Jedan berlinski dan s Alejandrom P.

Jedan berlinski dan s Alejandrom P.

I cannot speak with my voice, so I speak with my voices..

Alejandra P.

Hodala sam bulevarom Unter den Linden prema Pariser platzu između prekrasnih palača i kitnjastih poprsja careva i vojskovođa, s namjerom doći do Hotela Adlon nasuprot Brandenburških  vrata. Dugačak je to bio put za nekoga tko je 30 sati putovao s radnicima u Oranienburg na rijeci Havel, i bio oduševljen Berlinom, sve dok nije saznao da su u tom mjestu  bile prve logorske barake iz Drugog svjetskog rata. Bus me odvezao na Alexander platz, a dalje… rekli su mi da odem metroom preko Merkische kvarta, čije desetokatnice obrubljuju pšenična polja, mnogo je bliže, ali nisam htjela propustiti ni minut berlinskog dana i noći.

alejandra

U Hotelu Adlon jednokrevetna soba u prizemlju preostalog dvorišnog krila mirisala je još uvijek na paljevinu i pljesnivost, no opet izgledala nekako gospodski kao u onim britanskim serijama o obiteljima 400 godišnjeg porijekla.Vrata se nisu mogla zatvoriti. Nekada, vjerovatno,  izbačena iz šarki samo su plesala na  iskrivljenim štokovima. Podmetnula sam stilsku ofucanu fotelju pod klimavu kvaku dok sam se presvlačila, pa potom u pratnji torbice s dokumentima i bijednim novcima, za 30 zapadnonjemačkih maraka putzfrau mi je dala 90 istočnonjemačkih, odjezdila preko mračnog stubišta  do malog kafea, nalik radničkoj menzi, odakle su se kroz veliki izlog lijepo mogla vidjeti grčko-neoklasična vrata zajahana raspomamljenim konjima i božicom uskovitlane toge. U blizini je bio i Checkpoint Charlie, točka nadanja mnogih mladih ljudi. Osim vojnog motora sa prikolicom i dva naoružana vojnika pod šljemovima koji su utopljeni u SM boju izgledali kao mrljavi cvjetičasti oblik na slici slijepog impresioniste, nisam mnogo šta vidjela.Jedino nju.Sitnu, smeđu djevojku naslonjena laktovima na stol,i ispod njih prostor za veliku šalicu kave. Ličila mi je na Picassovu sliku. Dugačke, elegantne podlaktice i prsti s cigaretom, zamišljen pogled. Možda ne zamišljen, više prazan. Nije bila Women with chignon, ali ni Jacqueline with Flower. Negdje između. Pogledala me je nasmiješeno, kao da ispituje s koje sam strane  svijeta došla, pa u jednom trenutku prošaputa:

-Kiša se očekuje da će proći.

Vjetrovi se očekuju da će puhati.

To je očekivano.

Oni kažu-

Zatim se uozbilji i doda:

-Kroz ljubav u tišini, kažem patetične stvari.

Ustane od stola, priđe mi i predstavi se:

-Ja sam Alejandra P.

-Drago mi je. Sjednite kod mene. Neugodno je biti sam u vrijeme dok nepoznata tama grli sve oko nas i gotovo nikoga nema na ulici da nam poželi dobro veče.

-Yes, I cannot speak with my voice, so I speak with my voices. Sjećam se svoga djetinjstva, kada sam bila starica, kada je cvijeće umiralo na mojim rukama…u kavezu sam, ptica u kavezu… – govorila je nepovezano kao da je u krugu duhova.

.

ALEJANDRA PIZARNIK

Ubadala sam kolač zbunjeno viljuškom, i dok mi je mozak bjesomučno radio, Alejandra mi reče da je iz Buenos Airesa, radi Parizu u Les lettres novelles i piše novu zbirku poezije.

– O čemu pišeš ?

– Šutnja je neosporna. Zato pišem. Ja sam sama, i pišem. Ne, nisam sama. Netko je ovdje, drhti.

– Ja ne drhtim.

– Znam. Pišem oproštajne priče, objasni mi gledajući nekuda u stranu dubokim tamnim očima.

– Kako oproštajne priče? Od koga se opraštaš, zaprepašteno upitah?

– Djevojka, koja sam bila , sada živi samo u mom sjećanju. Među mrtvima. Voljela bih da me pusti ma miru !

– Tko Alejandra?Ustadoh  s namjerom prekinuti taj težak razgovor pun noći, smrti i  nijemosti.

– Ne! Ne ostavljajte me ! Još malo, pa će na drugoj strani, na vrhu Springer zgrade svirati Rolling stonesi, niste li zato ovdje? Pogledajte, masa mladih se skuplja na Pariser platzu! Na zglobu smo povijesti, čula sam na jednom lokalnom radiju.Baš zgodna formulacija.

.

U mraku trga, siluete su zauzimale pozicije. Reflektori su ponekad osvjetlili lica puna iščekivanja. Naručih još kave, a Alejandra uze čašu mlijeka. Razgovor je poprimio normalan tok. Pričala mi je o Buenos Airesu, o La tierra mas ajena, La ultima inocencia i Las aventuras perdidas, njezinim zbirkama proze i poezije. Obožavanju Janis Joplin, te prijateljima pjesnicima Juliu i Octaviu.

– I slikam. Kod Planasa sam učila. Nisam završila fakultet. Probala sam u Argentini i na Sorboni, ali sam shvatila da mi oni ne mogu dati ono što tražim.

– Što tražiš, šta ti toliko zaokuplja postojanje, začudih se.

Razgovor se pretvorio u bezizlazni lavirint riječi ni sama neznam kako. Prosto me je uvukla u podsvjesnost koja je ovladavala njome i u svjesnosti.

– Rootlessness! Korijene! Bez korijena sam!

– Nisi Argentinka ?

– Da, rođenjem. Ne, ne…Moji su Jevreji iz Ukrajine. Ne znam tko sam i kamo pripadam.Obožavam Argentinu, ali  sanjam zabranjene vrtove, pukotine , i čujem glasove u zidovima i noći. U zatvoru sam. Kreativnom zatvoru. Možda ti to ne znaš, ili ti nije važno, novinarka si u državnom listu, ali …vjeruj mi…apsolutna sloboda ljudskog bića je strašna.

.

alejandraPizarnik_obra artística

Pariser platz je odjednom poprimio maglovitost silovitih pokreta. Mlazovi svjetla su šarali masom. Osjećala se neprijatnost.Šef lokala je brzo zaključao vrata i sakrio nas u sporednu prostoriju. Nije nam bilo jasno što se događa. Samo jedno smo sigurno znale: Rolling stounsi nisu svirali  na  krovu Springera. Alejandra je sjedeći u mraku, grčevito držala moju ruku i šaptala:

– Na drugoj strani noći ljubav je moguća.

– Vodi me – Vodi me da vidim slatke stvari koje svakog dana nestaju iz tvog sjećanja.

.

alepiz2

Bila je to još jedna pjesma  iz omiljene joj zbirke Tree of Diana. U blijedilu jutra, kao lopovi smo se iskrale iz kafea, i otišle u Adlon. Čekao nas je zabrinuti noćni portir. Dogovorismo  podnevnu kavu, no umjesto nje dočeka me papirić sa porukom:

– Riječi osvjetljavaju tišinu. A..

Otišla je zauvijek, svojevoljno, ptica oslobođena kaveza, 1972.godine, negdje u isto doba kao i te godine, jednog berlinskog dana..Nikada nije saznala da i u Brandenburškim vratima postoji  tišina, u sobi, koju vjekovima ljudi moraju osvjetljavati kako bi prestali čuti glasove iz njezinih zidova.

condesasangrienta

U sjećanje na veliku argentinsku poetesu i slikarku Alejandru Pizarnik.

Za P.U.L.S.E Sovjeta Grubešić

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments