Ikarov let – Kada  bi se pomjerio na krevetu, opruge bi ga ispraćale jačim dodirom. Nešto od polukružnih rebara bi ga doticalo po labavim butinama koje su počivala ispod bijele bolničke spavaćice. Smršao je dvadeset kila, šarenica na koju je sinoć palo jarkozlatno svjetlo jače je reagirala. Nije se žurio namjestiti se, iako je nepoznata  usporenost i dalje nadzirala svaku izmjenu. U bjelini posteljine njegove su ruke nalik pticama nespretno grabile tanke jorgane povlačeći se u fetus-školjku. Jedini položaj koji je bio zajednički svakom čovjeku nesigurnom u san i ono što ga okružuje ohrabrio ga je da opet zaspe. Sklupčan i tih, tresao se.

Nedirnut ručak je čekao neku od sestara koje su pristigle u smjenu. U četiri sata završile su posjete. Tišina koja zavlada napuštanjem onih koji ne pripadaju u umiruće spustila se. Nagovještaj nebrige u okolnim glasovima osoblja pojačavao je njegovu želju za dozom sna. Mirisi očišćenih tijela sestara iz jutarnje smjene i lahor znoja i jeftine šminke, najviše lakova za kosu onih iz noćne. Svjetlo je narastalo u pravougaonicima, mada mliječno i jednako plačno kao i njegova čežnja za onim što je napustio u snu.

Sestra koja ga je, sjetio se, brijala tamo dolje gdje već dugo žensko grlo nije došlo, govorila je da nekom jebe mater jer se usudio pitati zašto ne vadimo te hormone češće. Ako i umre zbog toga šta ima veze svi umiremo. Nije se stresao. Pažnjom koja je bila rastegnuta između onog što ga je trglo iz sna i onog što je van te sobe, promatrao je žuta drveća. Zatamnjene i ublažene ruke svjetla probijale su se kroz maglu. Narastala je iako je bilo kasno poslijepodne. Ako bi zatvorio oči vidio je ozbiljniji, suzbijen svijet. Stišane ceste na kojima tu i tamo neko kašljucne i oštrije hoda. Nepoznati glasovi.Iznad njih, u rodilištu, djeca su oklijevala u plaču. Sestra koja se ustala na posljednju dnevnu vizitu popravljala je razmrljanu masku. Druga je pljucnula je vodu preostalu poslije kuhanja kafe. Metal je mlako zazvečao. Gladan je. Želudac mu treperi iako je strah već prešao u nervozu od neznanja. Palcem desne ruke ponovo je prešao preko osjetljivog mesa na grudima, uvjeravajući se. S lijeve strane, mjesto na  kojem je grud lagano podrhtavala nosilo je više modre boje no obično. Možda je to posljedica dugog boravka u bolnici, mislio je. Prestaju postojati sve druge nijanse osim onog jodiranog, suznog stanja u kojem očekujemo kraj. Plač djeteta. Razvlače li mu noge na jutarnjim vježbama, mislio je dok se sjećao koliko je brzo, u nekom drugom životu, trčao do česme kraj ograde (ili je to bilo drvo? Nešto slično onom tamno tamnocrvenom nizu stabala napolju) i gutao u dvanaestogodišnje tijelo nabreklo od trčanja resku tečnost koja mu je paralizovala krajnike. Olakšanje minule žeđi zamalo ga je uzbudilo. Poslije će dobiti upalu pluća i neće dva mjeseca govoriti, krajnici će mu biti kao dva dodatna tega narasla sa svake strane. Sad, kad nije govorio sedmicu dana, u ustima je držao okus željeza. Kad bi ispuhnuo zrak vraćao bi se u život koji nije sasvim  njegov. Raspuknuto svjetlo u magli dražilo mu je oči. Na hodniku, sestra je kvrcala olovku, brzim pulsiranjem palca. Nešto je od psovke ispušteno ispod glasa. Ćelava glava je hladna i nepomična. Pedeset i osam godina mu je, čitale su sestre u kartonu. Nijedna nije znala je li amnezija u trajanju od nekoliko dana popratni simptom u njegovom slučaju.

Prije tri sedmice ili dvije godine ili deset dana, presadili su mu srce. Tuđe bilo je sad razvlačilo krv do mozga, očiju, jezika, stomaka i crijeva. Neobična navika koju je stekao je bila provjeravanje dugog, još uvijek pomalo osjetljivog i hrapavog ožiljka na grudima. Zamišljao je da je, kad su ga otvorili (kako divna misao, bio je otvoren) ličio na lastavicu, na jednu od onih jasnih, crnih ptica koje su na nebu saveznici modrine u koju bespogovorno uplove, sigurne i smjele. Bio je otvoren i krvav, blaženo nesvjestan smrti, nije srao pod anestezijom i krila su mu zapinjala između tuđih rukavica. Kad se probudio, čuo je ljude koji govore o magli i bojao se da to znači da je mrtav. Auto je breketalo na parkiralištu, prozor otvoren, mutno je razabirao obrise ruke u koju je postojano padala cijev infuzije i oči doktora I. Koji je tek toliko šaputao Biće to dobro. Odsutno je skidao rukavice. Sestra kojoj neće naučiti ime stajala mu je s lijeve strane i privrženo došaptavala nešto o kontaktiranju rodbine. Sigurnost koju će u narednih nekoliko sedmica predstavljati ta kupola providne tečnosti biće presudna za određenje mjesta u kojem se budi. Zamišljao se i sada, sa kruljenjem i kap-kapanjem u lijevu venu, plavu i budnu, kao nasukani brodolomac koji se čvrsto drži za sidro koje se čudom održavalo na površini. Lepet golubova je strašan. Magla ne posustaje. Prst na ožiljku je dražio kožu, prekoriće ga da ranu ne dira jer će je inficirati. Svugdje je bakterija i parazita a on se ustaje i ide u toalet, ne opere ruke. Vani je svijet i kroz otvoren prozor će ući govna, ptice i magla, mora biti oprezniji da ne zarazi srce prljavštinom, sumnjom ili neznanjem.

Sinoć je po drugi put sanjao ženu koju ne poznaje. Željno je žmirkao očima pokušavajući je oslikati tu, u loše namještenoj, bezukusnoj i bezmirisnoj sobi koja je vodila u zelenkasto bolničko krilo koronarnog odjela. Izdisao je dugo i sporo, kao poslije dugog vođenja ljubavi, iako je bio neviniji od djeteta. Nisu ga mučila sjećanja već bespredmetna, silovita čežnja za slikom koju je imao između dva i pet ujutro dok je sunce izlazilo na zemlju slobodnu od mraza i bijelog, neprozirnog izdaha zime koji je smanjivao vidljivost svih ljudi osuđenih na izlazak na ulice. Brisači su lošije radili, gume su kloparale i u rijetkim prilikama kad su se poznanici sretali, samo su dublje spustili glave. Kad se probudio držao joj je još lice među rukama, a onda je shvatio da je na svom mlohavom stomaku pritisnuo dijafragmu. Nokti su oslikali crvene polumjesece. Sunce se ledilo na staklu. Grizao je usne i dršćući tražio čašu vode kao podsjetnik da je živ. Na noćnom ormariću svjetlo je slabilo.

M. je kao sestra radila sedam godina na Internom A i, samo ponekad, Internom B. Drvena vrata sa slabom staklenom mrežom duž cijele su površine ublažavale prilike osoblja koje se približavalo ili udaljavalo od izlaza. Doktora na koronarnom je nepogrešivo mogla primjetiti sa udaljenosti od pet metara. Nerotkinja s ravnim grudima, u zadnje vrijeme je sve manje jela preuzimajući duple noćne smjene iako joj dodatna zarada nije trebala.Udaljenost je, mislila je, najbolja njegova odrednica. Dok joj je potpisivao otpusnice u kancelariji nije imala osjećaj da je išta bliži od pacijenata koji su na petom spratu zaključani na psihijatriji, ili onih šest spratova iznad u mrtvačnici. Čitao je patološke nalaze nekom božjom izdvojenošć, nekim nespornim osjećajem smirenost čovjeka koji je pogledao isuviše tijela da bi bio iznenađen čovjekom. Odsutno je škrabao nejednaka slova, lampa je treperila svjetlošću snažnijom od one mliječne koprene koja je ugrabila grad u bezizlazni džep. Čovjeka u četrdesetim možda iritiraju opaske o magli koja je zaključala sve u svoje domove, pa je radije šutala. Ptice su nevidljivo prelijetale kraj njihovog sprata. Pas je zalajao dajući neki signal u tminu. Da je bio bliži zamijetio bi da je zadrhtala dok joj je nadlaktica stojala ispod njegovog desnog palca. Rekla je stisnutim glasom Pacijent se ne prisjeća i progutala pljuvačku. Na odjelu je grobno i oboje to znaju. U samoći hodnika, svjetlo koje se tvrdoglavo odbija od vanjskog tijela zauzdanog grada. Dodirnula bi mu ruku da je nosio rukavice, već je to uradila. Dvaput je žmirnuo i klimnuo, prisutniji. Smjena vam počinje u 4:00. To mu daje, zabrinuto je dodala sebi, jedva tri sata sna. Kad je zatvorila vrata gaćice su joj bile mokre i požurila je, gutajući suze i tresući se od glave do pete, u odvojeni toalet osoblja gdje će grčevito stisnuti međunožje žustro brišući sve tragove.

Izašavši, Doktor je skinuo naočale i obrisao oči i bore rukom vlažnom od znoja. Trebao bi kontaktirati kolegu na trećem odjelu u glavnom gradu. Amnezija je opstajala i to ga je zabrinjavalo. Ustrajao je u tome, ipak, da izbaci iz sebe sliku koju je imaou glavi od momenta kad je tom momku, I. Izvadio srce jer Doktor P. Nije bio tu. Vadio sam ih i ranije, ovo je bila slučajnost ali ipak-i zamalo izgovori božije ime, prvi put u petnaest godina. Progutao je, misleći na ono što je od žalosne privrženosti ostalo kad je ona sestra napustila ordinaciju u plavom kaputu.

Kad je mislio o Bogu mislio je i o njoj. Protrljao je oči, svijet je bio nepromijenjen. Gledao je kako klize kapi u razastrtom mraku. Okno prozora u kojem je vidio svoj odraz odisalo je umorom. Kaput kojeg se prihvatio mirisao je na krv. Voda isto tako. Nakon godina rada ta aroma je samo dodatni imperativ na koji je prihvatio. Ipak, to srce. Čist posao. Brza smrt i…uostalom, to srce ne treba propasti mislio je.

Kad sam ga držao u rukama još je treperilo i drhtalo i znam da se krv mlačila na mojoj ruci, oči su mu bile smeđe i svjesne u tom trenutku i neko ga je rukom pogladio po licu i svršeno. Okrenuo sam se i u kantu spustio srce. I ona je trebala razumjeti, to nije bilo odricanje. To je bio način izlaženja iz prilikejer, kad su Vesni, njegovoj ljubavnici, poslije abortusa rekli da je svršeno, u tajnosti i prećutno, dok je on na istom spratu u istoj ordinaciji pred jutarnjom izmaglicom pio viski i grizao unutrašnjost obraza, ona je okrenula lice prema prozoru.

Kad je sišao u sobu, dugo je gledao kako diše; činilo se da su zajedno prebrodili samoću ljudi koji su se nedavno prestali razumjeti. Ovalno lice sa zaklopljenim očima više se nije približavalo i mogla je već do sada i umrijeti, tišina je poslije nje te noći ista. Ruka mu je u mislima počivala na njenoj glavi. Jednom su, toga će se sjetiti, vodili ljubav i zaspala je na leđima. Spustio je glavu na njen stomak i do dugo u noć trpio žeđ mirišući mjesto na kojem je počivao. Jednom je kao pamćenja radi toliko duboko gurnuo jezik u njeno grlo da je mislio kako će je u tom trenu svu udahnuti i zaključati, kao stijena stijenu, u sebe.

To je bio racionalan način. Neplanirana trudnoća postaje neplaniran život, morala je razumjeti. To nije zauzimalo ništa veći prostor, jedva da se moglo vidjeti srce, glava je bila kao obrnuto postavljena ptica, neko truplo neujednačeno i krhko i iako, pričaju sigurno lažu kad kažu da se moglo čuti kako je izdahnuo. Obrisao je oči i imao je sukrvicu među prstima. Kad je u vrtu zapalio i udahnuo duhan, progutao je pljuvačku. Ispred njega zid magle vodio je na parkiralište. Na jeziku je još mogao prizvati njen okus. Za dva sata sestra će utrčati i reći Pacijenta nema. Svjetla se postojano pale. Sve je sjene na ulicama progutala bjelina koja se vidi iz  blizine. Krenuo je u šetnju jer ionako neće zaspati.

Ožiljak je stajao ogoljen. Skinuo je infuzijsku iglu. Kroz neosvijetljenu sobu je krenuo s osmijehom, dodirujući ožiljak. Oživljen i nesvjestan krvi koja mu se slijevala niz podlakticu, bešumno je otvorio prozorsko okno. Zrak ga je zapuhnuo i pružio je ruke oslobođene infuzijskih cijevi. Ubodne rane prelijevale su se u linijama vođenim gravitacijom. Na oluku je zaškripalo.

Preplavio me je osjećaj poznanstva kao i prethodnih noći. Terpentin i kiša su se stropoštali uz naša tijela i ležali smo ćuteći u smirenoj bliskosti, priljubljeni stomakom i leđima. Njeno lice prema našem (njenom?) prozoru. Gledao sam s uzbuđenjem kako se koturi njene kičme pomiču pri disanju. Njen me san smirivao. Znao sam (nekim posuđenim čulom) da, ako se pomaknem, njeno će se tijelo preokrenuti i poći za udubinom u mom vratu. Evo, sada, naprimjer. I sada sam mogao držati to lice među rukama, boreći se sa otkrićem među nama. Poznavao sam svaki ukus koji nosi i njen miris bio je dobrim dijelom moj. Možda bismo se tako trebali prepoznavati u svijetu, pomislio sam, napipavajući njen ožiljak iza uha, po ožiljcima koji će se u daljini Nešto sam joj još želio reći, sad kad je licem okrenuta ka mom licu i kad su joj oči natečene od neke neimenovane žalosti. Ne umijem zaustaviti suze iako ih uporno, nježno, pritišćem na početke očiju. Rekao bih, iako će zvučati kao molitva O svakoj nježnosti govorim iz daljine. Ni u jednom sjećanju ne nalazim rub glasa ili trag ruke koji bi te objasnili ili istrgli. Sretan sam. Suze i pritisak Trebali bismo se možda upoznavati tako. Izvlačeći taj usijani ožiljak na određeni dan u godini i vijoriti njime hrabro skidajući se. Bili smo goli ali bio bih kadar izvrnuti kožu iz sebe u sebe. I otisak tebe ostavio je nešto učahureno što je preraslo u svjetlo pa u ovaj i tu dodirnem grudi shvativši da su glatke.

Ujutro su ga našli kraj psa koji je revno lizao rijetku krv s njegove otvorene lubanje.

Kad su mi rekli da je umro nisam se okrenula. Onda su to ponovili misleći da ih nisam razumjela iako sam znala šta su rekli. Onda nisam znala šta da radim pa sam spustila knjige i otišla u kuhinju. Onda se ne sjećam ničeg do vremena nakon sahrane i vremena kad nisam mogla ući u njegovu sobu. Ako bih dodirnula neku stvar, oklijevala sam da je vratim. Na njegovim platnima koja je napustio osušila se boja. Kad je pao nauznak na asfalt oči su mu bile širom otvorene i ostale su takve dok nije umro. Sestra mi je rekla da mu je morala spustiti kapke. Rekli su mi da je umro i nešto je isticalo iz mene. Neosjetna toplina spustila mi se u stomak i dobila sam. Dvadeset dana ranije. Ne znam kako će se ovo čitati.

Kad mi je doktorica rekla da bih trebala početi pisati dnevnik u sebi sam jasno opsovala. Ne plačem. Ne jedem, osim kada neko sa mnom sjedi. Kad hranu progutam grlo mi se zacrveni. Ne mogu disati. Noću stavljam ruku između grudi i dodirujem liniju na kojoj se rastaju pluća. Kad se pomjerim na njegovu stranu ne  mogu misliti. Ne spavam na svojoj strani. Kad mi je doktorica rekla da počnem pisati jer je to potrebno radi moje terapije, radi Šoka kojeg ste proživjeli sjetila sam se da nisam zalila orhideje u našoj sobi. Još uvijek mislim u množini. Rekli su mi da su mu presadili srce. Umro je i ja ga ne dotičem, ja ga ne mogu dotaknuti. Kad čujem nečiji glas sličan tvom kidam komade kose u sebi. Kad dišem sve je bučnije. O usamljenosti nisam znala ništa dok nisi umro.

Orhideje koje venu ne mijenjaju drasticno polozaj listova. Njihov tjelesna pojava je i dalje neokaljana, izgledom snazna, dovoljna za zadovoljstvo. Jedina promjena koju uviđam poslije dva mjeseca njihova boravka je postupno blijedilo latica. Pocelo je od vrhova krećući se ka unutrašnjosti. Tamanjenje tog jedrenog violetnog kraka je rezultiralo nakupljanjem pigmenata u centru. Tako sad u najtamnijem obrucu boje sumraka i kise caruje posljednja srcanost otpora. Sjetila sam se tebe, htjela sam reći. Tvoja samoca ima takav oblik. Ono sto blijedi je moje nastojanjd da se sazivim i sa kim drugim osim sa sjećanjem na njega, kao zajedničko označavanje prošlošću. Vise ne sanjam ni more ni kišu. Samo, kad sam se sjetila ove orhideje koje u jesen dolaze u gotovo zamrznutim korpicama, nesto neutemeljeno, okrhnuto rastvorilo se u dan i sve je postalo mjera tisine. Ne mogu se sjetiti, voli li orhideje? Trebala bih večeras sjesti i svirati klavir.

U dnevnu sobu su, sjećam se, nagrnuli su ljudi.Običaj druženja nakon sahrane. Jesi li znao da su ti prijatelji takvi lešinari. Sjedili su i krčili mi prostor. Pušili su kraj tvojih košulja koje su se opružile kao galebovi. Količine jela, kolača i sokova. Sve uspjelo. Sve je plivalo u savršenim oblicima kocaka, pravougaonika, tačno ispečenih kora, limuna, divno poravnanih krema koje su počivale u miru na stolu. Kad je umro osjetila sam prazninu u koju sam mogla zagristi i koja me hranila. prekidalo tuđe šmrcanje.  Mokre kolače zamijenio je tog od kafe. u kojem sam vidjela koliko je prigušena vanjska rasvjeta. Gorčina mog položaja postajala mi je jasnija. Večeras sam  svirala klavir potvrđujući to neprekinutim etidama. Nema te dva mjeseca i dva dana. Kad sam otišla u kuhinju i povratila žuč nečujno kroz prozor sam mogla vidjeti ljubičasto nebo. Svijest o samoći nosi obamrlost svoje vrste kao dio drugog dana u kojem I. nema. Presadili su njegovo srce.

Na raskršću koje je vodilo prema bolničkom naselju O.P. padalo je električno svjetlo. Drvored je stajao oživljen. Odnekud, zvuk klavira je probadao noć. Čovjek u kaputu ispod kojeg se predajom oglašavala bijela kuta plakao je na cesti. Kad se magla povuče naći će čovjeka na parkiralištu hitne pomoći.

Za P.U.L.S.E Vanja Gredelj

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi, Vanja Gredelj