Ulogujte se / Kreirajte profil

Izgnanstvo – svijet tišine i renesansnih slika

izgnanie

Andrej Zvjagincev za mene je redatelj s najdužom & najljepšom kamerom današnjice.

“Izgnanstvo” je užitak za sva čula: vizualna rapsodija, mistična glazba koja osnažuje atmosferu usamljenosti, miris fresaka u zidovima stare kuće.

Puno je dodirnih točaka “Izgnanstva” sa “Povratkom”: nemogućnost komunikacije, biblijski motivi, likovni motivi, nesreće “mitoloških” razmjera kojima svjedoči samo priroda, simetrija (automobil, toranj, itd.), pronalazak žene (oca) tek po njihovoj žrtvi.

Andrej Zvjagincev uspješno “skriva tragove”: sumnjamo u Veru, njezin moral, odanost / zaokret u posljednjem dijelu filma, mijenja smisao cijele priče.

“Izgnanstvo” je mikrokozmos u raspadanju / svijet tišine, u kojoj se osjeća nemir ljudskih duša. Tragičan rasplet radnje, po uzoru na rusku književnost.

U “Povratku” Zvjagincev je inspiriran renesansnom slikom, Andrea Mantegna: “Mrtvi Krist” (oplakivanje Krista – prikazan kao bilo koji čovjek) / otac koji spava u postelji & mrtav, položen na dno čamca.

Slika 1

U “Izgnanstvu”, slika jednog od najvećih renesansnih majstora, Leonardo da Vinci: “Navještenje” (arhanđeo Gabrijel navještava Djevici Mariji začeće Krista po Duhu Svetom) / najavit će dramu u staroj kući (abortus), s bespovratnom žrtvom (Vera).

Slika 2

Filmovi Andreja Zvjaginceva, nose u sebi duh Tarkovskog (putovanje, priroda: voda, šuma, trava). Prolazak automobila kraj drveta (brat Mark na početku & Alex na kraju filma, uz zaustavljanje) / u misli mi priziva stablo obnove, nade iz posljednjeg filma Tarkovskog: “Žrtva” (s još jednom slikom Leonarda: “Poklonstvo kraljeva”).

Tri (“istovjetna”) kadra “Izgnanstva”, meni osobno iznimno dojmljiva:

Odraz Vere u ogledalu, dok sjedi na bračnoj postelji (tišina).

Uokvirena dovratkom kupaonice, pri pokušaju samoubojstva (patnja).

Prozor niz koji se slijeva kiša, prije no što Alex spozna istinu (tuga).

Slikarsko – poetski triptih (uništenih života)!

Epilog “Izgnanstva” (završna scena), također nadahnut renesansnim platnom. Varijacija teme flamanskog slikara krajolika, Pieter Bruegel (stariji): “Žetva”. Žene složno rade u polju (pjesma obnove, nade) / pod blagoslovom Neba (savez Boga i čovjeka).

Slika 3

Tjeskobnoj atmosferi filma, pridonijeli su (sjajni) stalni suradnici autora: snimatelj Mihail Kričman & skladatelj Andrej Dergačev.

Andrej Zvjagincev… pjesnik s filmskom kamerom.

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

11 komentara na tekst Izgnanstvo – svijet tišine i renesansnih slika

  1. Snezana Moracic

    15/11/2009 at 11:00

    pesnik i slikar nedorecenog, dodala bih.
    lepa reinkarnacija tarkovskog, bergmana i antonionia cak.

  2. Anamnesis

    15/11/2009 at 20:23

    Da, Andrej Zvjagincev je nedorečen…
    Iz tog razloga, nesreća (u oba filma) dobiva mitološke razmjere.

    Bergman je snažno prisutan u “Izgnanstvu” / pojedini kadrovi su (svojevrsna) posveta, njegovom najcrnjem filmu “Djevičanski izvor” (propitivanje Boga).

    Da odem korak dalje, Kurosawa: “Rašomon” (propitivanje istine) / remek-djelo koje je nadahnulo Bergmana (šuma, silovanje, ubojstvo – brutalan zločin u srednjovjekovnom Japanu & Švedskoj).

    Ljudska narav, motivi… poetika crnila.

  3. Skaramush

    16/11/2009 at 08:13

    Osvrt, odnosno svojevrsni ogled o Zvjagincevu, koji je uradila Anamnesis, nazvao bih “poetičnom analitikom”.

    Šetnja kroz slikarske lajt-motive koje autor koristi u svojim filmovima, jedan je u nizu simbolističkih postupaka Zvjaginceva, koji ne pravi prazne ili “prelazne” kadrove.

    Zato je prirodno da su Tarkovski i Bergman njegovi očigledni uzori, pošto dijele isto shvatanje filma i imaju taj kamerni tj INTIMNI prozor kroz koji posmatrač mora da se “ubaci”, jer puko virenje neće ga približiti autorovom svijetu.

    Lično, kada gledam njihove filmove, imam osjećaj da sam i sam ukoračio u kadar. Kao kada čovjek čita pjesmu koju je imao u glavi, ali nije stigao (ili mogao) da je zapiše.

    Slikovni okvir Zvjaginceva je raskošno jednostavan u svom značenjskom smislu, kao i slika crkve iz filma(koju je postavila autorka teksta)prema kojoj se, ili iz koje se, račvaju putevi.

    Takav je i svijet Andreja Zvjaginceva – put u sebe ili iz sebe – u zavisnost od toga kako tumačite život.

  4. Snezana Moracic

    17/11/2009 at 10:54

    evo jos dve recenzije, nije za ‘izgnanstvo’, vec ‘povratak’, ali nekako te dve price se prozimaju, i da se ne prozimaju kada se pise o ovom auteur-u, da ga ne nazovem samo filmskim rediteljem, s obzirom da je ipak izgradio jedan snazan svojevrstan, osoben stil/ iako nalazimo dodirne tacke sa vec pomenutim majstorima/

    prvi fragment mi je zanimljiv zbog polanskog, a drugi zbog neodgledana dva filma koja su mi nekako izmigoljila od Apichatpong Weerasethakul-a, tajlandskog rezisera i dva njegova dragulja / prvi spominje i uporedjuje ga sa ‘povratkom’ kriticar u drugom tekstu:

    1. Sud sanaeha/blissfuly yours
    2. Sud Pralad/tropical malady

    Uvodni kadar: oko kamere uranja u blatnjavu vodu jezera i promatra barku koja leži na njegovu dnu. No, kako nas je već naučio rani Roman Polanski (šifra: Nož u vodi), koji je mnogo bliži Zvjagincevu no što su to Tarkovski i Antonioni, na čiji se formalizam autor Povratka voli pozivati, napuštena barka znači da se na njoj nešto ružno moralo događati. Tajna potonule barke bit će razotkrivena. Ali zato brojna pitanja ostaju bez odgovora. Tko je taj enigmatični muškarac koji se ukazuje u životu dvojice dječaka nakon dvanaest godina, položen na njihov ležaj poput Mantegnina Mrtvog Krista? Za njegove sinove i za publiku u kinodvorani, on ostaje velika enigma. Je li on doista njihov otac? Ako jest, gdje je bio tako dugo? Zašto se uopće vratio? Kaže im da će ih odvesti na pecanje. A kad se zajedno dokopaju otoka s blagom, on će iskopati nekakvu kutiju. Što se u njoj nalazi?

    Dragan Rubeša

    Članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 468, 2004-11-02
    Autor: Damir Radić

    Film, dakako, funkcionira i na ‘prizemnijem’ nivou obiteljskog života čovjeka, ali jasan niz religijsko referentnih znakova jasno upućuje na mitološko-religiozni aspekt filma Andreja Zgjavinceva
    Povijest ruske kinematografije bilježi dva herojska razdoblja – sovjetski revolucionarni film iz 1920-ih koji se pamti kao jedan od (avangardnih) vrhunaca kinematografije nijemog razdoblja, neraskidivo srastao s komunističkim zanosom izgradnje novog društva i čovjeka, te razdoblje između 1962. i 1983., razdoblje Andreja Tarkovskog. Pojednostavljeno rečeno, dok su pripadnici sovjetske povijesne avangarde bili “aktivisti” posvećeni formalnom eksperimentu i društvenom angažmanu, Tarkovski je bio “filozof” zaokupljen tjeskobnom istinom ljudske egzistencije, krajnja, po mnogima i najviša točka egzistencijalno-meditativnog niza velikih autora europskog filma na liniji Murnau – Dreyer – Bresson – Bergman – Antonioni. Tarkovski, čije ishodište nije bilo u marksizmu nego u filozofiji egzistencije i kršćanstvu, bio je umjetnik po filozofijskoj mjeri: dubokom ozbiljnošću zapitan nad enigmom postojanja čovjeka i svijeta, te istovremeno intenzivno zaokupljen iznalaženjem filmske sintakse po kojoj će se ritam filma podudarati s ritmom (duhovnog) života, on je prepoznat i prihvaćen u red velikih duhovnika modernog doba. Tarkovski je snažno obilježio svjetski film, stoga nije čudno da mu na matičnom ruskom tlu periodično traže “nasljednika”. Prvo je sredinom 90-ih “pronađen” u Aleksandru Sokurovu, čiji je kredibilitet međutim poprilično izblijedio zadnjih godina, a onda se kao mana s neba pojavio Andrej Zvjagincev. Točno dvadeset godina nakon što je Tarkovski snimio svoj zadnji film sa sovjetskim produkcijskim učešćem, “Nostalgiju”, i 41 godinu nakon što je debitantskim ostvarenjem “Ivanovo djetinjstvo” trijumfirao u Veneciji, njegov imenjak Zvjagincev (nomen est omen?) prošle je godine na istome mjestu, venecijanskoj Mostri, izazvao senzaciju prvijencem “Povratak”, temeljenom na scenariju Aleksandra Novotockija (također debitant) i Vladimira Moisejenka (kojem je to drugi rad, ali prvi “ozbiljan”). Odmah je prepoznato da je “Povratak” film (gotovo programatski) rađen u duhu Tarkovskog, ali je i, mnogo važnije, zaključeno da je dostojan Tarkovskog i na kvalitativnom planu. Neposredno nakon venecijanskog Zlatnog lava “Povratak” se našao u programu novopokrenutog Zagreb Film Festivala, što je bio silan uspjeh njegova direktora Borisa T. Matića, i na njemu, kao što se i očekivalo, pobijedio. Smatrao sam da u konkurenciji s doista ingenioznim debijem “Blaženo tvoj” Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula takva odluka nije optimalna, u što sam se iznova uvjerio kad je “Povratak” napokon stigao na redovni repertoar hrvatskih kina.
    Priča filma iznimno je jednostavna, ali i iznimno bogata (potencijalnim) značenjima: nakon dvanaest godina otac obitelji, naočiti mlađi sredovječni muškarac, vraća se kući ženi i djeci. Dvojica sinova, stariji Andrej koji ima 15-16 godina i dvije-tri godine mlađi Ivan-Vanja, oca faktički prvi put vide. Ljepoliki i dobrodušni Andrej (ime i karakterizacija lika, kao i križ oko vrata, mogli bi upućivati na Tarkovskog) prihvaća ga s entuzijazmom, dok svojeglavi nervčik Ivan (ime i u nekoj mjeri karakterizacija mogli bi biti u određenoj vezi s naslovnim junakom Tarkovskijevog spomenutog debitantskog filma “Ivanovo djetinjstvo”) ne prihvaća autoritet distanciranog i strogog oca o kojem dječaci ne znaju gotovo ništa, pri čemu nije nevažno da autori filma u dva prizora naglašavaju Ivanovu privrženost majci, čime motiv Edipova kompleksa dobiva prostor tumačenja, međutim on se ovdje ipak doima marginalnim. Sutradan otac povede sinove automobilom na izlet u prirodu, a putovanje (Tarkovskom posebno omiljen arhetipski motiv) pretvara se u otvoreni sukob oca i Ivana koji naposljetku završi tragedijom na ciljnoj točki putovanja, nenastanjenom šumovito-travnatom otoku usred jezera (voda, šuma i trava idu u red Tarkovskom posebno dragih motiva).
    Gledatelji skloni filozofskom diskursu obilježenom mitološko-religioznim aspektom s “Povratkom” će svakako doći na svoje. Zvjagincev i scenaristi naime jasno upućuju niz znakova religijske referentnosti. Obiteljska večera oca, majke, sinova i bake, uhvaćena u jednom od brojnih simetrično komponiranih kadrova filma, parafraza je posljednje večere, što postaje očitim na kraju filma, osobito iz perspektive kadra oca položena na dno čamca koji svojim sadržajem i kompozicijom neodoljivo asocira na čuvenu renesansno-naturalističku sliku Andreje di Mantegne “Oplakivanje Krista”. Iako je riječ o referencama na Krista, filmski pater familias upućuje na judeokršćanskog, starozavjetnog Boga oca, strogog i dominantno nerazumljivog, prema kojem se prije osjeća strah nego ljubav. No aluzije na Krista, kojima treba pridodati i imena dječaka koja se mogu iščitati kao apostolska (Andrej kao Andrija, Ivan), nisu nipošto proizvoljne. Naime, većina zbivanja u filmu sagledana je iz Ivanove perspektive. Uz Ivanovo, individualno je zastupljeno, no u znatno manjoj mjeri, očevo gledište (pri čemu njegovo očište ne razotkriva ništa određeno o njegovoj nutrini, doživljaju sinova ili bilo čemu drugom, dok je Ivanovo mnogo “sadržajnije” i transparentnije), a Andrej kao samostalni fokalizator ne postoji, nego samo u paru s Ivanom. Drugim riječima, gledatelj je svjestan afirmativna Andrejeva pogleda na oca, ali ga dominantno sagledava iz Ivanove vizure koja je iznimno kritička pa takvu vizuru i dijeli s njim, tim prije što je ona očeva rijetka i vrijednosno neutralna ili nejasna. No tragičan kraj, sugerira se, mijenja Ivanovu perspektivu oca, a sukladno tome mijenja se i ona gledateljska – otac je ostao stranac, ali njegov zadnji čin, očinski požrtvovan pokušaj da se prostorno i duševno približi sinu (to je već blisko kršćanskom novozavjetnom Bogu odnosno Kristu), možda ga iskupljuje. Uostalom, Andrej i Ivan vode dnevnik putovanja, a taj dnevnik, kad jednom dobije konačan oblik, mogao bi biti parafraza Ivanova evanđelja. Drugim riječima, “Povratak” je film koji se može tumačiti i kao intrigantno problematiziranje odnosa Krista i njegova, po tradicionalnoj predaji, najdražeg učenika Ivana.
    Film, dakako, funkcionira i na “prizemnijem” nivou obiteljskog života čovjeka. I ovdje ga je na jedan način moguće shvatiti kao parabolu susreta sa “stvarnim” religijskim. Prvi “pravi” susret Andreja i Ivana s ocem odgovara prvom doticaju mladog kršćanina s arhetekstom vjere u kojoj je odgojen, s izvornim biblijskim zapisima. Umjesto Boga dotad doživljavanog kao beskrajno dobrog, toplog, suosjećajnog, Boga kao prijatelja i nebeskog oca, pojavljuje se neki sasvim drugi Bog s kojim se ne može uspostaviti osjećajna komunikacija (ali se može pokušavati kao što u filmu s ocem pokušava Andrej), što ne vrijedi samo za starozavjetnog Svevišnjeg nego u znatnoj mjeri i za novozavjetnog Krista s kojim se prije uspostavlja, s manjim ili većim uspjehom, intelektualna nego emocionalna relacija. Naravno, za senzibilnu i samosvjesnu osobu (post)pubertetskog uzrasta takvo iskustvo je traumatično, a upravo takvo je iskustvo senzibilnog i samosvjesnog Ivana s ocem. S druge strane, “Povratak” je i film o nastojanju mlađeg, emocionalno inteligentnijeg i duhovno snažnijeg Ivana da u (voljenog) starijeg brata snažnije osvijesti međusobnu pripadnost. Jer Andrej ga dva puta “izdaje” – prvi put staje na stranu prijatelja protiv njega, drugi put drži stranu otuđenom ocu koji je naknadno došao i zapravo nije dio obitelji. Uostalom, cijeli film i jest svojevrsna borba između Ivana i oca za Andrejevu dušu.
    Iz dosad napisanog jasno je da je “Povratak” ostvarenje respektabilne vrijednosti. Prigovor, možda marginalan ali ipak ne nevažan, ide određenoj njegovoj proračunatosti. Možda je autorska sklonost simetričnosti na svim mogućim planovima – pa tako i onom dramaturškom gdje toranj kao poprište drame na početku filma to mora biti, s tragičnim dodatkom, i na kraju – pretjerana i pomalo nezrela, jednako kao i korištenje potmule mračne etnoglazbe za naglašavanje ugođaja. Možda je monumentalni promitski sloj trebalo više olakšati u smjeru “svakodnevnog realizma” kojem su silan doprinos dali briljantni glumački debitanti, na žalost preminuli Vladimir Garin kao Andrej i (osobito) Ivan Dobrovanov kao Ivan-Vanja. Drugim riječima, “Povratak” je snažan film, ali nema onu spontanu savršenost kakva krasi jedno od rijetkih remek-djela suvremene kinematografije, Weerasethakulov “Blaženo tvoj”.

  5. Skaramush

    17/11/2009 at 12:36

    U “Povratku” je jasna mistifikacija oca. Ona je nužna. Otac je za mene uvijek mistifikovan, neka vrsta neistraženog junačkog “žitija”. Bez obzira na realnost.

    I drugi, da se lažemo, mistifikuju očeve (to je već posebna priča, majstorski dotaknuta i kod Šekspira), bez obzira na majčino nezamjenjivo krilo (nisam sasvim Crnogorac!).

    “Povratak” je priča koju zapravo svako čita na svoj način – sa religijskom potkom, kao običnu ljudsku priču, kao omaž nekim majtorima filma, slikarstva, knjizevnosti itd.

    Ali taj film ne moze da funkcioniše sa “običnim ocem” (ako neko svoga oca uopšte tako dozivljava). Potreban je “deus ex maxina” da pokrene radnju. Da dječaci odrastu za sedam dana!

    Da bi neko živio – drugi mora da umre. Simbolicno ili zaista. To je prirodna selekcija. To sto ne znamo ko je otac, odakle je stigao, koliko ce ostati, kakve su mu namjere, da li je dobar ili zao…samo otvara moj apetit. Priblizava mi film. Postaje LICAN.

    Tu podsjecam a uvodnu opasku o ocevima, pa je necu ponavljati.

    Naravno, nije bez osnove i aluzija na sina Bozijeg, o kome se zna sve i nista.

    “Povratak” je za mene film o odrastanju koje se uvijek “placa”. Kao i svaka faza u zivotu. Samo sto je majstorski postavljen tako da ima vise ulaza i izlaza. A opet da prica drži vodu.

    I da se saglasim sa ocjenom da su autori jedno, a reziseri nesto sasvim drugo. Razlika postoji. Prvi su umjetnici, a drugi zanatlije. Mislim, zanat je OK, ali nema Bozijeg zrnca u tome.

    Kada dostigne svoj STIL i uoblici ga (sto je najteze), onda mozemo reci da je neko Autor. Kao Rus o kome pricamo.

  6. Goran

    25/05/2013 at 21:31

    Mali osvrt na dva filma A.Zvjaginceva (“Vera” je već nešto treće), “Povratak” i “Izgnanstvo” ostavljaju u ustima “gorki talog iskustva”. Pre svega oba filma naglašavaju nedostatak ljubavi i iskrenosti i tu počinje da se plete ta tanana čipka-ritam oba filma. A bez ljubavi šta je čovek…”Glavni junak” u oba filma -otac, u igri žmurke, zna se, propustio je svoj trenutak…Ali kako kaže narodna: kako si sejao, tako ćeš i žnjeti. I to se jasno vidi na početku i kraju filma “Izgnansvo”-uzorana zemlja na početku i isti pejzaž, ali u doba žetve na kraju filma. Jer za sve postoji svoje vreme, vreme sejanja i vreme branja, a ta tanušna, često zaboravljena nit koja ih vezuje je upravo ta mala, čudna i misteriozna reč- ljubav. Daleko je A.Z od A.T iako nesporno veoma, veoma talentovan. Znate kada gledam (danas je to bar lako), kako je režirao Tarkovski, shvatam da je i snimatelju i glumcima bilo jako, jako teško…Kada Vas neko pita kako je na nebu, šta da mu odgovorite??

  7. Boban Savković

    26/05/2013 at 02:40

    Elena…ne Vera

  8. Goran

    26/05/2013 at 07:44

    Da. “Elena” u pravu ste. Video sam još sinoć, ali ne ispravljam, jer ko zna, znaće da sam pogrešio. I ne drhtim uz rukopis (Pasternak).
    Hvala na korekciji! Ono što nisam napisao, a trebao sam u vezi filma “Izgnanstvo”, to je taj odnos muško-žensko. Dat je dobar osvrt na različitost tkanja tih dveju duša. O nežnosti ženske duše i grubosti muške, jer je to tako od postanka sveta. Ne generalizujem, ali uglavnom je tako. Uzmite samo dečije igre, setite se svog detinjstva…Devojčice sa krpicama i lutkama, sa malim šporetima i kuhinjicama u kojima je nabrano bilje i travke (statičnost) i dečaci sa puškama i višestukim “ubistvima” u toku jednog jedinog dana (dinamika)…E ovde možemo da ubacimo “Elenu”, jer tu je rečeno štošta o tim muško-ženskim odnosima. Ljubav je nešto što nas pokreće, njen nedostatak ili neiskazanost, obično tvore tu metafizičku muku i Zvjagincev je toga više nego svestan i zato joj i poklanja toliko prostora u svojim filmovima. Gledao sam “Povratak” u bioskopu “Balkan” i film me je “oborio”, tako da sam se tamo pojavio još jednom, samo koji dan kasnije…Nisam zažalio…Daj nam Bože još ovakvih autora…

  9. Boban Savković

    26/05/2013 at 10:08

    Gledali smo, dakle, Povratak u isto vreme u istom bioskopu. Imate na sajtu još nekoliko tekstova o svim filmovima Zvjaginceva na adresi: http://pulse.rs/category/film/zvjagincev-film/ Takođe, mogli biste i tio bi Vas zamolio da napišete svoje utiske za neke nove tekstove o istim filmovima.

  10. Lazar

    23/12/2015 at 09:43

    Ništa naročito. Ovaj tekst ste ostavili i kao komentar na tekst Bobana Savakovića (http://pulse.rs/izgnanstvo-andrej-zvjagincev/#comment-36852), i mislim da mu je tamo i stvarno mjesto.

  11. Boban Savković

    23/12/2015 at 13:09

    Poštovani Lazare,

    iz nekoliko Vaših komentara na tekstove o filmovima Zvjaginceva na ovom sajtu, očigledno je Vaše nezadovoljstvo njihovim kvalitetom. Zato Vas pozivam da i o ostalim filmovima, ne samo o Povratku (tekst je u pripremi) napišete svoja viđenja koja ćemo vrlo rado objaviti na sajtu. Takođe bih Vas zamolio za malo više fleksibilnosti za tuđe stavove, stilove pisanja, kontekst i vreme kada su tekstovi nastajali.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *