Jedini Šef koga treba slušati

Jedini Šef koga treba slušati – Zvala se Liza i bila je poznata novinarka sedamdesetih i osamdesetih širom Amerike. Pratila je rokenrol, a kako po prirodi nije bila sebična, uz posao bi intimno testirala zvezde. I onda bi tekstove započinjala frazom: „Dobar je, ali nije kao Džeger“. Jednom je ostala sa pevačem „Stonsa“. Tekst je počeo rečima: „Dobar je Mik, ali nije kao Džeger“.

Kako više od tri decenije uporno tvrdim da od Springstinovog koncerta bolji ne postoji, utiske iz Trsta sumiram: „Brus se jedini na ovom svetu i dalje može meriti sa Springstinom!“. Pustite nategnute festivale i izraubovane zvezde, dovedite Šefa i vaspitajte publiku. Jednom zanavek neuništivim vrednostima roka: pesmama, nastupom i poštenjem – vrednostima koje su veće od marketinga i lažnih mitova.

Posle prošlonedeljne tačke na italijanskom turu (Milano, Firenca, Trst) mirne se savesti mogu zakleti: saslušao sam prošlost, uživao u sadašnjosti i video  jedinu moguću budućnost rokenrola.Bez foliranja, bez semplova i pirotehnike istresao je program od 29 komada u 3 sata i 26 minuta sa dve pauze (10 i 6 sekundi!) i uz 17 muzičara proveo nas Springstinijanom, kroz predele roka, bluza, soula, folka i gospela. Sve do samopoštovanja u toplom zagrljaju muzike, dokazujući koliko je, zapravo, nepravedno živeti bez umetnika, zabavljača i dirigenta koji u sebi istovremeno čuva duhove Elvisa, Džemsa Brauna, Džonija Keša i Vudi Gatrija.

Od momenta kada stupi na scenu praćen Morikoneovom temom iz filma „Bilo jednom u Americi“, publici na lokalnom dijelektu uzvikne „Mandi Trieste“ pa, videvši svu koreografiju ispred scene, produži sa „Dobro veče, Sl… Kroacija“ (a ja čuo „Dobro veče, rođaci“) i krene u olujni maraton dokazujući da smo „više naučili iz trominutnih pesama nego u školi“. Onda sve drugo prestaje da postoji. Samo se sluša zvonjava rođenog srca u grotlu gde se smenjuju dan i noć, mašta u horskom pevanju i drugačije zvuče slomljeni sni i retke pobede.

To je ozbiljna predstava o seobi iz doba koje je Boss nazvao „tmina na kraju grada“ ka neprevreloj stvarnosti prostora „nade i snova“. Razobličavajući američki san i egzistencijalne udese običnog smrtnika, a ne pripadajući prepariranoj većini, Springstin žudi da gorke istine sagleda ostajući na svojoj strani ulice. Uhvaćen u unakrsnoj vatri koju kao mlad nije razumeo, stigao je do bolniih spoznaja mudraca u sedmoj deceniji – da je ovaj naš svet možda samo pakao neke druge planete!

Iz pesama drugih rokenrolera saznaješ sve o njihovim autorima, iz Springstinovih pesama otkrivaš sve ono što nisi znao o sebi. Dok čitav svet – od temelja do krova – puca po šavovima, a ti si samo sužanj tuđih muntanja, bacaš pogled sa stadiona na periferiji Trsta ka istoku, ka „Srbiji, jedinoj u svemiru“ naglas i bez stida pevaš: „Uništili su naše porodice, fabrike i naše domove, ostavili naša tela na daskama, da bi supovi pokupili svoje koske“.

Ushićen, brišeš suzu i potom kreneš u noć, znajući da još negde imaš svog čoveka. Onog što hrabri: kad misliš da je sve izgubljeno, ostaje budućnost. I koji pesmom kaže: niko nam ne može oduzeti naše samopoštovanje ako im ga sami ne damo!

Predrag Peca Popović

Blic

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Vlada
Vlada
11 years ago

Video sam ga i ja u Milanu i Trstu…Sta reci, osim da ne mogu da shvatim koliko malo postovanja postoji za ovakvog izvodjaca u Srbiji. Svi bi hteli neke vrhunske koncerte,a podsmevaju se jedinom coveku na planeti koji moze izvesti savrsen koncert. U Milanu je svirao 3 sata i 40 minuta…Ali nije samo duzina bitna vec i njegova neizmerna posvecenost svakoj pesmi koju izvodi, gde uvek sticete utisak de je izvodi prvi put, i da je izvodi bas vama.. O njegovom opusu ne treba trositi reco.Dovoljno je pogledati sve one best of liste kriticara gde se njegovi albumi kotiraju gotovo jednako dobro kao Dilanovi ili albumi Beatlesa…Ko nije slusao Darkness on the edge of town ne zna sta propusta.