj svet mora znati za ovaj drugi i mora ga se plašiti… I to je postao još jedan moj strah koji sam prihvatila tokom godina, naša ženska inicijativa je skrivena ideologija, a maskiramo je estetskim ekstremizmom intelekta i imidža. Svi smo još uvek princeze, samo naši prinčevi su postali veoma pasivni i voljno slepi…

Žao mi je zbog toga. Zaista jeste. Jer možda i najveća tragedija je ta da od estetski ušminkanih individua ćemo očekivati znanje i umetnost, a dobićemo sivilo na koje smo svi navikli. Godine su mi bile potrebne da ubedim sebe da treba tražiti dalje od toga.

Sa predavanja o klasnoj kulturi i muško ženskim odnosima u post-patrijarhatu:

Ako se opisuju oni iz srednje klase koji pokušavaju da imitiraju uspeh više klase, poenta je što je baš u tom imitiranju najveći problem i time niža klasa izdaje moralno iskustvo koje je stekla i priklanja se komforu više klase… Ovo se često naziva “društveno negativna asimilacija” i smatra se veoma nazadnom za napredak društva, jer oni što napreduju iz srednje klase ne donose nikakvo iskustvo o tome šta bi želeli da promene već samo žele status komfora elite.

U prevodu, nisu krivi oni što su manjinska elita, već oni što se većinski trude da prekopiraju elitu u svoje ja tako da profesionalno oni liče na njih i nadaju se da će vremenom doći na vrh tog komfora. Emotivne tetovaže, provokativan rez u kosi, police knjiga o filozofiji su i dalje jednake trač svetu ženskog kabarea, i to će i ostati tako sve dok to kopiranje ne prestane i ne počne da se razmišlja o posledicama.

Žao mi je, priznajem da ne znam da volim prelepe brinete sa pirsinzima, napadnom šminkom, kabare glasom i podvezicama ispod. I dalje su to samo tatine dame izgleda, ali u nekom šarenijem i provokatnijem svetlu.

Za P.U.L.S.E: Jovana Stefanovski

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Dusan Zugic
Dusan Zugic
7 years ago

Veoma zanimljiv tekst.