Ispovesti jedne muze

Ispovesti jedne muze – Zaista ne znam kako da počnem, ali želim… Postoji nešto više možda u samoj želji, u toj potrebi da se iskaže emocija. Zapravo želim da pokažem da osećanje želje zna biti čisto i iskazno, da ono samo može predstavljati smisao i da ono samo može postojati i inspirisati bez namere, samim svojim postojanjem. Neću vam otkriti svoje pravo ime, ova zemlja je okrutna prema ovakvim ispovestima, moja ranjiva individua nikako to ne bi preživela, čak ni dobronameran iznenadni pristup. Mnogi neće razumeti zašto ovo pišem, ali nadam se da će neki i osetiti golu iskrenost koju prepuštam kritici. Zar nije najhrabriji pristup i najranjiviji, najogoljeniji? Lako je postaviti se u poziciju moćnog autoriteta i čekati pohvale, teško je stati pred publiku sa najogoljenijim emocijama i gledati reakcije.

Mariska Karto
Mariska Karto – Fine artphotography II

Imam 28 godina, još uvek sam vitke građe, imam male grudi, uzak struk, blag, kažu zabrinut pogled. Kažu da imam kožu skoro dečiju, kažu da je ona u stvari moje tajno oružije, iako ja nisam nikada o tome ozbiljno razmišljala. Tokom vremena sam primetila da vole da vrše pritisak prstima tako što prolaze po napetijim predelima mog tela. Telo mi je napeto u rukama i nogama, imam osećaj da bi mi konstantno prijalo da neko vrši blag, ponekad i grublji pritisak nad tim zonama.

To me podseti. Postojao je jedan muškarac, upoznala sam ga slučajno u zemlji teških poslova, prišao mi je dok sam čekala drugaricu koja je kasnila. Samo je došao, seo za sto i intezivno me je gledao i smešio se, ali ne na vulgaran i bezobrazan način – smešio se kao da … Ovo se mnogima neće svideti što ću sada napisati, ali žao mi je, moram: smešio se i gledao me je kao da je tačno znao koja doza bola bi mi prijala.
Radio je veoma naporne fizičke poslove utovaranja, posle bi pilotirao avionom i prevozio ih do kasno u noć. Došao bi i vršio bi savršen pritisak na tačke mog tela, kao da bi se uključio na neki energetski protok napetosti. Kasnije bi mi pričao kako kada mu je najteže na poslu, on pomisli na moje telo i na sliku moje ogoljenosti.

Znam šta mislite, ovo su vremena kada žena nudi nešto više od toga zar ne, ali zar se nije izgubilo ono isceljujuće dejstvo ženstvenosti sa svim tim grubim stremljenjima ka jakim ženskim ličnostima? Meni prija da mi neko kaže da je mislio o mom telu dok mu je bilo teško, znam da ta osoba misli o mojoj duši zapravo, moja duša je ta koja živi u tom telu i ona predstavlja to telo. To je ono što osećam i to je ono što želim da izrazim.

marishka karto2

Slikara sam srela 2 godine kasnije, video me je na izložbi gde sam stajala i posmatrala jednu od ženskih skulptura. Rekao mi je da nije mogao da skine oči sa mojih golih ramena. Tada sam nosila neku opušteniju svečanu haljinu koju je kreirala jedna drugarica, slučajno se zadesilo da sam ja bila jedina kojoj je ta haljina stajala iole dobro, zato mi je i poklonila.
A on je bio jako smešno obučen i kretao se nezgrapno, ali po uzvicima iz okoline kada mi je prišao shvatila sam da je ustvari on neko prilično poznatog imena. Ponovo, ne mogu da iskazujem imena, žao mi je, nadam se da će sama priča biti dovoljna za vas ko god da ste.

Seli smo i odmah me je pitao, čini mi se ključno pitanje.
“Kojim arogantnim feminističkim poslom se baviš?”

Zaćutala sam pokušavajući da procenim koliki je šovinista zapravo, ali uvidela sam samo neku skoro učiteljsku crtu u pogledu ispod sedih obrva, što me je skoro obradovalo. Rekla sam mu da mislim da su arogantni feministički poslovi na koje on verovatno pomišlja zapravo pogrešan odgovor žena na muški svet i to da umesto da ostvarujemo napredak u pravoj umetnosti ženske slobode, mnoge se još uvek dokazuju tamo gde je priča završena. Dodala sam i to da se rađa takođe i nesposobna figura žene koja u svojoj lepoti i pameti zastareva nenapredujući ni u kom polju i misli da je ta pamet i lepota dovoljna da obori nekog savršenog muškarca sa nogu, ali na žalost nikada nije.

Na kraju verovatno sam arogantna i u buntovnom stavu protiv većine primera današnje ženstvenosti, ali on je potreban jer ljudi te ne shvataju ozbiljno ako nisi arogantnan, zar ne?

Posle ovog odgovora, nasmejao se i ponudio mi da dođem u atelje da poziram. Izgleda da mu je ovakav odogovor bio sasvim dovoljan dokaz za ono što je tražio, rekao mi je da unutrašnji stav pomaže spoljašnjoj lepoti, da je on u stvari temelj konstrukcije spoljašnje toplote. Rekao mi je i da sam u pravu što se tiče ispraznosti, da se mnogo puta razočarao u lepotu nečije figure jer su se ti temelji gradili na iluziji…

Prvog dana poziranja sam osetila strah, ali ono što sam oduvek znala o sebi bilo je da je priroda  moj stav, brzo sam se vratila u pozu prividne sigurnosti. Ona dalje je vodila opuštanju, još davno u komunikaciji sam naučila da ako popravim govor tela određene emocije se same ponovo konstituišu. Slikalo me je više njih, počela sam da tumačim neke njihove poglede. Već drugi dan sam lakše ušla u prilagođavanje, a treći dan sam primetila da me posmatraju sa divljenjem. Počela sam to da koristim da mi uveća samopouzdanje. Ulazila sam u ulogu sve lakše i sigurnije, vremenom sam hvatala sve više informacija koje su mi prijale, primetila sam da se obraduju kada me vide, primetila sam da mi se počinje sviđati da postojim tu pred njima, primetila sam da volim da tumačim ono što su naslikali – način na koji su me naslikali.

Mariska karto3

Bili su to divni dani.

Samo bih postojala i posmatrala prirodu dok bi slikari slikali moje telo i moju emociju koju izražavam.

Slikar me je preporučio i drugim prijateljima, izgleda da se sve zasnivalo na tom mom stavu, emociji i par reči koje sam mu rekla onda. Svako od njegovih prijatelja me je gledao sa nekim stranim divljenjem. Stvarnosti su se menjale. Život se menjao. Osetila sam kako je konačno sve ono što sam učila tokom vremena, kako je svaki moj stav sada kao neka biljka koja je konačno ugledala zrake svetla i probila se iz ostatka granja i sada je zalivaju sa pažnjom… Sećam se tačno boje mog samopouzdanja tada. Činilo se da ga ništa ne može poljuljati. Sećam se, čak sam i gostovala u emisijama koje su se ticale umetnosti i mode, pisala sam o ženskom telu za jedan časopis, mnogi su me i fotografisali, mada nikada nisam volela fotografiju, tako sterilna umetnost, zasnovana na samo jednom škljocaju. (izvinjavam se na digresiji) Sve u svemu, bile su to dobre godine…Isuviše dobre, skoro nestvarne. Novi ljudi, nova poznanstva, novi svetovi, nove emocije… Čak i nove dimenzije same arogancije. Lepote tih dimenzija su neočekivano grandiozne i galantne, uvuku ti se u dušu i ostave prelepu pustoš, pustoš koju ne možeš da otkloniš, možeš samo da je transformišeš u nešto drugo. Punoća blagorodnosti kojom sam upravljala tada predstavljala je sve više put u konstantne koje sam isuviše dobro podnosila i nisam htela promenu. Ja nisam htela promenu, ali nešto drugo unutar moje duše nije biralo, imalo je svoje ciljeve…

Onda je došla zima. Onda je došao On.
Rekla bih sa zimom je došao i on, ali nije, On je bio zima. Ja sam bila rana jesen tada, ali ja nikada nisam htela da čekam prirodan tok stvari. Htela sam kaznu odmah.

Ne znam kako ovo drugačije da objasnim… Niko me nikada nije pogledao sa takvim ledom u očima, niko nikada nije dunuo tako hladan vetar preko života mojih biljki, preko mojih životnih stavova. Niko. A danas znam zašto je to uradio. Znam, zato što mi je rekao da smo se sreli samo godinu dana ranije, da bi me onda voleo. A godinu dana ranije ja sam bila sveže ranjivo stvorenje, biljka sa tek formiranim listovima, tek sam prve zrake sunca osećala.

Mariska karto5

Prvo vođenje ljubavi sa njim je bilo kao kazna, osećala sam se odbačeno, zapostavljeno, nezadovoljno… Kao da sam spavala pored ledenih kamenih bodlji. Ne znam zašto sam sebe mučila iznova i iznova sa njim… U stvari znam. Sada znam. Tada je to bio samo instinktivni poduhvat. Čak je i on znao da je on za mene kazna, rekao mi je da sam zastranila u svom putu duha, ali da imam hrabrosti. Zatim bi me kažnjavao zimom. Dve godine zime. Bila sam telo spremno na transformaciju: moje telo je bilo strpljenje koje je čekalo da kazna uradi svoje. Čekala sam prelazni period. Postojali su momenti kada sam mislila da on nikada neće doći, postojali su momenti očaja i bola, više njih. Posmatrala sam sebe iz visine kada je bilo najteže. Bila sam vrtlog bola i grč poraza… Možda zvuči čudno ali, sada mi i nedostaju ti momenti.

Posle dve godine… Ne znam ni da li sam bila svesna svojih prvih sunčevih zraka. Verovatno da nisam. Izašla sam na svetlo ali mi svetlo više nije bilo bitno, Prijalo je ali to više nije bio zrak svetlosti za mene, niti je to bila topota koja je meni pomagala da rastem. Rasla sam i dalje zbog nje, ali ni rast mi nije bio bitan. Niti je on imao ime za mene, kao ni što toplota nema ime, kao što ni svetlost nema ime. A nemam ni ja ime, moje ime je novo ime. Odabraću ono koje mi se oduvek sviđalo, i odabraću jezik i slova koja su mi se oduvek sviđala

Jovana.

Jezik je oruđe, ja sam život.

A on? Znam, sigurno se pitate šta je sa njim i kako su protekle te dve godine. On je druga priča, on je sad već ledena oluja haosa, uvek je bio na granici da postane čudovište okrutnosti, sada možda konačno i uspe u tome. Oduvek mu je ta uloga dobro stajala. O njemu možda neki drugi put… Zapravo pisaću o njemu sigurno, moramo poštovati naše sate u izgnanstvu. Oni nas definišu, ako nemamo njih, nemamo možda ni veliki deo duše.

Za P.U.L.S.E Jovana Stefanovski

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Aska
Aska
8 years ago

To je to! Taj stil…u jednom dahu sam pročitala; divno pišete… Hvala Vam Jovana.

mirjana
mirjana
7 years ago

Jovana, kada ćemo čitati tvoju knjigu?

Slavica Trajković
Slavica Trajković
6 years ago

“On je bio zima”.

Nije mudro “maltretirati” autore i najdobronamernijim zahtevima,ali ja sam se smestila na listu čekanja. Zaista bih s velikim uzbuđenjem čitala knjigu koju piše osoba ovakvog senzibiliteta.