Džošua Petker: Radost življenja i katalozi ideja
Nekih stranica prepunih tračeva, nekih natrpanih šarenim načinima za ubijanje vremena a nekih okićenih vrednim informacijama, internet je svakako bezgranična enciklopedija modernog doba. Listajući, sasvim slučajno sam nabasala na sliku koja mi je oduzela dah, a za koju sam vrlo brzo otkrila da je delo mladog američkog slikara Džošue Petkera (Joshua Petker). Opčinjena predstavom devojke koja se, sa blago insinuiranom seksualnošću, meškolji na čaršavu od zvezda, rasprostranom po apstraktnom prikazu univerzuma naslikanom vrištećim bojama, protrčala sam ulicama interneta i pronašla čitavu pregršt fantastičnih radova. Zaintrigirana, pokušala sam da sakupim što više informacija o slikaru, no nisam otišla predaleko: saznala sam da je rođen 1979. godine u Los Anđelesu, da trenutno živi i stvara u Holivudu, da se ranije bavio izradom grafita i da iza sebe ima nekoliko serija slika. Nisam se ustručavala da iskoristim blagodeti interneta do kraja i kontaktirala sam umetnika, koji je oduševljeno pristao na jedan kratak intervju.
Na pitanje iz čega crpi inspiraciju za svoje radove, Džošua odgovara: „Inspirišu me mnoge stvari. Interesuje me ono za šta su se ljudi odvajkada interesovali: radost postojanja, samootkriće, potraga za slobodom, lepota, takve stvari. Takođe me zanimaju istorija, pamćenje i način na koji čovek stvara svoj život taloženjem različitih ideja i različitih verzija stvarnosti. U suštini, interesuje me egzistiranje kao ljudsko biće. Ne postoji nikakva politička poruka niti poseban stav koji želim da ispoljim svojom umetnošću. Ako išta, želim da bojama stvaram kataloge ideja kako bih inspirisao druge, i nadam se da moja dela mogu poslužiti kao podsticaj još većim idejama o uživanju u životu u svakom smislu.“
O temama kojima se bavi, on piše dalje: „Još od rane mladosti, opčinjen sam idejom smrti. Kao dete, odrastao sam u dolini San Fernando, pored groblja. Prilično rano, počeo sam da obilazim to groblje i kontempliram o smrtnosti. I dan danas, zanimam se konfliktom života i smrti. Često razmišljam o smrti i moji radovi su vrlo često time inspirisani.“
Naravno, nisam mogla da izostavim pitanje o slici koja me je i dovela do njega. Saznala sam da je to deo serije pod nazivom „Nismo onoliko raznobojni koliko mislimo da jesmo“ (We Are Not As Colorful As We Think We Are). „U to vreme me je posebno interesovala ideja da su Ja i Sopstvo dve razdvojene stvari. Ta ideja više ne dominira mojim radovima, iako uvek bdim nad načinom na koji ljudi svoj život raslojavaju kako bi u njemu pronašli značaj i poentu. Slika koju si spomenula je namerno jednostavan primer i vrlo mi je drago da si je razumela i da ti se dopada. Seksualna poza devojke aludira na ekstazu i ekstatičnost osećaja stopljenosti sa svime što postoji.“
Ženska figura je očigledno dominanta u njegovom radu, pa sam se raspitala i oko toga. „Ženska figura je ranije bila dominantnija nego što je sada. Kada sam počeo da slikam, slikao sam žene iz svih onih pogrešnih razloga. Smatrao sam da su, iz slikarske perspektive, u istom rangu kao činija voća – komplikovane a opet jednostavne za naslikati, nešto što će uvek i nepogrešivo biti smatrano lepim. Sada više ne slikam žene kao što sam ih ranije slikao. Još uvek su inspirativne, i smatram žene izuzetno komplikovanim stvorenjima. Žene su kolevka života, što je istovremeno prelepo i tužno. Oduvek sam slikao i muškarce, ali ta dela naprosto nikada nisu privlačila jednako pažnje, koliko ona na kojima je ženska forma. Slikao sam prijatelje, bitne ljude iz sopstvenog života, izmaštane ljude a ponekad i ljude koje ne poznajem lično. Ako slika nije konkretno o osobi koja je na njoj, onda je ljudska figura tu samo kao još jedan skup linija i oblika koji doprinosi onoj generalnoj, široj ideji.“