Istorijski promiskuitet ili istorija promiskuiteta

Istorijski promiskuitet ili istorija promiskuiteta – Knjiga ,,Kata Nesiba“ (Čigoja štampa, Beograd, 2014), kao što njene korice i podnaslov svedoče, istinita je i ilustrovana istorija jedne beogradske bludnice i njene borbe za ustavna prava u periodu od 1830 – 1851.

Knjigu su napisali i naživopisali Ivan Janković i Veljko Mihajlović, stopljeni dalje u autorsko ,,mi“, istinskog ljubitelja dobroga vina – za žeđ belog, a za zdravlje crnog, koje vodi intiman i prisan razgovor sa svakom budućom Čitateljkom. Donose joj žalostivu i verodostojnu priču, vijonovskim dosetkama i vinaverovskim kalamburima (i obrnuto) nadraženu, te s vremena na sve vreme češće humorom intoniranu, nego što na žalopojku kakvu podseća. Priča je zasnovana na znanju – pročitaćemo ono što dvojica autora znaju i nikavih sumnjivih špekulacija tu neće biti – te potkovana dokumentarnom građom za sve one što zalaze u sitna crevca, jerbo: nismo mi tamo neki vetropiri nego smo ozbiljni (mada ne i porodični) ljudi. Sve što ova knjiga donosi, uopšte, ama baš uošte, ne mora da se zna. Zato je super poučna i zabavna. Zato mora da se pročita i upamti. Dakle, ako niste čistunjačkog sluha i ako se kao takvi kakvi ste slobodno otisnete u stare male sa mladom beogradskom bludnicom, naletećete i na priče koje ste možda mogli da čujete. Na ulici i sa ulice, razume se. Ako ste puritanci, mičite se od ove knjige, da je ne uprljate svojim praznim i sumornim komentarima. Tako kroz dobro obaveštene autore, Čitateljkama priču prenose dokumenta, dakako akta i pečati, ali i ono piscima veoma blagonaklono biće – Duh beogradske Varoši:

Po samoj svojoj nematerijalnoj suštastvenosti, on, Komšija, Zaštitnik i Dobrotvor naš, ima pristup svugde i svagda i šta on ne zna ne vredi znati.

,,Mi“ pripovedač – istraživač, kači se na onu gospoju, radio Milevu, grudvu snega, kako hoćete, što se po čaršiji kotrlja i raste sa svakom narednom informacijom, ispijenim fildžanom kahve, pa bokalom vina, usputnom tulumbom ili lokumom, posledično debljanjem obraza, oblina i jezika, a naposletku pucanjem šlica duž suknje, simbolične sestre neprevaziđene frau Gabrijele. Suknja spada, ali frau retko zakasni i ono što ona usput ne čuje, ne vredi ni čuti. Ono u šta ona ne veruje, to se nikada nije ni dogodilo.

Budeći čuvene Sremčeve mehanizme, Janković i Mihajlović su onim karnevalskim jezikom, čija je raskalašnost legitimisana faktografijom s kraja knjige, da im niko ni na jednu ne može zucnuti, otkrili delove puta unikatne neobične sudbine, čiji se obrisi kolažno utapaju u duh polovine jednog veka, jednako razvratnog kao i sve druge polovine, vekovi i epohe. Ima nečega anarhističkog u pristupu dvojice autora, koliko i u kurvarluku velike Kate Nesibe. Što prema malograđanštini, što prema vlastima. Što mu isto. Anarhističnog prema društvu uveštenog u proterivanju, linču, suđenjima i osudama. No, kako kažu autori – a sad, na stvar.

A stvar je takva da je Nesibi, po dolasku u Beograd, vojvoda silom oduzeo sledeću imovinu: jednu anteriju hint belu, jedno veliko ogledalo, dva čaršafa ćerećelije, jedan ćilim srednje boje, dalje, dva jastuka od basme, jedno ćurče kratko čohano, jedan prsten što je u anteriji bio, jedan kušak Ingliz šal, jedan dolap kafeni, dva bardaka staklena, šest fildžana kafenih, deset oka slana sira i jedan sadžak. Za sir i da prostimo, ali da je neko kritičarki maznuo Ingliz šal, ona bi mu oči iskopala. Umesto da kopa oči vojvodi, do tada islamske vere promućurna Nesiba shvata da zaštitu valja potražiti kod srpskih vlasti u Beogradu, kad je njeni odveć beskrupulno pljačkaju. Zato se valjalo krstiti, te se Nesiba sa svojom majkom (čije ime nije sačuvano, te je zovemo babom) uputila u Rakovicu, tada muški manastir, primila Isusa i novo ime Katarina. Nesiba u značenju plemenita, postala je Kata u značenju čista, odnosno Kata Nesiba i čista i plemenita, odjednom. Tako su rakovički kaluđeri krstili jednu od najpoznatijih bludnica i podvodačica u našoj istoriji:

Ko zna, možda je Nesiba na jaliji, kao car Konstantin na Milvijskom mostu, imala viziju i ugledala znak i reči In hoc signo vinces. U svakom slučaju, sada je Kata Nesiba sa materom mogla da pobedonosno krene iz manastira u svoj novi, hrišćanski život, a taj njen život je upravo predmet naše priče.

Osiguravši se kao pravoslavka, Kata se stavila na grbaču srpskim vlastima, ne odustajući od otete, a ubrzo i vraćene imovine.

"PRIJATELJICA NOĆI": Kazablanka, 1939.
“PRIJATELJICA NOĆI”: Kazablanka, 1939.

Nestrpljive Čitateljke, kao što je kritičarka sama, odmah bi preskočile golemo drugo poglavlje u kom je krasno i jasno opisano bludničenje po Beogradu toga doba. Taj se preskok ne valja činiti, pošto ćete knjigu onda morati i dva puta da pročitate, ne bi li se kockice sklopile u jedno, u taj Beogad, ko vazda, samo malo drukčije. Vlast su u gradu naporedo držali Srbi i Turci, koji se nisu voleli. Imali svoju policiju, patrole, pakostili jedni drugima, pravili smicalice, intrige, batinali građane i građanke. Autori prave topografiju bluda, izvajajući Bukurešt – malu kao prostor za ološ i sitnije bećare, kuda su harale Joka Šabčanka, pa opet još jedna Joka Šabčanka il’ ta ista duplo, za njima Staca Šabčanka, Smilja i Stana Burdeljanove, Marija Vlahinja, te Maca Šabčanka, na koje su se sve peticije podizale, pod vođstvom uzornih građana i glavnog Oluje koji je bez svakog uzroka tukao jednog Krstu Selakovića i razbio mu glavu. Takvi, kao Oluja, Magistratu su se žalili na nemoral. Magistrat se trudio da zaštiti svoje čedne građane i uopšte mu nije bilo teško da pojedine žene osudi na smrt:

Magistrat se, eto trudio, ali, kao što uvek biva s kaznama, a naročito smrtnom – slaba vajda. Ćorak! Nisu prošle ni dve godine, a isti Magistrat se gorko žali na ,,kojekakve orospije koje se nalaze po Bukurešt–mali i izvan Varoš–kapije, koje su i burdelje sebi napravile, pak po svu noć s Turcima i topčijama lome vrat, kavge se događaju, noževima se seku.

Na Dorćolu finiji svet i skuplje kurve, a među njima i opremljenije Turkinje, sa gaćama od svile sa zlatnim širitom. Savamala pratila je Bukurešt–malu. Saznaće se u knjizi ponešto i o Grobu Neznane Bludice i o načinjenom vandalizmu nad istim. Picajzle su kružile, lečile se otrovnom živom od koje se, izgleda pre umiralo, nego od same frenge. Farmacija ko farmacija – vazda isto, samo malo drukčije. Bilo je i gejeva, odnosno adžuvana, lezbejki, transrodnih osoba, pa i dečije prostitucije. Kazne su varirale od batinjanja, do drakonskog batinjanja i restriktivnih zakona zbog kojih se, svojevremeno, kamdžijom dobijalno čak i za psovke ili opijanje po kafanama. U tom trenutku, pored sifilisa, vrebala je nad sitnim i krupnim beogradskim dušama pošast lepe Kate Nesibe i njenog uspešnog burdelja, baš tu negde, tik, uz Konak Knjeginje Ljubice.

Vuk Stefanović Karadžić
Vuk Stefanović Karadžić

Knjiga donosi kuriozitete o Vuku Stefanoviću Karadžiću koji je, čini se, svašta muvao sa Katom Šugavom (pažnja, ovo nije naša Kata), pa Milošu i Jevremu Obrenoviću, ali i veliku priču o poznanstvu Kate Nesibe sa Joakimom Vujićem. U svojoj ružičastoj, fazi uspeha, kada se jelo, pilo i ljubilo u slast, naleteće Kata na oca srpskog teatra, legendarnog mizoginistu, ili kako bismo mi to danas rekli – tešku šovinjaru. Oduševljen Katinim glumačkim sposobnostima, Vujić se, mimo sve svoje mizoginije, ustremio ka nemogućem, zatraživši audijenciju kod Knjaza da moli da se pusti žena u pozorište. Vlast ni da čuje. Ali hajde što nije slušala, no što je posle i falsifikovala, te ova knjiga donosi jedan presedan u tumačenju umetničkog crteža kojim se ilustruje pomenuto gostvanje Vujića i Kate kod samoga Knjaza:

Jasno je da se tu radi o falsifikatu, i to falsifikatu koji je nastao pre svog originala, što je valjda jedinstven slučaj u istoriji umetnosti.

Kata Nesiba, iskopana je iz zaborava prvih nesuđenih glumica srpskog teatra, sprečena od više sile da ispolji i svoje, manje promiskuitetne, talente.

Vuk i Vujić otišli su svojim kaldrmama, što na štapu, što bez njega, Katin mušterija Kara – Kosta nastavio da se u večnost dere Kamo moji novci?, dok je Kata, nakon svirepog ubistva rođene joj majke na pragu kućnog (ali ne i porodičnog) doma, lagano prelazila u svoju plavu, fazu dekadencije. Nije ona opala sama od sebe, nego su se po dobrom starom običaju, iznova pobunile komšije. Teraj bludnicu iz kraja, kad već ne možeš vraga iz sopstvene kuće! Pad je od Kate načinio heroinu u doba rasrinkavanja heroja i na žalost, svi Ustavi na koje se pozivala, bili su od slabe vajde po njenu bezbrižnu budućnost. Da joj borba nije bila uzaludna, sigurno nikada ne bi postala ovoliko važna za nas, koliko je danas. Da nije navek proterana iz Beograda, ko zna kakva bi čuda i demone otkopala iz rupa, gde se oni vešto i sistematski kamufliraju i zatrpavaju.

Sigurno je presmelo konstatovati da bi ovakva dela trebalo da se nađu u lektirama za srednjoškolce. Presmelo, jer unapred znamo da bi se pogrešno tumačila i izučavala, shodno našim finim i zaposlenim profesorkama. Jezik kojim je knjiga pisana, najveći je takmac u borbi za očuvanje istorije koja se zapravo i jest’ dogodila. To je jezik vinaverovskog, a ne vukovskog, žubora. Onaj koji se ume uvući u ženska srca, pulsirati u nežnim otkucajima mišića i otvoriti kapilare ka pričama nekolicine naših agresivnijih prabaka, koje su bolje od političara i, verovatno nas samih, znale šta znači uređeno i demokratično društvo. Starih čija je unutrašnja volja za slobodu i hir, ponekad ravna snazi što pokreće revolucije ili najveće pesničke poduhvate. A kad već nećemo da zalazimo toliko duboko u lektiru, onda Katu Nesibu, direktno i pravo, bar u udžbenike iz istorije. I mi svoju Madam Pompadur za trku imamo. Doduše, nepismenu i bez Luja, ali svakako podjednako lepu i hrabru.

.

Za PULSE / Ivana Peško

iSerbia.rs

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments