Izgnanstvo – Andrej Zvjagincev

forvisningen2

Hej, gospodine, našao sam vam film Izgnanstvo koji ste mesecima tražili…..Ta rečenica uličnog prodavca filmova me je prekinula negde na Bulevaru. Hmmmm, izgleda da mi je suđeno da filmove Zvjaginceva gledam u ekstremnim vremenskim prilikama . Dok je za Povratak carevala hladnoća (videti tekst na temi o tom filmu) Izgnanstvo sam gledao na beogradskih 37 vani i dosta nižoj u stanu u senovitoj Svetozara Markovića ulici. Nije bilo Herr-a i kesica Smokija, …takva su vremena…

Elem,

Tema Izgnanstva je teška….i preteška. Gubitak komunikacije između ljudi i posledica toga na mnoge ljudske živote. Ovo je priča biblijskih razmera o odnosu muškarca i žene, roditelja i dece, dva brata i neminovnim posledicama onoga što svesno i nesvesno činimo u životu.

Aleks i Vera sa dvoje dece posle dvanaest godina dolaze u napuštenu očevu kuću na selu. “Trudna sam…dete nije tvoje” Od tog trenutka, počinje, a pre će biti samo da se nastavlja priča o posledicama svih naših odluka, sada pogrešnih, sutra ispravnih i obratno, svih naših htenja, sublimacija svega onoga što nas je načinilo onakvim kakvim jesmo.

Dva sata filma bivamo vođeni jednom pravcu, potpuno uvereni u verodostojnost onoga što gledamo, barem shvatajući ako već ne opravdavamo motivaciju niza postupaka. “Ne želim više da rađam smrt”… i delikatnim dramaturškim obrtom postajemo svesni relativnosti svega viđenog koje sada moramo da sagledamo u sasvim drugačijem kontekstu. Kao što su u Povratku  deca pronašla oca, njegovim žrtvovanjem, tako i ovde, muž , katarzično, pronalazi ženu, tek posle njene žrtve.

banishment18_th

Fotografija je, stvarno je malo to reći, savršena. Ne pamtim, recimo od Kjubrikovog Beri Lindona, fotografiju u nekom filmu, koja, lišena bilo kakve kompjuterske pomoći, može ovako silno potctati priču, nositi je, i pretvoriti je u izuzetno neverbalno iskustvo.

Dok je u Povratku većinom bio neobrijan i u crnoj rolci, sjajni Lavronenko je ovde, većinom u crnim pantalonama i beloj košulji, naravno glatko izbrijan. Na neki način igra istu ulogu, gorkog čoveka otuđenog prevashodno od samog sebe, a onda i od drugih, koji voli druge videći u njima sebe ali , ipak grčevito izbegavajući izbor napuštanja porodice koji je načinio njegov brat (fenomenalni Aleksandar Balujev) “Ubij je ili joj oprosti” kaže u jednom trenutku njegov brat…”U oba slučaja postupićeš ispravno”. Lavronenko ne čini ništa od te dve mogućnosti. U prvom kadru filma (omažu zadnjim scenama žrtve Tarkovskog) u kadru gde je pust put, jedno drvo i automobil, u desnom uglu je zaorana i posejana zemlja. U istovetnom kadru na kraju filma, završavajući  Izgnanstvo koje traje celi njegov život, u tom desnom uglu je požnjeveno polje.

Postoje dva kadra koja direktno idu u anale filma…U prvom, kada zenitalno postavljena kamera snima nekoliko pari dečijih ruku koje sklapaju slagalicu Da Vinčijevog Pokazanja a onda se usred spleta razigranih ruku pojavi i prošeta mačka i drugi, stalkerovski koncipirani dugi kadar gde kamera prati vodu koja ističe iz česme, pronalazi neki svoj tok kroz zemlju, travu…i završava u malenom jezerceru gde se na trenutak pojavljujeodblesak kuće pre nego što počne pljusak ..mmm…divno!!!

Puno je detalja istovetnih kao u Povratku. Pusti putevi i krajolici, proređene šume, stari zidovi i nameštaj napuštene kuće su ovde, takođe, scena za kretanje, misli i postupke antički koncipiranih junaka. Kadrovi unutrašnjosti automobila dok je napolju pljusak, telefonske govornice i razgovori, otac koji deli ručak, stare fotografije…..izgleda da svi reditelji snimaju jedan te isti film koristeći se sličnim mehanizmima. Kod pravih umetnika to nije zamorni kliše…To je slučaj i sa Izgnanstvom. Ovo je odličan film, baziran na najfinijem poimanju i evropskom shvatanju funkcije istog. Ujedno je i dokaz, da drugi film jednog reditelja, može biti uspešan kao i enormno slavljeni prvenac. Izgnanstvo nema tako snažan i direktan emocionalni utisak kao Povratak ali nije ni pravljen sa tom namerom. Njegovo dejstvo je odloženo ali nikako nedostajuće…. Ovakvi filmovi, oslonjeni na dostignuća Tarkovskog, Antonionija, Sokurova, Kišlovskog danas su prava retkost.

Upravo zato, ali ne samo i zbog toga, ih i volim.

za P.U.L.S.E   Boban Savković

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Anamnesis
14 years ago

Andrej Zvjagincev, za mene redatelj s najdužom & najljepšom kamerom današnjice.

“Izgnanstvo” je užitak za sva čula: vizualna rapsodija, mistična glazba koja osnažuje atmosferu usamljenosti, miris fresaka u zidovima stare kuće.

Puno je dodirnih točaka “Izgnanstva” sa “Povratkom”: nemogućnost komunikacije, biblijski motivi, likovni motivi, nesreće “mitoloških” razmjera kojima svjedoči samo priroda, simetrija (automobil, toranj, itd.), pronalazak žene (oca) tek po njihovoj žrtvi.

Andrej Zvjagincev uspješno “skriva tragove”: sumnjamo u Veru, njezin moral, odanost / zaokret u posljednjem dijelu filma, mijenja smisao cijele priče.

“Izgnanstvo” je mikrokozmos u raspadanju / svijet tišine, u kojoj se osjeća nemir ljudskih duša. Tragičan rasplet radnje, po uzoru na rusku književnost.

U “Povratku” Zvjagincev je inspiriran renesansnom slikom, Andrea Mantegna: “Mrtvi Krist” (otac koji spava u postelji & mrtav, položen na dno čamca). U “Izgnanstvu”, slika jednog od najvećih renesansnih majstora, Leonardo da Vinci: “Navještenje”… najavit će dramu u staroj kući (abortus), s bespovratnom žrtvom (Vera).

Filmovi Andreja Zvjaginceva, nose u sebi duh Tarkovskog (putovanje, priroda: voda, šuma, trava). Prolazak automobila kraj drveta (brat Mark na početku & Alex na kraju filma, uz zaustavljanje) / u misli mi priziva (kao i tebi) stablo obnove, nade iz posljednjeg filma Tarkovskog: “Žrtva” (s još jednom slikom Leonarda).

Epilog “Izgnanstva”… pjesma žena u polju / pjesma obnove, nade.
Tjeskobnoj atmosferi filma, pridonijeli su (sjajni) stalni suradnici Zvjaginceva: snimatelj Mihail Kričman & skladatelj Andrej Dergačev.

P.S.
P.U.L.S.E je oaza inspirativnih (autorskih) tekstova.
Užitak za čitanje… Hvala vam!

Anamnesis
14 years ago

Postoje tri (“istovjetna”) kadra, meni osobno iznimno dojmljiva:

Odraz Vere u ogledalu, dok sjedi na bračnoj postelji (tišina). Uokvirena dovratkom kupaonice, pri pokušaju samoubojstva (patnja). Prozor niz koji se slijeva kiša, prije no što Alex spozna istinu (tuga).

Slikarsko – poetski triptih (uništenih života)!

Epilog “Izgnanstva” (završna scena), također je inspiriran renesansnim platnom. Varijacija teme flamanskog slikara krajolika / Pieter Bruegel (stariji): “Žetva”. Žene složno rade u polju, pod blagoslovom Neba (savez Boga & čovjeka).

Andrej Zvjagincev… pjesnik s filmskom kamerom.

Skaramush
14 years ago

Andrej Zvjagincev je brilijantan STILISTA!

Ne postoji suvisan kadar u njegovim filmovima. Dosljedno proveden simbolizam, slike koje govore, kadrovi koji su film za sebe.

Naravno da se osjeti uticaj Tarkovskog i evropskog filma. То је kinematografija koja nastoji da ispuni ideal po kom je film neka vrsta krovne umjetnosti.

Mozda je to utopija, ali iz takvog motiva nastaju remek-djela.

Izgnanstvo jeste, kao i Povratak uostalom, POEZIJA. Lajt motiv slikarskih ideala i fetiša, kao što je to lijepo objasnjeno u prethodnom tekstu, u tri navedena kadra, govori da Autor nastoji da naslika stih i da (zaogrnut u simbol – kao vuk u jagnjecu kozu) ocisti iz svog svijeta (filma) svaku pomisao na izdaju sopstvene estetike – inventara duse.

Zvjagincev zahtjeva GLEDANJE. A to je skoro zamrla funkcija u savremenoj “filmskoj industriji”.

Slavica Trajković
Slavica Trajković
9 years ago

Divno napisano. Hvala vam.

zk
zk
8 years ago

Ovakav jedan tekst bi mogao da funkcioniše u krajnjem slučaju kao komentar na jedan kvalitetan tekst, inače ne shvatam koja je njegova svrha niti namjena.