Ulogujte se / Kreirajte profil

Jedna pura, dva pandura…

Ante_Babaja_241591S1

U prosincu 1999. kolega Vladimir Sever i ja vodili smo iscrpan biofilmografski razgovor s tada 72-godišnjim klasikom hrvatske i jugoslavenske kinematografije Antom Babajom u njegovu prostranom stanu na Zrinjevcu.

 “Čitao sam negdje da Antonioni snima, a ima 87 godina, i zastidio sam se“, rekao je tada Babaja, “da barem nešto počnem, da ne sjedim ovako izgubljeno, da nešto barem vježbam…“ Nekoliko godina poslije, Babaja je prestižan stan u strogom centru Zagreba zamijenio skromnom sobicom u domu za starije i nemoćne osobe, no ta ga promjena nije psihički satrla. Uostalom, kako svjedoči niz njegovih filmova, on je mnogo godina prije znao sve o egzistencijalnoj praznini i besmislu, pa i o tada naizgled dalekoj starosti koja ih dodatno podcrtava.

Umjesto da se prepusti depresiji, jedan poklon pružio mu je neočekivanu priliku da se prvi put nakon 1992. i filma “Kamenita vrata“ kreativno aktivira i ispuni čežnju koju nam je otkrio onog prosinca na Zrinjevcu. Njegov bivši student Tomislav Jagec, danas voditelj filmskog programa u zagrebačkom KIC-u, darovao mu je miniDV kameru, sredstvo ostvarenja nevjerojatne slikopisne demokratizacije, čiji se digitalni zapis doduše ne može nositi s teksturom filmske slike nekadašnjih superosmica, a kamoli šesnaestica, ali je zato kudikamo praktičnije i tehnički učinkovitije.

 Tako je i Babaja, unatoč visokim godinama i infarktima koje je pretrpio, s lakoćom svladao “abecedu“ snimanja miniDV kamerom kojoj nije neophodno ni dodatno osvjetljenje ni vanjski mikrofon da bi postigla tehnički prihvatljivu razinu slike i zvuka. Počeo je snimati vlastito bivstvovanje koje se uglavnom svodi na boravak u domu i redovite odlaske na razgovor s prijateljima u kavanu hotela “Dubrovnik“, a onda i odlučio, uz podršku Tomislava Jageca i svog omiljenog snimatelja Gorana Trbuljaka, krenuti u pustolovinu kreiranja dugometražnog dokumentarnog filma.

 U 80. godini, svečano otvarajući festival Zagreb dox, a odmah zatim krenuvši s njime u ograničenu kino-distribuciju, Ante Babaja predstavio je javnosti svoj prvi dugometražni dokumentarni film “Dobro jutro“.

 Damir Radić za Nacional

x_oglas_breza

Ovo je intervju koji je vodila Katarina Radeljic sa A. Babajom povodom njegovog poslednjeg filmskog ostvarenja, dokumentarnog filma, ‘Dobro jutro’ /2007/

 Zašto ste odlučili da snimite film o životu u staračkom domu? Koju poruku želite da pošaljete publici?

Zar nije starački dom odlično mesto za životnu retrospektivu, pogotovo za umetnost kojom sam se bavio celog života. A što se tiče poruke, nameće mi se skoro smešna interpretacija – ‘Poslaću im poštom’ /John Ford/

Koju ste tehniku koristili za ovaj film?

Film je snimljen standardnom mini DV video kamerom, i to je cela tehnologija.

Koji je vaš najomiljeniji deo u filmskom procesu? Možete li mi to objasniti u kontekstu ovog filma?

Najvažnija i najosnovnija stvar je koncept. Bez koncepta ja nisam u stanju bilo šta da snimim s obzirom na moju ograničenu pokretljivost i činjenicom da živim u staračkom domu. Snimio sam ono sto me okružuje, u nekim scenama sam ubacio inserte iz mojih ranijih filmova.

 Koja je bila najveća prepreka pri realizaciji ovog filma?

Nije bilo nikakvih teškoca ni prepreka.

Šta više volite da snimate – dokumentarne ili dugometražne filmove i zašto?

Ne mogu se odlučiti.

– Na čemu trenutno radite?

Razmišljam o temi za svoj sledeći film.

-Šta mislite, šta imaju zajedničko režiseri iz Hrvatske?

Kompleks provincije.

Koliko vam znaci što je vaš film prikazan u New Yorku na Croation Film Festivalu?

Drago mi je da se ljudima pružila mogućnost da vide moj film.

Koja je vaša mantra?

Ja sam agnostik.

breza

Na mnogim listama najboljih jugoslovenskih filmova svih vremena, Babajina “Breza” se nalazi na visokom mestu.

P.U.L.S.E

4 komentara na tekst Jedna pura, dva pandura…

  1. Anamnesis

    17/01/2010 at 23:30

    JEDNA PURA, DVA PANDURA
    SVAKOM DOJDE SMRTNA VURA.

    Antologijska “egzistencijalistička” brojalica, kostur filma: stihovi oslikani naivnim slikarstvom (hlebinske škole).

    http://www.youtube.com/watch?v=kqQPIE9WuHU

    Remek-djelo natopljeno kišom (nad zagorskim bregima), čije je jedino sunce Janica… Toliko različita, da joj je sudbina zapečaćena.

    Ante Babaja s “Brezom” odlazi u vječnost… u sjećanje.

  2. Skaramush

    18/01/2010 at 07:58

    Ne znam zasto, ali kad god cujem onu prelijepu pjesmu, balkanski sirovu liriku – Vehni, vehni fijolica….ja sklopim oci i ugledam scenu iz “Breze” kada lugar sjece “bijelu vilu” u polju….A ne moze.

    Ta poetika sile protiv ljepote, Aske i vuka, tmine i bjeline, taj slom duse, ta univerzalna metafora (poput brojanice) ocaravajuca je metafora ovog remek djela.

    Ante Babaja je umro. Otisao je tako jedan poseban poetski svijet.

    Tvorac jednog od najljepsih evropskih filmova svih vremena.

    Za mene, Breza je medju najboljim filmovima koje sam uopste gledao.

    Miris, zlato, tamjan – jos jedan majstorski film. Pa Carevo novo ruho, Pravda….

    Umro je, koliko su vijesti zabiljezile, u starackom domu..A pravio je (dokumentarne) filmove cak i tamo!

    “….svakom dojde smrtna vura”…

    Klanjam se majstore!

  3. bd novski

    12/11/2010 at 19:11

    steta sto hrvati domoljublje ne mogu odvojiti od intelektualnosti
    spominjali bi ga vise dok je bio ziv

    uz vatroslava mimicu najbolji i najiskreniji hrvatski filmas

  4. Candy

    19/03/2011 at 16:03

    Breza je divna, uvijek rado iznova pogledam to umjetničko dostignuća.
    Kako vidim…. Ni ovdje ne može bez komentara po nacionalnoj osnovi, čemu?????

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *